Sakoman je poznat kao neupitni autoritet u Hrvatskoj na području ovisnosti, a obnašao je različite važne funkcije kao što je ona voditelja Klinike za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti u KB Sestara milosrdnica, a u medijima se spominje i kao osoba koja je pomagala brojnim poznatim osobama u liječenju od ovisnosti među kojima je i Dino Dvornik.

Za Dubrovački dnevnik je kazao nešto više o ideji legalizacije marihuane, situaciji po pitanju droga na dubrovačkom području, medicinskom kanabisu, ovisnostima o drogama i lijekovima, bogatima i slavnima koji konzumiraju opijate te samoj tribini kojoj je prisustvovao.

Sudjelovali ste u tribini 'Stop droga – biram život' kojoj je prisustvovao veliki broj mladih. Koje poruke ste pokušali prenijeti na publiku?

-Kad sam vidio publiku kako ulazi, a to su najvećim dijelom bili mladi od 16 do 20 i nešto godina, odmah sam procijenio kako su u fokusu adolescenti. Dakle, nisu više djeca pod kontrolom roditelja nego mladež koja je u tranziciji između dječje i odrasle dobi kada se očekuje da kreiraju sami svoj život te da odgoj te vanjska kontrola i briga prelazi u samoodgoj i samokontrolu. Moj fokus je bio da im prenesem poruke koje se tiču odgovornosti njihovog kreiranja budućeg života i izbor vlastitog ponašanja. Dominantno sam fokusirao temu na dio psihologije koja se bavi nagradom odnosno ljudskim ponašanjima koja su usmjerena na dobivanje nagrade, a nagrada je uvijek osjećaj užitka, zadovoljstva i sretnog života. 

U svojoj dugogodišnjoj karijeri dali ste brojne intervjue i razgovore za nacionalne medije. U jednom razgovoru prije nekoliko mjeseci ste rekli da je metadon najzlouporebljivaniji lijek u Hrvatskoj. Imate li ideju kako tome stati na kraj?

-To je aspekt koji se tiče tretmana jedne kategorije ovisnika, a to su opijatski ili heroinski ovisnici i unutar tog jednog segmenta njihove terapije koju zovemo farmakoterapija opioidima je metadon. Morao bih reći riječ ili dvije da ne bi ispalo kako je metadon jedno veliko, nacionalno zlo. Naime, moramo pripisati zaslugu činjenici da je novoevidentiranih ovisnika o opijatima, uključujući i one koji su ovisnici o metadonu, od 2001. godine pao sa 1 100 na svega 180 slučajeva koliko ih je zabilježeno u 2015. godini. Dakle, sav taj metadon koji jest na crnom tržištu u Hrvatskoj, a činjenica je da postoji i da to tržište trema smanjiti, očigledno ide prema heroinskim ovisnicima koji se nikada nisu željeli izliječiti. Oni se naprosto liječe trošeći vlastita sredstva i kupujući metadon na ilegalnom tržištu. Mi nismo vidjeli onaj najopasniji dio zlouporabe metadona koji curi od liječenih ovisnika praktički na ulicu, da ide prema tinejdžerima i da se oni navlače na to. Znači, nema rasta broja tinejdžera koji su ovisni o metadonu ili buprenorfinu. Europska unija radi istog tog principa, gdje se mladi ljudi masovno liječe metadonom i buprenorfinom pa čak i morfijem u Sloveniji ili Austriji, ima 10 posto novih slučajeva opijatskih ovisnika koji su se navukli primarno na lijekove. U Hrvatskoj je to ispod pet posto.

Ja jesam izjavio jednu činjenicu jer smatram da ako pada broj liječenih ovisnika i pada broj novootkrivenih koje treba liječiti, i to dramatično pada, onda mora padati i potrošnja lijekova. Pratio sam koje novce i koju količinu financira kad je riječ o metadonu i buprenorfinu Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Smatram da u perspektivi ne može porast tog trošenja novca biti opravdan povećanjem tolerancije i potrebe za većim dozama za održavanje ili zamjensku terapiju metadonom i buprenorfinom. Činjenica je da je u zadnje tri godine konačno zaustavljen i porast potrošnje metadona i buprenorfina, ali nije u toj mjeri počela naznaka smanjenja potrošnje lijekova premda se dogodio i smanjen broj ovisnika evidentiranih u sustavu liječenja. Dakle, tu treba učiniti određene napore i po mom sudu povećati kontrolu da se ne bi dogodilo da metadon radi financijskih razloga od strane sitnih, uličnih dilera ne bi išao prema tinejdžerima i da se oni primarno navlače na te opasne adiktivne supstance. 

ZAKONI U HRVATSKOJ SE NE PROVODE PA LEGALIZACIJA MARIHUANE NE BI IMALA SMISLA

U sklopu tribine 'Stop drogi-biram život' održali ste govor pred mladima, a općepoznata je činjenica kako upravo među njima raste popularizacija marihuane. Tako se danas sve češće viđaju čudotvorna  ulja od kanabisa koja liječe gotovo sve bolesti, često se može čuti kako marihuana nije droga. Ljudi koji zagovaraju konzumiranje marihuane u svemu zapravo vide veliku urotu farmaceutske industrije koja bi najviše izgubila ako bi se dokazalo kako je marihuana štetna. Tu su i brojna svjedočanstva ljudi koji tvrde kako su marihuanom izliječili rak. Što biste poručili takvim ljudima, u čemu leži štetnost marihuane?

-Popularizacija marihuane u kontekstu ljekovitosti je značajan produkt odnosa medija prema tom pitanju i nekritičkog prijenosa određenih informacija gdje se nije propitala istinitost i pouzdanost same informacije. Prije svega se to odnosi na navode da se iz marihuane može iskoristiti ne toliko THC nego CBD, jedna tvar koja nije adiktivna, ali se također veže uz opiumne receptore. Je li taj CBD doista ljekovit i u kojoj mjeri te u kojoj mjeri je ljekovitost lijekova koji sadrže CBD i THC još treba biti dokazano kroz rigorozne kliničke studije. Ako govorimo o uroti farmaceutske industrije koja ne želi da neki jeftini lijekovi od marihuane potisnu njihove lijekove na kojima sigurno zarađuju, zar ti ljudi koji boluju od teških bolesti i od njih umiru, među kojima su prinčevi, kraljevi, biznismeni, ne bi nabavili litre i litre CBD-a i ulja i izliječili se? Zašto se oni ne izliječe onda? Zašto umiru njihova djeca kad svaka budala može naručiti najbolje kanabis ulje od najboljih proizvođača legalnih u Americi, Kanadi, Nizozemskoj? Koji je problem da to oni kupe? To naprosto nije istina!

Svi oni koji su se izliječili su najčešće prošli medicinski tretman, ali su radi panike uzimali i kanabis ulje. I karcinome drugog tipa su najčešće liječili klasično, ali uzimali su uz to i kanbis ulje kojem često pripisuju svoje izlječenje. Ljudi koji plate tisuće kuna za to ilegalno ulje i provode regularno liječenje, zar žele 'profućkati' lovu nizašto? Oni rade neki marketing da se netko drugi također uvali u istu priču. No, jesu li često puta dijagnoze bile ispravne? Melanom je najmaligniji tumor, ne znam tko se izliječio i tko je došao u kasnoj fazi ako proces nije strogo lokaliziran, kirurški zahvaćen. Tko je melanom mazao kanabisovim uljem? Tu se stvara neki privid da je nešto što je u marihuani liječi sve bolesti. Gotovo da nema poremećaja gdje oni ne spominju da se može liječiti marihuanom. Po mom sudu, radi se o vještom marketingu određenih sustava koji proizvode ulje i koji žele na toj neupućenosti naroda naprosto na brzinu zarađivati novce. U Hrvatskoj postoji jedno nevjerojatno tržište tih kanabisovih ulja koje se hrani poluinformacijama, vrlo je slično tržištu tih nadriliječnika, čudotvoraca, bioenergetičara, 'ćiribu ćiriba', koji namače ljude u kadama s kvasom i uzimaju im novac. Čovjek umre, a oni i dalje uzimaju novac od drugih ljudi, znam dosta takvih slučajeva. A ne plaćaju nikakav porez!

Jedan od najčešćih argumenata kojima se služe zagovornici konzumiranja marihuane jest taj da se od droge ne umire i kako je smiješno takvo što braniti . Naime, potrebno je  konzumirati 48 kilograma marihuane u jednom trenutku da bi se samo stvorio rizik od umiranja, što je nemoguće.

-Način na koji je neka droga štetna ovisno o utjecaju na organizam čovjeka i sve organske sustave je vrlo različit. Od heroina se umre, kako što se kaže, dok rečeš keks. Uzmeš malo veću dozu, predoziraš se i mrtav si čovjek. Kad je riječ o marihuani, nema problema da bi se netko predozirao i umro, ali jedan moj pacijent se 'napušio', vozio automobilom, u toj potpunoj euforiji zaboravio da vozi automobil i zamalo pregazio ljude na cesti. Razbio je automobil, mogao se ubiti vozeći napušen. Jest da osoba na heroinu također može zaspati za volanom i poginuti, može i lud u krizi voziti da nabavi 'šut' i u toj ludoj vožnji nekoga pregaziti. Dakle, postoje različiti oblici rizika. Međutim, koji je rizik za marihuanu?

Tu prvenstveno govorim o nužnim zakonskim ograničenjima, čak i ako se legalizira tržište marihuane; da se maloljetnicima do 18, po mom sudu do 21 godine, strogo i striktno zabranjuje dostupnost i prodaja i dapače iz legalnog sustava paziti da ljudi koji kupe za sebe određenu količinu za rekreativno uživanje ne prodaju marihuanu maloljetnicima i ljudima do 21. godine jer je marihuana izuzetno štetna za razvojni proces, za strukturiranje ličnosti. Nedavna studija Nacionalnog instituta za droge u Americi, a to je najmoćnija institucija po tom pitanju, je potvrdila da su znatno siromašnije kognitivne funkcije, inteligencija i rezultati školovanja kod ljudi koji su počeli uzimati kanabis u ranijim tinejdžerskim godinama. To su znanstvene, prospektivne studije dokazale. Dakle, mladi na marihuani su imali dramatično lošije rezultate.

Rezultati posljednje studije vezane uz rano otkrivanje karcinoma testisa u Hrvatskoj je HZZO objavio na svom portalu. Kad su istraživali faktore kod povećanog rizika karcinoma testisa, otkrili su kako oni koji imaju taj karcinom su dvaput češći konzumenti marihuane. Znači, dvostruko je češći karcinom testisa kod konzumenata marihuane.

Postoje drugi oblici štetnosti marihuane, a najvažniji je povećane rizika razvoja psihoze slične šizofreniji. Šest puta je veći rizik da se razvije šizofreni proces kod onih koji konstantno puše marihuanu i počeli su u maloljetničkoj fazi, dok je šizofrenija opće populacije rizična za jedan posto, genski najčešće. Kod pušača marihuane je rizik šest puta veći, a psihotične epizode se javljaju kod 14 posto konzumenata koji su dugotrajniji, uporniji i koji konzumiraju veće doze. Postoji li gora komplikacija od toga da netko poludi i da je riječ o  kroničnom obliku gdje imate osobu koja ima paranoju koja stalo preispituje tko je gleda, zašto je gleda, stalno tumači da sve ima veze s njom. To je strašna komplikacija.

Nikotin je sastavnica cigareta, duhanskog dima koji ima štetne tvari koje izazivaju karcinom i niz drugih problema u tijelu, a sam nikotin nije droga koja izaziva 'blesavost' kod ljudi, poremećaj ponašanja, niti u vožnji, ni bilo gdje, ali je jako adiktivna droga koja uništava pluća, izaziva bronhitis i slično. Kod alkohola je čovjek 'blesav', koordinacija mu je slaba, vizualno-motorički odgovor u vožnji je slab gdje je puno rizičniji nego marihuana. Znači svaka droga ima svoj način na koji utječe na ljudsko ponašanje. Svaka droga ima svoj profil, svoj modalitet i djeluje štetno. Ono što je zajedničko jest činjenica da su sve droge koje imaju psihoaktivni potencijal izuzetno štetne za proces zdravog, normalnog i uravnoteženog razvoja mozga, neuronskih mreža, a time i same ličnosti buduće odrasle osobe.

Spomenuli ste alkohol i cigarete. Marihuana je ilegalna, no alkohol je legalan, a čest je krivac za smrt i nesreće na prometnicama te ima gotovo neraskidivu vezu s nasiljem. Krivac je za brojne bolesti, kao i cigarete. Postoji jedno hipotetsko pitanje; ako su alkohol i cigarete legalni, a marihuana ilegalna, treba li to dvoje zabraniti ili legalizirati marihuanu kao što je to slučaj s alkoholom i cigaretama?

-Represivna politika prema duhanu dakle zabrana i stavljanje duhana na listu zabranjenih droga na kojima je u većini država svijeta i marihuana, ne bi bila primjerena. Represivni odgovor pogotovo na tvari koje su široko dostupne, ugrađene u kulturu života ljudi kroz stoljeća, bi  bio totalno promašena strategija. Međutim, određena zakonska ograničenja kao što je zabrana pušenja duhana na javnim prostorima, prometalima, restoranima i slično je pridonijela dramatičnom smanjenju broja pušača u svim državama gdje se to striktno provodilo. U Hrvatskoj, kad sam počeo raditi kao liječnik, početkom 70-ih godina, skoro 70 posto muškaraca je pušilo duhan. Pušenje je bilo strašan problem, a tada je i broj alkoholičara kao i potrošnja alkohola bila dramatično veća nego što je to danas. Vodio sam nacionalni registar liječenih alkoholičara i u to vrijeme se dramatično više pilo te je skoro 6 tisuća novoliječenih ljudi bilo upisano radi alkoholizma u Hrvatskoj godišnje, što je skoro 10 posto populacije.

Trebalo bi provoditi politiku da se dostupnost svih takvih supstanci, uključujući i alkohol, i duhanske proizvode, i igre na sreću, maksimalno smanji prema malodobnoj populaciji. Naša država silno griješi što moćno reklamira pivo i povezuje ga sa sportom i zdravim životom i što su reklame za igre na sreću i lutriju permanente jer se radi o interesu punjenja budžeta. Konačno, imamo i taj duhan. Kako riješiti taj problem? Istina, nema direktnih reklama, ali nema ni kampanja koje bi država plaćala protiv pušenja duhana nego se sve radi da se ne ugrozi budžet pa se dižu porezi. Država zna da će ovisnik o nikotinu radije dati 20 i nešto kuna za kutiju cigareta nego što će to potrošiti na kruh i mlijeko. Koliko možete kupiti kruha i mlijeka za jednu kutiju cigareta? Budući da država i oni koji kreiraju budžet znaju koliko su ljudi 'napaljeni' na nikotin, oni će dići cijenu cigareta i obitelj će ako treba biti gladna kruha, ali će kupiti cigarete i tu nema diskusije.

Postoje države koje su pravno uređene gdje se zakoni provode rigorozno i u tim državama staviti marihuanu, koja je inače na ilegalnim tržištima vrlo dostupna, pod kontrolu države i da ona umjesto kriminalca puni budžet, ima logike i ima smisla. No, vrijedi li to napraviti u Hrvatskoj gdje se u godini dana ne zatvori niti jedan lokal ili diskoteka jer unutra ulaze maloljetnici, jer tamo piju te kupuju i puše cigarete? Tko je zatvorio diskoteku, kafić, restoran radi tih razloga ili bilo koju robnu kuću koja prodaje maloljetnicima cigarete? Nitko! Dakle, zakoni se ne provode. Ako bi dali i marihuani status kao i duhanu, da punoljetni mogu doći i kupiti sebi određenu količinu marihuane, nositi i pušiti, što bi se dogodilo? Veliki dio te marihuane bi punoljetne osobe sklone novcu i preprodaji to prodavali maloljetnicima da dođu do novca. Tako bismo, uz ilegalno tržište, mi u Hrvatskoj vrlo brzo imali i legalno tržište iz kojeg bi se marihuana prelijevala ilegalnom prodajom prema maloljetnicima i oni bi imali povećanu potrošnju marihuane jer bi živjeli u uvjerenju da to nije ništa, da se to može, jer se konačno legaliziralo kao i druge stvari. Imali bismo dodatnu štetu preko četvrte supstance. To u našem kontekstu naprosto ne bi bilo dobro.

S obzirom na ovo što ste mi odgovorili dalo bi se zaključiti kako smatrate da ne bi bilo toliko tragično stvoriti legalno tržište marihuane, no imate zamjerku na neprovođenje zakona u Hrvatskoj koji bi trebali štititi maloljetnike?

-Činjenica je da ima na tisuće sportskih kladionica u Hrvatskoj. Koliko ima slučajeva da se bilo koja zatvorila jer je unutra ušao malodobnik i igrao igru na sreću?

DROGA U DUBROVNIKU JE SKUPA, NEDOSTUPNA I LOŠE KVALITETE

Prije nekoliko godina dali vrlo zanimljivu izjavu kako bi trebalo dekriminalizirati sve droge, uključujući i one teške. Što bi se na taj način postiglo?

-Nisam rekao da ih treba dekriminalizirati nego da se teške droge tradicionalno, kroz stoljeća, legalno koriste u medicini. Legalizacija u medicinske svrhe, još od Srednjeg vijeka, je dostupna u medicini u kontinuitetu, sve do današnjih dana. Morfij, teški narkotici jesu u medicini. Zašto onda raditi tešku dramu oko uporabe marihuane i izvlačenja iz marihuane lijekova koji sadrže nešto THC-a ili onog već spomenutog CBD-a u svrhu liječenja? Nisam govorio da bi se heroin trebao pojaviti dostupan za rekreativno uzimanje. Ja sam samo spomenuo jednu drugu stvar, a to je da ne treba ići selektivno štititi samo one koji radi svoje bolesne potrebe konzumiraju marihuanu ili da se to dogodi za speed, a da heroinskog ovisnika tretirate i da ga diskriminirate drugim zakonskim propisima.

Dakle, ako je riječ o posjedovanju određene droge, ne bi se trebalo tolerirati samo postojanje nekoga tko ima kanabis u džepu, a ovisnika koji je teški bolesnik zbog posjedovanja represivno goniti. U tom smislu samo rekao da treba postojati pravda kad je riječ o žrtvama konzumacija droge i ovisnicima; da posjedovanje droge u nekoj manjoj dozi, za jedan ili dva dana od strane teških ovisnika, bi trebalo biti dekriminalizirano.

Policijska uprava dubrovačko-neretvanska jedna je od najuspješnijih u razbijanju cijelih narkolanaca u posljednjih nekoliko godina pa smo ovih dana ponovno svjedoci velikih zapljena heroina. Zašto baš dubrovačko područje? Je li to samo zbog geografskog položaja ili naša policija radi dobar posao?

-Dubrovačko-neretvanska županija je na graničnoj crti, baš kao što je i Vukovarsko-srijemska županija. Zna se da se ogromne količine droge tranzitno prevoze preko Hrvatske prema Zapadnoj Europi. Ogromne količine droge idu od Kosova prema BiH, pa od BiH prema Europi ili preko naših luka i otoka u brodicama i slično. To su enormne količine droge na ovim prostorima. To je naprosto koridor jer te droge nisu preko zraka preletjele nego u regularnom transportu. Dakle, ono što se zaplijeni na graničnom prijelazu, to je vjerojatno minorna količina od ukupnih količina koje tu prolaze. Za zaštitu naših građana je najbitnije ukloniti one količine koje se plasiraju ili se kane plasirati na naše tržište. Dakako, po pitanju zapljena droga koje idu prema Zapadnoj Europi je Hrvatska i njen represivni aparat dala silan doprinos smanjenju dostupnosti droga u EU što je sigurno naša zadaća.

Što se tiče domaće opskrbe našeg tržišta, rezultati su dobri kad je riječ o heroinu jer su moja istraživanja pokazala da je on teško dostupan, skup, loše kvalitete i treba puno vremena da se nabavi doza. Istra je najzapadnija točka pa je dostava heroina prema istraživanja iz 2013. godine bila najbolja. Trebalo je malo novca, oko 90 kuna za šut, 20 minuta za nabaviti isti i heroin je bio dobre kvalitete jer je organizirani kriminal očito tamo najbolje funkcionirao. Nakon policijske akcije gdje je palo nekoliko visokih policijskih inspektora, istraživanje iz 2015. godine pokazalo je dramatičnu promjenu. Otkud je taj heroin stalno dolazio od Pule? Morao je prijeći cijelu ovu relaciju.

No, da se vratimo na lokalnu situaciju i djelatnike PU DNŽ. Podaci su pokazali da su droge u Dubrovniku ipak teško dostupne, lošije kvalitete i drže cijene. Dakle, ne samo da se preko granice ne može tek tako proći s drogom, nego je i lokalno tržište represivno dobro iskontrolirano što pridonosi zaštiti mladeži da se navuče na adiktivnije droge kao što je to heroin. S kokainom je situacija malo lošija. Ima tu gospode, finih hotela i mjesta gdje se puno šmrče. Tu ne vidim neke rezultate, ali ne vidim ih ni u Zagrebu.

Liječenje medicinskim kanabisom u Hrvatskoj je moguće od prošle godine. No, čini se kako ipak nije osobito zaživjelo. Zašto?

-Uzrok je u operativnom provođenju te mogućnosti. Da bi liječnik sukladno odluci Povjerenstva za uporabu lijekova na bazi kanabisa napisao nalaz i mišljenje te tako preporučio liječiti nekoga pacijenta, da bi se ta mogućnost provodila u praksu, trebaju postojati ambulante s liječnicima koji su upućeni u takvo što, koji su se specijalizirali za to, da vjeruju u to i da na zahtjev pacijenta razmotre tu opciju liječenja. Trebalo bi biti nekoliko takvih neurologa, ali i onkologa koji se bave liječenjem malignih bolesti za smanjenje boli ili mučnine kod kemoterapije, ili primjerice kod djece koja imaju neke forme epilepsije. Znači, za sve te indikacije za koje je odobreno da se koristi liječenje kanabisom trebate naći stručnjake, otvoriti ambulante gdje bi dolazili ljudi koji žele iskušati tu terapijsku opciju i trebao bi se naći netko tko će uvoziti te lijekove i dati ih u ljekarne kao svaki drugi lijek. Dakle, postavlja se pitanje hoće li se naći dovoljno liječnika specijalista koji će tu terapijsku mogućnost koristiti. Zasad naši ljudi odlaze u Sloveniju, tamo plate pregled, kupe lijek, dovezu ga i legalno ga mogu posjedovati.

APAURINI I XANAXI JEDU DESETKE TISUĆA LJUDI, TO JE KATASTROFA!

Iako još 2016. godina nije gotova, antidepresivi su dosad najpropisivaniji lijek. Koliko su oni štetni i jesu li Hrvati uistinu baš tako depresivna nacija ili se ti lijekovi dijele i propisuju 'šakom i kapom'?

-Doktor Torre koji je nekada radio u mom timu uputio je kritiku na račun psihijatrijske struke i njihovog odnosa prema uporabi lijekova. Depresija kao jedno mentalno stanje, kad je riječ o ljudskom raspoloženju i doživljaju, jest rastući problem i po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji za tri, četiri godine to će biti vodeći svjetski zdravstveni problem nakon kardiovaskularnih bolesti. Bilo bi potrebno dosta vremena da se odgovori na pitanje zbog čega raste depresija i to osobito u zemljama koje su najrazvijenije, s najvišim standardom življenja. Zašto su ljudi sve više izgubljeni u potrazi za smislom života, zašto sve više osjećaju da je život prolazan i da završava katastrofalno, starenjem i smrću? Danas se sve vrti oko toga kako biti lijep i imati novac. Svijet je krajnje nepravedan i svijest o toj nepravdi je prisutna i u Hrvatskoj pa su ljudi malo izgubili živce, prvenstveno od načina na koji politički sustav kreira ovu državu i što je od nje napravio. U Hrvatskoj toliko ne raste sama depresija, nego jedna tjeskoba i onda se događa potraga za liječenjem i promjenom toga stanja.

Depresija u smislu bipolarnog poremećaja, koja izvire iz genske greške mozga, zahvaća 0.5 posto populacije. Međutim, depresivne epizode danas zahvaćaju 30 do 40 posto ljudi u nekom periodu života. Sve su one uzrokovane nezadovoljstvom kvalitetom života, a iznad svega poremećajem međuljudskih odnosa među najbližima, u obitelji, na relaciji poslodavac-zaposlenik, roditelji-djeca i slično.

Odgovor za te depresije nisu dominantno lijekovi nego rješenje problema leži u razgovoru. Psihijatar se mora naći s čovjekom, uspostaviti kontakt s njim, naći odgovore zašto i koje su okolnosti izvana djelovale na njegov um na način da je on stvorio negativan odnos prema određenim stvarima, događajima i perspektivi pa smatra da ne može živjeti i da ništa nema smisla. Ponekad trebate djelovati na čovjeka da promijeni odnos prema stvarima ili promijeni stvari za koje misli da ih ne može promijeniti. Kod dijela ljudi je situacija toliko grozna da noćima ne spavaju i gutaju brdo benzodiazepina i onda im se propisuje neki drugi lijek koji nije adiktivan. Apaurini, Xanaxi i ostalo jede desetke tisuća ljudi i to je katastrofa!

Onda se pojavljuju antidepresivi koji smanjuju tjeskobu, međutim ogroman broj ljudi danas su radi tjeskobe navučeni na benzodiazepin. Onda ih šopaju Prozacom, Fevarinom, Zoloftom, Wellbutrinom... Ima ih oko 15, a mi smo ih sve registrirali na listi lijekova. Sam lijek ne može promijeniti mišljenja i stavove ljudi. Može promijeniti osjećanje, ali oni imaju značajne nuspojave. Tu je masa mladih ljudi koji su uletjeli u terapiju, koji su bili tjeskobni radi gubitka posla ili ne mogu financirati potrebne dugove, kredite u 'švicarcima' i onda im 'šišaju' Zoloft. Neke od nuspojava su i dobivanje na težini, pa su žene koje ih konzumiraju zbog toga još nesretnije. Muškarci gube libido o čemu se opće ne priča. Od lijeka malo bolje spavaju, ali imaju neke nuspojave koje onda stvaraju sekundarni problem, a pozicija čovjeka na poslu i životu ostaje ista jer pacijent nije osnažen da se bolje nosi sa životom, da bude malo flegmatičniji. Kad mi pacijenti kažu da su zabrinuti, ja ih pitam koja im je korist od briga i čemu služe. Ne služe ničemu, pa čemu onda brinuti? Od njih imate samo štetu. Ljude se može mijenjati sugestijom, ali to lijek ne može napraviti.

Neupitan ste autoritet u Hrvatskoj na području ovisnosti i susretali ste se s brojnim poznatim i bogatim osobama kojima je trebala pomoć. Postoji poštapalica koja kaže kako i bogati plaču, što je 'običnom čovjeku' teško zamisliti. Možda je nezahvalno ljude trpati u ladice, međutim postoji li neki zajednički problem koji muči takav tip ljudi? Što ih to tjera u ovisnost?

-To su prije svega problemi u odnosima. Loša kvaliteta međuljudskih odnosa. S druge strane, tko je u našem društvu mogao doći u kategoriju bogatih ljudi? Koji je profil tih ljudi kad je riječ o njihovom moralnom sustavu? Ili su to bili ljudi u sprezi s politikom, ili direktno dio političkog sustava moći preko korupcije, ili su bili ljudi kriminalnog sustava koje opet netko nije poslao u Lepoglavu nego su ostavljeni tu da se bogate i da se socijaliziraju svojim bogatstvom te da na neki način budu kreatori sustava vrijednosti u državi. Jesu li ti ljudi sretni? Kad gledate te političare, doktore i druge bogate i moćne ljude, uviđate li koji su problemi s njihovom djecom, koliko je njihove djece završilo na vrlo ružan način? Pogledajte njihove brakove, oni su najčešće katastrofa. Svi ti napuhani frajeri s puno novca su ganjali mlade žene. Kako su se njihove žene osjećale doma? Mislite li da imaju mir u kući?

Društvo često ima dvostruka mjerila prema slavnim ovisnicima i prema 'običnom čovjeku'. Kad se predozira slavna osoba, čini se kako još dodatno dobiva na karizmi i ljudi se propituju što ju je to toliko mučilo te suosjećaju. S druge strane, kad se to dogodi s 'običnim čovjekom', nazivaju ga pogrdnim imenima, klošarima, a takvi ovisnici su vrlo često marginalizirani u društvu. Čemu to?

-Slava, novac i moć su tri stvari kojima teži suvremeni materijalistički svijet. Ako je netko postao slavan kao Whitney Houston ili Michael Jackson, prvo je pitanje zašto su oni otišli zbog droge. Kod njih je problem teško organizirati privatni život i bili su instrumenti sustava njihovih svih mogućih menadžera da iz njih i preko njih izvuku što je moguće veći kapital. Nije bilo moguće odraditi to s ljudskim resursima koje ima jedan običan čovjek i odradi sve te koncerte i obveze bez da uzima supstance. I oni su im ih gurali, s jedne strane da mogu sve to odrađivati, a s druge strane da sustav preko njih izvlači novac. Dakako da ih svijet gleda kao neke uspješne ljude jer su bili fenomenalni umjetnici, no oni su vrlo loši uzori za mlade koji bi htjeli napraviti neko postignuće. Mladi često kažu: 'Ako se Mick Jagger drogira, zašto ne bih i ja?' Ja im kažem: 'Kad ti budeš Mick Jagger, isto se drogiraj, ali prvo postani Mick Jagger!

Postoje ljudi u našoj državi koji su došli do bogatstva, no pitanje je kako su došli do njega. Kvarni ljudi nemaju sreće jer ne mogu stvoriti takve međuljudske odnose da bi legli u krevet i imali mirnu i čistu savjest i da bi iskrena ljubav vladala u tim interakcijama. To je nemoguće! Dvije stvari se ne mogu kupiti novcem, a to su život i ljubav, a ljubav jedina ispunja prazninu života i daje osjećaj punine. Ljudi zaboravljaju da je ljubav dominantna, i to ne samo ljubav u međuljudskim odnosima, nego istinska ljubav prema onome što radiš, ljubav prema prirodi, prema činjenici postojanja.