test

INTERVJU VEDRAN MEZEI 'Uvijek se želi još i više, ali nema kraja tim željama'

Autor: Maro Marušić
Povodom skorašnje prezentacije knjige Tu sam! Vedrana Mezeija, donosimo razgovor s autorom

Vedrana Mezeija ljudi znaju ponajviše kao muzičara. No osim ljubavi prema glazbenoj umjetnosti, još od davnih dana u ovom svestranom Župljaninu tinja fasciniranost prema pisanoj riječi. Prošle godine je napokon ostvario san - objavio je svoju prvu knjigu pod nazivom Tu sam!. Zanimljivo, svoje djelo prvo je predstavio u engleskom prijevodu, a uskoro će biti prezentacija na hrvatskom jeziku. To nam je bio povod da popričamo o njenom nastanku, ali i nekim duhovno-filozofskim pitanjima koji se provlače kroz svih sedam priča.  

Dugo se bavite glazbom. Je li se prvo rodila ljubav prema glazbenoj umjetnosti ili prema književnosti?

Pisanje je čak došlo prije glazbe. Još u prvim razredima osnovne škole pisao sam neke pjesmice i jednom zgodom, nakon što ih je moja majka pokazala učiteljici, morao sam ih pročitati pred cijelim razredom. Sjećam se čak i naslova. Jedna pjesma zvala se Ljubav, a druga U Zoološkom vrtu i ta je u sebi imala nadahnute rime kao što su slon-beton i slično (smijeh). Potom su objavljene u školskim novinama. U školi me je uvijek zanimao hrvatski jezik, pogotovo književnost, ali me je moje formalno obrazovanje odvelo u drugom smjeru. S glazbom sam se počeo baviti u šestom razredu, a u isto vrijeme imao sam prve pokušaje pisanja romana. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, u pubertetu sam zapostavio pisanje jer mi se činilo da ću biti veći frajer s gitarom oko ramena. Sad mi se čini kao da je nakon dvadeset-trideset godina pisanje ponovo pronašlo mene i da nemam previše izbora. Ali, ne bunim se…

Kako ste sami kazali u jednoj izjavi, početkom četvrtog desetljeća života, nemate nikakvih problema. Tu je obitelj koju volite, imate gdje živjeti, posao, auto i na kraju shvatite da imate problem, jer je sve u redu. Pojasnite nam malo te osjećaje.

Baš mi je ovih dana auto bilo u kvaru, tako da zapravo imam problem i ništa u mom životu nije u redu. Šalim se, naravno! Naslov predgovora iz knjige glasi: Imam problem, jer sve je u redu. Zahvalan sam što mogu reći da se smatram sretnim i zadovoljnim čovjekom. S nešto više od trideset godina činilo mi se da sam ostvario gotovo sve što sam kao dijete htio. I tada su se počela javljati ta pitanja: A što sad? Je li to - to? Upravo je ova knjiga moj pokušaj da na njih odgovorim. U predgovoru sam ovu situaciju pokušao prikazati slikovito, kao da se nalazim na nekom raskrižju i trebam odlučiti kamo dalje. Pa evo kako to otprilike izgleda: na raskrižju postoje putokazi koji me vode na dva različita odredišta. Jedno mjesto se zove Još ili Više, što bi značilo još veća primanja, još više djece, još veća kuća, odnosno još više svega onoga što mislim da bi me učinilo sretnijim. Drugo odredište se zove Novo ili Sve ispočetka, što znači novi hobi, novi prijatelji, novo auto, nova kuća... Ako krenem prema mjestu Još i Više čini mi se kao da nikad neću stići na odredište, jer od višega uvijek postoji još više. A ako krenem prema mjestu Novo i Sve ispočetka čini mi se kao da ću se samo vrtjeti u krug. Ta želja za još više i novim je vrlo izražena u potrošačkom društvu kojeg smo svi dio i odlično ga je opisao američki glumac i kolumnist Will Rogers: Kupujemo stvari koje nam ne trebaju s novcem koji nismo zaradili da bismo zadivili ljude koji nam se ne sviđaju. Postoji i mogućnost da na tom raskrižju ostanem tu gdje jesam u nadi da se ništa neće promijeniti, ali to baš i nije previše pametan izbor jer, kako nam govore Preradovićevi stihovi: Stalna na tom svijetu samo mijena jest! Što onda preostaje? Postoji li mjesto gdje mi neće biti važno ni što imam ni što radim, nego samo ono što jesam. Mjesto gdje je važnije BITI sretan i zadovoljan nego IMATI dobar posao i velika primanja. Naravno, jedno ne isključuje drugo, zapravo je često povezano, ali mislim da je ovdje redoslijed jako bitan. S tog mjesta bi mogao otići bilo gdje, raditi i imati bilo što. Izbor je neograničen. Upravo je to cilj moga putovanja, konačno odredište. Postoji li takvo mjesto? Mislim da ne! Postoji samo svijest da smo tu već stigli, što i predstavlja naslov ove knjige.       

Tolle je puno pisao i govorio o važnosti sadašnjeg trenutka, a i naslov vašeg djela Tu sam!, govori upravo o tome. Kako biti sada i ovdje, spriječiti um da neprekidno luta po prošlosti i budućnosti?

Kad bih znao odgovor na ovo pitanje pretpostavljam da ne bih ni imao potrebu za pisanjem (smijeh). Da, o ovoj temi su često govorili gotovo svi učitelji kroz povijest, kao i mnogi autori današnjice poput Ram Dassa ili Ercharta Tollea. Postoji rečenica u ovoj knjizi koja glasi: tišina je glas kojim Bog najglasnije progovara. Stoga bimeditacija sigurno mogla biti korisna vježba za postizanje unutarnjeg mira, ali vjerujem da to ovisi od čovjeka do čovjeka. Ne postoji samo jedan put. I nije važno o kojoj se tehnici radi, važno je da pomaže. Teško bi bilo zamisliti neku baku, koja svake nedjelje ide na misu, da uči tehniku transcendentalne meditacije i da u sebi ponavlja mantru. Mislim da se potpuno jednaki učinak može dobiti kada se, primjerice, moli krunica, kad se trči, vježba joga, planinari… Vjerujem da to stanje svijesti, o kojem govore Tolle i drugi, osjeti svaka majka kada po prvi put zagrli svoje novorođenče. To je i razlog zbog čega neki vole ekstremne sportove ili brzu vožnju. Nažalost, i razne vrste ovisnosti mogu često izazvati ovakva stanja samo što one sa sobom nose i posljedice. Izazov je pronaći put kako na jednostavan i bezbolan način cijelo vrijeme biti tu. Pretpostavljam da bi krajnji rezultat bilo stanje nirvane o kojem je govorio Buda.

Knjiga je podijeljena na sedam priča. Jesu li priče zasebne ili imaju zajedničku radnju?

Priče nisu međusobno povezane, ali ih vežu slične teme. Neke priče namjerno ostavljaju dojam kao da su nedovršene, jer prepuštaju čitatelju da sam odredi konačan rasplet. Time se želi naglasiti mogućnost svakog pojedinca da kreira vlastiti život.Većina priča napisana je u različitim formama što je zahtijevalo i drugačiji stil pisanja. Tako je priča Posljednji sud – prvo ročište napisana kao isječak iz tinejdžerskog dnevnika, pa progovara kroz oči, odnosno kroz pero, trinaestogodišnjeg dječaka. Priča Nisam tu! jest dijalog dvaju likova, što mi se učinila dosta zahtjevna forma, jer ovdje nema mogućnosti za dodatnim pojašnjenjima i sve se odvija kroz razgovor. Najveći mi je izazov bio reći sve što sam zamislio, a da taj dijalog zvuči prirodno i bude tečan. Priča Igra pisana je kao e-mail i nastojao sam da u sebi ima i humorističan prizvuk. Nasuprot njoj nalazi se Dvije-tri obične priče o smrti iz čijeg se naslova može pretpostaviti što je glavna tema, ali unatoč tome ova priča, kao i sve ostale u knjizi, zrači optimizmom.

Zanimljivo da ste knjigu prvo objavili na engleskom, pa tek onda na hrvatskom. To je pomalo neuobičajeno.

Možda jest, ali u ovom slučaju je tako ispalo. Sve se složilo samo od sebe. Knjigu sam počeo pisati kao neku vrstu osobnog podsjetnika ili putokaza samome sebi.  Nakon što sam napisao prvih nekoliko priča, dao sam ih nekolicini bliskih prijatelja da ih pročitaju i oni su me ohrabrili da nastavim dalje. Pisanje knjige trajalo je otprilike dvije godine. Kako mislim da su teme o kojima pišem univerzalne i da mogu biti bliske ljudima gdje god da žive, rodila se ideja da se knjiga pokuša prevesti na engleski jezik. Tog zahtjevnog posla primila se Vesna Čelebić, kojoj je ovo prema vlastitom priznanju bio veliki izazov. Mogu sa sigurnošću reći da je napravila odličan posao, što je potvrdila i naša američka lektorica, gđa Mary O'Hara Smith. I na engleskom tekstu smo radili oko dvije godine. Cijelo to vrijeme želja mi je bila da se knjiga objavi i na hrvatskom jeziku, a tu ideju uspješno sam realizirao uz pomoć Saše i Kreša, dragih ljudi iz izdavačke kuće Ibis grafika iz Zagreba. Svakako ne smijem zaboraviti ni osobu koja je uz mene najviše radila na knjizi, profesoricu hrvatskog jezika Mariju Matanu Bazdan. Ona je predano i s neizmjernim strpljenjem lektorirala hrvatsku verziju teksta na čemu sam joj jako zahvalan.    

Pojasnite nam malo taj moderni proces izdavanja knjige.

Vrlo je jednostavno, i to može napraviti gotovo svatko. Prema informacijama kojima raspolažem, jedna od najjačih platformi za samostalno objavljivanje knjiga jest Amazon. Ukoliko je knjiga napisana na nekom od jezika koji podržava njihov sustav, dovoljno je učitati odnosno prebaciti tekst knjige u elektronskom obliku na njihov server prema unaprijed određenim pravilima (prethodno je potrebno otvoriti korisnički račun, dati neke osobne podatke i određene izjave vezane za porez i sl.). Prednosti su u tome što imate potpunu kontrolu oko svih detalja vezanih uz objavljivanje, cijenu, promidžbene aktivnosti i slično. Također, knjiga je dostupna diljem svijeta i svatko je može imati u elektronskom obliku za samo nekoliko sekundi uz određenu naknadu. A uz sve to knjiga se može naručiti i u tiskanom izdanju. Taj postupak se zove „print on demand“ tj. tiskanje na zahtjev. Tiska se onoliko knjiga koliko ih se naruči. S druge strane, kod samostalnog objavljivanja postoje i mane u odnosu na tradicionalno izdavaštvo. Da bi knjiga u tako velikoj ponudi pronašla svoj put do čitatelja iluzorno je misliti kako će se bilo što dogoditi samo od sebe, pa je potrebno ozbiljno raditi na marketingu što zahtjeva određena novčana sredstva.

Je li planirate kakve marketinške aktivnosti da doprete do što većeg broja publike?

Bilo bi poželjno, jer na tom planu nisam još ništa napravio. Moja draga prijateljica Christiane Mandukich koja je svoj radni vijek provela u izdavačkoj industriji u SAD-u, i koja me je savjetovala da krenem putem samostalnog izdavaštva, trenutno je u New Yorku i planira kontaktirati neke marketinške agencije i izdavače, pa zapravo čekamo njihove odgovore i savjete. Pretpostavljam da će biti potrebno oglašavati knjigu preko platforme Amazona kao i preko društvenih mreža, ali još ćemo vidjeti... Iskreno, taj dio posla me previše ne privlači i cijelo vrijeme s tim odugovlačim, ali pretpostavljam da je samopromocija u današnje vrijeme neophodna. Zato se unaprijed ispričavam svim svojim prijateljima i poznanicima ako ih budem molio da mi lajkaju nekakve stranice ili što već bude potrebno. Ono što je meni puno zanimljivije jest rad na drugoj knjizi za koju već postoji ideja i na kojoj mislim ozbiljnije raditi čim se završi promocija hrvatskog izdanja ove knjige.

Vaša knjiga spada u fikciju koja govori o duhovnosti. Takve knjige su rijetke, barem ja na njih nisam nailazio. Što vi kažete, je li taj žanr zapostavljen u književnosti?

Općenito tema duhovnosti je dosta zastupljena u literaturi. Negdje sam pročitao kako se u SAD-u takve knjige sve više čitaju i da taj trend ne prestaje rasti. Što se tiče samoga žanra ove knjige, dakle literarna fikcija na temu osobnog razvoja i duhovnosti, ne mogu reći jesu li takve knjige rijetke ili ne, jer nemam tih saznanja. Ovu knjigu nisam radio prema uzoru na neku drugu, ali pretpostavljam da slične teme i forme već postoje. 

   

Evo jedno lagano pitanje. Što je poslije smrti?

Uh, to je pitanje od kada je vijeka i svijeta. U knjizi se tema smrti posebno obrađuje u dvije priče: Nisam tu! i Dvije-tri obične priče o smrti. U njima likovi govore o tome s više različitih razina; od osobne, religijske pa čak i znanstvene. Ne bih se želio zavaravati da imam pouzdane odgovore na ova pitanja iako o tome dosta razmišljam, čitam i pišem. Mislim da je naš pogled na sve ovo ograničen jer nam to uvjetuju zakoni materijalnog svijeta u kojem živimo. Zbog toga nismo ni u mogućnosti spoznati život u cijelosti. Svako razmišljanje i svaki razgovor o tome, pa tako i ovaj naš, unaprijed je osuđen da bude nepotpun. Ove teme su osobne i zadiru u vjerovanje svakog pojedinca. Svi želimo vjerovati i nadati se da smrti ne predstavlja konačan kraj našeg postojanja, što je razumljivo i prirodno. Jasno je da nakon smrti ne postoji život ako ljudsko biće poistovjetimo s njegovim tijelom. Osobno sam skloniji vjerovati da je tijelo nešto što imamo, a ne ono što jesmo. Točnije, mislim da je ljudsko biće cjelina tri neraskidiva dijela: tijela, uma i duše. E, sad tu dolazimo na sklizak teren, jer prelazimo iz svjetovnog u duhovno. Takav svijet, ako uopće vjerujemo da postoji, nemoguće je doživjeti kroz naših pet osjetila. Nemoguće ga je proučavati ili mjeriti, pa nam znanost po tom pitanju ne daje odgovore koje bismo željeli čuti (iako postoje tvrdnje da razvojem kvantne fizike ovaj raskol postaje sve manji). Ovo metafizičko područje moguće je doživjeti više na razini vjerovanja ili intuicije, a razum nam tu ne može pomoći. Zato će netko sve ovo odbaciti i reći da nakon smrti ne postoji ništa. Drugi će prihvatiti religijska tumačenja i slijediti njihova pravila i prihvaćati dogme. Većina će se možda naći između ove dvije krajnosti ili, zaokupljeni svakodnevnicom, neće o ovome puno ni razmišljati. Ne tvrdim da je ijedan od ovih puteva ispravan ili pogrešan. Sve ovo što govorim isključivo je moje osobno mišljenje i svjestan sam da može biti i pogrešno. Sviđa mi se izreka iz knjige Čudo u Andama Nanda Parada koja kaže da je najbolji put za pronalaženje vjere imati hrabrost sumnjati. Meni je teško povjerovati da je cijeli svijet nastao i razvio se slučajno, isključivo kao posljedica kemijskih i bioloških procesa. I sam Max Planck, poznati atomski fizičar i nobelovac, je rekao da ne postoji materija kao takva i da moramo pretpostaviti kako iza te sile koja drži sustav atoma na okupu stoji svjestan i inteligentan um. Već ste spomenuli Ercharta Tollea. On je u svojoj knjizi Govor tišine rekao: Smrt nije suprotnost životu. Život nema suprotnost. Suprotnost smrti je rođenje. Život je vječan.  Slažem se s ovom izrekom, ali uvažavam i mogućnost da tome nije tako.   

Ne vjerujete u pakao. Što kažete o reinkarnaciji?

Zapravo, vjerujem da pakao postoji ali ne kao mjesto već isključivo kao iskustvo koje smo sposobni doživjeti u vlastitom umu. To je vrsta mentalnog ropstva. Čak je i Papa u jednoj svojoj enciklici o ovoj temi slično govorio. Zbog takvog stanja kolektivne svijesti u nekim krajevima svijeta stvorili smo pakao na Zemlji gdje sedamnaest tisuća djece svakog dana umire od gladi dok mi u sretnijem ostatku svijeta sliježemo ramenima. A o ratovima da i ne govorimo. Ali da ne budemo previše ozbiljni, sjetio sam se jedne priče o Svetom Augustinu na ovu temu. Navodno je netko pitao sveca što je Bog radio prije nego je stvorio Zemlju. On je odgovorio da je Bog tada bio zauzet stvaranjem pakla za ljude koji postavljaju takva pitanja. Poslije je rekao da je ovo blesavi odgovor na jako važno pitanje. Prema njegovim riječima, vrijeme nije ni postojalo prije nego što je stvoren svijet, odnosno, vrijeme je nastalo zajedno s njim. A to nam je kasnije potvrdio i Albert Einstein u svojoj Posebnoj teoriji relativnosti po kojoj su prostor i vrijeme povezani, odnosno jedno su te isto, tzv. prostorno-vremenski kontinuum. Što se tiče vjerovanja u raj i pakao, reinkarnaciju i sl. možda bi bilo najbolje da ovdje upotrijebim dio iz knjige gdje jedan od likova govori upravo o toj temi. A kako se obično slažem s većinom likova iz svog romana, ovo bi donekle mogao biti i moj stav (smijeh): Život bi bilo zgodno usporediti s predstavom u kazalištu. Naše duše su zapravo glumci koji pripremaju predstavu. Međusobno se dogovaramo tko će u njoj igrati, što će biti tema, tko će kome biti dijete, a tko roditelj, u koje vrijeme i mjesto ćemo smjestiti predstavu, kakve kostime ćemo obući… Svatko od nas odabire svoju ulogu. Tako se netko zbog određenih razloga želi okušati u ulozi nasilnika, netko u ulozi žrtve. Kombinacije su bezbrojne. Jedina razlika od uobičajene predstave jest ta što ovdje nemamo do kraja napisani scenarij. Možemo improvizirati, imamo slobodan izbor. (…) Uvjeren sam da ne postoji ni raj ni pakao, ili ono što neki zovu karmičkim dugom koji ćemo trebati odraditi u budućem životu. Ako ste susjedu ukrali grablje iz vrta, ili niste pomogli starici da prijeđe cestu, ili ste možda napravili nešto još puno gore, ne mislim da će vas zbog toga nakon smrti dočekati sveti Petar zbrajajući vaše grijehe i zasluge da bi odlučio ulazite li na vrata lijevo ili desno, kako to često tumače neki pripadnici kršćanskih tradicija. Ili ćete se, možda, u sljedećem životu roditi kao štakor u londonskoj kanalizaciji da bi otplatili svoj karmički dug, kako tumače neka istočnjačka učenja. Sve su to izmišljotine ljudskoga uma. Dobro i zlo su relativni pojmovi i ovise o tome tko ih i na koji način promatra. Ipak, to ne isključuje zakon uzroka i posljedice. U Bibliji je zapisano: „Kako siješ, tako ćeš i žnjeti.“ i u tih nekoliko riječi krije se velika mudrost. (…) Naravno, život je suviše složena matrica da bi se mogao objasniti na ovako jednostavan način. Duša je sposobna igrati više uloga u različitim predstavama odjednom, s obzirom na to da tamo odakle dolazimo ne postoji ni mjesto ni vrijeme. Od tuda i potječu sve te priče o prošlim životima, reinkarnaciji i slično. Jer krajnja je stvarnost puno složenija i teško je možemo u potpunosti pojmiti na ovoj razini svijesti.      

Na kraju ovog našeg razgovora, možeš li nam ukratko reći što je po tebi smisao života. Što je najvažnije?

Sreća da smo došli do kraja jer pitanja postaju sve teža (smijeh). Možda bi prvo trebalo definirati što je život, da bi se moglo nešto reći o njegovom smislu. Pada mi na pamet izreka koja kaže da je život seksualno prenosiva bolest čiji stupanj smrtnosti iznosi sto posto. Rado bih opet prepustio likovima iz romana da progovore i na ovu temu. Jedan od likova kaže: Pitala si me što je za mene smisao života. Odmah ću ti reći da ne znam. Mogu samo pretpostavljati. To mi se čini nešto kao duga − jasno je vidiš i misliš da je blizu, ali nikad ne možeš stići do nje. To je proces koji ne prestaje i koji nas tjera da idemo naprijed. (…) Svi imamo pravo biti sretni. To nije samo naše pravo nego i obveza prema životu. Ne trebamo nikome zbog toga polagati račune i obazirati se na tuđa mišljenja. Jedini moralni zakon kojeg bismo se trebali držati jest taj da na putu prema vlastitoj sreći ne ugrožavamo slobodu drugih. (…) Pogrešno je misliti da ti je potreban netko drugi da bi bio potpun. Nitko i ništa ti nije potrebno! Možda vam ovo može zvučati sebično, ali nije. Jer jedino se na takav način može iskreno voljeti – ne zbog potrebe, već zbog čiste radosti. (…) Znam da još puno toga nisam osvijestio, ali valjda to život i čini tako zanimljivim.

Maro Marušić

Više informacija o autoru i knjizi možete pronaći na ovoj web-stranici.

Popularni Članci