Suad Ahmetović doajen je dubrovačkog novinarstva i jedan od najboljih novinara u njegovoj povijesti. Profesionalnu karijeru počeo je u Dubrovačkom vjesniku, a kasnije je radio za mnoštvo najvažnijih hrvatskih medija koje je teško i pobrojati. Ahmetović je godinama objektivno pisući stekao renome novinara kojem se vjeruje i to mu je sigurno najznačajnija nagrada koju je dobio u svojoj karijeri. Od onih klasičnih dobitnik je Nagrade Grada Dubrovnika, „Zlatno pero“ Hrvatskog novinarskog društva, srebrnu plaketu NIŠPRO Vjesnik, Priznje Skupštine općine Dubrovnik, Zahvalnicu Zavod za obnovu Dubrovnika, Spomenicu domovinskog rata, te druga vrijedna priznanja. Njegova zaljubljenost  u Dubrovnik natjerala ga je da napiše sjajnu knjigu Dubrovački kurioziteti. Profesor Antun Česko, koji je lektorirao djelo, na predstavljanju knjige je kazao kako desetljećima živi u Dubrovniku i da je lektorirao puno tekstova o dubrovačkoj povijesti, ali da je iz knjige Ahmetovića saznao jako pregršt stvari koje nije znao, niti je ikad čuo za njih.

Gospodine Ahmetoviću, vi ste po novinarskom stažu najstariji dubrovački novinar. Kakvo je vaše novinarsko iskustvo?

Kad se spomene da sam već 50 godina novinar najprije pomislim na to da je u tom razdoblju proizvodnja javnih informacija doživjela golemi tehnološki napredak koji je presudno unaprijedio način rada novinara i promijenio shvaćanje novinarstva kao struke. Za moje iskustvo kao novinskog novinara bitno je što sam od ukupnog radnog staža djelovao 28 godina kao stalni dopisnik zagrebačkog  „Vjesnika“, te nakon odlaska u mirovinu nastavio se još 6 godina intenzivno baviti novinarstvom kao stalni honorarni dopisnik riječkog „Novog lista“. Kao jedini dopisnik tih dvaju dnevnika morao sam svakodnevno pisati o svim važnim zbivanjima na širem dubrovačkom području i ispunjavati zahtjeve svih rubrika, što je bilo zaista vrlo iscrpljujuće i nerijetko vrlo stresno zbog stalne „trke s vremenom“. Prateći rad brojnih svjetskih kongresa i međunarodnih konferencija održavanih u našem gradu pronalazio sam i brojne teme za ekskluzivne  članke u nekadašnjim prestižnim listovima „Danas“, „Vjesnik u srijedu“, „Svijet“, „Arena“, „Studio“ i drugima. Za nas stare novinare nastupilo je vrlo veliko olakšanje postupno uvođenje teleprintera, telefota i telefaksa, a naročito pojava magnetofona, odnosno kazetofona i diktafona, te kompjutora i digitalnih fotoaparata  - blagodati koje uživaju današnji novinari. Za mene je novinarstvo bilo životni poziv kojem sam se potpuno posvećivao kroz sve oblike novinarskog izražavanja u vrlo širokom rasponu tema. Ipak, ja danas ne bih niti želio niti bi mogao biti novinski izvjestitelj.

Što je razlog tomu?

Odluku da prestanem pisati za dnevne novine i tjednike donio sam kad mi je jedan urednik rekao: „Znaš, Suade, morat će i naš list nabaciti malo žutila, jer je konkurencija žute štampe postala prejaka“. Shvatio sam do su nastupila nova vremena u kojima je novinarstvo zbog prevladavajućeg senzacionalizma sve brže gubilo karakteristike društveno cijenjene struke. Može izgledati nevjerojatno, ali je činjenica da ni jednom mojem tekstu nije ni najmanje mijenjan sadržaj, kao ni nadnaslov, naslov, podnaslov i međunaslovi. Jednako u prošlom političkom sustavu i nakon demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj. Rezultat je to stečenog potpunog povjerenja urednika u istinitost i objektivnost napisanih podataka, uz poštivanje temeljnog pravila Kodeksa novinarstva da se u istom tekstu navede i stajalište onoga o kome se iznose kritičke tvrdnje. Sa zadovoljstvom navodim da zbog mojih tekstova, kaliko god bili kritički intonirani, nije objavljen ni jedan ispravak.  Posljednjih godina od mojih mlađih kolega saznajem za uređivačku praksu grubih narušavanja njihova autorstva. U nekim listovima novinarima je izričito naglašeno da oni svoje tekstove ne opremaju naslovima jer će to učiniti urednici, unaprijed im se određuje koliko slova i znakova mora imati njihov tekst - neovisno od toga što se ne može unaprijed predvidjeti hoće li neki predstojeći događaj biti važniji od onoga kojem se osigurava veći prostor, česta su kraćenja tekstova i ubacivanja pasusa koje oni nisu napisali, a jasno im je dano na znanje i ravnanje o kojim ličnostima i tvrtkama ne smiju kritički pisati ili kako će o njima pisati. Nažalost, ispod takvih tekstova su imena novinara i njih se smatra odgovornim.  Držim da je najgore je kad u nekim tekstovima piše da su podatci o nekome dobiveni „iz izvora koji je želio ostati anoniman“. Zbog materijalne ovisnosti medija i njihove podređenost zahtjevima marketinških tvrtki, položaj novinara sada je teži nego ikad prije. Očita je nemoć Hrvatskog novinarskog društva da poboljša situaciju, radi čega su mnoge kolegice i kolege istupili iz članstva. Novinari su se međusobno otuđili. Oni mlađi gotovo s nevjericom slušaju kad im kažemo da je prije nekoliko desetljeća Aktiv HND-a u Dubrovniku organizirao zajedničke izlete, javne novinarske balove i likovne izložbe, da smo imali ekipe za bočanje i ponekad međusobno zaigrali nogomet.

Što mislite o portalima?

Čini mi se da su novinari portâla izloženi najvećim stresovima jer sagorijevaju u nastojanjima da iz minute u minutu preteknu konkurenciju najnovijim informacijama, fotografijama i video zapisima. U takvoj brzini krije se zamka površnosti i grešaka. Mogućnosti portâla još se otkrivaju. Neki portali su ih spoznali i ja ih rado svakodnevno čitam.

Može li novinar biti objektivan i u ratnim okolnostima?

Kad agresorska vojska napada vaš narod, vašu državu, vašu obitelj, vaš grad, vaše prijatelje i ostale sugrađane, novinari su posebno motivirani da iscrpno i objektivno izvještavaju domaću i međunarodnu javnost o neprijateljskim zločinima, otporu branitelja i stradanjima stanovnika.  Iz svog iskustva kao ratnog dopisnika „Vjesnika“ znam da su dubrovački novinari i novinarke iz svih  medija upravo objektivnošću izvještavanja jako mnogo pridonijeli da svjetska javnost sagleda situaciju u Dubrovniku za vrijeme opsade grada.

Napisali ste zanimljivu knjigu „Dubrovački kurioziteti iz dva minula tisućljeća“, za koju ste dobili „Nagradu Grada Dubrovnika“. Što vas posebno fascinira u dubrovačkoj povijesti?

Kad sam prestao pisati u novinama, zadržavši suradnju samo s nekim časopisima, došao sam na ideju da svoje feljtone objavljene u „Vjesniku“ pretvorim u knjigu dopunjenu brojnim novim tekstovima o zbivanjima u dubrovačkoj prošlosti nepoznatim široj javnosti. Knjiga je naišla na toliko veliko zanimanje čitatelja da sada pripremam četvrto izdanje. Prema mojim saznanjima, primjerci njena engleskog izdanja prodani su čitateljima iz 37 zemalja svijeta. Kod istraživanja arhivskih dokumenata i traganjem za podatcima iz drugih izvora najviše me je impresionirala činjenica da je Dubrovnik stoljećima sačuvao slobodu i neovisnost odlijevajući svakojakim pritiscima na razmeđu Istoka i Zapada. Zadivljen sam iskazivanim domoljubljem starih Dubrovčana, koji su interesima domovine podređivali svoje osobne, neovisno da li su to bili poklisari, trgovci, pomorci ili znanstvenici. Sada završavam novu knjigu s dubrovačkom tematikom i vjerujem da će ona pobuditi još veće zanimanje čitatelja.

Interjuirali ste mnoge svjetske ličnosti - Gabriela Garciu Marqueza, Eugenea Ionescua, Ilju Erenburga, Rene Claira, Williama Gaskila,  Otmara Krejču, Lajoša Zilahija i druge. Možete li nam ispričati neku anegdotu iz tih susreta?

Za vrijeme arapsko-izraelskog rata 1967. godine sasvim slučajno sam saznao da u hotelu „Excelsior“ boravi tadašnji predsjednik Vijeća sigurnosti UN-a etiopski diplomat Stiv Mekonen. Kad mi je rečeno da je negdje na hotelskoj plaži otišao sam tamo i zatekao ga kako se tušira. Predstavio sam mu se i s malo novinarske upornosti privolio da ga intervjuiram o razvoju bliskoistočne krize koja je prijetila da se pretvori u ratni sukob širih razmjera. Kad sam ga htio fotografirati s pozadinom Dubrovnika rekao mi je da je iz hotelske sobe ponio samo ručnik. Tada sam skinuo svoju košulju kratkih rukava i zamolio da je obuče, obećavši da ću ga fotografirati samo do pojasa. On se snebivao zbog tog prijedloga, ali mi je ipak udovoljio. Tako sam poslao vrlo opširni tekst „Vjesniku u srijedu“, koji je objavljen na naslovnoj stranici zajedno s tom mojom fotografijom Mekonena . Jedna od najzanimljivijih anegdota odnosi se na moj intervju sa sovjetskim astronautom Aleksejom Leonovim, prvim čovjekom koji je zakoračio u slobodni svemirski prostor. Dogodilo se to 1979. godine, za vrijeme Svjetskog kongresa astronautičke federacije, održanog u hotelu „Libertas“. To je bilo vrijeme utrke SSSR-a i SAD-a u osvajanju svemira, pa je sve u svezi s tim tretirano kao najveća državna tajna. Prilikom intervjuiranja Leonov mi je detaljno ispričao kako je za vrijeme svog povijesnog leta četiri puta bio izložen smrtnoj opasnosti. Uz ostalo, imao je problem s povratkom u svemirski brod jer se filmska kamera zbog beztežinskog stanja stalno odbijala od uska vrata i sprječavala mu ulaz, a kod povratka na Zemlju neplanirano se svemirska letjelica prizemljila u daleku sibirsku tundru gdje nije dopirao nikakav signal spasiteljskih ekipa pa se on počeo smrzavati. Objavljivanje mog teksta na cijeloj stranici „Vjesnika“ pročitali su s nevjericom članovi delegacije američke NASE. Od Leonova sam poslije saznao da su Amerikanci tražili hitni službeni razgovor s njim, a kad im je on povrdio točnost svega što je meni izjavio ostali su zabezeknuti. Tek poslije 25 godina, nakon što su Rusi i Amerikanci uspostavili suradnju u ostvarivanju zajedničkog svemirskog programa, Leonov je u jednog televizijskoj emisiji ponovno opisao svoj dramatičnu svemirski let.

Jeste li pisali o nekim dubrovačkim projektima koji nisu nikad ostvareni?

Svojedobno se mnogo raspravljalo i pisalo o gradnji velike palionice smeća na platou Srđa. Taj projekt zagovarala je ekipa austrijskih stručnjaka, koji su tvrdili da primjenom sustava pirolize ne nastaju ni najmanji štetni utjecaji na okolinu, s tim što bi se toplina od izgaranja otpadaka koristila za zagrijavanje raznih objekata. Projekt je propao zato što je tadašnja uprava „Čistoće“ jako prekoračila predviđenu investiciju, inzistirajući da se uz palionicu izgrade garaže za sva njihova vozila i nad garažama stanovi za zaposlenike tog poduzeća. Takva manja palionica bila se počela graditi u hotelskom naselju Babin kuk, gdje se i danas vide ostatci neupotrebljene građevine.

Kakvo je vaše mišljenje o masovnosti izletnika koji u Dubrovnik dolaze kruzerima?

Desetljećima  se lutalo u opredjeljivanju za najbolju koncepciju održivog razvoja dubrovačkog turizma. Novinari su mnogo puta upozoravali da Dubrovnik nema uvjete za elitni turizam, odnosno da je masovnost prepreka i za postizanje razine kvalitetnog turizma. Zbog masovnosti kruzerskih izletnika Dubrovnik se pretvorio u „ljudski mravinjak“, sa svim negativnim utjecajima na život stanovnika povijesne gradske jezgre i na boravak turista u hotelima najviše kategorije. Međutim, u postojećoj ekonomskoj krizi, kad Dubrovnik nema nikakve tvorničke i druge proizvodne objekte, profit od kruzerskog turizma je „slamka spasa“. Mislim da Dubrovnik može dohodovno opstati kao prestižno kruzersko odredište i reduciranjem pristajanja kruzera u skladu s optimalnim mogućnostima prihvata njihovih putnika.

Vi ste svojedobno u svojim tekstovima više puta pohvalili rad Društva prijatelja dubrovačke starine. Kako gledate na aktualnu polemiku o raspolaganju sredstvima ostvarenim prodajom ulaznica posjetiteljima gradskih zidina?

Nitko ne može osporiti činjenicu da je to društvo godinama uspješno skrbilo o mirima Dubrovnika i Stona, te ostvarilo obnovu tvrđave Soko u Konavlima i još nekih spomeničkih zdanja. Problem je nastao od kada se – usporedno sa skokovitim povećanjem broja kruzerskih izletnika i višekratnim podizanjem cijena ulaznica za posjet gradskim zidinama – u blagajnu DPDS-a slijevaju deseci milijuna kuna, što znatno premašuje iznos ukupnog godišnjeg ulaganja u očuvanje gradskih zidina. Neodrživo je da ta udruga građana prema nahođenjima pojedinaca i bez transparentnog uvida javnosti raspolaže prihodima od gradskih zidina koje su najvrijednija ostavština starih Dubrovčana i vlasništvo su Grada Dubrovnika. Dijelim mišljenje onih koji smatraju da sve poslove očuvanja gradskih utvrda treba zakonski povjeriti Zavodu za obnovu Dubrovnika, s tim da višak novca koristi Grad Dubrovnik za financiranje prioritetnih potreba građana.            

Razgovarao: Maro Marušić
Foto: Lucija Komaić