KAKO STE SE UPOZNALI I POČELI SURADNJU?

Lovre: Prije pet godina upoznali smo se na “Kumovima“, ali sam ga prvi put vidio na Dioniz Festivalu kazališnih akademija u Đakovu. Tad sam bio druga, on treća godina, a prvi je dojam bio “vidi ga, svira društvu gitaru i krade moje fore“. Bilo nas je puno s više akademija i samo sam ga percipirao, ali smo se baš upoznali na “Kumovima“ a kad sam mu se javio, nije ni rič progovorio. Prvi smo put komunicirali na snimanju “Kumova“.

ZNAČI LI TO DA JE KAO PRAVI DALMOŠ 'LOVIO' UZ GITARU? JE LI LIČIO NA “GALEBA“?

Lovre: Nisam ga tad tako gledao!(smijeh)

Domagoj: Ni ja ga nisam percipirao jer su se zatvorili u sobu, kao osamljeni su i nitko se ne druži s njima. Pa rekoh, pustit' ćemo ih, posudit ću gitaru… Pa smo pokidali žice, bilo je to jako veselo. Tad su nam se pridružili, a na “Kumovima“ sam vidio da je on nježna duša.

U TOJ SERIJI VAS DVOJICA PIŠETE I REPATE UZ OTKAČENE STIHOVE. A KAKVA JE PREDSTAVA O AI?

Domagoj: Autor je Vid Lež, inače Zagorec.

Lovre: A redatelj Dražen Krešić iz Neuma!

PRAVA HRVATSKA KOMBINACIJA! JE LI ZAJEDNIČKO SKLADANJE STIHOVA U TV SERIJI KASNIJE UTJECALO NA VAŠU SURADNJU I MOGUĆE PISANJE SCENARIJA ZA PREDSTAVE?

Lovre: Lež je autor teksta i nismo se time opterećivali. Ali, u seriji dobiješ dodatni zadatak, pa ti to i nije baš drago dok snimamo po cijele dane. No, nas dvojica smo se zabavili smišljanjem stihova i pjevanjem. To može biti poticaj za suradnju, ali mi smo prije svega glumci i teško da ćemo nekome o nečemu napisat' tekst za teatar! Domagoj, jel' ti palo na pamet pisati scenarij?

Domagoj: Zbog tebe definitivno ne! Zbog sebe - da! Mislim da Lovre ima puno veći talent i vještinu pisanja, ali za neke privatne stvari. Inače, za ovu smo predstavu mi ubacili i nekoliko svojih fora, ali smo se zapravo držali vrlo, vrlo blizu onog što je Vid napisao.

Lovre: Zapravo je Vid Lež i napisao scenarij poznavajući nas i naš duh te je tekst prilagodio nama dvojici i našim osobnim mentalitetima.

ZNATE LI OTKUD VIDU IDEJA ZA OVU PREDSTAVU? ŠTO VAM JE REKAO?

Lovre: Zapravo, mi smo mu dali ideju za predstavu!

Domagoj: Htjeli smo napraviti predstavu s umjetnom inteligencijom na način da nam uživo, tijekom predstave, publika za AI, daje okolnosti koje ćemo igrati! No, shvatili smo da bi to bilo teško i da bi nas to jako ograničilo te nikad ne bi znali kako će predstava ispasti. Vidu smo rekli da želimo raditi tekst, a producentica Ecija Ojdanić nas je okupila i rekla: Birajte što ćete! Rekli smo da volimo raditi s Vidom i Dražanom pa smo si tako izabrali ekipu i tekst kojeg su pisali po nama, tako da je predstava koju izvodimo nešto kao 'odijelo po mjeri'!

AI JE SVE PRISUTNIJA, SVE VIŠE MOŽE RADITI I PRIJETI MNOGIM RADNIM MJESTIMA. NO, PRETPOSTAVLJAM DA IAKO VEĆ RADI VIDEO KLIPOVE, NIKAD NEĆE ZAMIJENITI GLUMCE I DA NE STRAHUJETE ZA SVOJ POSAO?

Lovre: Dio kolega strahuje jer nas u nekoj nas mjeri AI može zamijeniti, ali to nikad neće biti dovoljno blisko i slično pravom glumcu koji ima dušu i emociju i svoj izričaj. Koliko god AI bila inteligentna, mislim da se tome ne može približiti. Ipak, AI može učiniti da riješi zadatak kako da neke stvari postanu lakše i jeftinije. Tad može doći do selekcije na način da najbolji opstaju, a ono što je prosječno da otpadne.

Domagoj: Mislim da talentirani glumci ne moraju strahovati.

ŽELITE REĆI DA ĆE UPRAVO AI GLUMCIMA BITI NOVI IZAZOV DA ISKAŽU AUTENTIČNOST?

Domagoj: Upravo to!

UOČI RAZGOVORA SAM OD VAŠIH KOLEGA DOZNAO DA JE LOVRE STUDIRAO INFORMATIKU?

Lovre: Bio sam godinu dana na splitskom FESB-u i nije baš bilo uspješno iako sam čak na prvoj godini nešto položio, matematiku s dva i zbog toga bio sretan. Međutim, u međuvremenu sam odlučio ići na glumu i počeo se spremati za prijemni na glumu pa sam na drugom semestru popadao sve ispite jer sam računarstvo onako u glavi već otpisa'. Ali, nisam ni imao interes za to, upisao sam čisto da nešto upišem, iako se u tome nisam vidio!

KAKO STE SE OTKRILI U GLUMI?

Lovre: Spontano! Kroz srednju školu i neke predstave… Kod kuće smo mi braća uvijek sestri snimali neke gluposti i skečeve. Ta zaigranost me je vukla, a upisavši FESB, upisao sam i Dramski studio koji je u kazalištu bio jednom tjedno. Bilo mi je fora i zanimljivo. Voditelj je uočio da imam nekog mota i savjetovao me da se probam upisati na Akademiju. I uspjelo je!

Spominjete braću i sestru. Koliko vas je bilo, jeste li najmlađi ili najstariji?

Lovre: Ima nas pet, šest, sedam…Ne znam više! Dvije sestre, četvero braće! Ja sam drugi!

OBIČNO SE NAJMLAĐI ILI NAJSTARIJI POSEBNO DOKAZUJU. JE LI NA GLUMU UTJECALA I TA OKOLNOST?

Lovre: Nisam nikad o tome na taj način razmišljao jer na to više gledam u smislu izdržljivosti i borbenosti da se dokažem, a ne nametnem. U grupi se uvijek treba izboriti za sebe i dokazati se kad su u pitanju tuče i zavrzlame. Možda je to pozadina međusobnih odnosa.

JESTE LI VI DOMAGOJ, KAO SLAVONAC, IMALI VELIKU OBITELJ I “OBVEZU DOKAZIVANJA“?

Domagoj: Mi smo škrti, imam samo jednog brata, ali masu rođaka. U dvorištu su uvijek dvije kuće i tako sam odrastao: dva bratića, ujak, ujna, baka, tata, mama, prabaka!

ZNAČI, UŽIVALI STE SVOJU PAŽNJU OBITELJI?

Domagoj: Da: brat, ja i dva bratića. Svi smo tu negdje stari, brat dvije godine stariji od mene. No, kod nas nije bilo poriva za dokazivanje, više je bilo onog “ma nije on normalan, to je jedno što i može raditi, 'ajde pusti ga da ne gledamo više“!  I eto me u Dubrovniku!

REPANJE U “KUMOVIMA“ ZVUČALO JE SKLADNO I SIMPATIČNO. KAKO JE KRITIKA OCIJENILA PREDSTAVU?

Domagoj: Ova u Dubrovniku je 25 izvedba po redu! Dosad smo bili u Lici, Slavoniji, Baranji, Zagorju, Istri, Dalmaciji. Publika nas je svugdje super primila, na što smo jako ponosni.

KOJI SU VAM GLUMAČKI UZORI?

Domagoj: Kao dijete sam dosta gledao i pratio Živka i Sašu Anočića, te uvijek htio s njima raditi. I radio sam! Odrastao sam uz ex-YU filmove te Batu Stojkovića, Radu Šerbedžiju, Fabijana Šovagovića, Iva Grgurevića.Svi dobri su po malo utjecali na mene kao glumca.

Lovre: I meni je, kao i Domagoju, uzor bio svatko tko se pokazao kao dobar. Nikad si nisam tražio konkretne uzore, klonim se toga jer gledam rad…Netko mi je u nekom filmu odličan pa mi je super i htio bi nešto tako postići, ali ne izdvajam glumce koji će mi biti uzori.

DALMACIJA JE UVIJEK IMALA TOP GLUMCE U HRVATSKOM GLUMIŠTU. JE LI VAM BORIS DVORNIK UZOR?

Lovre: Gledao sam ga samo dva puta u životu! U kazalište sam prvi put išao pogledat' neku predstavu tek u srednjoj školi. Kući je na televiziji 'gorio' jedan program, taj kojeg smo imali i kao dica smo bili sretni ako nam televizija radi.

KAKAV JE BIO PRVI SUSRET S KAZALIŠTEM I JESTE LI MOŽDA POMISLILI 'MOGAO BIH I JA BITI TU?

Lovre: Jesam! Svidjelo mi se kako izgledaju lože, scena, glumci…Vau, majko kako je dobro! Bila je predstava s mladom kolegicom iz Splita i zapitao sam se: ona može glumiti, zašto ne bih mogao i ja biti glumac?

Domagoj: Slavonija je malo drugačija. Iz Vinkovaca sam i od djetinjstva sam pratio Festival glumca i Lutkarsko proljeće pa sam od malih nogu u kazalištu. Pogledao sam mnoge i naslušao se priča o kazalištu koje me je pratilo cijeli život i pamtim ga od djetinjstva. Jednostavno je to bio prirodan put, u mojoj se obitelji puno predstava odgledalo i to me oblikovalo.

S KIM BISTE VOLJELI RADITI OD AKTUALNIH GLUMAČKIH IMENA?

Domagoj: Jako bih volio stati na scenu s Jadrankom Đokić, Ksenijom Pajić, s glumcima iz Gavelle i HNK… Sa svakim pomalo!

Lovre: Ja bih htio s Mel Gibsonom snimiti neki povijesni film!

MOŽDA I USPIJETE BRŽE NEGO MISLITE, JER JEDAN SPLIĆANIN U DICMU UREĐUJE “MAD MAX MEMORIAL CENTAR“ I POZVAT ĆE GIBSONA NA OTVORENJE! NO, KAKVE FILMOVE VOLITE?

Lovre: Dobre! Volim dobre komedije, što je sve teže naći. Volim i epske povijesne filmove kao Gladijator, Kraljevstvo nebesko, Gospodar prstenova, Hrabro srce, te velike mega hitove koji su brutalno napravljeni gdje baš s guštom uživam u režiji i kompletnoj scenografiji.

DOMAGOJ, ZAKLJUČUJEM DA NAJVIŠE VOLITE KOMEDIJE?

Domagoj: Da, volim ih, ali u ovoj životnoj dobi ipak biram trilere, horore, ubojstva, korejsku dramaturgiju. Kinematografija Danske je jako dobra, ali gledam od svega po malo.

NEMINOVNI PRATILAC GLUME I KAZALIŠTA JE KRITIKA. KOLIKO UTJEČE NA VAŠ RAD?

Lovre: Trebala bi utjecati! Kvalitetna je kritika super i nešto kao vjetar u leđa, a negativna je tu da promisliš da neke stvari stvarno možeš bolje napraviti. Ipak, ne treba dopustiti da nešto utječe u nekoj prevelikoj mjeri na tvoj rad tako da se zbog nečega grizeš i misliš lošije o sebi. Ali, svaka bi kritika, kako dobra, tako i loša, trebale biti nekakav poticaj.

Domagoj: Kritičari svašta pišu! Volim pročitati dobru kritiku, još više volim lošu, a najviše volim kad je kritika konstruktivna, što je kod nas u jako malo slučajeva. Nedavno sam shvatio kako mnogi kritičari i ne znaju pozadinu glume; vide što vide, ne i dugi proces nastajanja predstave. Tu nastaje šum u komunikaciji i stoga treba još puno pure za hrvatsku kritiku!

KOLIKO SU HRVATSKI KRITIČARI EDUCIRANI O KAZALIŠTU?

Domagoj: Stvarno, u Hrvatskoj imamo divnih teatrologa i ljudi koji stvarno znaju prekrasne stvari o kazalištu, ali uzimaju se i nekih stvari koje su toliko nove, a nemaju knjige koje će im to objasniti. Kritika je nužna, ali ne kao na zapadu gdje se gleda svaki cent. Kod nas toliko ne, ali mislim i kako malo tko uopće čita kritiku. Možda samo nas desetak. I to je to.

OSOBNO SE SJEĆAM ANATOLIJA KUDRJAVCEVA KOJI JE BIO JAKO OŠTAR KRITIČAR, ALI JE SVE SVOJE OCJENE IZVRSNO ARGUMENTIRAO, TE MU SE JAKO MALO MOGLO PRIGOVORITI. NO, IMA LI NARUČENE KRITIKE?

Domagoj: Definitivno! To je najčešći slučaj! Ali, što god se pisalo o kazalištu, nek' se samo piše jer se tad kao rezultat mora malo više ići u kazalište.

NA KRAJU 'PRIVATNO' PITANJE: JESTE LI OŽENJENI?

Domagoj: Jesam, a da mi je netko pričao da je tako dobro, oženio bih se i prije! U braku sam tri godine, djece još nemamo i ne žurimo, pa kad se dogodi, a dogodit će se neminovno... Inače, supruga je završila klasični balet. Balerina je, ali je otišla na psihologiju i sad je doktorica psihologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, gdje i živimo.

Lovre: Brak je lijepa stvar, ali je bolje bit' neoženjen nego loše oženjen, jel' tako? To je moja zaključna riječ. Još čekam, djevojke i dalje kod mene imaju šanse!(smijeh)

Na kraju, naši su nam sugovornici otkrili i to kako bi rado sudjelovali u snimanju neke filmske koprodukcije s glumcima i redateljima susjednih zemalja, a jedan od domaćih izazova je i taj da bi se rado voljeli okušati na otvorenoj sceni Dubrovačkih ljetnih igara.