Promjene na Sveučilištu donijele su velike promjene i vama, ali vi ste već dugo njegov dio.  

Bivša sam studentica Fakulteta za medije i odnose s javnošću, kako se danas zove, prijašnjeg Odjela za komunikologiju. Bila sam studentica druge generacije, dakle 2005. sam upisala preddiplomski studij i nakon što sam njega završila sam ostala na dubrovačkom Sveučilištu i na diplomskom studiju Odnosi s javnostima. Nakon toga sam kratko vrijeme radila u struci na Međunarodnom sveučilištu Libertas i jedno vrijeme sam radila kao službenica za marketing i odnose s javnošću u javnoj ustanovi kulture Grada Dubrovnika - Dubrovačkim muzejima. Nakon toga, kako je bio raspisan natječaj na Sveučilištu u Dubrovniku sam se prijavila i uspješno prošla, a službeno sam počela raditi kao asistentica na Sveučilištu u Dubrovniku 2014. godine. Samoinicijativno sam već ranije upisala doktorski studij jer sam oduvijek htjela nastaviti akademsku karijeru, a sve se zaokružilo mojim zapošljavanjem na Sveučilištu. Doktorirala sam 2022. godine, nakon toga dobila status postdoktorandice i sada sam docentica i prva dekanica Fakulteta za medije i odnose s javnošću.  

Dakle, deset godina kasnije. Što ta funkcija predstavlja za vas, koji su vam izazovi i što očekujete?  

To je pozicija koja je izrazito odgovorna, barem je ja tako gledam. Čast mi biti prva dekanica Fakulteta za medije i odnose s javnošću, u Gradu i na Sveučilištu gdje su većinom moji kolege i suradnici, stariji profesori, oni koji su meni predavali tijekom mog akademskog obrazovanja. U tom dijelu to je iznimna čast, ali postoji i jedna doza strahopoštovanja prema njima. Oni su svi utkali dio sebe u mene i doista se nadam da ću im biti na ponos tijekom mandata sljedeće dvije godine, a to sam i rekla i kad su me izabrali za dekanicu. Taj posao podrazumijeva koordinaciju svih nastavnih, ali i nenastavnih aktivnosti samoga fakulteta. Vjerujem da će se najviše raditi na uklanjanju nedostataka koje nam je dostavila Agencija za znanost i visoko obrazovanje na sveučilišnoj razini. Potrebno je izmijeniti sve loše ili prosječne prakse, kako bismo mogli unaprjeđivati Sveučilište sa svim njegovim sastavnicama. Ono što ja osobno najviše volim raditi i trudit ću se da mi to i dalje ostane visoko na listi prioriteta je rad sa studentima, kako u nastavi, tako i u njihovim studentskim inicijativama i projektima. Intenzivnije uključivanje studenata u rad naših studentskih medija (UNIDU televizija i UNIDU radio) je bitno i smatram da je taj praktični dio i iskustvo koje ovdje dobiju neprocjenjivo te im značajno pomaže prilikom kasnijeg zapošljavanja. Nešto što ja osobno želim, ali i moje kolegice i kolege na Fakultetu, jest da više uključimo naše alumnije, kako u nastavni proces, tako i u prenošenje znanja, vještina i iskustava kroz neke druge oblike suradnje. Naši bivši studenti-alumniji mogu pomoći mlađim kolegama u prenošenju vlastitih iskustava, ali i vrlo konkretno kroz realizaciju stručne prakse koju smo uveli revizijom studentskim programa prije nekoliko godina. Riječ je o obveznoj stručnoj praksi na trećoj godini prijediplomskog studija te sada studenti moraju poći „na teren“ i praktično iskusiti ono što su dotad učili u klupama ili simuliranim uvjetima na fakultetu. To je jedan od razloga zašto je iznimno bitno ostati u kontinuiranom kontaktu i surađivati sa svim studentima koji su bili dio Fakulteta za medije i odnose s javnošću, jer oni dosita mogu pomoći novim generacijama koje dolaze. Krajem studenog, točnije 22. studenog, ćemo imati alumni druženje u Studentskom domu povodom 20 godina postojanja Odjela za komunikologiju koji je danas Fakultet za medije i odnose s javnošću. Ta priča se u tom dijelu lijepo zaokružila i iskoristit ću priliku da i na ovaj način pozovem sve naše bivše kolegice i kolege da nam se pridruže na jednom neformalnom druženju koje će biti zabavnog, ali vrlo vjerojatno i humanitarnog karaktera.  

Na samim ste počecima, teško je reći konkretno, ali kako se snalazite u novoj ulozi? Pomažu li vam kolege?  

Moram biti iskrena da se možda ovog svega ne bih „uhvatila“ da nemam podršku od svih kolegica i kolega na fakultetu, ali posebno od mog profesora i mentora Mata Brautovića. S njim sam dosta surađivala sve protekle godine i učila od njega. On je napravio puno dobrih stvari u svojim prethodnim mandatima. Njegovim angažmanom i posvećenošću smo započeli dva projekta koji se bave temom dezinformacija, jednim na europskoj i drugim na nacionalnoj razini. Treba se paziti da takvi projekti ostanu „živi“ i da se sve obveze izvrše u planiranim rokovima, ali i da se osigura nastavak financiranja. Imam jako veliku podršku i od mlađih kolega i svih koji su dio našeg Fakulteta i bez te podrške se vjerojatno ne bih upustila u ovu avanturu.  

Velika je ovo promjena i za sami Odjel za komunikologiju. Što uopće predstavlja ta činjenica da je odjel postao fakultet?  

Sam pojam komunikologija je nekad ljudima bio preširok, pogotovo mlađe generacije nisu znale kad biste im rekli Odjel za komunikologiju što će zapravo studirati, s čime se točno odjel bavi i gdje će se kasnije zaposliti. Mislim da je u tom smislu Fakultet za medije i odnose s javnošću jedan naziv koji je puno jasniji i budućim studentima, ali i prepoznatljiviji na tržištu rada, kao i akademskoj zajednici. Novi  Zakon o visokom obrazovanju je omogućio da se određene sastavnice Sveučilišta u Dubrovniku preimenuju u fakultete. Pomorski i ekonomski su se gotovo uvijek nazivali fakultetima u žargonu, a sada ćemo moći govoriti i o Fakultetu za medije i odnose s javnošću, kao i o Fakultetu za elektrotehniku i primijenjeno računarstvo. Na međunarodnoj razini je naziv fakultet, a ne odjel puno prepoznatljivi i samim time će se lakše pristupati određenim udruženjima, osnažuju se određene suradnje, kao i sveukupna promocija i vidljivost.  

Možda to privuče i veći broj studenata. Nažalost, svjedoci smo ne samo manjeg broja studenata, već i manjeg interesa za samu struku. 

Mi se ove godine možemo pohvaliti da na diplomskoj razini imamo 33 upisanih studenata, a trend je da  većina tih studenata ide na diplomski studij Odnosi s javnostima. Mislim da je to stvar potreba na tržištu i promišljanja o budućim zaposlenjima. U našem lokalnom okruženju je sigurno lakše naći kompatibilne poslove sa strukom iz polja odnosa s javnošću, nego s novinarstvom. To je trend koji se pokazuje i na drugim fakultetima, primjerice u Zagrebu, ali i na europskoj razini. Smanjuje se broj ljudi koji žele raditi klasičan novinarski posao, koji je izuzetno odgovoran i stresan.  

Pa zapravo, polagano se stvara deficit kadra zbog sve manjeg broja novinara. 

Nažalost da, ali ja se nadam da ćemo kroz različite suradnje stručnu praksu koju imamo, to barem donekle promijeniti. Ono što bih voljela jest da se poslodavci predstave studentima i to ćemo napraviti kroz prvi semestar, dakle da se medijske kuće predstave, da kolege novinari dođu prenijeti iskustva, da dio studenata pođe kod njih na stručnu praksu.  Možda će se na takav način izmijeniti trenutna situacija u medijima i dugoročno povećati interes za upisivanjem diplomskog studija Mediji među novim generacijama. Taj smo studijski program akreditirali za izvođenje na engleskom jeziku i nadam se da će u budućnosti biti studenata koji nam dolaze iz međunarodnog okruženja.   

Jeste li inače zadovoljni brojem studenata koji dolaze? Često se čuje da je na Sveučilištu u Dubrovniku sve manje upisanih studenata.  

Mi smo zadovoljni. Upisano je 30 brucoša, dio njih u srpnju, a dio u rujnu. Polovica upisanih dolazi izvan Dubrovnika, što je meni osobno jako drago, takvu smo situaciju imali prošle godine. U tom dijelu smo postali prepoznatljivi nego što smo bili dosadašnjih godina. Dolaze nam studenti iz Splita, Istre, Zagreba, miču se iz svojih matičnih sredina i biraju studiranje na Sveučilištu u Dubrovniku. Situacija se značajno promijenila izgradnjom Studentskog doma, jer je većinski problem svih prijašnjih generacija, a ja sam tome svjedok, bila činjenica da studenti nisu imali gdje živjeti, nego su bili u apartmanima. Sjećam se kolegica koje bi 1. lipnja doselile meni, da bi mogle odraditi svoje ispitne rokove, jer su morale izaći iz stanova zbog početka turističke sezone. Zbog postojanja doma i bolje prepoznatljivosti Fakulteta na nacionalnoj razini sada imamo veći priljev studenata iz drugih gradova.  

I sami ste bili studentica na Sveučilištu u Dubrovniku, a svakako puno radite s njima. Često se mogu čuti kritike da su nove generacije manje zainteresirane. Koja su vaša iskustva?  

Ne mogu u potpunosti potvrditi da nisu zainteresirani nego smatram da ih treba malo više motivirati i dati im jasne upute. Oni funkcioniraju drugačije nego što je bilo u moje vrijeme i povremeno nisu sigurni kome postaviti pitanje za nešto doista provesti u djelo. Ali, kad im pokažete, kao asistent ili profesor, da su im vaša vrata otvorena i da postoji stvarna podrška, onda se situacija promijeni. Prošle godine su naši studenti druge godine prijediplomskog studija imali ideju za osnivanjem čitateljskog kluba, ideju su prezentirali i svi na Odjelu, sada Fakultetu, smo pomogli da to realiziraju. UNIDU BOOK CLUB broji više članova i imaju sve više vlastitih projekata. Još jedan studentski projekt kojim se možemo pohvaliti posljednjih godina je PEP konferencija koja je proizašla iz studentske inicijative, oni su osmislili studentsku konferenciju iz područja komunikacijskih znanosti. Uz pomoć nas „starijih“ kolega su se umrežili, stupili u kontakt s predavačima, ljudima iz prakse i za rezultat imamo uspješno realiziranu studentsku konferenciju dvije godine zaredom. Vjerujem kako će je nove generacije studenata nastaviti i obogaćivati početnu ideju i kako će taj projekt zaživjeti kao tradicionalno mjesto okupljanja i dijeljenja znanja među mladima kako bi se što bolje snašli na tržištu rada kada izađu s našeg Sveučilišta.  

Više puta smo spomenuli iskustvo koje mogu steći kroz studiranje, po tome se zapravo i ističemo u odnosu na druge fakultete. Pretpostavljam kako će se i ove godine nastaviti na tome intenzivno raditi. 

Hoće, svakako! Televizijski studio je otvoren prošle godine u studenom, a prvog tjedna nastave je već bio prvi sastanak redakcije. Na prvom, uvodnom danu smo motivirali novu generaciju studenata da se i oni uključe u taj praktični dio što prije. Ista je situacija i na UNIDU radiju, koji je možda bolje uhodan, jer dulje postoji kao studentski medij. Trudit ćemo se da osim dragocjenog praktičnog iskustva koje mogu dobiti na studentskim medijima shvate kako je to mjesto za njihovo druženje i rast u svekolikom smislu, ne samo u novinarskom. Svakako će se i dalje ulagati u radio i televiziju u smislu opreme, a dio sufinanciranja oni samostalno već dugi niz godina osiguravaju kroz različite projekte.  

Već smo se toga dotakli, ali koji su vam generalno planovi za budućnost i dvogodišnji mandat?  

Prvi zadatak nam je alumni druženje, tome se jako veselim! (smijeh) Treba paziti da sva produkcija i realizacija emisija na studentskim medijima ide dalje kako je planirano, a isto vrijedi i za sve aktivnosti unutar projekta DU-CHECK I ADMO čiji smo nositelj mi kao Fakultet, ali postoje i brojni drugi projekti na kojima surađujemo s drugim sastavnicama na Sveučilištu. Također, mlađe kolegice i kolege koji su u procesu dobivanja doktorata moraju imati dovoljno vremena i „prostora“ za svoja znanstvena napredovanja i to napraviti na najbolji mogući način i u roku. Zatim, u skladu s odlukama i uputama uprave i rektora moramo raditi na ostvarenju misije našeg Sveučilišta. Ono što volim raditi i mislim da je ispravno i dobro, jest poticati suradnju s lokalnom zajednicom. Potrebno je raditi više aktivnosti koji će biti usmjereni prema našim sugrađanima. Naravno, još jedna bitna stavka je da konstantno trebamo pratiti tržište i trendove koji nam se pojavljuju u okruženju, a temeljem toga i promišljati i revidirati određene kolegije na studijskim programima. Nužnost je da se konstantno, kontinuirano i kad je moguće – proaktivno prilagođavamo okruženju kako bismo znanja i vještine koje trebamo prenijeti studentima kao profesori doista i prenijeli na ispravan način.  

To je zapravo veliki izazov s obzirom na brzinu napretka, daleko je to od novinarstva i odnosa s javnostima u prošlosti.  

Jest! Nekad imam osjećaj da dok mi donesemo pravila kako nešto uklopiti u obrazovni proces, primjerice korištenje umjetne inteligencije, to već pođe u nekom potpuno drugom smjeru. Moramo i mi puno raditi na sebi svakodnevno kako bi što bolje educirali naše studente. 

Da zaključimo, nije vam žao što ste prihvatili ovaj izazov? 

Niti malo! Oduvijek sam htjela raditi na Sveučilištu u Dubrovniku i doista sam još kao studentica stalno nešto na Sveučilištu radila, od smotri, sajmova, do provođenja određenih istraživanja, pa čak i u tajništvu s mojom sadašnjom tajnicom Paulinom Bačić. Stvarno sam htjela biti dio tog kolektiva i s obzirom na godine koje sam provela ovdje – poznajem jako puno ljudi koji čine naše Sveučilište. Stariji kolege mi znaju reći da je ovo bio logičan slijed, a ja im vjerujem. Izazovi nas potiču da pomičemo vlastite granice, da se razvijamo i rastemo, a ako to ide u kombinaciji s ispravnim vrijednostima, ciljem i motivacijom, onda mjesta za žaljenje neće nikad biti.