test

INTERVJU UDRUGA LUKJERNICA 'Psihički bolesnici nisu agresivni, a shizofrenija se može uspješno liječiti uz potporu društva'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: ljekovitobilje.org
Razgovor s članicom Lukjernice, udruge koja se bori za bolji život osoba s duševnim smetnjama.

Udruga Lukjernica osnovana je 2003. godine na inicijativu doktorice Nade John kako bi se osobama s duševnim smetnjama pomoglo i izvan institucionalnih okvira. Članova ima oko stotinjak, a pretežno su to roditelji i prijatelji oboljelih od psihičkih bolesti poput shizofrenije, depresije, bipolarnog poremećaja…O problemima koji muče psihičke bolesnike i njihovu rodbinu, a posebno o stereotipima koje javnost ima prema tim osobama, porazgovarali smo s članicom udruge, koja je željela ostati anonimna, upravo zbog svoga djeteta, koji se i samo neprekidno nosi s predrasudama koje o njemu ima okolina.

Koji su glavni ciljevi Udruge Lukjernica?

Prvi je svakako da se skinu predrasude koje ljudi imaju o psihički oboljelim osobama. Često ljudi gledaju na psihičke bolesnike kao na agresivne ljude kojima nema pomoći, što je potpuno pogrešan pristup. Mi, kao Udruga za zaštitu prava psihijatrijskih pacijenata i unapređenje zdravlja i kvalitete njihovih života, kao i života njihovih obitelji, trudimo se unijeti promjenu društvene svijesti. Također, promičemo psihičke raznolikosti i nove modele brige o psihosocijalnom zdravlju unutar zajednice.

Shizofrenija, razne vrste depresija, bipolarni poremećaji, psihoze, i ostale vrste psihijatrijskih stanja su stanja ili bolesti baš kao i svake druge. Njima treba pristupati odgovorno, s razumijevanjem i s puno strpljenja. U svijetu u kojemu živimo nikad ne znamo koga od nas može „pogoditi“ slično stanje. Osobno smatram da psihički oboljele osobe nisu niti malo različite od ostalih društvenih skupina. Istina je da oni ponekad imaju izljeve ljutnje, ali društvo mora shvatiti da je to iz razloga što su očajni i frustrirani. Često nisu prihvaćeni u svojoj okolini i stigmatizirani su. Upravo to razbijanje stigme je jedan od glavnih ciljeva naše Udruge. Zbog te stigme koju nose, psihički oboljele osobe ne žele priznati bolest ni sebi ni drugima zbog čega i nastaje veliki problem. Osobno sam mišljenja da, tek kad se bilo koja bolest prihvati, pa tako i psihička, može se krenuti putem oporavka i izlječenja.

Nažalost, i medicinska struka se ponaša često puta stereotipno, pogotovo kada se psihički bolesnici dovode u bolnicu?

To je djelomično točno, jer nije lako ni liječnicima ni medicinskom osoblju kada prime pacijenta koji su tu prisilno dovedeni zbog različitih razloga. Slažem se definitivno da treba više humanosti u pristupu i mi se trudimo to promijeniti, pa barem unutar obitelji psihičkih bolesnika, tj. kad se dogodi situacija da nam se obrate obitelji naših korisnika prvo pokušamo „izvidjeti“ situaciju, a tek onda prisilnu hospitalizaciju (ukoliko je ona potrebna). Svakako se slažem da je najgore kad se čovjeku oduzme njegova sloboda, kada ga se veže poput psa i slično, ali s druge strane ponekad je i takav pristup potreban iz razloga što su nekad pacijenti u svojim psihotičnim stanjima opasni i za sebe i za okolinu. Na žalost, moram i to reći, kod psihičkih bolesnika medicina kao takva ne može baš previše napraviti. U medicini se sve svodi na lijekove, koji imaju strašne nuspojave, a postavlja se kasnije pitanje koliko su ti lijekovi zaista učinkoviti. Oni djeluju sedativno i pacijenti onda dobar dio dana samo spavaju ili doslovno gledaju u jednu točku. Naravno, u tom stanju oni se okrenu životu gdje ide red spavanja, pa red hrane, i tako u krug, iz čega na kraju proizlazi to da dobiju jako puno kilograma i onda se javljaju neke nove frustracije i nezadovoljstva. To je ono što mi nastojimo izbjeći. Ne tvrdim da su lijekovi nepotrebni, već da je pitanje u kojoj su mjeri oni zaista potrebni i pod kakvim nadzorom.

Poznati hrvatski psihijatar Robert Torre, napisao je knjigu u kojoj je sam priznao da psihijatrija u ovom trenutku ne može previše pomoći pacijentima.

Da, čitala sam. On postavlja prava pitanja koja muče psihijatriju.  Knjiga izlaže tezu da je povijest psihijatrije zapravo povijest njezinih lutanja, zabluda i stranputica. Da se ona i dalje ne uspijeva definirati ni u svojim temeljnim pojmovima, i da je aktualno razdoblje čiji kraj najavljuje, također jedna od potrošenih stranputica. Mišljenja sam da se i psihijatri nalaze u situaciji da i dalje istražuju i uče o samim psihičkim bolesnicima kao i o njihovom izlječenju. Trude se prepoznati što ranije simptome i uključiti se u samo izlječenje.

Roditelji i rodbina strašno su važni u procesu oporavka. Nije li tako?

Mi vidimo kako oni reagiraju jer provodimo dosta vremena s njima. Upravo zato pokušavamo preko Udruge pronaći sredstva za koja mislimo da bi povećala kvalitetu života psihičkih bolesnika. To su prije svega dnevni boravak, gdje bi sudjelovali u radionicama i kvalitetnijem provođenju vremena, što je vrlo važno za ponovnu socijalizaciju. Sad nam sredstva dozvoljavaju da imamo poludnevni boravak, koji daje rezultate, pa bismo ga stoga voljeli produžiti. Drugi naš važan cilj je osnivanje stambenih jedinica kroz koje bi se provodila deinstitucionalizacija. Također, poželjno je i osnivanje jednog tipa doma na području naše županije, gdje bi korisnici iz ovih krajeva bili smješteni kad se više nema tko za njih adekvatno skrbiti. Kroz naš rad, na javnim tribinama, radionicama i sličnim skupovima stalno ukazujemo na nedostatak adekvatnog smještaja psihičkih bolesnika. U ovom trenutku, točno je 56 ljudi iz našeg grada i okolice smješteno u drugim dijelovima Hrvatske, daleko od kuće. Jako je teško zadržati kontakte prijatelja, poznanika ili obitelji kad su smješteni daleko izvan DNŽ-a. Mi jedinu ustanovu u Županiji koju imamo je u Blatu na Korčuli, ali je u lošem stanju i prenapučena je. Ljudi koji tamo rade su sjajni, ali je u derutnom stanju. Tako da osobe s psihičkim poteškoćama iz naše Županije pretežno idu na Rab, Ugljan, te okolicu Zagreba što je jako daleko. Također imamo korisnika koji su smješteni u Kotaribu, gdje im je pružen dugotrajan smještaj, ali i to je predaleko. Na samoj granici s Mađarskom, što opet dovodi do problema socijalizacije i povratka u „normalan“ život. Neki su smješteni i u udomiteljskim kućama. Mi kao Udruga protivimo se zatvaranju u institucije, jer samo zatvaranje ima višestruke negativne posljedice koje kasnije otežavaju prilagodbu osobe na život van institucije. Na primjer zbog trajne nemogućnosti donošenja odluka o najbanalnijim životnim stvarima (što obući, što jesti, kada se probuditi, kako raspolagati novcem, …) osoba pada u stanje naučene bespomoćnosti i opće letargije. Nakon izlaska iz institucije ova osoba mora ponovno učiti sve životne vještine koje se nama ostalima podrazumijevaju.

Prema socijalnom modelu skrbi svaka osoba ima pravo na život u zajednici. Društvo se treba prilagođavati osobi s poteškoćama, te joj omogućiti da prevlada svoju poteškoću kako bi mogla punopravno funkcionirati u svim ostalim aspektima u kojima nema poteškoća. Takvim pristupom se mijenja i definicija oporavka. Oporavak se više ne percipira kao nestanak svih simptoma bolesti, već kao produktivan život unatoč njima. Stoga više nije potrebno da osoba boravi u instituciji do potpunog prestanka svih simptoma bolesti, već da uz adekvatnu pomoć živi u zajednici.

Jeste li pokušali osnovati stambene jedinice i dom na području Županije?

Da, ali nitko nas ne obadaje od vlasti. Doduše, poslušat će nas i Grad i Županija i znam da bi oni voljeli da naši štićenici imaju adekvatnu skrb, ali oni nikada do kraja ne idu uz nas završiti neki ozbiljan projekt poput osnivanja ustanove ili primjerice mobilnog tima za hitne slučajeve. Kada naši korisnici imaju iznenadnu krizu, bilo bi vrlo važno da postoji hitni stručni tim koji bi s pacijentom odmah mogao raditi prije nego što propadne dublje u svoja stanja. Taj tim bi također bio vrlo važan u sprječavanju stope suicida, koji je potencijalna opasnost za osobe koje boluju od raznih psihoza te raznih vrsta depresije. Mi, kao Udruga, bismo pokrenuli projekt hitnog mobilnog tima, ali nemamo dovoljno sredstava za to ostvarivanje. Grad Dubrovnik nam je dao prostor, moram to reći, ali nitko od vlasti ne izgura cijelu tu priču do kraja da ta priča počne davati izvrsne rezultate. Sve je to neko „krpljenje“. Grad Dubrovnik nema pravo govoriti da je bogat grad koji ide u pravom smjeru, dok mu one najosjetljivije skupine nemaju gdje i kako. Ne mislim pritom samo na psihičke bolesnike, nego i na osobe s invaliditetom, te osobe koje boluju od raznih drugih stanja ili bolesti.

Koliko se osobe s psihičkim problemima uspiju vratiti u svakodnevnicu?

Na žalost, u našem Gradu, jako mali postotak je koji se uspiju vratiti u svakodnevnicu. Upravo zato i jest cijela ova priča, jer treba raditi na senzibilizaciji javnosti. Da se tim osobama više pomogne, i rezultati bi sigurno bili bolji. Imamo slučajeva gdje osobe s shizofrenijom jako dobro funkcioniraju u samostalnim smještajnim objektima. Ima njih nekolicina i u Blatu. Također i u okolici Zagreba. To je čisti dokaz da se osobe sa shizofrenijom (koju mnogi smatraju najtežim oblikom psihičkih oboljenja) mogu uspješno vratiti u društvo. Prije se govorilo da je to neizlječiva bolest, ali to nije istina.

Problem je i što te osobe teško mogu do zaposlenja.

To je znanstvena fantastika. Koji bi poslodavac zaposlio osobu koja će vjerojatno dio vremena provoditi na bolovanju? Također, tu je opet problem osude okoline. Zamislimo da ta osoba radi kao konobar u kafiću. Neki iz javnosti bi možda upravo zbog toga željeli zaobići taj kafić, a drugi bi možda zezali tu osobu na radnom mjestu, pa bi ona naposljetku odustala od svega. U ovom trenutku, osobama imalo drugačijima od ostalih je jako teško naći zaposlenje, pa stoga najveći dio dana provode potpuno nekreativno i ne ostvaruju svoje potencijale, a itekako bi mogli. Samo treba truda i vremena, i to jako puno.

Bilo bi super kad bi se smještajne jedinice ili dom napravili na nekom mjestu gdje je lijepa priroda. Vjerojatno bi opuštala štićenike i iz njih izvlačila najbolje.

Pisali smo svojedobno svim gradonačelnicima i načelnicima lokalnih samouprava diljem županije, ali rijetko tko je odgovorio na upit, osim Općine Konavle, koja je nudila neku nekretninu, ali zbog imovinskopravnih problema ta ideja nikad do kraja nije zaživjela.

Puno posla i velika odgovornost pada na roditelje. Nudi li im država status njegovatelja, odnosno da se brinu za svoju oboljelu djecu i da im pri tome nešto plati?

Nažalost, nema te mogućnosti, osim ako osoba uz psihičke poteškoće ne boluje i od nekog teškog invaliditeta. Bilo bi odlično da roditelji mogu biti njegovatelji, jer bi tako mogli biti puno bliži sa svojom oboljelom djecom i više raditi s njima. Da ne govorim koliko je važno da su bližnji tu kada su osobe u velikim krizama i kada čuju glasove, halucinacije, ali i kada ih zadesi tama i kada ne vide nikakvo svjetlo na kraju tunela i razmišljaju o oduzimanju života...

Kako se na Zapadu društva brinu o psihičkim bolesnicima?

Zapad ide u tom smjeru da liječnik dolazi pacijentu, a ne pacijent liječniku. Jest da je proces dugotrajan ali ipak ostvariv.

Zapad nam je približilo putovanje iz Barija za Lecce, gdje smo u malenom gradiću susreli dva brata, arhitekta, koji su otvorili stambenu jedinicu za psihički oboljeli osobe. Njihovo pozitivno iskustvo nas je potaknulo da se više usredotočimo kao Udruga prema pojmu deinstitucionalizacije. Do tada smo bili Udruga usmjerena samo kao pomoć roditeljima oboljelih, a tad smo uvidjeli da možemo puno više. Poanta tog „zapadnog sistema“ jest da po potrebi dolazi psihijatar u obilazak štićenika, koji su zaokupljeni radionicama, te im na taj način kvalitetno prolazi dan. U odličnoj su suradnji sa lokalnim stanovništvom koje prihvaćaju njihove različitosti.

Na Zapadu je već uveliko u tijeku proces deinstitucionalizacije. Potaknut nizom faktora, ovaj je proces u zapadnim zemljama započeo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća te se stalno razvija. Spomenuti faktori su veliki financijski troškovi institucionalne skrbi, lobiranja udruga za borbu za prava osoba s invaliditetom, otkrića novih lijekova i promjene paradigmi u pomažućim profesijama. Proces deinstitucionalizacije označava postepeno zatvaranje velikih ustanova skrbi i preseljenje njihovih korisnika u zajednicu uz adekvatnu podršku. Život u zajednici ponekad podrazumijeva povratak u primarnu obitelj, ali češće se odnosi na preseljenje u posebno organizirane stambene zajednice u kojima živi manji broj osoba. Pored toga, ovaj proces podrazumijeva razvoj adekvatnih usluga podrške u zajednici kako bi specifične potrebe izmještenih korisnika bile zadovoljene te kako bi se spriječile nove institucionalizacije. Sa radom društva na Zapadu nas je uvela doktorica Slađana Štrkalj Ivezić, koja u suradnji s dugoročnim savjetnikom za Twinning projekt “Osiguravanje optimalne zdravstvene skrbi za osobe s poremećajima mentalnog zdravlja” u Republici Hrvatskoj, Dr. Hugo Koetsier održava edukacije i približava nam kako to „napredni Zapad“ radi. Upravo 9.i 10. ožujka smo pozvani na sudjelovanje na radionicama koje se održavaju u Zagrebu. Nadamo se da ćemo donijeti puno novih informacija, znanja i iskustava u svezi toga.

Što nam možete poručiti za kraj?

Opet ponavljam, treba srušiti predrasude i stereotipe u javnosti oko psihičkih bolesnika. Razviti tu „umjetnost slušanja“, proširiti granice tolerancija, prihvaćanja i podržavanja raznolikosti. Tu obitelj može puno pomoći svojom toplinom i prihvaćanjem, a ne prepuštanjem svoga člana obitelji institucijama ili u najgorem slučaju ulici. Mi imamo dosta pozitivna iskustva gdje su se obitelji toliko potrudile da socijaliziraju svoga člana obitelji, a s druge strane imamo i suprotnost gdje obitelj prepusti stvar institucijama i ulici. Potrebna je kreativnost i profesionalnost u radu organizacije i radu s korisnicima. Županija nam je dala sredstva za poludnevni boravak, gdje smo doveli sjajan kadar koji radi s našim štićenicima u prostoru od Grada Dubrovnika i to daje rezultate, ali to bi sve moglo i moralo puno bolje. Također, u početku nam je puno pomogao i mladi doktor Davor Grilec, ali ni on ne može sve stići fizički, a mi ga ne možemo zvati bez da mu nešto platimo. Nemamo obraza. Shizofrenija, koja je ujedno i najteža psihička bolest, dođe vrlo rano, oko 20. godine. Čitav život je pred oboljelom osobom, a ona, ako izostane velika pomoć društva, teško može sama, pogotovo kad joj roditelji onemoćaju i više se ne mogu brinuti. Stoga je jako važno što bolje pokušati uklopiti takve osobe u društvo i svakodnevnicu. Da bi se sve to postiglo potrebno je jako puno rada i sredstava. Može se sve kad se hoće. Da se sredstva nekako prenamjene, došlo bi se do puno boljih rezultata, i onda bi naš Grad mogao za sebe reći da je bogat jer se brine o potrebitima. Ovakvi problemi u društvu bi trebali biti prioritet. Ako se društvo neće brinuti za slabije, za koga će se onda brinuti?

Maro Marušić

Popularni Članci