test

INTERVJU S NAJDOKTORICOM Dr. Dragana Adžović Andrić: „Za mene je život pacijenta važniji od mog, da se opet rodim bila bih liječnica“

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Goran Mratinović/DD
Bolest, odlazak liječniku, pregledi, neizvjesnost i čekanje na nalaze općenito nisu najljepša životna iskustva. Na hodnicima zdravstvenih ustanova viđaju se zabrinuta lica, no u ambulanti liječnice obiteljske medicine dr. Dragane Adžović Andrić neka je sasvim drugačija energija. Simpatična liječnica srdačno je dočekala svoje pacijente, ali i ekipu Dubrovačkog dnevnika koja nije tamo stigla zbog lijeka ili dijagnoze, nego kako bi s njom porazgovarala o još jednom priznanju koje je dobila. Naime, dr. Adžović Andrić i ove godine je proglašena jednom od najboljih liječnika obiteljske medicine u Hrvatskoj. 

I nije joj prvi put. Pitamo je koje joj je po redu ovo vrlo vrijedno priznanje, a vrijedno je jer se zaslužuje temeljem iskustava s pacijentima koji su najrelevantnije mjerilo liječničkog rada. Šesta godina! No, skromno dodaje, nije to samo njena zasluga pa naglašava kako je liječnički rad u prvom redu timski rad.

„Taj timski rad obuhvaća pacijenta, medicinsku sestru, doktora i sekundarnu, dakle bolničku medicinsku zaštitu. Ako bilo koja od tih karika pukne, posao nam ne valja. A ja imam najbolju medicinsku sestru na svijetu koja je na prvoj crti te bojišnica,“ govori dr. Adžović Andrić o medicinskoj sestri s kojom radi u ambulanti, Aniti Franušić. 

Jedno trivijalno pitanje, ali ga ne možemo izbjeći. Što vam znači ovo priznanje?

Puno mi znači. Pacijenti na kraju prepoznaju ono što svaki liječnik mora imati od pacijenta, a to je činjenica da ga je pacijent prihvatio kao člana svoje obitelji. Obiteljski liječnici i jesu poput dijela njihovih obitelji. Priznanje znači kako pacijenti imaju povjerenja u mene. Osobno, ja svoje pacijente ćutim, a čini se i da oni ćute mene. 

Obiteljski liječnici, osim što bi, kako kažete, trebali biti poput pacijentove obitelji, moraju često biti psiholozi. Dolaze vam ljudi koji imaju poteškoće, bolesti, nije im svejedno, dosta ih ima i sindrom bijele kute. Odlazak liječniku definitivno nije najugodnije iskustvo na svijetu. Kako pristupate pacijentu?

Pristupam mu kao svom prijatelju, svom članu obitelji. Imam sreću što to moji pacijenti osjete. Za one pacijente s kojima ne uspostavim taj kontakt povjerenja, uglavnom na neki način volim da odu od mene. Jer ako ja ne vjerujem njemu i osjetim da on nema povjerenja u mene, onda to nije dobra komunikacija. Tu onda ja mogu faliti. Mogu faliti i oni, ali je puno teže ako falim ja. U globalu, mislim kako sa svojim pacijentima imam jednu fantastičnu suradnju. Ja sam oduševljena svojim pacijentima, stvarno ih volim. Kad smo ovdje u ambulanti, širokog smo srca i uma. Možemo pričati o bilu čemu. 

Ovo priznanje je prilično specifično. Ne bira vas struka, neka komora, institucija nego vaši pacijenti... Što oni kažu, je li vam govore kako su pročitali da su pročitali kako ste jedna od najboljih liječnika u Hrvatskoj po izboru pacijenata?

Moji pacijenti su sretni zbog toga. Znaju me nazvati pa onda mislimo kako zovu da bi naručili lijekove, a oni ustvari samo žele čestitati. To je ono što mi ispunja srce, kako meni, tako i sestri Aniti. Jako je lijepo kad vas pacijent, kojem će trebati i lijek, nazove i kaže – ja sam zvao da vam čestitam od srca, a drugi dan ću zvati za lijekove. Ima toga puno. 

I prijašnjih ste godina dobivali ovo priznanje, no čini se kako u ovoj to još više ima na težini. Vrijeme je vrlo turbulentno što se tiče cjelokupnog društva, a posebno u zdravstvu. Kakvo je nekakvo vaše iskustvo temeljem svega što se trenutno događa? Liječnici opće medicine su obično prvi kojima se bolesnici obrate kad sumnjaju na zarazu Covidom ili su već zaraženi. 

Covid-19 je jedna ozbiljna bolest koja odnosi puno života. Što prije to shvatimo, to je bolje. Naravno kako je Covid otežao rad liječnicima obiteljske medicine, tim više što se aktualiziralo pitanje cijepljenja, liječenja, odlaska u kućne posjete i sl. Žao mi je svih onih pacijenata koji, zbog panike, nisu pričekali dolazak svog liječnika da ih pregleda jer bi riječ ohrabrenja vjerojatno u toj situaciji bila bolji izbor od toga da u panici trče put bolnice. Mislim kako radimo svoj posao korektno, ali otegotna okolnost bila je i to što Covid pozitivan pacijent nije mogao doći u Dom zdravlja bez prethodne najave. No, i tome smo doskočili. Kad smo primali možebitnog Covid pacijenta, on je dolazio zadnji, ne bi ostajao dulje od 10 minuta i morao bi staviti dvije maske na lice. Išla bih ispred Doma zdravlja po njega, otvarala bih sva vrata, uvela ga, pregledala i završila sve u vrlo kratkom roku. Neki su bili pozitivni, neki ne. Išla bih i kod ljudi koji su bili u izolaciji treći ili četvrti dan. Evo, nisam se zarazila. Čuvam se, čuvam njih, a čuvam i okolinu. 

I liječnici su samo ljudi od krvi i mesa, meci se ni o njih ne odbijaju. O virusu se 2020. godine znalo malo i nimalo. Je li vas bilo strah za svoje zdravlje? 

Radila sam 20 godina na Hitnoj pomoći i morate me razumjeti – meni je i dan, danas život mog pacijenta ispred moga. Zašto? Ne znam. Ne kažem da je to idealno, glede mene. Ali i dalje je to još uvijek tako. Ne razmišljam o sebi. Nekako na kraju uvijek bude kao da se meni ništa ne može dogoditi. Među prvima sam cijepljena, sve sam obavila što sam trebala i nije me bilo strah. Iako, bilo mi je nepoznato i bilo me strah za ljude jer sam i ja učila kroz koronu, kao što smo svi učili. To je tada bila potpuno nova bolest i učili smo korak po korak te dolazili do nekih svojih zaključaka koji znanstveno još uvijek nisu dokazani, ali vjerujem kako će biti. Znanstveno je još uvijek malo toga dokazano. Tako sam i ja došla do zaključaka kako pacijent treći ili četvrti dan bolesti nije toliko zarazan kao što je to slučaj u prva dva dana. Također, čini se kako klinička slika ovisi o količini virusa koju unose, a uz to i općem stanju organizma te stanju organizma u trenutku kad pacijent unese virus u sebe. Važno je naglasiti kako su to moje pretpostavke temeljem iskustava s mojim pacijentima i spoznaje koje sam dobila prateći njihovo stanje, nisam to znanstveno dokazala. 

Rekli ste zanimljivu stvar – život pacijenta mi je bitniji nego moj. No, u javnosti, pogotovo u posljednje vrijeme, kao da snažno pada povjerenje u struku, u znanost. Kako to doživljavate? Čini se kako ste u svoj posao prilično i emotivno involvirani, a jedino tako osoba može raditi svoj posao kvalitetno – ako joj je zaista stalo. Pogađa li vas to sve?

Naravno kako me pogađa, ali i struka je kriva zbog različitih izjava koje se daju u javnost. Ljudi svog liječnika biraju prema sebi i sigurno su njime zadovoljni. Ako su zadovoljni sa svojim liječnikom, mislim kako je to onda ta struka. Oni trebaju nazvati svog obiteljskog liječnika, s njim razgovarati o svemu što ih interesira, pa i o ovoj bolesti. Svaki liječnik će im kazati ono što on zna i dobit će relativno dobre odgovore, premda i među nama sigurno ima ljudi koji su protivnici cijepljenja ili koji smatraju kako je korona samo malo jača gripa. I mi smo samo ljudi od krvi i mesa. 

Imate bogato radno iskustvo. Kažete kako ste 20 godina radili na Hitnoj pomoći. Tamo zaista zna biti ili-ili, dolaze životno ugroženi pacijenti... Kako pamtite taj period svoje karijere?

To mi je lijep period. Obožavam Hitnu pomoć jer tu vaša reakcija mora biti brza i ispravna. Vi u sekundi odlučujete o nečijem životu. Morate znati jako puno i biti u mogućnosti brzo reagirati. Hitna medicinska pomoć mi je i dalje broj jedan u medicini, uz svo dužno poštovanje prema ostalima. Ipak, kompletan ste liječnik tek u obiteljskoj medicini, na Hitnoj ne. Na Hitnoj možete biti odličan liječnik u spašavanju života, ali obiteljska medicina vas čini kompletnima. 

A zašto je hitna medicina za vas broj jedan?

Jer u sekundi odlučujete koji ćete lijek dati, što napraviti, mozak vam radi sto na sat... Kad spasite život, to je najljepši mogući osjećaj. Vi na Hitnoj oživljavate ljude i spašavate živote. I u obiteljskoj medicini vi spašavate ljudima živote, ali na jedan drugačiji, dugoročniji način. U Hitnoj se to događa u sekundama, ili u roku od 10 ili 15 minuta. Kad u tome uspijete, to je predivno. Osjećate se blaženo, kao da ste bliže Bogu. To je jedan veličanstven osjećaj i to ništa drugo ne može izazvati. Možda rođenje djeteta. 

Koji je bio najzahtjevniji period u vašoj karijeri?

Najzahtjevniji je bio rat. Bili smo mladi i ne baš sasvim obučeni za te prilike. Istina je da smo imali ratnu medicinu na fakultetima, ali praksa je nešto drugo. Bilo je to prilično zahtjevno, no nosila nas je mladost, poletnost... Mislim kako smo to odradili vrhunski. Drugi izniman izazov je pandemija Covida jer smo i ovdje ušli u nešto nepoznato, kao i kod rata. To su sasvim sigurno dva najizazovnija perioda u mojoj karijeri. 

Imate puno pacijenata. S kojim boljkama vam Dubrovčani najčešće dolaze i koji su vaši savjeti koji bi mogli prevenirati takva stanja?

Najviše je ljudi koji boluju od visokog tlaka i pacijenata s visokim masnoćama u krvi. Ima i dosta dijabetičara. Mislim kako svemu tome pogoduje stres. Ljudi bi trebali biti opušteniji i više se oslobađati od stresa te imati trenutke koje će posvetiti sebi i pokušati se relaksirati. U blagdanskim danima posebno treba voditi računa o ishrani i što više se baviti fizičkom aktivnošću. Fizičku aktivnost preporučujem svima, bez obzira na to o kojim bolestima se radilo. Ne mislim pri tom nužno na neku tešku fizičku aktivnost. To može biti šetanje našim prekrasnim šetnicama uz uživanje u pogledu na naše predivno more i otoke. Mislim kako je to i relaksirajuće i kako je odlična fizička aktivnost. 

Biti liječnik nije samo profesija, to je i poziv. Zbilja nosi svoje specifičnosti. Odgovaran je to posao, a liječnici možda i doma nose svoj radni dan. Težak je, posebno i u hrvatskim uvjetima, pa i zbog svih problema koje zdravstvo u sebi nosi. Zašto ste baš odabrali ići tim putem? 

Jako volim čovjeka. Već kao dijete od pet godina sam odlučila da ću biti liječnica. Mislila sam kako je medicina svemoguća. Imala sam u obitelji liječnike, ali sam mislila kako oni negdje faljivaju jer je medicina toliko savršena i kako zahvaljujući njoj čovjek ne može umrijeti. To je dječja mašta, da čovjek ne može umrijeti ako je liječnik dobar. Oduvijek sam jako željela pomoći čovjeku. Strašno volim ljude, prihvaćam ih onakvima kakvi jesu. Naravno, s nekima ne želim biti u društvu, ali u biti svakoga prihvatim onakvim kakav jest i svakom čovjeku ću rado pomoći. Mislim kako se čovjek s tim rodi. Da se ponovno rodim, ponovno bih bila liječnica, uvijek bih bila liječnica i ništa drugo. I opet bih bila ista liječnica. 



Popularni Članci