test

INTERVJU ŽELJKO TUTNJEVIĆ: „Slikavat ću lijepe dame i u mirovini, slobodno se javite, radim i po kućama“

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Goran Mratinović
„Nisam u mirovini! Tehnički sam i pravno zasad čardak – ni na nebu, ni na zemlji. Meni je bivša firma raskrstila radni odnos 5. srpnja, jer više nisam htio raditi. Na mirovinski se još nisam prijavio. Dakle, nigdje sam!,“ kaže legendarni dubrovački fotoreporter Željko Tutnjević koji je nedavno najavio svoj odlazak u mirovinu za koju još treba predati papire da bi se najavljeno i formaliziralo. 

Kazao je tada kako se više Dubrovčani ne moraju bojati jer ih neće zaustavljati da ih slika u Uvali ili u Gradu za špicu, no nismo baš sigurni koliko su se Dubrovčani bojali njegovog fotoaparata, neizostavnog pratitelja kroz godine. Naprotiv, rado su mu pozirali. A jedan od najlegendarnijih fotoreportera od fotoaparata se sigurno neće razići lako. Dokazao je to i tijekom druženja s ekipom Dubrovačkog dnevnika gdje je i tijekom razgovora ustajao i fotografirao, kako kaže, hvatao momente. A razgovor je bio o onome što najviše voli – o fotografiji i jednoj priči ispričanoj kroz fotoobjektiv, od samih početaka s njegovom Smenom 8M pa do danas. 

Uvjete za mirovinu ste već prije bili ispunili, na nastavili ste raditi. Viđalo vas se po događanjima, izložbama, domjencima, 'pressicama', radili ste špice….

Nijedan domjenak nije bio otkad sam ja u mirovini. Znam ja da novine lažu, ali ne trebamo baš toliko lagati ljude.

Već dugo radite kao fotoreporter. Koliko su se promijenili trendovi, ili kako kažete uvjeti, danas s obzirom na vrijeme kad ste počinjali?

Zahvalio bih svojim urednicima, prvom uredniku, gosparu Nikoli Isufiju i njegovom zamjeniku Marinku Vlašiću, ali i Vjeri Šuman koji su cijenili moj rad u Dubrovačkom vjesniku i koji su mi dali plaću na koju sam bio ponosan. S takvom je plaćom čovjek mogao raditi i nije mu bilo žao raditi. Trendovi su danas drugačiji. Kad sam 1975. godine počeo s radom u tadašnjem Listu omladine Dubrovnika 'Laus' u kojem sam imao fotoreportažu koja se zvala 'Lov na blijedoliku reportažu Tutnjević Željka', nije trebalo odmah i nije bilo 'daj, daj i opet daj' nego je izlazilo tromjesečno. Nije bila preša. Potom sam radio neke stvari po narudžbi, recimo neke ilustrativne fotografije ili portrete. Onda me 1978. godine sreo na Stradunu gospar Nikola Isufi i pitao imam li vremena da malo popričamo. Sjeli smo u 'Dubravke' na Pilama i tamo smo pričali četiri ure. Rekao je da bi volio malo osvježiti 'Dubrovački vjesnik' foto ilustracijama. Prvo sam radio honorarno, od 1978. do 31. 12.1985. godine. Kad sam iz pošte prešao u 'Dubrovački vjesnik', gospar Nikola i gospar Marinko su napravili Pravilnik o nagrađivanju prema radu. Tko je više radio, više bi i zaradio, a tko je manje radio, manje je zaradio, što bi bilo normalno i u ovom našem kapitalizmu. A ne da imaš istu plaću bez obzira na to koliko odradio, slikavao i isproducirao. Po mom mišljenju, nema smisla tako raditi. Po tom Pravilniku sam svaki mjesec jedva čekao plaću jer je ona, kao klokan, svaki mjesec skakala što sam više slika napravio i objavio. Da bi bilo još smješnije u odnosu na sadašnje situacije, meni je norma za redovnu, punu plaću bila 30 fotografija i dvije vijesti po broju. Ako bih imao 31 sliku, za tu jednu sliku više bih dobio tadašnjih 30 dinara na tu osnovnu plaću, ako sam imao 10 slika više, 300 dinara više… Imao sam stimulaciju za raditi, a i nenovinarsko osoblje je imalo plaću prema našim novinarskim, pa ako smo mi više radili i oni su veće plaće dobili. A sad treba toga što više, da se više klika. Što više slika, što više galerija…

Stvara se dojam kako su se danas stvari bitno promijenile uz digitalizaciju, internetizaciju, u okružuju u kojem se objavljuje na internetu, a internet nije ni prostorno, ni vremenski ograničen. Treba što više i što prije.

Naravno da se promijenilo jer se ovaj posao više ne cijeni. Taj se posao nekad cijenio jer nije bio tako dostupan. Sebi sam kupio aparat za povećavanje, radilo se o crno-bijelim slikama, kupio sam sve što mi je trebalo za razvijanje, prekidanje, fiksiranje... Čekati da se osuši, napraviti sliku, kupiti foto papir… Imalo je to nekakvu cijenu. Zaljubio sam se u fotografiju jer mi se svidio miris te kemije, ali i štamparske boje. Uvuklo mi se sve to pod kožu. A danas je sve digitalizirano i djeca koja idu u vrtić i imaju mobitel mogu slikati. Svi danas mogu slikavati, no kakvu vrijednost te fotografije imaju? Svi danas imaju kamerice i može svatko slikati. Pa neka onda slikavaju, neka rade, ali za mene je to podcjenjivanje.

Svi imaju mobitele, svi imaju kameru na mobitelu, svi imaju Instagram… Rijetko susrećemo i neke dulje, istraživačke tekstove, puno toga se u poslu reportera sada svodi na 'lajvanje' na Facebooku i fotogalerije s mobitela… Kao da se ide na kvantitetu u kojoj se sve više gubi kvaliteta.

U toj kvantiteti bi opet trebalo voditi računa o kvaliteti. Svaka foto reportaža nije ista, baš kao ni svaki objavljeni 'gradski đir'. Ma što god tko rekao.

Koliko ljudi s kojima se susrećete imaju realnu predodžbu o poslu medijskog djelatnika, u vašem slučaju o poslu fotoreportera? Jer obično javnost medijske djelatnike povezuju s nekakvim svijetom glamura, stvara se dojam da su plaće velike, da se samo družimo s poznatim osobama…

I onda kad nekome kažeš kolika je plaća, on počne plakati. Stvarno ne podcjenjujem nikoga, no žalosno je na što se to sve skupa srozalo. Jedan nadređeni mi je jednom rekao da će mi dati plaću od četiri tisuće kune, a kad sam ga pitao je li to normalno s obzirom na moje godine i radno iskustvo, on je odgovorio kako je berza rada puna ljudi koji bi jedva čekali raditi za tu plaću. Ma nije puno ovakvih kao ja i ne mogu pristati na to da je puno ovakvih kao ja. No, eto, puno je takvih koji rade za te pare.

Idemo malo na neke vedrije teme. Fotografija nije bila samo posao, rado ste fotografirali i u slobodno vrijeme. Nije vas se baš moglo vidjeti bez fotoaparata.

Fotografija je moj hobi od 1974. godine.

Kako se dogodio taj momenat? Kako ste se zaljubili u fotografiju?

To je jedna klasična priča Željka Tutnjevića. Bila je nedjelja, 10. ožujka 1974. godine. Bio sam tad student Više turističke škole i bio sam s još pet prijatelja  - Adom, Jasenkom, Mirom, Duškom i Brankom. Nakon ručka u Ženskom đačkom domu, gdje su studenti tada imali organiziranu prehranu, pošli smo s Brankom koji je od prijatelja Borisa iz Šibenika posudio aparat. Pošli smo se slikati na Danče da imamo uspomene. Kupili smo crno-bijeli film. Držali smo tu kameru i pitali se tko će snimati jer nitko nije znao kako raditi s njom. Rekao sam – dajte meni, netko mora kad smo već sve kupili i donijeli ovdje. Tad sam prvi put u životu nešto snimio. Nije to bila auto fokus kamera, nego je bila nekakva žuta točka gdje si morao uoštravati da bi se ona iz dvije točke spojila u jednu.  Kad sam vidio kako ja to mogu napraviti, 21. ožujka od sve one svoje siromaštine pošao sam u butigu i kupio najjeftiniju kameru. Bila je to mala ruska kamerica Smena 8M. Stanovao sam na Montovjerni i bio sam strašno siromašan, baš kao i sad, nakon svog tog 'glamuroznog rada'. Nisam imao za autobus, po kiši i po buri sam se dizao u 6:00 da bih doručkovao i pješke do škole. A na Boninovu tad nije bilo ograde. Gledao sam u more i vidio nekakav kamen koji viri. Uvijek je bilo nekakve pjene oko njega. Meni je to izgledalo kao rađanje Svijeta. Pa bih prošao preko Boninova do Stare bolnice i znao bih vidjeti kako oblake probija zraka sunca. Rekao bih – vidi, svjetla pozornice. Onda sam shvatio što želim. Ja ću snimati umjetničke fotografije! Ali ne možeš ti sa Smenom 8 snimiti kamen s vrha Boninova. Nije bilo zooma ni ičega, jedno je što ja vidim, a drugo je što Smena može.

Kad sam došao u školu, pohvalio sam se da sam kupio novi aparat. Odmah me pet, šest kolega pitalo koliko košta slika. Pomislio sam – oblaci ne pitaju koliko košta slika, ni 'svjetla pozornice', ni galebovi na Dančama, ni 'rađanje Svijeta'… Ali moji kolege pitaju. Da bih mogao kupiti film, a možda s vremenom i bolju kameru, trebalo je zaraditi. Počeo sam prodavati slike za 10 dinara. Tada nije bilo 'šeranja', ako si htio imati fotografiju, morao si je kupiti. S vremenom sam kupio bolje fotoaparate, a desetljećima sam vjeran Nikonu.

Kako ste stjecali to fotografsko znanje?

Bio je jedan dobar foto-kino klub u Dubrovniku, 'Marin Getaldić'. Naravno da sam se tamo učlanio. Dobio sam drugu nagradu za fotografiju vlaka u Našicama, i to je bila snimljena s tom lošom kamerom. Valjda je odigralo to malo talenta što sam imao, a bilo je puno ljubavi… Nogometaši koji imaju milijune eura kažu da je 90 posto toga rad, a 10 posto talent. Tako je valjda bilo i kod mene.

Danas svi imaju mobitele, svi objavljuju, svi se potpisuju uz famozni 'photo by'… Što je potrebno za jednu dobru fotografiju? Što biste savjetovali onima koji vole fotografiju?

Jednog su uspješnog biznismena pitali što je potrebno za dobar biznis, pa je rekao – lokacija, lokacija, lokacija. Ja bih za fotografiju rekao da je potrebna – ljubav, ljubav i ljubav. A i momenat u kojem ćeš naići na nešto i to znati prepoznati. Jer netko može gledati, a ne vidjeti. A s druge strane, ima i ona poslovica – i najgorem seljaku jednom rode najbolje patate. Dogodi se, bez obzira na pamet i sposobnosti. Netko jednom pritisne na aparatu i uhvati momenat.

Znači, poanta je hvatati momente.

To je to. Riječ fotografija dolazi od riječi 'photos' i 'graphein', što znači pisanje svjetlošću. Dakle, ti gledaš oko sebe, nešto vidiš, a ta kamera ti je lapis. Ima prekrasnih romana, ali i onih 'žnj' kategorije. Tako je i s fotografijom. Moja kategorija je daleko od tih najboljih kategorija, ali isto tako znam da je svaka fotografija koju sam ikada napravio bila rezultat moga rada i truda. Nisam je nikada napravio preko volje. Volio sam snimati, družiti se s ljudima…

Kad smo kod ljudi, čini se kako ste svima jednako pristupali, bila pred objektivom princeza Diana ili neka 'obična' žena koja šeta Uvalom.

Mene je moja pokojna majka Dubravka odgojila tako da nikad ne gledam kako se tko zove, koje je vjere i koje nacije. I sestra Marija i ja smo uvijek gledali kakav je tko čovjek i je li pošten, tako smo odgojeni. Volim poštene ljude. Svakom čovjeku koji čisti ulice ja kažem 'dobar dan', s tetama na placi popričam, bolji su to ljudi nego neki uštogljeni koji misle da su uhvatili boga za bradu jer imaju plaću od 20 tisuća kuna.

Međutim, i te poznate osobe znaju biti dosta jednostavne. Tko se od takvih našao ispred vašeg objektiva, a da vas je oduševio?

Definitivno Gabriel García Márquez. On je 1979. godine bio u hotelu 'Libertas'. Došla je novinarka Gordana Tintor iz 'Starta' koji je tada bio najpopularniji magazin za muškarce u Jugoslaviji, govorila je španjolski i imala je intervju s njim. Nazvali su me iz 'Starta' i pitali da ga ja slikam. Sjedali smo na recepciji, tad sam imao Nikona i snimao sam blicom, četiri filma sam potrošio. Tad mi je Gabriel García Márquez rekao da sam kao revolveraš jer je blic stalno bljeskao. Nakon razgovora smo se fotografirali s njim. To je jedan izuzetno pristupačan, divan čovjek. Onda me pitao mogu li doći sutra i vidjeti se s njime, pristao sam. Pošao je u tadašnju knjižaru ispod zvonika i kupio knjigu 'Pukovniku nema tko da piše' čiji je autor, a u njoj je napisao 'para Željko de su victima' (Željku od njegove žrtve). Njemu je valjda bilo drago što sam ga 'gnjavio', kao revolveraš. Imao sam tada brkove kao Kraljević Marko, rekao mi je da ga podsjećam na Crnogorca. Pitao sam ga zašto, on je rekao kako je bio prijatelj s Vladimirom Dedijerom i kako je u Crnoj Gori vidio takve brkove. To mi je bio smiješan momenat.

Koji su vam najdraži motivi?

Uličar sam zapravo. Jako volim ulice, kazališta, plesne predstave i ples općenito. Kad me netko od tih plesnih studija pozove, rado se odazovem i hvatam momente, a mogu se uhvatiti. Nije isto uhvatiti balerinu sa špagom u zraku ili s nogama pod 30 stupnjeva. To je vježbanje oka, vježbanje ruke i brza reakcija na ono što vidiš.

A pred objektivom bude i lijepih žena…

To svakako! Nažalost, teško mi je naći modela, a znam raditi, imam talenta. Kad vidim šesnu sinjorinu koja me inspirira, pitam je bi li htjela pozirati. Znaju mi reći  - hvala vam, ali mene je prijateljica slikavala mobitelom. Ako joj je ista kategorija to što je prijateljica slikavala i ja, onda dobro. Pa pogledam što je prijateljica slikavala. Može biti skroz krivo, 'kilavo', ali njih sto na Instagramu ili Facebooku napiše kako su one lijepe i krasne i one misle da je to super i krasno. Eto, sad ću slikavati dame i kao penzioner, pa ako neka želi profesionalne fotografije, neka se javi. Radim i po kućama!

Jeste imali kad nekih problema s nečijim ljubomornim mužem ili mladićem?

Nikad me nitko nije fizički ugrozio jer nikome ništa nisam napravio, ali krajem 80-ih je radila jedna sinjorina u butizi na Pilama. Pitao sam je bi li htjela da joj napravim slike, ona se mislila… I jedan dan sam joj se javio, a ona se sva isprepadala, kaže da će joj naići mladić i da je strašno ljubomoran. Rekao sam joj – zašto, jer sam ti se javio? Dijete drago, nemoj se udati za njega, taj te neće pustiti da dišeš.

Ako bi me dama zamolila da joj napravim slike, ja bih ih u ono vrijeme napravio, stavio u kuvertu, zalijepio i proslijedio. Neke bi se same pohvalile, a ja se nikada nisam hvalio ni pokazivao. Uvijek bih opravdao tuđe povjerenje.

Kažete da ste nezaposleni, uskoro umirovljenik, trebate još predati papire. Kako će izgledati mirovina?

Umirovljen ne znači biti mrtav. Bit ću u penziji, dobit ću nekakav prihod, malo manji od dosadašnje plaće i imat ću za platiti račune, jedan kolač mjesečno i tri knjige. To bih sebi priuštio dosad, a i u penziji ću.

Međutim, fotoaparat je tu.

To ja ne zaboravljam. Ako netko poželi da nešto napravim, napravit ću i to. Evo, opet ponavljam, radim i po kućama!

A neka izložba?

Vrag mi nije dao mira, bio je koncert udaraljkaša na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ne moram ići na to, ali sam vidio da će svirati  i Karmen Pervitić, a jako je volim. Rekao sam da ću poslušati koncert i napraviti koju sliku za dušu. Nakon koncerta sam sreo dragog Roberta Kralja koji radi u knjižnici i on mi kaže da napravimo izložbu. Ali ja nemam tih ambicija. Koga zanima moja izložba? Realno nikoga.

Možda biste razveselili građane koje fotografirate svaki dan.

Možda 10 njih. To je previše truda za 10 gledatelja.

Došlo bi barem 10 kolega, a gdje su tek ostali...

Misliš da bi došli? Nijesam ti sikur. Znam koji sigurno ne bi došli, a za neke bi mi bilo drago da ne dođu.

Mi bismo došli.

Za vas bi mi bilo drago. Ali dobro. Možda jednog dana ako poglupim napravim izložbu. Neki dan su mi predložili monografiju, a to tek nikog ne zanima. Ja tih novaca nemam, jedino da izdam 10 primjeraka i s posvetom dam ljudima koji su me pratili i zahvalim. Ali to je preskupa pita, skuplja i od tepsije i od pećnice.

Popularni Članci