Vesna Čelebić je jedna od onih osoba koje kada pitaš za intervju dobiješ pogled „pa što ću ti ja reći, po čemu sam zanimljiva“?  A onda čavrljajući s njom shvatiš da je u svojih četrdesetak godina ispunila dovoljno natuknica za životopise pet osoba. Danas je turistički vodič, prevoditeljica, piše sjajno engleski jezik, među ostalim, bila je angažirana u legendarnom Lonely Planetu. Uz to je pjesnikinja, svjetska putnica, majka dvoje djece, a tijekom karijere radila je u domovini i inozemstvu na koordinaciji projekata, u ljudskim potencijalima, velikim izložbama... Zanimljiva, kreativna, duhovita, kritična, optimistična, cinična. Pravi renesansni tip osobe.

Nakon završetka Američkog koledža u Dubrovniku, svašta nešto ste radili, ali ste i putovali po svijetu?

Moja generacija je bila prva na današnjem RIT Croatia. Meni je najdraže bilo što smo u sklopu prakse imali priliku poći u Ameriku pa sam bila sveukupno tri puta. Uz studiranje smo i radili što je također bilo odlično. Danas je sjajno što i na ostalim sveučilištima u sklopu Erasmus projekta postoji mogućnost odlaska studiranja vani, odnosno razmjene studenata i upoznavanje novih jezika i kultura. Baš negdje u vrijeme kada sam završavala faks, zvao me kolega hoću li se zaposliti kao koordinator za jednu veliku izložbu. Ja sam naivno prihvatila, jer nisam imala pojma koliko je to opširan posao. Bilo je to pravo vatreno krštenje u 'stvarnom svijetu'. Sada mi je drago da sam to prošla, ali dok je trajalo bilo je užasno stresno. Blagodati povijesnog odmaka! Sljedećih sam pet godina nastavila raditi na koordiniranju projekata.

Među ostalim, radili ste i na obnovi samostana na Lopudu.

Da, to je bio jedan od projekata i bila mi je vrlo draga ta faza, ali onda ulazim u petu godinu tih poslova, koja meni zna biti krizna. Krene me nešto svrbjeti, te tražim promjenu. Tako mi je u poslovima, ali zna biti i u međuljudskim odnosima (smijeh). Pa sam odlučila otići na jedno duže putovanje, tumarala sam Azijom devet mjeseci. Sama. Rusija, Mongolija, Kina, Vijetnam, Kambodža, Indija. U Tajland nisam uspjela ući, jer sam mislila da se viza može srediti na aerodromu. Ali nije mogla, pa sam ostala zatočena kao Tom Hanks u filmu Terminal (smijeh). Bilo je svakakvih dogodovština na tom putu, a tada nije bilo jednostavno putovati kao danas, jer su se pametni telefoni tek probijali na tržište, tako da sam ja uglavnom putovala sa Lonely Planet vodičima. Tijekom putešestvija upoznala sam jednu Britanku, pa smo jedan dio zajedno prolazile i ostale zauvijek prijateljice.

Zaista veliko iskustvo. Koliko vas je promijenilo, što ste naučili?

Ljudi su me tada najviše pitali je li me bilo strah. Naravno, nisam izazivala probleme, ali nije me bilo strah. Nekako sam najviše shvatila da sve možeš kad hoćeš, a posebno kad moraš, kao naprimjer locirati pravi autobus na kolodvoru u Kini koristeći se kineskim znakovima. Druga, možda i važnija spoznaja je da su ljudi posvuda isti. Imaju potpuno jednake probleme, i sve ono čemu se mi radujemo i zbog čega tugujemo, vrlo je slično i u ostatku svijeta. Dosta sam i volontirala u zajednicama koje sam posjetila, davala lekcije iz engleskog, tako da sam dosta upoznavala lokalne ljude i njihovu svakodnevnicu.

Baš je onda čudno kako ste naposljetku bacili sidro u svom rodnom gradu. Kako je došlo do povratka u Dubrovnik?

Nisam ja baš ništa u životu odlučivala (smijeh). Meni su se stvari događale, pa tako i ono veliko putovanje. Nisam planirala ostati tako dugo i proći toliko zemalja. Recimo, na fakultetu sam upoznala kolege koji su u zarez iscrtali svoju karijeru i držali se toga. Ja, za razliku od njih, nisam strateg. Već sam spomenula onu moju kriznu petu godinu (smijeh), kada mi glasić iznutra krene šaputati ajmo sada nešto drugo. Nakon tog dugog putovanja, vratila sam se ovdje, pa sam onda otišla na još jedno putovanje po Europi, nakon čega sam se zaposlila u Villi Dubrovnik u odjelu ljudskih potencijala. 

Nekako mi je taj uredski posao nespojiv s vašim avanturističkim duhom.

To vam i govorim, da se meni stvari događaju bez planiranja. Meni je to zvučalo dobro, pa sam pokušala, međutim, u praksi sam se puno više bavila birokracijom nego ljudskim potencijalima. Posao je bio jako opsežan, a entuzijazam se nakon nekog vremena potroši (smijeh). Nakon Ville Dubrovnik radila sam opet neke freeelancerske sitnice dok nisam zatrudnjela. To je sidro koje ste maloprije spomenuli (smijeh). Ne možeš više malo amo, malo tamo kako ti padne napamet, treba malo i planirati, što meni ne dolazi prirodno. Ipak, putovali smo i s malim djetetom, jedno od najdražih sjećanja mi je putovanje u Jordan. Ali prvo putovanje sa sinom kada je imao 9 mjeseci bio je Istanbul, koji je naprosto stvoren da se nove mame riješe svih strahova. Tamo su mi na bazaru svi živi i neživi izljubili bebu, brzinom koja ne ostavlja prostor za paniku. Nakon toga me prošao svaki strah vezan za putovanja s djecom.

Na kraju ste bogato iskustvo putovanja spojili s angažmanom u Lonely Planetu?

Još dok sam putovala često sam zamišljala kako bi bilo cool jednog dana raditi za njih. Ipak je Lonely Planet institucija po pitanju tiskanih turističkih vodiča. Na kraju se pružila prilika da s njima imam angažman u vezi Dubrovnika. Bila sam takozvani destination specialist. To su domaći ljudi iz neke destinacije koji predlažu razne lokacije, što vidjeti, raditi, doživjeti…, koje potom urednik dodatno posjeti i probere. Naša zadnja suradnja bila je taman pred covid.

Kako prolaze tiskani vodiči u jeku digitalne revolucije?

Mislim da je ovo je vrijeme iznimno izazovno za tiskovine svih vrsta, pa tako i vodiče. Teško je ostati konkurentan u vrijeme pametnih telefona gdje se informacije upotpunjuju u skoro stvarnom vremenu. Print je spor. Dok prikupiš sve informacije i tiskaš ih u novo izdanje, stvari na terenu već su se promijenile. Ali moj cilj je ostvaren - u Lonely Planetu izašla je posveta Thanks to Vesna Čelebić (smijeh).

Znači da se, osim turističkim vođenjem, dobrim dijelom bavite i raznim pisanjem tekstova koji traže odlično poznavanje engleskog jezika.

Imam svoj obrt i otprilike pola mojih poslova je vođenje, a pola pisanje i prevođenje. Radim dosta s turističkim agencijama po pitanju web sadržaja. Imam nekoliko stalnih partnera što uključuje prevođenje, copywriting, razne opise... Zadnje sam sad radila nekoliko članaka za Valamarov in house magazin, a poslujem i sa stranim firmama. Tako sam radila s jednom američkom platformom za vodiče, a prije neki dan sam dobila prvu ikad ponudu za posao preko Instagrama, što je samo po sebi čudo, jer tu društvenu mrežu ne koristim prečesto. Riječ je o pisanju za jedan turistički vodič.

Kako ste naučili tako dobro pisati engleski? Isto kao što mnogi Hrvati ne znaju dobro pisati hrvatski, tako ni mnogi Englezi ne znaju pisati engleski. Puno lakše je govoriti od pisanja.

Pisanje je vještina. Oduvijek sam voljela pisati i samo sam se postepeno usavršavala. Na Američkom koledžu sam pisala jako puno projekata, pa mi je na početku karijere bilo puno teže poslati stručni e-mail na hrvatskom, nego na engleskom. S vremenom naučiš terminologiju kojom se baviš, u mom slučaju turističku. Važan je i psihološki moment, odnosno na koji se način nekome obraćaš i kakvim stilom. Naravno, praksa je najvažnija te povratna informacija od klijenata. Ja svoje klijente zaista obožavam i jako sam im zahvalna, jer su prije svega  konstruktivni u povratnim informacijama.

Također preveli ste dvije knjige na engleski, našeg sugrađanina Vedrana Mezeija. Koliko je moguće stil nekog književnog teksta dočarati na drugom jeziku?

Zavisi o čemu se radi. Kad već spominjete Vedrana Mezeija, mogu vam kazati da je kod njegove knjige Treći ključ bilo podosta komplicirano prenijeti doživljaj na engleski, jer je riječ o povijesnom romanu koji se događa u lokalnom kontekstu. Osim toga, on je koristio puno dubrovačkih riječi i fraza da dočara vrijeme Velike trešnje što je bilo poprilično zeznuto prevoditi na engleski. Čak i da pronađem neke slične engleske srednjovjekovne termine, oni će imati sasvim drugačije značenje za stranog čitatelja. Stoga smo na kraju donijeli odluku da knjigu prevodimo u normalni kolokvijalni jezik bez dodatnih komplikacija. Važnije je stranoj publici dočarati kontekst tadašnjeg života u Dubrovniku nego pojedine dubrovačke riječi. Inače sviđa mi se kako je Bekim Sejramović parafrazirao nekoga o prevođenju književnih djela: „Ako je prijevod točan, nije lijep, ako je lijep, nije točan!“

Kao što pada vrijednost vodičima, tako je i sa ostalim tiskanim izdanjima - knjigama, novinama, magazinima… Je li se može što zaraditi od prevođenja ili je danas jako podcijenjeno?

Ne bih znala to ocijeniti jer se ne bavim samo prevođenjem, a i često je ono u sklopu nekog drugog projekta. Mislim da danas sve opcije igraju, nekad se naplaćuje po kartici teksta, nekad po projektu, ovisno o opsegu i složenosti. Iz mog iskustva mogu samo reći da je prevođenje knjige zaista mukotrpan posao. Pogotovo je teško kada kombiniraš prevođenje s drugim poslovima, pa se svaki put moraš podsjećati o čemu se radi. Moji su projekti dosta dugo trajali, ali nemam baš ništa vezano za njih na što bih se požalila. Posebno sad u retrospektivi (smijeh).

Bavite se i poezijom, pišete pjesme. Koliko ona ima poklonika u ovo doba društvenih mreža kada se od šume informacija često ne vidi ništa?

Uvijek postoji postotak ljudi, doduše malen, koji će htjeti pisati poeziju i oni koji će je htjeti čitati. To je jednostavno u ljudima, ne ovisi o internetu, ni dostupnosti informacija. Možda je pravo pitanje hoće li se tiskati knjige poezije. Tu će zasigurno doći do stagnacije, ali će se pjesme moći čitati po raznim blogovima i sličnim formama. Naravno, knjiga daje poseban doživljaj, rekla bih nezamjenjiv, pa će (manji) dio pjesama sigurno naći put prema koricama. Uglavnom, ne bojim se da će poezija izumrijeti, iako se ponekad tako čini. Što se tiče mojih pokušaja izražavanja, uopće ne mislim da je riječ o poeziji (smijeh). Smiješno mi je pomisliti „Vesna, pjesnikinja“… Zar ne bi ona trebala sjediti s čašom vina u ruci, u oblaku dima, i sanjati pokraj klavira, a ne kao ja jurcati po cijeli dan, kuhati, razvoziti djecu i onda pisati poetične Facebook statuse (smijeh)? Taman prije korone sam preko Društva dubrovačkih pisaca trebala objaviti knjigu poezije, ali zbog situacije je sve stalo. Možda na kraju ipak bude nešto…

Da se dotaknemo malo i turističkog vođenja koji je isto tako važan dio vaših primanja. Kako komentirate odluku resornog Ministarstva o dopuštanju vođenja po Dubrovniku (i ostatku Hrvatske) stranim turističkim vodičima?

Dok će takva odluka sigurno donijeti neke gubitke nama kao vodičima, smatram da će prvenstveno izgubiti gosti. Neka mjesta zaista treba lokalno interpretirati. Osobno, ne volim puno voditi turiste izvan Dubrovnika, jer ponekad ne znam neke osnovne stvari, primjerice, gdje je dobar WC ove sezone. Ako imam voditi negdje goste gdje do sada nisam bila, obavezno tamo odem prije da vidim što sve ima. Naravno s vremenom i iskustvom takvih je lokacija sve manje, ali jako je važno biti što profesionalniji, a to ćeš najbolje u svom dobro poznatom lokalnom okruženju. Čista je logika da bi gostu bilo bolje da ga vodi netko 'iznutra', nego netko tko tu dolazi rijetko, a informacije je naučio preko interneta i knjiga. Mislim da će ova mjera najviše naštetiti gostima koji putuju u velikim grupnim aranžmanima, jer se tu najčešće cilja na sniženje troškova. Gosti koji putuju u manjim grupama ili privatnim turama svakako traže lokalne vodiče, jer žele upoznati ljude i čuti ne samo o povijesti i kulturi grada, nego i gdje je najbolji sladoled, gdje se mi kupamo i kako svakodnevno živimo.

Kakva će biti ova sezona? Jasno, teško je predvidjeti, ali moram pitati.

Uopće nemam predodžbu, čak mi ni intuicija ništa ne govori. Mogu samo reći da mi se s ovim slikama rata iz Ukrajine vratio moj PTPS za koji nisam ni znala da ga imam, barem ne u tolikoj mjeri (kada je u nas bio rat, imala sam 12 godina). Sezone će sigurno biti, kao što je bilo i prošle godine. Pravo pitanje, po meni, jest hoće li je biti dovoljno za sve, jer puno je aktera na turističkom tržištu. Jednima može biti super, jer su na sjajnoj lokaciji, a ovaj koji je malo dalje može gladovati. Naravno, nadam se najboljem za sve nas.

Jako mi se sviđa što na Facebooku često pišete o odgoju djece, bolje rečeno o teškim danima koje kao roditelj znate imati. To je u Hrvatskoj još uvijek tabu tema, na odgoj i roditeljstvo se rijetko kad gleda na takav način. Barem ne u javnom prostoru.

Ne mogu zamisliti da na svijetu postoji ijedan roditelj koji tjedan dana izgura da ga vlastita djeca ne nasekiraju i izbace iz takta. Ja sa svoje dvoje djece svakodnevno doživim barem jedno ispaljenje (smijeh). U mom bliskom krugu otvoreno razgovaramo o tome, i svi se ponekad osjećamo kao da ne možemo izaći na kraj sa svakodnevnicom. Ipak, u javnom prostoru smo bombardirani slikama i pričama o idealnom odgoju ili idealnim familijama. Mislim da je važno govoriti o poteškoćama s kojima se susrećemo, jer tako saznajemo da nismo sami u tome, nismo loši ni neuspješni i svi imamo teške dane. To ne znači da ne volimo svoju djecu, upravo suprotno. Da nam nije stalo, uopće nas ne bi bilo briga i lako bismo kroz sve to prolazili.

I uvijek onaj jedan te isti problem. Kako uskladiti roditeljstvo s osobnim potencijalima?

To je vrlo važno pitanje našeg doba – sukob uloga, ili čak preobilje uloga koje je teško pomiriti. Mnoge majke ispunjava roditeljstvo, ali samo po sebi nije dovoljno. Mnogima opet jest. Ne postoji čarobni štapić, ja iskreno još nisam otkrila ni tajnu dobre ravnoteže. Čim sve dovedem do savršene rutine, netko se prehladi, ili zapnem u prometu. Nastojim stoga ne planirati prekruto, prihvatiti da će neke stvari morati malo čekati, prošvercati tu i tamo neko zadovoljstvo za sebe, pričati sa bliskim ljudima, i ne poludjeti u procesu. Naravno, sto ljudi, sto ćudi, svi se razlikuju. Nekoga će ispuniti jedno, drugoga drugo, ali smatram da je važno o svemu ovome govoriti otvoreno, i neka svatko za sebe odluči. Ja sam uvijek za slušanje svog unutarnjeg glasa, glasova, samo treba pažljivo odabrati s kojima ćeš se upustiti u razgovor (smijeh).

Maro Marušić