''Mozak mi veli da bih trebala biti sretna, ali nekako se ne osjećam u potpunosti tako jer je predugo trajalo'', započinje svoju priču 78-godišnja Agneza Štajer koja je nedavno diplomirala na Odjelu za umjetnost i restauraciju na Sveučilištu u Dubrovniku.

Gospođa Agneza Štajer iz Vrbovca skromna je žena koja je postigla nesvakidašnji uspjeh zbog čega bi trebala biti izrazito ponosna. Ljudi često koriste uzrečicu 'nikad nije kasno' što ponekad zvuči izlizano, no u slučaju gospođe Agneze najbolje opisuje kako doista ne postoji vremensko ograničenje za stjecanje znanja. Ona je tako drugu diplomu zasluženo dobila nakon pedeset godina od prve.

Po struci je veterinarka, specijalizirana za peradarstvo, umirovila se kao nastavnica u školi u Križevcima gdje je predavala stručne predmete u srednjoj Veterinarskoj školi, a inače velika ljubav su joj tkanine i ručni radovi. Samo za Dubrovački dnevnik Agneza Štajer je odlučila ispričati zašto je upisala Restauraciju, kako je prošlo školovanje, što misli o cjeloživotnom obrazovanju… Otkrila je  i korisne savjete koji su ključni za učenje što smatra da može biti od pomoći svima koji odluče ići sličnim putem.

DOBRA ORGANIZACIJA KLJUČ JE USPJEHA

- Prije nego sam otišla u mirovinu išla sam sa svojim učenicima u Zagreb u Studentski centar na Dane sveučilišta. Tako smo čitav dan tamo proveli i oni su mi svako malo govorili što im se sviđa, što im je zanimljivo, a u jednom trenutku sam im rekla 'Društvo, i vaša profesorica je sebi našla faks! Upisat ću Restauraciju u Dubrovniku'. Oni su mi se strašno smijali, međutim ja to nisam mogla prepustiti slučaju pa sam se spremala godinu dana za prijemni ispit nakon što sam se umirovila 2008. godine - govori Agneza Štajer kojoj se tijekom studija dosta toga dogodilo pa je zbog otežanih okolnosti njezino školovanje trajalo nešto duže. Zadnji ispit je položila 2014. godine pa je onda studij stavila u mirovanje do 2019. kada je počela s pisanjem završnog rada koji je obranila u rujnu ove godine. Također, problem je predstavljala i udaljenost njezinog Vrbovca i Dubrovnika zbog čega je morala putovati, ali kako ističe, uz dobru organizaciju puta sve je uspješno odrađeno.

Za prijemni ispit se posebno pripremala jer, dodaje ona, bojala se  da će srednjoškolci znati puno bolje od nje. U konačnici sve je dobro prošlo što joj je ulilo mirnu savjest i dalo dodatni vjetar u leđa za studiranje.

- Prije 41 godinu sam kupila stan u Dubrovniku i konačno sam mislila da ću za vrijeme studija provoditi nešto više vremena u gradu, no ipak nije bilo tako. Imala sam bolesnu 'pasicu' Živku o kojoj sam se morala brinuti i čim prije vraćati doma. Putovati i studirati je bilo teško, ali ipak to nisam doživljavala kao ekstra napor - ispričala je Štajer kojoj je i pandemija koronavirusa dodatno zakomplicirala kraj studiranja. Njezini učenici bili su jako ponosni na nju pa su planirali doći  na obranu završnog rada, ali zbog okolnosti ipak nisu.

Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku ostao joj je u lijepom sjećanju posebno zbog, opisuje ona, 'familijarne atmosfere'  koja je proistekla iz osjećaja bliskosti zbog malog broja studenata pa su ih onda profesori 'poznavali u dušu'.

EMOTIVNA VRIJEDNOST ZAVRŠNOG RADA

Gospođa Agneza inače je ljubiteljica starih tekstilnih predmeta tako da je studij Restauracije došao kao prirodan slijed. Prisjeća se kako je kao četverogodišnja djevojčica naučila plesti, vezla je, radila na postavi brojnih izložbi, obilazila muzejske depoe, a poznanici su je često pitali da pogleda jesu li neki povijesni predmeti vrijedni.

- Tekstil mi je uvijek bio nešto što sam duboko poznavala, a kad nešto poznajte onda imate želju da mu produžite život, sačuvate i to spasite - opisuje gospođa Agneza koja je stekla zvanje prvostupnice prezentacijom konzervatorsko-restauratorskih radova provedenih na Charleston haljini. Iznimna haljina stara oko stotinu godina za nju ima dvostruki značaj. Naime, riječ je o haljini koju je nosila Agnezina bliska prijateljica Jasna Berković s kojom se intenzivno družila zadnjih 15 godina.

- Haljina je vrijedna i jako lijepa tako da se isprepliću dvostruke emocije. Na nju sam gledala kao stručnjak promatrajući je kao predmet koji je zahtijevao određeni konzervatorsko-restauratorski zahvat, a s druge strane to je bila haljina moje bliske prijateljice koja je preminula 2018. godine. Njoj sam posvetila ovaj rad jer sam željela da se Jasna ne zaboravi - govori.

Riječ je doista o iznimnom prijateljstvu između dvije osobe sličnih svjetonazora. Agneza se prisjeća kako je Jasna počela učiti arapski jezik kada je ona upisala studij Restauracije pa su se tako nadopunjavale u svemu. 

- Njoj je cjeloživotno učenje bilo normalno. Nitko nas nije vukao za rukav nego je to bila posljedica našeg odgoja - naglasila je osvrnuvši se na sam pojam cjeloživotnog učenja koji se često spominje.

- Mislim da nitko iskreno ne vjeruje u to. Veliki dio života sam provela u odgoju i obrazovanju pa sam shvatila kako zapravo ljudi to ne doživljavaju ozbiljno. Svi misle kako zvuči dobro, ali kada se izravno susretnu s takvom prilikom onda smatraju da nije potrebno. Većina ljudi mi je tijekom školovanja pomogla, dio njih je na to gledao kao na zanimljivost, većina je ignorirala, a samo mali dio njih je omalovažavao moju odluku. Eto, to je iskren stav o cjeloživotnom obrazovanju - mišljenje je gospođe Štajer koja ističe kako je važno u životu steći navike učenja kao i pronaći veselje u stjecanju novih znanja. Tek tada, dodaje ona, cjeloživotno obrazovanje neće biti floskula.

Odgoj je nešto što je znatno odredilo pa je ostala vjerna putu koje joj je bio zacrtan još od djetinjstva.

STROGA DISCIPLINA I VELIKA VOLJA

- Uvijek sam nešto radila, a i učenje je vrsta rada tako da mi ništa nije bilo teško. Važni su motivacija i samodisciplina kao i odgovornost. Čovjek treba biti i fizički i psihički dobre volje pa se čak i žrtvovati ako mu je teško. Jednostavno postoji disciplina kojoj sve podvrgneš i takav model se prenosi na sve druge segmente u životu - savjetuje Agneza Štajer koja je ispričala kako je organizirala dane kada uči.

Ujutro je buđenje u 6 sati nakon čega bi uređivala vrt, nakon toga je slijedio doručak i do podne, dok se priprema ručak, učili bi se jezici, primjerice engleski i talijanski. Tijekom poslijepodneva učila je predmete poput povijesti umjetnosti, povijesti restauracije, kemije i ostalog.

- Jako mi je važna posvećenost. Sjećam se dok sam studirala Veterinu, prvog listopada sam sjela učiti anatomiju i tako sve do veljače kada je bio glavni ispit, a u međuvremenu sam polagala i druge. Jednostavno nema tu ni petka, ni svetka, ni Božića, Nove godine... Tako sam naučila od malena - govori gospođa Agneza koja joj Dubrovnik u posebnom sjećanju.

- U grad sam se zaljubila od moje 16. godine i uvijek sam željela tamo biti prisutna, ali zbog moje struke sam bila vezana za selo. Inače volim prirodu i životinje, ali imam i potrebu za urbanim životom - kazuje ona. 

Zanimljivo je i kako je putovala kao izvanredna studentica na ispite na relaciji Vrbovec - Dubrovnik koji su udaljeni skoro 700 kilometara. Za nju je najbrži i najsigurniji način bila vožnja autobusom. Od Vrbovca pa do Zagreba je stizala vlakom, a od Zagreba do Dubrovnika autobusom i onda pravac sveučilišna predavaonica.

- Nije mi bilo teško jer ključno je dobro isplanirati put. Bila je to moja iskrena želja i nastojanje u što sam pošla sa srcem jer da je bilo drugačije ne bih uspjela - prisjeća se Agneza Štajer koja tijekom zime planira 'posložiti stvari' i odlučiti što će dalje raditi.

- Jasno je da se moram nečim baviti, osim naravno svakodnevicom. Moram si izmisliti dodatni posao ili će mi se nešto nametnuti. Nedavno sam dobila od knjigu od gospođe Ivanke Jemo o dubrovačkom urbanizmu što je tematika koja me jako zanima, a svakako planiram učiti talijanski jezik - dodaje. Inače, gospođa Agneza nije ljubiteljica novih tehnologija kao i trenda društvenih mreža, no spremna je po cijenu cjeloživotnog obrazovanja pristati na to.

- Grozim se toga jer smatram da je više štete nego koristi tako da imam veliki otpor, ali budući da je vrijeme epidemije koronavirusa zbog čega je svijet na neki način zatvoren i najčešći oblik komunikacije je putem interneta, spremna sam posložiti svoju financijsku konstrukciju i svladati tu prepreku koja bi bila uvjet za moj daljnji rad. Ipak sam ja položila šest kolegija iz informatike, nitko mi nije te ocjene poklonio - zaključila je za Dubrovački dnevnik 78-godišnja novopečena prvostupnica Agneza Štajer.