INTERVJU Toni Volarić: Dujmić je veliki skladatelj, treba pomoć, a ne osuđivanje

Autor: Ivona Butjer Mratinović Datum objave: 12.09.2015.

Novinar i glasnogovornik Culture cluba Revelin Toni Volarić za Dubrovački dnevnik je progovorio o svom životu u Dubrovniku, poslu, svojevrsnim memoarima velikog glazbenika Rajka Dujmića koje piše, ali i kolumnama koje oduševljavaju čitatelje našeg portala.

Volarić ima impresivno novinarsko iskustvo, a stekao ga je radeći za ugledni BBC, HRT, kao direktor programa CMC televizije i za brojne druge medije, a kroz svoj posao susretao je mnoge ljude koji su ostavili značajan trag u glazbi i umjetnosti. Jedan od njih svakako je i Rajko Dujmić, a Volarić piše knjigu o njegovom životu koja bi svjetlo dana trebala ugledati na proljeće.

- Kako je došlo do suradnje s Rajkom Dujmićem?

Kao direktor programa CMC televizije, sretao sam ga redovito, ali presudan je bio veliki intervju za emisiju “Portret”. Naime, vjerujem da se oči prepoznaju, šalju signal mozgu koji onda, naravno metaforički rečeno, odlučuje hoćete li mu bit dragi, ili ste samo prolaznik. Pitanja koja sam mu postavljao jako su mu se svidjela, pa sam iz drugog najplodnijeg skladatelja u Hrvatskoj izvukao mnoge stvari i pojedinosti koje drugi nisu. Od tada se redovito čujemo, družimo, puno razgovaramo o glazbi i životu, postali smo bliski prijatelji. Uz njega sam i sada, u najtežem razdoblju njegova života, kada ga mnogi samo osuđuju. Prije godinu i pol predložio je da napišemo knjigu o njegovu više nego dinamičnom životu, što sam doživio kao veliku čast. Velik je i naporan posao, ali za takvu privilegiju nije mi teško raditi.

- Koji su to dijelovi knjige koji bi čitatelje mogli najviše iznenaditi?

O, više ih je. Prvenstveno dio knjige o tome kako su nastajale neke pjesme uz koje su mnogi odrastali i zaljubljivali se. Rajko, naime, vjeruje da se u trenucima inspiracije otvara izravan kanal s Nebom, a on je samo zapisivač, izvršitelj umjetničkog djela. To mi je više puta ponovio. Osim toga, mnoge će iznenaditi kako su glazbenici živjeli sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kako su izgledale famozne turneje Rusijom, kakvi su bili odnosi među članovima banda, kakvo je burno djetinjstvo i mladost Rajko imao. Naravno, mnogi će prvi puta iz prve ruke čuti o ovisnostima i općenito porocima u glazbenom svijetu.

- Kako biste opisali Rajka Dujmića, tko je zapravo Rajko Dumić? Kakav dojam ste o njemu stekli?

Veliki emotivac koji nije izdržao, kako on kaže, nositi masku Rajka Dujmića svijetom. Pokleknuo je pred zlom, ali nije dobro takve ljude osuđivati. Zamislite samo da sjedite na Vojnoviću, a u tom trenutku na dvadesetak radio stanica u zemlji i regiji, puštaju neku vašu pjesmu, plod vašeg talenta koji većina drugih nema. Koliki su se ljudi vjenčali, ljubili ili pak rastajali uz te hitove, pa tu je riječ o milijunima ljudi. Evo vam dio iz knjige:

„Strašno puno mi znači kad neki klinac pjeva moju pjesmu. Taj osjećaj kad deset tisuća ljudi pjeva tvoju pjesmu. Moraš se zapravo nositi sa 10 tisuća sebe, jer su se svi poistovjetili s tvojom pjesmom. Oni misle da sam njihov i da ih razumijem. A ja ne razumijem sebe. Pišem svoje emocije i onda shvatiš da su one skrivene u ljudima. Oni tada u tebi gledaju najskrivenije kutke sebe. Oni misle da ne znam da je to u njima. A znam“.

- Što o Dujmiću kao osobi javnost ne zna, a trebala bi?

Stvarno dosta toga. Od prvih satova violine, oca kojeg je vidio doslovno nekoliko puta, majke koja je vjerovala u njegov glazbeni talent, punih dvorana po cijelom svijetu, njegovih uglavnom nesretnih ljubavi, do Snježane koja mu je najvjerniji oslonac. Većina ljudi ne doživi dvadeset posto emocija koje su mučile, ali i inspirirale Rajka Dujmića. Zamislite da zaspete i ujutro ustanete shvativši da ste oko tri ujutro odsvirali i na kasetofon snimili prvih par taktova Milene, hita nad hitovima. Ljudi, pritisnuti egzistencijalnim problemima, ne vjeruju da uspjeh može voditi u problem. A može, itekako. Obožavanje milijuna nameće obvezu, svaka nova pjesma mora opravdati prethodnu, posebno kad, kao Rajko, puno pišete za druge pjevače. A pisao je za Posljednju igru leptira, Jasnu Zlokić, Jasmina Stavrosa, Željka Bebeka, Nedu Ukraden i mnoge, mnoge druge. Svi od vas očekuju da imate inspiraciju i šaljete im nove pjesme. Ta očekivanja, to uzimanje emocija, neke ljude, pa rekao bih i mnoge svjetske skladatelje i glazbenike, odvedu u sivu zonu ispunjenu različitim metodama bijega od stvarnosti. Znate što pod time mislim.

- Kako komentirate medijske napise o istražnom zatvoru i njegovom napadu na suprugu?

Upravo sam za jedne novine kao jedini novinar u regiji, napravio opširniji intervju sa Snježanom. Zvala me da budem s njom odmah dan nakon incidenta, pa i na sudu koji ga je odlučio poslati u istražni pritvor od 30 dana. Znam da je bilo više sličnih incidenata, kad Rajka tuga, sjećanja i nostalgija, u kombinaciji s alkoholom, okrenu u neku agresiju. Bio sam svjedokom jedne takve situacije kad smo sa splitskog aerodroma putovali u Zagreb, ne bih o detaljima. U tim trenucima shvatite da vam prijatelj ima ozbiljan problem, da glazbenim genijalcem u tim trenucima vlada kemija, to tekuće prokletstvo izmišljeno da ljudima omogući bijeg od realnosti. On sam mi je stotinu puta rekao da je početak ovisnosti cigareta, slijedi pakao alkohola, pa droga. Mislim da Rajku Dujmiću nije mjesto s nekim mafijašima u zatvoru, nego na liječenju, pa makar i protiv njegove volje. Teško mi je to reći, ali pomoći mu se mora.

- Kakav se odnos razvio među njima i kako je Dujmić podnio izbacivanje iz grupe čiji je otac zapravo?

Bio sam s njim kad su mu iz grupe poručili da na koncertu u Beogradu nije poželjan. To ga je slomilo. Strašno je bilo gledati dušu Novih fosila kako si pokušava objasniti takvu odluku ljudi koji bez njega, ne bi imali što pjevati. Istina, sam je više puta priznao da im je priuštio svakakve probleme na koncertima, ali uvjeren je da je trebalo sjesti i dogovoriti kako regulirati odnose ubuduće i kako sve to prezentirati javnosti. Iako je vlasnik imena banda i velike većine pjesama, kad sam ga pitao što će sad, hoće li zabraniti izvođenje pjesama, rekao mi je: “Prijatelju, što vrijedi pjesma ako se ne pjeva?”. Eto, to vam je Rajko.

- Što čitatelji mogu očekivati od memoara Rajka Dujmića?

Istinu. Koja je katkad gorka. Koja će u nekim slučajevima promijeniti javnu percepciju nekih zvjezdica, ispričati priču o velikom skladatelju, ali i običnom dečku iz kvarta, Rajku Dujmiću. Toliko velikom da je priznao da ima problema s ovisnošću, najdublja promišljanja podijelio sa svijetom, upravo kako bi odvratio mlade od takvih poroka. Bit će tu razotkrivanja geneze nekih danas neprikosnovenih zvijezda i njihovog puta, bit će, što mi je posebno drago, priča o ljubavi koja je glavni pokretač i iskra nastanka svih Rajkovih pjesama. Nikoga Rajko ne proziva, nego priča svoj film života.

- Kako je živjeti i raditi u Dubrovniku?

Posao zbog kojeg sam došao ovdje živjeti je kreativan, a ima veze sa svime što sam u životu radio. Dosta me ljudi u Zagrebu pitalo kako ću živjeti u Dubrovniku. Naime, kao da mnogi ne razumiju da je fluktuacija radne snage ključ života u kapitalizmu. Živio sam 4 godine u Belgiji, ljudi svako jutro putuju na posao u Gent ili Bruxelles, svakih nekoliko godina mijenjate poslodavca i svima je to normalno. Napisao sam i u jednoj kolumni da samo u ovim krajevima možete čuti rečenicu “Našao sam maloj posao, super joj je, ma ništa ne radi”. Stvari i stavovi se pomalo mijenjaju, ali sporo. Tko kaže da morate živjeti u Zagrebu, ako recimo ovdje postoje ozbiljni poslovni projekti na kojima vas netko angažira i pošteno plati? Malo je teže, priznajem, probuditi se sam na Božić ujutro, dok vani trese bura, ali to je život novinara, ta promjena okoline i pokušaj dokazivanja u novoj, dio je izazova. Volim Dubrovnik u proljeće, tu neku ležernost ljudi i klimu. Ne moram valjda govoriti da se zbog prelijepih žena cijeli dan po ulici okrećem kao suncokret.

- Kakvi su ljudi i koliko se mentalitet razlikuje od ostalih koje ste upoznali?

Siguran sam da nitko neće krivo shvatiti kad kažem da je sve manje u odnosu na gradove u kojima sam radio, imam često osjećaj da su svi s nekim išli u osnovnu školu, muzičku školu ili pak da su zajedno radili. S druge strane, manja platforma vas tjera da se dokazujete, baš zato što se svačiji rad, imao on kafić, restoran, taxi obrt ili pak medij, odmah vidi. Nema skrivanja u šumi, svako je drvo transparentno. Malo je čudno kad shvatite da je ovdje strašno važno što će tko misliti ili reći o vama kao djevojci, supruzi, mužu, konobaru ili vlasniku poduzeća. Još je čudnija ljubomora tipa šta on sad ima ovo ili ono kad smo išli skupa u školu. Ali, to je u cijeloj zemlji tako, samo se ovdje bolje vidi. Ipak, osjeti se da turizam nahrani apetite, ljudi su manje nervozni nego u velikim gradovima. Kao lijepa djevojka, zna da će joj svi doći, takav je Dubrovnik, ponosan.

- Kako je bilo raditi za BBC? Kojih se novinarskih dostignuća najradije sjećate i na koja ste najviše ponosni?

Uh, to vam je škola za cijeli život. Ukupno sam na BBCu proveo osam godina, što u stalnom radnom odnosu, što kao dopisnik. Znate, sve je drugačije, od audicije na kojoj dobijete posao među tristotinjak zainteresiranih, do pristupa informaciji i posebno u načinu njezina prezentiranja. Sretan sam što sam pokrivao npr. predsjedničke izbore u Washingtonu, Europsku uniju u Bruxellesu, G8 summit u Edinburgu, Europsko nogometno prvenstvo u Portugalu, Europski referendum u Parizu i mnoge druge stvari. Nauče vas takvi izazovi brzo misliti, ostati miran i kad to izgleda nemoguće, paziti na svaku napisanu riječ. Iskaznica BBCa upravo vam zato otvara sva vrata, jer ljudi znaju da ćete donijeti istinitu, provjerenu, točnu i neovisnu informaciju. Ali, kao što ste vjerojatno pretpostavili, u Hrvatskoj činjenica da ste radili za BBC nije neka prednost, često baš problem. Ali to bi već bila priča o negativnoj selekciji na svim razinama i strahu od “jačeg i sposobnijeg”. Tako vam je u politici, pa onda i u najvećem dijelu medija.

- Trenutno radite i kao glasnogovornik Culture cluba Revelin. Kakva su iskustva, koga ste sve upoznali od glazbenika i tko vas se sve dojmio?

Mnogo sam glazbenika, glumaca i ostalih upoznao prije dolaska u Revelin, radeći za HRT, 12 godina. Imao sam tako sreću raditi intervjue s Cris Reaom, Placidom Domingom i Simple minds u Zagrebu, Sarah Jessica Parker u New Yorku, Jodie Foster u Parizu, Davidom Beckhamom u Lisabonu, Simply red, Damonom Albarnom i Iron maiden u Londonu, Victoriom Abril u Nantesu i drugima, da se sada ne hvalim baš previše. Naučio sam da morate imati dogovoren svaki detalj i da će osoba koju intervjuirate poštivati svaku dogovorenu sekundu, biti draga i profesionalna. Što veća zvijezda, to manja potreba da ju glumi, kao neki u Hrvatskoj. U Revelinu, koji držim svjetski postavljenim projektom u Hrvatskoj, upoznao sam klupsku scenu, velikane elektronske glazbe, uživao u finom tkanju ambicioznog postavljanja Dubrovnika, koji nije i ne treba postati primarno klupskom destinacijom, na listu svjetskih klubova. Cijeli tim je uspio nakon samo nekoliko godina rada, ulaganja i odricanja dočekati uvrštenje kluba na listu najboljih stotinu klubova na svijetu. Pa, znamo li svi mi zajedno što to znači? Mislim da bi bila strašna nepromišljenost, da ne kažem neku težu riječ, ne dopustiti kontinuitet rada klubu i ekipi koja je u Dubrovnik i Hrvatsku dovela svjetski poznate DJe, ugostila Maradonu, Jeremyja Ironsa, Joea Colea, kraljevske obitelji, arapske prinčeve i pronijela glas o Dubrovniku kao destinaciji s kompletnom uslugom, a ne gradu muzeju. Ponosan sam jako na vlasnike i cijelu ekipu, sretan što sam dio svjetskog projekta u mojoj Hrvatskoj i našem Dubrovniku.

- Pišete kolumne za Dubrovački dnevnik koje se prije svega odnose na međuljudske odnose, posebno one muško-ženske. Što vas u takvim odnosima najviše fascinira?

Laž. U kojoj žive mnoge veze i brakovi. Znam da će sad mnogi skočiti u stilu naša veza nije laž. Vaša možda nije, ali mnoge jesu. Fascinira me kako mnogi ostanu zajedno iako su odavno nezadovoljni i nezadovoljeni. Čudi me, kao dva puta rastavljenog antitalenta za veze, kako si žene dopuste da im neki mužjak nasugerira kako im je snjim još i dobro, kakvih sve slučajeva ima. Znate, trebalo bi povremeno ljude podsjetiti da, koliko za sada znamo, postoji samo jedan ovozemaljski život. Pa ga vi potrošite hineći orgazme ili ljubav, radi mira u kući, ili kako ne biste razočarali rodbinu i ostali sami. Šta će ljudi reć? Da se razumijemo i u kolumnama i privatno u nedovoljno dobre muškarce ubrajam i sebe. Mi, naravno ne svi, trebamo mamu da nas presvlači, ženu da nam kuha i pere i zvijer u krevetu da ispunjava sve gadarije i maštarije do kojih muški mozak može doći. I još, ako bi mogla ostati vječno mršava, mlada i spremna za seks. Nije to baš fer.

- Kako ljudi reagiraju na vaše otvoreno pisanje o seksu i odnosima?

Ha, pa nakon kolumne o trudnici koju sam vidio na plaži na Lapadu, dobivam silne zahtjeve za prijateljstva. Uglavnom tužnih i razočaranih žena koje, zahvaljujući sretnoj okolnosti da me nisu vidjele, misle da sam fenomenalan i svemoguć muškarac. Iako pišem da sam mali i debeljuškast, iako kažem da sam star, one to, tražeći neku nadu, ne vide napisano. S druge strane, ljudi vam baš ne vole da im tamo neki kolumnist pametuje, mnogi su se muškarci ljutili kad sam im poručivao da se prestanu, vozeći tatine aute, praviti važni po Vojnoviću. Unajmiš kafić, trošiš promet umjesto profita i glumiš facu Što su onda muškarci koji se imaju sreće školovati i vidjeti svijeta, manje vrijedni? Znam da moja kolumna neće promijeniti svijet, naravno da neće. Ali, čini se da je došla do mnogih i barem ih potaknula na razmišljanje. Ali, nije niti muškarcima lako u ovom i ovakvom društvu. Gledate kako nejnesposobniji učenik iz razreda odlučuje o novcu lokalne samouprave po Hrvatskoj, mučite se održati obitelj pritisnutu kreditima, pokušavate figurirati kao pošten i jak čovjek, oslonac obitelji, uzor djeci. A oni najgori učenici projure kraj vas u Audiju i parkiraju na posebno označena mjesta. Njih morate pitati ako želite pokrenuti posao, oni odlučuju o previše stvari o kojima nemaju pojma. Nije lako, ali treba se boriti. Zbog djece.

Vezane vijesti:

- Toni Volarić: Savjet koji mi je u New Yorku dala Samantha i lokalne priče o seksu i Gradu

- TONI VOLARIĆ Našao sam maloj posao, super je, ništa ne radi

- TONI VOLARIĆ Luce je gledala svog alfa mužjaka kako umire od tuge i beznađa

- TONI VOLARIĆ: Ostavio te ili prevario? Neka ide što prije i što dalje...

- KOLUMNA TONIJA VOLARIĆA O BEBEKU 'Od hitova Dugmeta koje sam otpjevao, nemam niti lipe...'

- TONI VOLARIĆ Želim opet onaj trenutak kad vas žena stisne nogama propinjući se

- TONI VOLARIĆ: Nevio, daj mi ruku...

- NIJE ZA MLAĐE OD 18! Znam Dubrovkinju koja ima muža i troje djece, ali ipak radi te napaljujuće aktivnosti

- 'JA SAM RENT-A-TATA' Emotivna ispovijest oca u 'Znaš ti tko sam ja' zemlji

- KOMENTAR O IZBJEGLICAMA Dragi katolici, sanjat ćete te dječje oči

- KOMENTAR Toni Volarić: Padaj kišo, pomozi nama ljudima