test

Izvor Pende: 'Godinama sam bio gladan, ali nisam odustajao od slikanja i sve se na kraju vratilo'

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Goran Mratinović/Osobna arhiva
Izvor Pende jedan je od rijetkih dubrovačkih slikara koji živi isključivo od svoje umjetnosti. U sklopu ovogodišnjih Ljetnih igara otvorio je izložbu Odgovor što je bio povod da popričamo o dugom i trnovitom putu kojeg je prošao.

Dubrovčani, nažalost, uopće nisu svjesni koliko je njihov sugrađanin cijenjen u svijetu umjetnosti. Izvor Pende ove godine u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara ima izložbu pod nazivom Odgovor, a to je samo nastavak uspješne slikarske priče koja godinama napreduje. Ovu zimu imao je izložbu istog ciklusa u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, a još prije izlagao je Galeriji David Richard u New Yorku, te zajedno sa suprugom Marijanom i Slavenom Toljom u sklopu 58. venecijanskog bijenala. Među ostalim iz njegove bogate biografije, veliko zanimanje pobudila je i zajednička izložba Plivati s poznatim njemačkim umjetnikom Danielom Richterom.

Došli ste do toga da ste cijenjeno slikarsko ime, imali ste izložbe diljem svijeta, vaše se slike prodaju po raznim kontinentima. Kako je moguće da živite u Dubrovniku, a ne primjerice u New Yorku, Londonu ili Berlinu gdje biste bili, da se tako izrazim, bliže oltaru? Jesu li Danče glavni razlog?

Jesu, Danče su glavni razlog zašto živim u Dubrovniku. S druge strane boravio sam u Njemačkoj 13 godina, prilagodio se kulturi, cijenio tamošnje prednosti i mogu reći da mi je Njemačka druga domovina. U New Yorku sam imao izložbu, ali Amerika nije moj đir, europska kultura mi je puno bliža. Danče mi daju nevjerojatnu kvalitetu života koju ne mogu nigdje drugo imati. Četiri, pet mjeseci godišnje dođem otplivati rano ujutro, i onda idem raditi u svoj atelje u Karmenu. Sve nadohvat ruke – Kono gdje živim, Danče, Karmen – magični trokut koji obožavam. Nakon što ujutro otplivam, slikam osam sati u ateljeu, dođem doma, malo se odmorim i onda opet radim na skicama. Iako da nema Danača, nema šanse da bih ovdje živio. Toliko je sve podređeno turizmu i ne postoji ništa drugo da je to sve skupa odurno.

Prvo ste studirali na Akademiji u Zagrebu, a potom ste na daljnje školovanje otišli u Düsseldorf. Zašto baš Njemačka? Jeste li uopće znali jezik?

Akademija u Düsseldorfu jedna je od najjačih na svijetu i isključivo iz tog razloga sam se odlučio na Njemačku. Ima veliku tradiciju, jedan od slikara koji su stvarali tamo bio je i Paul Klee. Nisam ništa znao njemačkog, trebalo mi je šest, sedam godina da ga usavršim. Nakon dvije godine mogao sam razgovarati, ali trebalo mi je puno više da ga svladam pisati. Ali unatoč neznanju jezika, na Akademiji su me primili kao da sam doma, i to me oduševilo. Naravno, komunicirao sam u početku na engleskom, oni ga znaju, pa nije bilo problema. Najveća razlika između Njemačke i Hrvatske je u samom stavu prema umjetnosti. Gore ljudi imaju svijest o važnosti kulture. Možda u početku ni ne razumiju suvremenu umjetnost, ali kako ju konzumiraju i redovito prate, razvijaju se i sve više počinju razlučivati ono što im se sviđa. Na kraju krajeva, nije važno jesi li kao konzument upoznat s tehnikom, jedino je bitno je li ti probuđuje emociju. Kada bi studenti na kraju godine izlagali svoje radove, skupilo bi se čak 50 tisuća posjetitelja.

Kako probuditi svijest mladih generacija prema umjetnosti? Sjećam se da nas je profesor Jozo Serdarević često iz Gimnazije vodio u Umjetničku galeriju gdje bismo pisali eseje o onome što smo doživjeli.

Iskreno, teško je razvijati umjetničku svijest. Trebalo bi stalno ići na izložbe, a mi smo mali grad, nemamo dovoljno sadržaja. Da se negdje daju neki prostori gdje bi slikari imali ateljee, možda bi situacija bila ponešto bolja, ali ruku na srce, to se neće dogoditi. Nemojmo se lagati, nikome nije u interesu razvijati umjetničku scenu, sve je okrenuto turizmu i brzoj zaradi. Radije će se neki prostor dati za komercijalnu djelatnost nego postati izložbeni. Da postoji interes da se umjetnost razvija, sigurno bi i broj publike rastao, ali mi to nećemo doživjeti.

Ipak u Dubrovniku postoji lijepi broj slikara. Kako vi gledate na cijelu scenu?

Ima slikara u Dubrovniku, ali nažalost jako mali dio njih živi od slikarstva. Nije to samo specifičnost Dubrovnika i Hrvatske, nego posvuda. Samo desetak posto umjetnika živi isključivo od umjetnosti. Da bi se u umjetnosti razvijao, moraš joj se cijeli dati, ne možeš napola uz neki drugi posao. Slikanje je maratonska disciplina, trebaju ti godine, ako ne i desetljeća da prokrčiš neki svoj put. Ja sam godinama bio gladan i nisam zarađivao dovoljno. Ali nisam odustajao, ideš dalje i dalje, posvećuješ se umjetnosti sve više i više i onda ti se vrata napokon otvore i vrati ti se sav uloženi trud.

Jeste li imali ikad strahove da nećete uspjeti živjeti od umjetnosti i da ćete se morati baviti nekim drugim poslom?

Nikad nisam imao strahove i nisam o tome razmišljao, jer sam imao toliku želju i volju da će se jednog dana sve poklopiti da sam samo gurao dalje. Važno je imati i ambiciju da te gura, a ona je posebno izražena dok si mlad. Sada više nisam ničim opterećen, pronašao sam se u apstrakciji i guram neki svoj film.

Kako se dogodio taj prijelaz ka apstrakciji?

Prije jedno sedam godina došao sam do velikog zasićenja figuracijom i nisam se više nalazio u tom pravcu. Skupio sam hrabrost i napravio radikalni zaokret. Trebalo mi je dosta dugo da se riješim figuracije u svojim djelima, lutao sam, mučio se dok mi u glavi sve nije sjelo na svoje mjesto. Slikarstvo je, u biti, način razmišljanja. Način kako gradiš sliku je najbitniji. U posljednje vrijeme često me pitaju o bojama koje koristim i vječno se spominje termin kolorizam. Boja ima jasnu ulogu, ona je kontrast, manje je važno o kojoj je boji riječ. Kolorizam se često spominje u kontekstu žarkih boja, ali to je skroz pogrešno. Ne postoje boje koje ne korespondiraju, nije važno jesu li one žarke ili tamne. I onda me netko pita koja mi je najdraža boja. Ja uvijek kažem dugine boje (smijeh).

Je li kroz apstrakciju slikar šalje neku konkretnu poruku ili ostavlja konzumentu mogućnost da je doživi na neki svoj način?

Najvažnija je građa slike. U mom slučaju želim je očistiti od svega s čim se susrećem u prirodi. Na početku bavljenja apstrakcijom znalo mi se dogoditi da nešto prepoznam u slici i dugo mi je trebalo da se riješim tih oblika. Imao sam u to vrijeme glavobolje, gutao sam tablete (smijeh), sve dok nisam uspio skroz doći do onoga kako sam zamislio. Cijela slika na kraju bude razrađena, nema nikakvih slučajnih dijelova. Naravno da onda ostaje na konzumentu kako će je doživjeti, hoće li mu pobuditi emociju. Nekome se sviđa ovo što radim, nekome ne, i sve je to normalno.

Dogodi li se kad da niste zadovoljni nekom slikom i da je bacite?

Sve rjeđe mi se događa, jer dosta radim na skicama. Naravno, uvijek se potrefi neka slika koja ti radi problem, s kojom nisi zadovoljan, ali što napraviš bolju pripremu smanjuješ mogućnost za takve neugodnosti.

Vi ste veliki kritičar inspiracije. Radite svaki dan, puno radno vrijeme i ne čekate da vam inspiracija zakuca na vrata.

Inspiracija je mit. Slikarstvo je posao kao svaki drugi. Po mom mišljenju termin inspiracija bliži je nekom amaterizmu, nego ozbiljnom slikarstvu. Imam dana kada se ne osjećam dobro, pa ne slikam, ali inspiracija se ne čeka, svaki dan se nešto radi. Slikarstvo je vještina, što više radiš, više napreduješ, bolje su ti pripreme, skice, sama tehnika. Ali najvažniji od svega je način razmišljanja te kako ćeš graditi i zaokružiti sliku.

Obrate li vam se nekad kupci s nekim svojim željama da im naslikate?

Ja to ne radim. Inače se ne bavim prodajom, to je posao galerista. Ja samo stvaram, a oni dalje se bave marketingom i prodajom. Zarada od slike dijeli se pola-pola, takvo je pravilo još od osamdesetih godina. Cijeli taj posao oko prodaje se s vremenom razvija. Na početku sam imao određenu prednost što sam studirao u Njemačkoj, jer Akademija u Düsseldorfu odmah otvara neka vrata, a kasnije se sve dalje nadograđivalo. Sjećam se da sam na početku karijere pitao jednog umjetnika kako se probiti, ali nema jednostavnog odgovora, nema čarobne formule. Svatko ima neku svoju stazu koju treba utabati. Meni se proboj dogodio nakon silnih godina truda. Nekome tko je tek na početku puta mogu samo reći da radi i bude fokusiran. Uvijek se mora slikati koliko god neki period bio financijski težak. Kao što sam rekao, riječ je o maratonu, treba imati strpljenja, ništa ne ide preko noći.

Prodate li što slika u Hrvatskoj?

Gotovo ništa. U Hrvatskoj srednja klasa nema novaca. Ne bih sad govorio o cijenama svojih slika, ali normalni Hrvati uz sve svoje mjesečne troškove teško mogu priuštiti umjetnička djela.

Kako se uopće formira cijena nekog umjetničkog djela? Kako nešto može vrijediti nekoliko milijuna eura, a nešto samo tisuću? Je li baš tolika razlika u kvaliteti?

Naravno da na rast cijene utječu izložbe u ozbiljnim kulturnim institucijama i jake recenzije, a kada se priča zakotrlja, samo dalje progresira. Što se tiče ovih milijunskih iznosa, ima tu dosta i balona, umjetno napuhanih cijena. Postoje i investitori na tržištu umjetnina koji ne mare za umjetnost nego špekulacijama žele zaraditi.

Koliko vam vremena treba da dovršite jednu sliku?

Obično radim paralelno na nekoliko njih, zbog sušenja i radi daljnjeg otvaranja same slike. Otprilike mi za završiti jednu sliku treba tjedan dana. Kada se baš zalaufam dnevno radim oko 10 sati.

Izložba u sklopu Ljetnih igara nastavak je istog ciklusa kojeg ste prošle zimi predstavili u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu. Koliko će na izložbi u Dubrovniku biti novih radova?

Oko 80 posto je novih slika tako da će izložba biti skroz drugačija. Nakon izložbe u Zagrebu kontaktirali su me iz Ljetnih igara. Naravno da sam pristao, ali nisam želio da bude u Sponzi, jer mi se taj prostor ne sviđa za izložbu. Dogovorili smo da bude u Lazaretima i moram reći da su Lina Njirić i Nikolina Putica strašno profesionalno odradile posao. Oduševile su me koliko su pokazale poštovanja prema mojim slikama i zahtjevima. Na kraju je zbog njihovog truda ispao baš profesionalni projekt. U Lazaretima su izgrađeni posebni zidovi, donesena je sjajna rasvjeta i sve je napravljeno na visokom nivou. To mi je jako drago, jer iako sam ovdje nekako izoliran i neprimijećen, ipak je to moj rodni grad, mjesto gdje sam odrastao. Tako da me sve skupa jako razveselilo i motiviralo, te se zahvaljujem svima uključenima u ovaj projekt. Izložba će inače biti otvorena do 6. kolovoza i nadam se da će biti dobro posjećena.

Kojim se modernim, a kojim klasičnim slikarima divite?

Uh, to me nemojte pitati, toliko toga ima, riječ je o trocifrenom broju, pa ne mogu ih sad sve navesti.

Recite nam bar mišljenje o Picassu. Ja ga osobno ne preferiram.

Picasso je fantastičan. Toliko jednostavan, a toliko kompleksan. Autentičan. Izgleda jednostavno i lako, ali ja bih svejedno savjetovao ljude da nešto slično ne pokušavaju kod kuće (smijeh).

Vaša supruga Marijana također je poznata i priznata umjetnica. Nemate djece. Je li to svjesna odluka? Može li se pomiriti uloga roditelja s ozbiljnim bavljenjem umjetnošću?

Jako teško, pa smo zbog toga i donijeli takvu odluku. Djeca su ogromna odgovornost, zahtijevaju puno pažnje i sigurno bi se u roditeljskoj ulozi izgubio dobar dio vremena i energije za bavljenje umjetnošću. Ne bi se mogao zadržati toliki fokus i predanost, a rekao sam već, bez puno rada, truda i odricanja, ne bih nikada do ovdje stigao.

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik

Popularni Članci