Viktorija Knežević dobro je poznato lice dubrovačkoj javnosti. Po zanimanju je odvjetnica, ali dugi niz godina aktivna je u zajednici. Sada se odlučila za daljnji korak – na sljedećim lokalnim izborima koji će se održati za dvije godine borit će se za gradonačelničko mjesto.

Odakle vam motiva, želje i volje da krenete u utrku za čelnicu grada?

Oduvijek imam želju da se borim za interes zajednice. Diplomirala sam 1999. godine i čim sam se vratila u Grad bila sam društveno aktivna. Gradonačelnica Dubravka Šuica povećala je prirez i javne usluge, među ostalim, i cijene vrtića, pa sam bila jedna od organizatorica prosvjeda. Od tada do danas nakupilo se puno akcija u kojima sam pokušavala promijeniti život dubrovačkog društva na bolje, naravno u skladu sa slobodnim vremenom obzirom da sam bila i samohrana majka. Ova najava kandidature samo je logičan slijed svih tih događanja.

Vidimo na primjeru Puljka u Splitu da vas očekuju veliki izazovi.

Potpuno sam svjesna da će me HDZ pokušati diskreditirati na sve moguće načine. Oni su poznati po zlouporabi represivnog sustava u svoje svrhe, bilo da je riječ o političkoj konkurenciji, ali i prema nepoželjnima u vlastitim redovima. Mene to ne brine. Ja bih prije skupljala boce nego pognula glavu.

Da, ali baš sad imate lijepi život. Posao ide, dijete veliko, ja bih se na vašem mjestu posvetio hobijima, planinarenju, middle age partyjima, a ne trošio nerve na politiku.

To bi napravili svi normalni, ali evo ja nisam baš najnormalnija (smijeh). Ipak netko mora preuzeti odgovornost. Svi najbolji ljudi ne žele imati veze s politikom, pa nam život kroje oni koji su nedorasli i koji imaju loše namjere. Sutra će me dijete pitati što sam učinila da poboljšam društvo. Najlakše je kritizirati, treba pokušati.

Da bi se pokušalo nešto mijenjati ne može se sam. Kako ćete okupiti tim?

Dvije godine koje su preostale do izbora je sasvim dovoljno vremena da se okupi kvalitetan tim. Ovaj grad ima popriličan broj pametnih ljudi koje se može motivirati da budu promjena. Vidjeli smo na primjeru Splita da je moguće. Započela sam pregovore s pojedincima, dosta mi se ljudi i samo javilo nakon što sam najavila kandidaturu. Doći će vrijeme kada ću ih predstaviti javnosti, ne želim sada izlaziti s nikakvim imenima kako bih smanjila mogućnost neopravdanih napada na njih.

Obzirom da je riječ o lokalnim izborima, hoće li vam prilikom okupljanja tima biti važan ideološki moment? Primjerice da se vaša ekipa razlikuje po stavu oko gay prava. Ili je samo važno da se poveća kvaliteta života Dubrovčana?

Ideološki aspekt kod lokalnih izbora nije toliko važan. Cilj je poboljšati kvalitetu života stanovnika grada i odnos prema javnom interesu. Prilikom odabira tima preferirat ću ljude koji imaju životno iskustvo i koji su se dokazali na određenim područjima, te imaju kredibilitet. Svjesna sam da će mi sigurno netko reći kako si onoga mogla izabrati, isto kao što će tom nekome reći kako si mogao ići s njom (smijeh). Nikad ne možeš do kraja sve zadovoljiti (smijeh). Trebalo bi glasati za nekoga tko udovoljava oko 80 posto naših interesa. Nikad to ne može biti 100 posto.

Zašto ne idete sa Srđevcima koji su vam bliski po svjetonazoru, nego solo?

Oni su moji dragi prijatelji i odavno surađujemo. Nadam se da ćemo i u budućnosti naći načine za suradnju. Što se linije vrijednosti tiče vrlo smo slični i oni su jedni od rijetkih svijetlih točaka u politici ovoga Grada. Zaslužili su da se njihovo ime zlatnim slovima upiše u povijest ovog grada. Naravno i njima se, kao i meni, može naći stotinu mana, ali to ne umanjuje njihovu predanost u borbi za javni interes na Srđu, ali i u drugim pitanjima.

Što bi po vama trebalo biti na Srđu?

Svakako sam protiv ovakvog projekta golfa. Za Dubrovnik je vrlo važno pitanje urbanističkog širenja. Treba okupiti prvo stručnjake, pa potom i javnost, te vidjeti gdje je najbolje da se grad širi. Je li to na Srđ, prema Pobrežju i Osojniku ili negdje treće? Možda i sve zajedno, to trebaju analizirati urbanistički stručnjaci. Nakon što provedu studiju i donesu zaključke, treba raspisati referendum na kojemu bi građani odlučili kuda se grad treba širiti. Jer ovako je neodrživo. Prostor je na ogromnom udaru, cijene nekretnina lete u nebo, strašno se smanjuje kvaliteta života. Ovaj grad bez problema može imati još nekoliko tisuća stanovnika. I više.

Novogradnja je probila granicu od pet tisuća eura po kvadratu. Što s apartmanima? Treba li ih ograničiti, uvesti progresivni porez ili nešto treće?

Po meni zabrane nikad nisu dobre, recimo da se zabrani novogradnja za iznajmljivanje. Treba donijeti dobre mjere, najprije ispitati situaciju. Primjerice, koliko je praznih stanova u Dubrovniku i zašto su prazni. Ako je, na primjer, neki stranac kupio stan u gradu kao investiciju, a ne želi ga iznajmljivati, jer se boji da će mu ga podstanari uništiti, onda mu Grad treba dati neko osiguranje, da će mu obeštetiti imovinu ako je podstanari razruše. To rade Barcelona i Pariz. Ono što bih ja ovdje voljela naglasiti jest da bi mi od apartmanizacije trebali učiti. Zašto je ona procvjetala? Jer su porezi mali i ovisiš o inozemnom tržištu. Zašto to ne preslikati na druge grane gospodarstva? Zašto Dubrovnik po sličnim uvjetima ne bi imao tehnološki park ili nešto drugo? Normalno da se ljudi bave apartmanima kada su tamo porezi skroz maleni, a kada nešto drugo žele otvoriti, država te zakolje na sve moguće načine. A čak sufinanciraju gradnju bazena u apartmanima. Zašto ne sufinanciraju neke druge poslove? Da mi ovo iz apartmanizacije primijenimo na bilo koju drugu djelatnost, dobili bi sjajne rezultate.

Što napraviti s prometom?

Ovo što Franković radi oko stare gradske jezgre je samo šminka. Urbanisti su već osamdesetih godina prošlog stoljeća zagovarali gradnju tunela. Gradovi koji su stiješnjeni između brda i mora poput Dubrovnika, recimo Monte Carlo, odavno grade tunele. Ondašnji urbanisti koji su, čini mi se, bili pametniji nego mi danas, predvidjeli su gradnju tunela u obliku ipsilona. Jedan kraj od Belvedera prema Kantafigu i s odvajanjem prema Lapadu. Uz tunel bi bilo potrebno izgraditi sustav pratećih podzemnih garaža koje bi pokretnim stepenicama bile povezane sa površinom. Jedino tako možemo strukturno i dugoročno riješiti probleme koje građani imaju danas.

Gradnja tunela bi omogućila grušku rivu.

To bi bilo sjajno, da dobijemo pješačku rivu po uzoru na Split. Treba razmišljati dugoročno, a ne raditi kozmetičke zahvate. Tuneli su rješenje, jer tako čuvamo krajolik koji je naš glavni adut. Sigurna sam da bi se mogla namaknuti europska sredstva.

Bi li i kontejnere za recikliranje otpada trebalo stavljati pod zemlju? Dubrovnik je kompliciran po tom pitanju, nedostaje mjesta, ljudima kontejneri nisu nadohvat ruke, pa su demotivirani za razdvajanje.

Da, Dubrovnik je zeznut po tom pitanju. U Zagrebu ima puno više mjesta oko zgrada, oni su radili otoke za reciklažu. Mi bi ih trebali staviti pod zemlju tamo gdje je moguće, jer za te jednostavne građevine ni ne treba građevinska dozvola.

Što je Mato Franković, prema vašem mišljenu, napravio dobro, a što loše?

Nije loše što pokušava riješiti problem prometa na Pilama, ali bojim se da će to dati rezultata. Oni odlukom pokušavaju ograničiti broj taksista koji će ulaziti na to područje. Ako se smanji broj taksija, oni će raditi više tura, i opet će stvarati gužve, jer nije bitno koliki broj njih može ulaziti, nego kolika je potreba. Napravio je još dobrih stvari, ali to su sve kozmetičke mjere, ništa kapitalno koje jako mijenja život građana na bolje. On je na to mjesto došao isključivo radi stranke. Ne posjeduje životno znanje, neprekidno mijenja mišljenja oko pojedinih tema. Daje obećanja koja neće ispuniti. Vlahušić je davao ogromna obećanja, ali puno rjeđe nego što to radi Franković. On ga je prestigao po količini.

Vi smatrate da neće napraviti dvoranu za rukometno prvenstvo?

Ne vjerujem. U projekcijama proračuna za godine koje dolaze nigdje ne stoji financiranje dvorane.

Ali zar se ne bi trebala financirati iz EU fondova?

Takve polivalentne dvorane se ne mogu financirati europskim novcem. Iz EU fondova se mogu financirati jedino manje, školske dvorane koje idu uz postojeće objekte. Grad, koji je inače prezadužen, nema novca za njenu izgradnju tako da ne vjerujem da će od toga išta biti.

Svojevremeno ste u doba Andra Vlahušića vodili sudski spor s Valamarom oko povrata javnog prostora na Babinom kuku. Jeste li zadovoljni vraćenim, treba li ih još stiskati?

Mato Franković mi je otkazao punomoć za zastupanje Grada u ovom slučaju, pa ne znam nove detalje. Ali strašno je licemjerje HDZ-a. Kada je Vlahušić podnio tužbu protiv Valamara, HDZ je u Gradskom vijeću govorio kako ćemo nanijeti štetu Gradu vodeći taj spor, a nakon što je stigla presuda i nakon što se Grad Dubrovnik upisao na pojedine parcele na Babinom kuku, onda su se hvalili tim dostignućem. Neke stvari su se uspjele vratiti, a neke nažalost neće moći. Sve je to posljedica loše vođene privatizacije Babinog kuka.

Grad je kupio TUP. Što bi tamo trebalo biti?

Prvo, Grad je to pretplatio u iznosu 2 milijuna eura. To nije moja ocjena već sudskog vještaka Erste banke. Znači TUP je kupljen po izrazito nepovoljnim uvjetima ne samo zbog iznosa nego i kredita. Kredit je uzet po varijabilnoj kamati, pa je već sada mjesečna rata narasla s 46 tisuća eura na 80 tisuća. TUP ovakav kakav jest ne može vraćati taj kredit, čak ni kad pridodamo najam od Mimoze i Dubravke nije dostatno za podmirivanje obaveza. Plus što se još u sve to mora uložiti. Smatram da je Grad trebao kupiti TUP;  ali po razumnoj cijeni i dobrim uvjetima, a ne pod svaku cijenu. Da je Franković to kupovao svojim novcem dao bi 2 milijuna eura manje.

Možda bi po toj većoj cijeni onda uletio neki investitor i tražio da tamo radi turističke kapacitete?

To nema veze, jer Grad kroz prostorne planove može prenamijeniti prostor i ne dat potencijalnom investitoru gradnju turističkih sadržaja. Na kraju krajeva, što da je netko drugi i kupio kada ga se može uvjetovati prostornim planovima? Inače, nevezano uz TUP, možda javnost ne zna, ali Grad Dubrovnik može građevinske parcele ponovno vratiti u zelene zone i nije dužan vlasniku plaćati nikakvu štetu, osim ako nije izdana dozvola za gradnju, niti je podnesen zahtjev.

Kako riješiti višak zaposlenih u gradskoj upravi i gradskim poduzećima? Nekako se uvijek spominje da su ti zaposlenici jako zaštićeni, te da im se teško može otkazati ugovor o radu.

Sve se može pravno riješiti. Otprilike u gradskoj upravi je 350 zaposlenih. Procjene govore da ih je čak pola višak. Ne možemo im tek tako dati otkaz jer on ima veliki impakt na njihove obitelji. Stoga treba donijeti adekvatne mjere, jer im se ne smije stvoriti socijalni problem. Prvo ljudima koji su kvalitetni u gradskoj upravi treba povećati plaće, jer niži zaposlenici imaju slaba primanja za razliku od pročelnika i savjetnika. Zaposlenici trebaju imati plaće po učinku, a ne jednaka primanja, radili ili ne radili. Ja ću uvesti ocjenjivanje, kako od građana koji koriste usluge, tako i od kolega da se stvori zdrava konkurencija i motivacija. Naravno od građana će moći ocjenjivati samo oni koji su zaista koristili usluge kako ne bi bilo zlouporaba. Gradski uredi trebaju biti na usluzi građanima i popodne, a ne da se preko radnog vremena mora rješavati administracija ili uzimati slobodan dan.

Vjerojatno bi ovim promjenama bila zadovoljni i oni zaposlenici gradske uprave koji se trude. Sigurno im je frustrirajuće što moraju izvršavati i radne obveze svojih lijenih kolega.

Naravno. Postoje brojne stvari koje se mogu poboljšati. Da ne vozaju građane svaki put po iste papire ako ih već imaju u arhivi. Nego, da se vratim na ovo otkazivanje ugovora o radu. Jednima se može dati zakonska otpremnina temeljem sporazumnog raskida ugovora, a to bi prihvatili oni stariji radnici pred mirovinu, ako bi im se ponudila lijepa svota. Mlađi koji i dalje žele raditi, pa neće prihvatiti otpremninu, njima se može ponuditi da kroz čitavu godinu primaju određeni iznos, primjerice 120 tisuća kuna, te da mogu pokrenuti neki svoj biznis u tom periodu. Kao što se daju vaučeri za deficitarna zanimanja, ovdje bi im se ponudili vaučeri za pokretanje svoga privatnog biznisa. Naravno najbrojnija bi bila kategorija onih koje ne interesira privatni biznis, jer čitav život rade za nekoga. Toj kategoriji bi se dali vaučeri da imaju određeni period prilagodbe dok se ne odluče što bi radili u privatnom sektoru koji, kako vidimo, muku muči s pronalaskom radne snage. Ako to ne žele prihvatiti, vraćamo se na početnu točku i dajemo im otkaz s otpremninom koji se po zakonu može dati, iako političari često govore da to nije moguće. Za njih i nije moguće, jer ne žele provoditi ove mjere zbog straha od gubitka glasova. Ali ovo se mora provesti, jer je ovakav sustav dugoročno neodrživ. No političari koji su u nas na funkcijama nisu proveli dana u realnom sektoru, pa pojma nemaju. Nama sada tri petine proračuna idu na plaće zaposlenih, pa je normalno da ne ostane novca za nikakve prave projekte.

Za kraj nam sažmite najvažnije točke vašeg programa?

Ima ih tri. Prva je razvoj Dubrovnika, njegovo prostorno, urbanističko širenje, i to da stručnjaci odrede gdje je i kako najbolje da se Dubrovnik širi, te da građani na referendumu kažu svoje mišljenje. Drugo je strukturno rješavanje prometa podzemnom gradnjom tunela i sustava podzemnih garaža, a treće je efikasnost gradske uprave uz reduciranje troškova.

Maro Marušić