Središnja tema prošlogodišnje festivalske sezone bila je povratak publici, Gradu. U tom smjeru išao je i sam novi vizualni identitet i logo Igara s Gradom u obliku ljudskog srca. U ocjeni sezone intendant Krešimir Dolenčić rekao je kako su 64. Igre bile samo nacrt za budućnost. Koliko ste uspjeli u naumu i po čemu će se ovogodišnja sezona razlikovati od prethodne?

Iako smo oboje dugo uključeni u Igre prošla godina je i meni i Krešu na neki način bila prva sezona, tako da je Krešo imao veliku želju animirati Dubrovčane i lokalnu publiku, proširiti program na ulični teatar, filmski program, postići da Igre ne budu samo drama, glazba i eventualno ples. To smo i uspjeli. Imali smo preko 140 programa, ali nakon tog iskustva odlučili smo se ipak vratiti na neke utabanije staze što se tiče koncepta. Prvi razlog je logističke prirode. Ne može jednak broj ljudi tako jednostavno izvesti 140 programa ako smo kapacitirani na 80. To i dosta košta, bez obzira što većina tih programa sami po sebi nije skupa, ali čim kvantitativno imate veći broj programa trebate uključiti dodatni broj djelatnika, tehničke ekipe...u samo jednu večer znali smo imati po tri ili četiri izvedbe, pa se i publika disperzira. Ipak, privukli smo neku novu publiku.

Ipak, ne odustajete u potpunosto od takvog koncepta?

Ne. Ove godine nastavljamo s dijelom popratnog programa, ali u manjem obimu. Ostaje filmski program, likovni program, promocije knjiga...program 'Pisci u Sponzi' se također nastavlja, i ove godine pod palicom Mani Gotovac, koja je dijelom i idejni začetnik. Dolazi nam Alessandro Baricco, zasigurno budući Nobelovac i jedan od najuspješnijih pisaca današnjice. Baricco inače ne putuje, ali je pristao doći u Dubrovnik. Osim što ćemo izvesti njegovu predstavu u Šulića ('Ocean more', 29. i 30. srpnja) autor će održati književnu večer u Sponzi. Nastojat ćemo privući mlade ljude koji vole ili se žele baviti pisanjem i za njih organizirati jednu radionicu sa slavnim književnikom, što će biti dragocjeno iskustvo.

Dramski program kreiran je za dubrovačku publiku, a ne za onu koja povremeno dolazi u Dubrovnik iz ostatka Hrvatske.

Prošle godine ste pomalo riskirali s dramskim programom da biste se ove odlučili za sigurnost?

Prošle godine smo išli sa suvremenijim naslovima, a ove smo se vratili klasicima. Ne zaboravimo da je Igrama osnovna misija, vizija ako želite, njegovanje kulturne baštine. Smatram da treba raditi suvremene tekstove, ali tek nakon što nam ostane vremena i sredstava kad pokrijemo 'klasiku'. Uostalom, postoje i druge kulturne institucije koje bi se isključivo trebale baviti suvremenom umjetnošću. Treba uprizorivati nove tekstove i dovoditi mlade umjetnike, to je sigurno.

Koliko su takvoj odluci kumovale određene kritike, prvenstveno mislim na mlak prijem predstave 'Obrana Sokratova'?

Ne toliko kritike, kojih ih je bilo i ne možemo ih zanemariti, koliko je Krešo svjestan da je dramski program kreiran ipak za dubrovačku publiku, a ne za onu koja povremeno dolazi u Dubrovnik iz ostatka Hrvatske. Treba poštovati ono što lokalna publika voli, to je ono što im fali. Nemoguće je tijekom cijele godine dovoditi najbolje redatelje i glumce iz Hrvatske i raditi ambijentalne predstave. Što ne znači da u narednim sezonama nećemo postići model, kakav je i prije postojao, – dva klasika i jedan suvremeni tekst što je dobar omjer i put za dalje.

Zahvaljujući aplikaciji Vip Script prošle godine ste titlovali dvije predstave čime je i inozemnoj publici omogućeno praćenje dramskog programa. Hoće li se projekt nastaviti i ove godine?

Svakako. Aplikaciju je osmislio Vipnet. Mi smo preveli Ekvinocija i Medeju. Ove godine nastavlja se Ekvinocijo, a titlovali smo još Romea i Giuliettu. Planirali smo prevođenje i Dunda Maroja, ali kako je komad živ i podložan intervencijama redatelja i glumaca odlučili smo se ipak preskočiti ovu sezonu pa će Držić na prevođenje u rujnu i bit će spreman za iduću godinu.

Prošle godine označio je i povratak opere i baleta? Ove godine tu je samo balet!?

Teško je i balet i operu staviti unutar jedne sezone, i financijski i tehnički. Ove godine nastavljamo s baletom, ali u drugom obliku. Za razliku od prošle godine, kada smo ugostili ljubljansku produkciju, mi smo jedan od producenata. Premijera je u Dubrovniku, a onda putuje u Maribor i Ljubljanu. Nakon toga nastojat ćemo balet prodati i drugim festivalima u Europi i ubirat novce (smijeh).

Iako je jazz glazba dugo prisutna na Igrama, prošlogodišmnji glazbeni program donio je i izlete u pop glazbu (Rufus Wainwright), pa čak i fuziju jazza i hip-hopa (Robert Glasper). Ove godine manje je eksperimenata, publici se nude Arsen Dedić i Nneenna Freelon.

Bit će i Jazziana Croatica Borne Šercara krajem srpnja. Uz Arsena i Freelon ipak ćemo se izmaknuti van klasike. No, i tu je sličan slučaj kao u dramskom programu. Treba prvenstveno misliti na Knežev dvor i na vrhunske klasične umjetnike koje nemamo priliku slušati tijekom godine. A nakon što se taj program popuni misli se i na ostale, različite glazbene izričaje. Ne želim se opet vaditi na novac, ali da su financije izdašnije širio bi se i program.

Kad smo se već dotaknuli financija, nedavno ste zbog smanjenog iznosa sredstava od strane Hrvatske turističke zajednice morali otkazati gostovanje Splitskog ljeta. (Na natječaju HTZ-a Igrama je dodijeljen iznos od 80 tisuća kuna kao 'nacionalnom/regionalnom događanju'. S druge strane, Red Bull Air Race ocijenjeno je kao 'top događanje' kojem će HTZ isplatiti će milijun i pol tisuća kuna, op.a.)

Najprije, propozicije natječaja vezanog uz 'top događanja' su pogrešne jer isključivo propisuju sportska i zabavna događanja. Kultura se diskriminira i nijedna kulturna ustanova se nije mogla prijaviti, a u toj kategoriji je veliki budžet, a 10 institucija dobiva velike novce. Drugi natječaj, onaj za nacionalna i regionalna događanja, propisuje male iznose.

Mi samo turističkom gospodarstvu vratimo preko milijun kuna, svi ti umjetnici negdje spavaju, žive u ovom gradu i dijelom rade sve te turističke stvari kao i ostali posjetitelji.

Opet, koliko god mali bili iznosi, nismo dobili niti maksimalno unutar natječaja za kulturu. Pula film festival je trebao dobiti koliko je dobio jer toliko i zaslužuje, ako ne i više, ali i mi smo onda trebali dobiti minimalno isti iznos. Oni su naš partner i odličan festival, ali u usporedbi s Igrama, koje su produkcijski i glazbeno-scenski festival koji tijekom 45 dana u Dubrovnik dovode 2000 umjetnika iz cijelog svijeta, 80.000 kuna je zaista ništa. Mi samo turističkom gospodarstvu vratimo preko milijun kuna, svi ti umjetnici negdje spavaju, žive u ovom gradu i dijelom rade sve te turističke stvari kao i ostali posjetitelji.

Koliko su Igre dobile prošle godine?

Dobili smo 200 tisuća kuna. Međutim, ono što je najveći problem čak nije ni novac nego datum kad je natječaj proveden i zaključen. Smatram da je objaviti rezultate natječaja u lipnju za manifestacije koje su praktički već počele u najmanju ruku neozbiljno. Mogli su nam dati i milijun kuna svejedno ih ne bismo mogli potrošiti jer je program već objavljen. Ako je to 80.000 kuna, onda dobro, ali ne na ovaj način. S njima bismo onda računali na vrijeme i ne bi se događalo da otkazujemo program i da nam je neugodno pred Splićanima i publikom.

S obzirom da se programi uglavnom izvode vani, na naslijeđenom prostoru, ambijentalnim lokacijama, Igre su ograničene i prostorom zbog čega je neke, 'velike', izvođače teško ili nemoguće dovesti?

Primjerice za jazz ili koncerte popularne glazbe Revelin je najbolji prostor. No, i tamo možemo primiti maksimalno 400 ljudi. S druge strane nisu velike razlike u honorarima umjetnika svirali oni za 400 ili 4000 ljudi. Mi bismo onda ulaznice trebali prodavati po cijeni od 1000 eura da bismo mogli opravdati uloženo i biti 'na nuli'. No, mi smo neprofitna institucija i ne vodimo se komercijalnim aspektom. Jedini imperativ kojeg se držimo jest prodati tih 400 stolica po nekoj cijeni koja je najveća moguća, a odgovara hrvatskim uvjetima. Vjerujte mi da naša publika itekako zna prepoznati vrhunske projekte.

Igre su uvijek bile nusproizvod Grada. Razvoj Grada prati i razvoj Igara. Sve se mijenja pa tako i mi. Sigurno je da trebamo novu publiku jer ne volim situacije kad u Kneževom dvoru vidim istih 100 lica. 

Dugo se priča i o koncertnoj dvorani. Koliko bi ona pomogla Igrama?

Smatram da je Grad treba imati iako mi je jasno da se ona ne bi u potpunosti isplatila. To je skup projekt, a Igre bi svejedno tražile ambijentalne vanjske prostore za svoje programe. Dvorana bi nam odlično poslužila kao zamjenski prostor kada u Dvoru zbog kiše ne možemo održavati koncerte. Ili kao prostor za probe i slično. Također, onda bismo mogli biti više involvirani i tijekom godine, imamo tu logistiku i znanje. Činjenica je i da neke velike operne projekte ili simfonijske orkestre uopće nije moguće dovesti bez koncertne dvorane.

Vratimo se na Igre i Grad. Prošle godine ste se zbilja potrudili vratiti Igre Dubrovčanima, iako je pitanje jesu li Igre ili Grad otišle ikamo. Krešo Dolenčić je na domjenku nakon svečanog otvaranja 'vikao' – 'živio Jug, živio Linđo, živjele Konavle...'. Građani su pozivani na sudjelovanje ne samo u ceremoniji otvaranja nego i u predstavama. Žive li Igre i Grad kao jedno tijelo i kako gledaš na budućnost Igara?

To je nama zaista teško percipirati jer smo subjektivni. Trebalo bi napraviti kvalitetno istraživanje o javnom mnijenju. Ja mogu PR-ovski izjavljivati da nas svi vole i da smo najbolji . To nam može donijeti neke koristi, ali ne velike jer mi zaista želimo znati što lokalno stanovništvo misli o Igrama. Znam da imamo puno pozitivnih komentara, ali isto tako susrećem ljude koji će reći da Igre odavno nisu dubrovačke i da su izgubile na važnosti. No, Igre su uvijek bile nusproizvod Grada. Razvoj Grada prati i razvoj Igara. Sve se mijenja pa tako i mi. Sigurno je da trebamo novu publiku jer ne volim situacije kad u Kneževom dvoru vidim istih 100 lica. To je dužnost i nas i ostalih kulturnih ustanova, glazbene škole, ali i svih škola, u krajnjoj liniji i roditelja koji će graditi mlade ljude da jednog dana postanu dio naše publike. Ali ono što mogu reći je da kad nas netko napadne obrana je velika.

Ne možeš dirat Igre?

Da. (smijeh).

Koliko su opravdane kritike da Igre više nisu dubrovačke? Ljute li te?

Često srećem takve komentare, ili na Facebooku ili od anonimnih komentatora na portalima. Obično se suzdržavam od reakcija, ali sad ću nešto reći. Prema samoj definiciji Dubrovačke ljetne igre su međunarodna institucija koja okuplja najbolje iz svijeta i Hrvatske, pa tako i Dubrovnika. Tako je od kraja 50-ih godina prošlog stoljeća. Umjetnike dovodimo u Dubrovnik i tu se događa jedna sinergija svih tih elemenata – susreću se mladost i iskustvo, lokalno i međunarodno.

Spomenut ću samo da i ove godine sigurno više od 100 lokalnih umjetnika sudjeluje na Igrama, ali opet će biti komentari da su to Zagrebačke ljetne igre. Ali neka, dok ljudi komentiraju, pa makar i negativno, stalo im je.

Drugo, mislim da ne treba podcjenjivati našu publiku. Ako publika devet mjeseci gleda repertoar Kazališta Marina Držića zašto bismo mi s istim ansamblom radili predstave kad imamo priliku dovesti reprezentaciju hrvatskog glumišta?! Dubrovački simfonijski orkestra je stup Igara, ali zašto ne poslušati i 20 drugih orkestara? Zašto osim Linđa, ne pogledati i Lada?! Uglavnom takve komentare daju oni koji s Igrama već dugo nemaju puno veze, ni kao publika ni kao sudionici. Spomenut ću samo da i ove godine sigurno više od 100 lokalnih umjetnika sudjeluje na Igrama, ali opet će biti komentari da su to Zagrebačke ljetne igre. Ali neka, dok ljudi komentiraju, pa makar i negativno, stalo im je.

Jedan od simbola Grada je i Linđo. I ove godine su dio programa Igara. No, ansambl posljednjih godina prolazi kroz određene turbulencije, nezadovoljstvo amatera je veliko, a sve je kulminiralo prije nekoliko mjeseci. Kako gledaš na cijelu ovu medijsku prašinu koja se podigla?

Očito je došlo do problema u komunikaciji. Smatram da je trebalo iznaći bolje i pametnije načine kako riješiti unutarnje probleme, a ne izlaziti u medije i okupirati cijelu dubrovačku javnost. Svi želimo da Linđo postoji, a mislim da to nije nikada bilo ni upitno. Želim im da riješe probleme i da amateri dobiju uvjete za rad koje zaslužuju.

Nakon 16 sati kad komunalni redari nisu unutar povijesne jezgre događa se jedan novi svijet, ulijeće se s karićima, postavljaju se dodatni stolovi, širi se po placetama.

Jedna od odrednica prošlogodišnje sezone bila je i kritika Dubrovnika zbog sve naglašenijeg okretanja turizmu i komercijalizaciji kao i propitivanje budućnosti Grada u takvim uvjetima. O tome su govorile i pojedine predstave, a sjećam se i izjave Kreša Dolenčića o 'najbanalnijoj i najglupljoj turističko financijskoj stvarnosti', kao i one o prženim lignjama i umjetnosti. Idu li lignje i umjetnost zajedno?

Nije tajna da Grad treba naći bolju mjeru. Isto tako ne mislim da treba ukinuti ugostiteljstvo i turizam ovakve ili onakve vrste, ali mjera mora biti bolja. Smatram da bi Dubrovnik mogao imati kvalitetniji turizam. Tada bi bilo bolje i Igrama i hotelima visoke kategorije, a ugostitelji bi se između sebe natjecali i svakako više trudili. Ovako se oslanjaju na zakon velikih brojeva. Drago mi je da je Odjel za komunalne djelatnosti počeo sustavno raditi po tom pitanju, ali trebali bi još više i bolje, puno bolje, jer nakon 16 sati kad komunalni redari nisu unutar povijesne jezgre događa se jedan novi svijet, ulijeće se s karićima, postavljaju se dodatni stolovi, širi se po placetama.

Kako se ta banalna stvarnost trčanja za novcima održava na Igre?

Mi smo nakon prošlogodišnjih iskustava održali nekoliko sastanaka s Gradom i pročelnicima određenih odjela. Razgovori su bili konkretni i na operativnoj razini. Pokušali smo do u detalje utanačiti sve u čemu nam i koliko Grad može pomoći da se probe i predstave održavaju nesmetano, a da nitko zbog Igara ne ostaje bez posla.

Događa se jedan sukob između riječi, nota, s jedne, te stolova i stolica s druge strane?

Može se i tako reći. No, ne želimo mi biti razlogom zašto se neki restoran mora izmicati ili zašto neka obitelj neće preživjeti jer smo ih zatvorili na 20 dana. To nam nije u cilju. Želimo iznaći način da i taj restoran, kafić i mi budemo zadovoljni. Moguće je, ali jedino ako se zajedno potrudimo da tako i bude. A mi ćemo se potruditi jer će probe na Držićevoj poljani počinjati tek u 23h ili čak 24h.

Na mjestu ravnateljice si više od godinu dana, od kada je razdijeljena funkcija intendanta i ravnatelja odlaskom Ivice Prlendera i dolaskom Kreša Dolenčića. Da izbjegnem klasično pitanje, gdje bih u odgovoru očekivao klasičnu ocjenu rada nakon dijela mandata, radije nam reci nešto o svom prvom iskustvu s Igrama?

Moje prvo iskustvo, a kojeg se mogu živo sjetiti, dogodilo se kada sam imala 10 godina. Paolo Magelli postavljao je predstavu na Pustijerni gdje sam se rodila. Bilo je to 1989. godine. Kasnije, u trećem razredu srednje škole htjela sam nešto raditi i u dogovoru s roditeljima pošla sam pitati posao u Igre. To je bilo posve prirodno za dosta djece iz Grada, poći u Igre tražiti posao. Nisam tada ni sanjala da će mi postati sastavni dio života. Najprije sam radila na info centru, onda kao hostesa, pa prevoditeljica. Na kraju sam vodila ured odnosa s javnošću. Kad se prošle godine ukazala prilika da postanem ravnateljica nije mi to bio neki veliki izazov jer se nakon 10 godina u Igrama osjećam kao da sam već odavno ravnateljica (smijeh). Znam da će zvučati kao floskula, ali da nije tima Igara nikad se ne bih prihvatila ove odgovorne funkcije. Njima se posebno zahvaljujem.