Kako kaže, nije sve tako crno kako se čini jer pomoć potrebitima i skromnost su istinske poruke Božića koje su u ovom vremenu izraženije no inače. 

Godinu na izmaku je u prvom redu obilježila pandemija koronavirusa. Čini se kako će ovi blagdani proteći nešto skromnije, uz pojačanju potrebu za pomoći i brigom o potrebitima, onima koji su zdravstveno ili financijski pogođeni pandemijom. No, paradoksalno, nije li to zapravo pravi smisao Božića?

Svakako. Jasno je da nam je pandemija odnijela puno toga dobroga i donijela puno toga lošega, no istovremeno ima i ona narodna poslovica da svaka medalja ima dvije strane. Mnogo toga nam je u ovom vremenu oduzeto, no dobro ste primijetili da kroz skromniju proslavu, snažniju posvećenost brizi i pomoći potrebnima, snažnije se imamo priliku približiti pravom smislu Božića. Cijela ova pandemija, odnosno naša reakcija na nju, posebno u prvom valu, pokazala je i da smo zdravlje i brigu za slabije kao društvo stavili ispred materijalnoga. Možda smo ove godine, kad nam se čini da nam je netko „ukrao“ mnogo toga, pa tako i Božić, zapravo puno bliže Božiću nego prijašnjih godina.

No, s druge strane, kako pronaći sreću i zadovoljstvo u vremenu u kojemu su zabranjeni koncerti, zabavni sadržaji, okupljanja i sve ono što ljude, posebno nešto mlađe naraštaje, inače čini sretnima?

Mi ljudi smo bića odnosa, a ne zasebne jedinke. Već na prvim stranicama Biblije stoji kako „nije dobro da čovjek bude sam“. No, treba ovo shvatiti i kao priliku. Priliku u kojoj smo upućeni na one najbliže. Nekada puni sažaljenja gledamo slike i informacije o gladnima u Africi, a onda ne pomognemo njima jer su daleko, a ne pomognemo ni onima koji su blizu jer smo zaokupljeni suosjećanjem s onima koji su daleko. Slično nam se događa u drugom smislu i na ovoj našoj mikrorazini: veoma lako posvetimo vrijeme, ljubav i brigu onima koje susrećemo izvan kuće, no za one najbliže, s kojima smo pod istim krovom, nemamo vremena, ljubavi i brige. Jer, lako je voljeti one koje vidimo kad i koliko hoćemo, a zahtjevnije je sve to s onima s kojima dijelimo sve. Ovo je možda prilika da se okrenemo onima najbližima i najvažnijima u svojim životima, snažnijoj izgradnji odnosa s njima.

Koja bi to bila poruka Božića u covid uvjetima? 

Ništa posebno drugačija od drugih Božića. Jedna lijepa misao pokojnog fra Zvjezdana Linića mi pada na pamet, rekao je otprilike ovo: „Bog je na Božić postao čovjekom. Ni mi ne trebamo ništa više, samo trebamo biti ljudi“. I to je poruka i za ovaj Božić, možda posebno u ovim COVID uvjetima: biti čovjek, posebno onima najbližima pored sebe. Ma sva vjera se na neki način i svede na to: biti čovjek. Božić nam je podsjetnik na to. 

Uz način na koji moderan čovjek slavi Božić, između ostalog, vežu se pojmovi poput komercijalizacije. Može li osoba koja kupuje skupe poklone, uživa u kiču i obilju, pretjeranom konzumiranju jela i pića koje se vezuje uz blagdane i dalje biti dobar vjernik?

Rekao bih da navedeno, tj. skupi pokloni, kič i obilje, pretjerano konzumiranje jela i pića nisu bit Božića. No, ne bih rekao da onaj tko je sklon tome ne može biti vjernik, jer vjernik nije netko tko je savršen, već netko tko se, ako govorimo o vjerniku kršćaninu, nasljedujući Isusa Krista, trudi danas biti mrvicu bolji nego što je bio jučer. Samo, vjernik bi trebao iznova otkrivati bit Božića koja sigurno nije u komercijalizaciji, skupim poklonima, kiču i obilju. 

Nedostaju li vama osobno šušur u Gradu, kućice i velika događanja?

I da i ne. Iskreno, kućice na Stradunu i velika događanja ne vidim kao nešto nužno loše. Ako ću se pred kućicom naći i družiti s dragim ljudima, to nije nešto loše. Iako mi to nije najvažnije, volim i taj izvanjski šušur. No, trenutni nedostatak tog šušura i velikih događanja, možda otkriva pravu bit Božića, dolazak Isusa koji je došao u tišini betlehemske štalice. Stoga mi u tom smislu ne smeta taj trenutni izostanak. 

Stožer je uveo prilično stroge mjere i zabrane koje se ne tiču misa, što je naišlo na kritike dijela javnosti. Poznato je kako se na ponoćkama tradicionalno okuplja veći broj vjernika, mislite li kako bi broj novozaraženih covidom-19 zbog toga mogao narasti?

Istina, na ponoćkama se tradicionalno okuplja velik broj ljudi, no ove godine će taj broj s pravom biti ograničen. Odluka koja broj ograničava u odnosu na veličinu crkve, čini mi se logičnijim od fiksnog broja 25. Ne govorim čak da je taj broj od 25 ljudi premalen, nego u nekim slučajevima i prevelik. Naime, u nekoj maloj crkvici, u kojoj i inače stane 30-40 ljudi, čini mi se previše u ovoj situaciji dozvoliti 25 osoba. Isto tako, u nekoj crkvi u koju može stati više stotina ljudi, možda je moguće dozvoliti više od 25 ljudi. Stoga mi se mjera koja dozvoljava jednu osobu na sedam kvadratnih metara čini logičnom. Bojim li se povećanja zaraze zbog toga? Pa, npr. isto je dozvoljeno i u kinima i kazalištima. Koliko se bojim širenja zaraze u tim prostorima, toliko se bojim i za crkve. U javnosti se dosta problematizira ta dozvola za crkve, a ne npr. za kazališta i kina. Zašto bi se virus lakše širio u crkvi, nego npr. u kazalištu ili kinu? Ili zašto bi se više širio u crkvi, nego u frizerskom i kozmetičkom salonu gdje su radnik i mušterija u bliskom kontaktu? Nije mi jasno zašto se u javnosti problematizira otvorenost samo crkvi, dok pod jednakim uvjetima ostaju otvoreni i mnogi slični prostori.

Dakako, ima i druga strana medalje. Naš poznati hrvatski teolog s američkom adresom Miroslav Volf rekao je ovih dana: "Iako nam je država dala prava na vjersko okupljanje za vrijeme pandemije COVID-a, to okupljanje nije moralno. Ono nalikuje opravdanju koje su svećenik i levit dali u pripovijesti o dobrome Samarijancu - da su im duhovne potrebe važnije od spašavanja povrijeđenoga čovjeka". Zanimljivo promišljanje. Iako nam je država dala mogućnost da budemo ravnopravni npr. s kazalištima, kinima, kozmetičkim i frizerskim salonima, šoping centrima, jesmo li se možda mi mogli tog prava odreći? Bismo li time dali veliko svjedočanstvo? Npr. prema ugovorima Svete Stolice i Hrvatske, Crkva godišnje ima pravo na određena financijska sredstva, no ove godine se zbog krize odrekla dijela tog iznosa, odrekla se nečega na što ima pravo. Jesmo li isto mogli i trebali i u odnosu na okupljanje vjernika u crkvi? Možda jesmo.

Kako ćete proslaviti božićne blagdane i dočekati Novu godinu?

U krugu najbližih. Supruga je, kao i ja, učiteljica u školi, pa smo oboje u ovom periodu slobodniji. Sin ide u školu, ni on naravno nema nastave, a ni kćer nećemo voditi u vrtić, tako da ćemo imati vremena biti zajedno, čemu se iskreno radujem. U užurbanosti suvremenog života, nedostaje nam vremena za najbliže. I inače ovo božićno vrijeme dosta provodimo obiteljski, zbog prethodno spomenutih okolnosti, a ove godine će to biti još i više zbog nemogućnosti većih druženja. Radujem se tom obiteljskom vremenu. 

Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik petkom.