Nedavno ste zasjali u komediji „Afitavanje i njeke druge stvari“. Kako je došlo do te predstave i suradnje?

Radio sam malu predstavu povodom obljetnice Ekonomske i trgovačke škole, i bio sam duh Benedikta Kotruljevića. To je prošlo simpatično, sudjelovali su bivši učenici škole koji se bave glumom ili su vezani za to. Redateljica predstave i bivša profesorica u školi Radmila Milaković me nakon toga zvala i predložila ovu predstavu za koju su u planu imali nekog od aktivnih ili trenutno neaktivnih glumaca. Jedan od njih, koji je baš ozbiljan glumac, je odbio ulogu zbog količine teksta i velikog zalogaja. A meni je upravo zbog toga prijedlog bio zanimljiv. Imao sam sreću da sam radio dosta predstava i imao sam jednu koja je količinom teksta parirala ovoj, a to je „Da, draga“. To je tada bio komad koji je u četiri predstave pogledalo po 250 ljudi i sigurno bi ih bilo još više da smo je nastavili prikazivati. Uglavnom, i ona je tekstom bila ogroman zalogaj, ali ovo je posebna priča. Predloženo mi je da se koristi starodubrovački jezik iz 20. stoljeća, smješten u moderno doba, tako da veliki broj tih riječi, koliko god se sa starim riječima susrećemo svakodnevno, nisam nikad čuo. Baš kao ni mnogi! Imali smo i tumač pojmova na početku, jer se radi o riječima koje su izblijedjele i ne koriste se više. Samim tim je bilo zanimljivo, a i dosta se tih riječi ljubi s talijanskim jezikom koji mi nije stran, dapače drag mi je, može se naći puno poveznica. Zato sam i prihvatio! To je krenulo prije nekih tri mjeseca, što se mene tiče, a za ostatak ekipe šest mjeseci. Intenzivno se radilo. Čak sam se u par navrata pitao – hoćemo li mi ovo moći? Jer je priča ozbiljna. Tekst je fantastičan! Knjiga je izašla prije nekoliko godina, prvo sam nju cijelu pročitao, predivna je, a kontekst priče se, pa i ako ne razumijete sve riječi, vrlo lako hvata i jako je zanimljivo. Na kraju, kad vidim rezultat, odaziv i reakciju publike, mi je više nego drago da sam dio projekta.

Čuju se samo komplimenti na račun predstave, vjerujem da to godi. 

Tri mjeseca smo probavali, unutar četiri zida, nismo imali „adekvatne“ uvjete za rad, bili smo u nekoliko prostora, pa čak i u restoranu. Radili smo tri mjeseca na tome, a nitko mi se u tom periodu nije nasmijao na foru iz predstave, s obzirom na to da je to nama bilo normalno. Kad sam na premijeri izgovorio prvu rečenicu i vidio da je publika umrla od smijeha, rekao sam – to je to, idemo! To mi je bila prekretnica u gledanju na sve. Vidjeti iskrene reakcije, facijalne ekspresije, spektakularno mi je bilo da je publika to tako prihvatila.

Vi zapravo i jeste i niste glumac?

Baš to! Nakon srednje škole sam išao na Akademiju u Zagreb, na prijemni. Nisam uspio „upasti“ prvu godinu. Drugu godinu sam došao malo spremniji, jer se, iskreno, za prvu  nisam baš ni pripremao. Ušao sam tada u uži krug, bio sam tamo nekoliko dana i radilo se o vrhunskom iskustvu. Ali ipak, vratio sam se u Dubrovnik, razmišljao što ću dalje. I sasvim slučajno ušao u predstavu Prikazanje muke Isusove u Kazalištu Marina Držića, Ivan Leo Lemo je bio redatelj. Onda sam se oduševio, nisam završio Akademiju, imam malu ulogu, odlično! (smijeh) Igrom slučaja ta predstava je vezala drugu, pa treću, tako da sam otprilike tri godine radio honorarno u kazalištu u skoro svakoj predstavi i to mi je bilo oduševljenje. Radio sam sa širokim spektrom glumaca, gostujućim, poznatim, to mi je bila i jest čast. Raditi na takvoj razini je baš nešto posebno. Tu sam već pomislio – sviđa mi se ovaj život. Ali život ide svojim tokom, ja nisam više išao na Akademiju, niti pokušavao, dođu drugi afiniteti, želje i izbori, pa to ostaviš sa strane. Ali sam sretan što živim u Dubrovniku, gdje su mi se nudile prilike iz ničega. Radiš jednu predstavu, pa te netko zove na nešto drugo, pa sam tako i uz rad u kazalištu radio i predstavu „Da, draga“, a bilo je još puno projekata, čak i snimanje Dubrovačke Republike, uz dva fantastična projekta, Banaon i Karaon. To je ekipa koja nije profesionalna, ali je zapravo jako profesionalna. Po meni, ta dva projekta su čak premalo ispraćena jer su ostvarila ozbiljne uspjehe, pa i internacionalno. Za njih sam se baš osobno vezao. Tko nije pogledao, ima veliku preporuku, jer se radi o priči Dubrovnika smještenoj u moderno doba. Shvatio sam da taj kontrast prošlosti i sadašnjosti jako dobro prolazi u Dubrovniku, ljudi to baš prihvaćaju. Sad mi je super ispalo jer radim svoj posao, a može mi „uletjeti“ neka predstava i snimanje, s obzirom da mi gluma nikad zapravo ne može biti posao. To mi je hobi u kojem jako uživam.

I nekako vas prati, ne možete pobjeći od nje.

I ne želim. Fenomenalno mi je kombinirati projekte i posao. Sad mi pada na pamet, na Igarama sam radio Dunda Maroja, ima tome i deset godina. Radio bih u restoranu do ponoć, imao probe na Gundulićevoj poljani od ponoć, jer je to jedino vrijeme kad nema gužve. Išao bih na njih do tri, četiri ujutro, a onda se opet ujutro dizao na posao. Ali nije mi bilo teško! To je ta poanta, mene gluma opušta.

Imate i skečeve, pa čak i našu varijaciju serije Krv nije voda, gluma vam se ispreplela sa životom.

Od moje Instagram stranice i TikTok profila koji imam s prijateljem nemamo ništa, nađemo se i uživamo u tome. Ali kad te sretne netko, tko nema nužno veze s tobom i pita – kad ćete više objaviti nešto, daj mama mi je umrla od smijeha, pitala me baba… Onda kažem – moramo! Stalno ćemo to raditi. Vazda se volim glupirati. Jer ako ljude uspiješ nasmijati… Jedno je Shakespeare, Macbeth, a druga je stvar komedija, za koju se često vežem i nije mi strana. Mislim da će predstava „Afitavanje i njeke druge stvari“, ako se bude nastavila prikazivati, a u dogovorima smo da se nastaviti, puniti kazalište. Imao sam sreće što sam bio u „Skupu“ , mislim da je predstava igrala 27 puta, ako se ne varam. Neke sam ljude viđao stalno u kazalištu. I to je to, daj ljudima komad komedije - sretan ti, sretna publika.

Vjerujem da mnogi imaju doživljaj kako je komedija jednostavna, ali zapravo može biti teža.

Puno teža. Evo, na primjeru zadnje predstave. Kad je bila premijera, svi su umrli od smijeha na prvu rečenicu, što sam već spomenuo. Imali smo reprizu dan iza i krenuo sam – nitko nije reagirao. Počeo sam razmišljati što sam krivo napravio. Dvije-tri fore nisu ni prošle. Jer publika je svaki put drugačija. Ako njih nisi kupio, nisu oni problem, ti si problem. Ili se jednostavno tako potrefilo. Svaki profil publike je drugačiji, baš kao i svaki čovjek. Ako idem na predstavu, meni će nešto biti smiješno, a osobi do mene neće. S komedijom je jako riskantno i teško je naći nešto što će zadovoljiti sve, a mislim da smo to u posljednjoj predstavi stvarno uspjeli i zato je reakcija takva kakva jest.

Preferirate li zapravo komediju?

Uvijek! Sad ću biti malo crn, ali imam par prijatelja koji imaju životnih problema, a mi se toliko ismijemo na njih, a kad se oni nasmiju, taj problem više nije problem nego – ajde, lako ćemo. Neki dan sam posjetio djeda u domu, kad dođeš tamo sve je tužno, baciš par fora, vidiš da se i on smije, da se svi skupa smijemo, ljepše je.

Jako ste svestrani, radite u restoranu, zimi na kućicama, a uz spomenute skečeve i glumu, bili ste i nogometaš.

Bila je jako živa nogometna karijera do nekih 17, 18 godina. Onda se dogodio jedan veliki problem, otvorio se kafić prekoputa nogometnog terena. (smijeh) Nije standardna priča, nije koljeno! Nakon toga sam ga nastavio igrati, bilo je to profesionalno, u nižim ligama. Igrao sam malo u Župi, pa prešao u Enkela u Popovićima, u Konavle, što mi je bilo možda najljepše nogometno iskustvo. Bez opterećenja, a opet… Mogu to poistovjetiti s glumom. Nema previše uloga, a outcome može biti wow! Sad nažalost ne mogu igrati, nije problem koljeno, ali jesu leđa. (smijeh) Ali sad sam više u restoranu, to mi je glavno, kućice su zimski đir, gdje odlutam i odmaram od restorana i ljetnog ludila.

Kad smo se već dotakli nogometa, moramo spomenuti i veliku strast prema Juventusu. Čujem da vas zovu Johnny Juve.

Da, ne želim ići previše u klišej, ali to je zapravo način života. Već sam 25 godina navijač. Moram spomenuti da mi je kuća „nabijena“ talijanskim klubovima. Jedan brat je veliki navijač Milana, drugi Intera, a ja Juventusa. U djetinjstvu se nismo svađali oko igračaka, ali bismo se svađali oko tri kluba, ne znam kako su roditelji izdržali s nama. Što se tiče Juventusa, kad uhvatim priliku, odem, otputujem, pogledam, imam sad i pratnju koja srećom tolerira moju zaluđenost. To mi je jako bitna stavka života. Nekad sam znao i naštimavati smjene po tome kako igra Juventus, ma ne nekad…  Svaki put! Pa sam radio i po 12 sati, samo da bih mogao pogledati utakmicu.

Za vas dan kao da traje puno više od 24 sata, da to sve stignete.

E, baš. Ali moram povući paralelu između Juventusa i glume. Imam anegdotu, radio sam jednu predstavu, ne želim je imenovati jer će se naljutiti na mene! (smijeh) Bio sam na sedam, osam proba, međutim, Juventus mi je prvi put nakon 1996. bio u finalu Lige prvaka. Saznao sam termin, 6. lipnja, u 20 i 45, a onda izađe da je premijera predstave na isti datum – u 20. Naravno, izašao sam iz projekta, odrekao se lijepe predstave, ali ne bih mogao dobro odraditi predstavu znajući da je Juventus u finalu Lige prvaka.

Osim ponovnih prikazivanja posljednje predstave, koji su vam još planovi za budućnost, postoji li nešto što biste voljeli ostvariti?

Postoji i radi se o projektu na koji su me potaknuli prijatelji. Vazda sam klaun u društvu, kako tko dođe, ja se glupiram i ide to nekako spontano, barem ja tako mislim. Velika želja mi je, a mislim da to u Gradu nemamo, ako nekad uhvatim dovoljno materijala i hrabrosti i slobodnog vremena – odraditi stand up komediju. Mislim da sam se tu pronašao. Ali, to je jako riskantna stvar. Ako pričamo o komediji, mislim da je to možda najzahtjevnije. Predstavu ćeš nekako izvući, ali kad si sam i pričaš ljudima… Bio sam na stand up-ovima na kojima se ljudi nisu smijali i bilo mi je teško kao gledatelju, a mogu misliti kako je bilo komičaru. Znam, ljudi dođu na stand up, sjednu i čekaju – hajde, nasmij me, kakva ti je ovo fora? U nas ta scena nije živa, iako vidim da ima interesa, jako je popraćeno kad dođu komičari iz drugih gradova. Puno radimo, puno se opterećujemo, pogotovo u Dubrovniku. Na kraju naporno dana, ljudima se ne gleda Shakespeare ni ništa preozbiljno, iako naravno i toga treba biti i treba se pratiti. Ali komedija je nešto čemu se mogu smijati i moja baba i djevojčica od sedam godina, ako je komad dobar, naravno. To je neka želja, vidjet ćemo što će od toga ispasti. Ali, zašto ne?