Poput silueta novo je ime na glazbenoj sceni. O kakvom projektu je zapravo riječ, tko je sve uključen u njega, kako ste došli na tu ideju i kako bi u najkraćim crtama opisao vaš glazbeni stil?

- Ime i ideja su nastanili jedan folder u kompjuteru još 2011. godine, ali je za sve slušatelje zbilja novo i samim time i nama iznova uzbudljivo! Glazbenici unutar projekta su već ostavili dio sebe u pojedinim segmentima diskografije i scene - bilo klasične ili one nezavisne koja djeluje poprilično skrivena od očiju javnosti. Poput silueta su: Lucija Pećar, Ivan Končić, Ivica Glunčić i Matej Šarić uz mene. A dobru volju, savjete i pomoć nam je nesebično pružio i Šimun Končić za potrebe stvaranja i snimanja ove pjesme.

Zvuk koji stvaramo je najbliži klasičnom popu, onom koji ne vuče svoje korijene u trendovskom i komercijalnom - već hoda težom stazom, ali odlučno i visoko uzdignute glave. Mislim da je taj zvuk zbilja odabrao nas, a ne mi njega. Klavir i glas su istaknuti, a gitarska atmosfera i ritam drže pozadinu u stilu starinskih mini orkestara koji su boravili u raznim zadimljenim barovima diljem svijeta. Ima u tim slikama nešto romantično i samim time privlačno za stvaranje.

Publici ste predstavili s debitantsnim singlom 'Trag'. Koja je tema pjesme i kakve su prve reakcije na spot i samu pjesmu?

- Tema je bila veoma sakralna i na prvo slušanje se mogla prenjeti na bilo kakav oblik ljubavi - bilo prema svijetu, osobi, božanstvu, trenutku... Na kraju smo se ipak odlučili na korekciju nekih riječi i stavili pjesmu u kontekst osjećaja koji je bliži svakom pojedinom slušatelju. Reakcije su zasad poprilično dobre, i mislim da smo uspjeli postići da slušatelji nose trenutak u kojem se tekst i glazba odnose upravo na njih.

Koji su planovi za budućnost?

-Nadamo se ispuniti obećanje (sebi) da kroz 2016. snimimo kraći EP u trajanju 4 - 6 pjesama. Nemamo teret rokova i datuma, ali smo ljudi koji uvijek poštuju druge i sebe, pa ćemo se zasigurno snažno posvetiti radu i isporučiti taj mini album van ubrzo!

Što je sada s grupom Embassy 516?

-Embassy 516 je imao raznih situacija od izdavanja prvog albuma 2012. godine do danas. Prošli smo 'sito i rešeto' kao ljudi, prijatelji i samouki glazbenici / producenti... Ali ostali smo jednako dobra ekipa i preživili sve što nas je dočekalo. Trebali smo moment odrastanja, i vjerujem da smo ga kroz band izvrsno kanalizirali. Svi članovi koji su bili dio banda i koji su tu još uvijek.

Jednom sam negdje zapisao misao 'ambasada gori iznutra'. I to je zbilja tako. Još uvijek smo razigrani kao djeca i tražimo onaj savršeni zvuk. Iako su mnogi pomislili da kao band više ne postojimo, ovo ljeto smo se oglasili s nekoliko koncerata u Dubrovniku. Snimljeno je 14 novih pjesama za album 'Correlation', a objavit ćemo ga čim prođe fazu mixa i masteringa. Jednako kao 'Siluete', album ide kroz 2016.

Obzirom kako radiš kao glasnogovrnik u Kazalištu Marina Držića i uključen si u brojne druge projekte, kako se uz sve to stigneš baviti i glazbom?

-Zvuči kao klišej, ali zbilja to mogu zahvaliti samo okolini koja me okružuje. Nailazim na silno razumijevanje od strane obitelji, djevojke, poslovnih suradnika i nadređenih. Kazalište i kulturni sektor imaju još uvijek taj osjećaj u kojemu je stvaralaštvo itekako priznato i ne odbacuje ga se olako. Glazba mi na kraju dana dođe kao svojevrsni katalizator ili ispušni ventil od raznih situacija. Davnih dana sam zamijenio sport za glazbu... Nakon desetak godina profesionalnog vaterpola u mlađim kategorijama sam trebao novu dozu adrenalina i ovisnosti, a gitara je bila idealna zanimacija za klinca od tadašnjih 15-ak godina. Nije stalo do danas i vjerujem da je to moja kompenzacija 'zdravog života' ili pukog sjedanja pred televizorom u slobodno vrijeme.

Žarko Dragojević; Foto: Vedran Levi

Kako izgleda tvoj dan?

-Posao ovakve vrste je dinamičan i rijetko kad se svodi na puku rutinu ili sjedanje u uredu od 8:00 do 16:00 sati. Kod nas u Kazalištu je uvijek užurbano i dodatnu energiju nam unose stalni dolasci novih redatelja, glumaca i raznih drugih vanjskih suradnika. S druge strane imam i tu sreću da kao glasnogovornik dosta vremena provodim po raznim medijskim kućama i u kontaktu s dragim i zanimljivim ljudima. U takvom okruženju nikad nije dosadno i uvijek postoji tema više iz koje može nastati novi projekt ili pozitivan pomak za kazališnu kuću i druge segmente mog života.

Glazbom se baviš dosta dugo. Koliko je lako odnosno teško biti glazbenik u Hrvatskoj?

-Glazba je u današnje vrijeme postala stvar pojedinca i svodi se doslovno na preživljavanje najodlučnijih. Industrija kao distribucijski / promotivni kanal gubi na značaju svugdje u svijetu i zapravo je svaki band jak onoliko koliko sam sebe može izdignuti iznad ogromne količine drugih. Vjerujem da nikad nije bilo lako kreativcima i ljudima koji teže plemenitom stvaranju, pa tako ni danas. Ali ne vidim smisla u žaljenju samih sebe i čekanju 'boljeg sutra' koje bi (kao) trebao omogućiti netko drugi za nas?! Treba stalno stvarati, raditi na sebi i vjerovati da će se nešto pokrenuti na veću razinu. Jedna šibica može vrlo lako upaliti šumu... Odustajanje nije opcija i mislim da ne bi bilo ništa drugačije ni da smo u Londonu, Tokyu ili Los Angelesu.

Kako bi komentirao glazbenu scenu u Dubrovniku?

-Mikro scena koju Dubrovnik ima je sačinjena od divnih ljudi među kojima ima boljih i lošijih muzičara. Volim vjerovati kako smo svi zbilja dobra i pozitivna ekipa koja će uvijek pomoći jedni drugima; bez obzira volili glazbu onog drugog ili ne. Na kraju dana svi ipak vrtimo jednake akorde i jednake skale na svojim instrumentima. Ipak, nisam od onih koji forsira mitomaniju o 'dubrovačkoj sceni' i kako je bilo nekad ili sad. Treba stvarati za sebe ali prvenstveno potaknuti i druge da čine isto. Na taj način određena scena jedino može narasti i zahvatiti veći val istomišljenika.