INTERVJU S NAJ DOKTORICOM Agneza Tadej Dernčinović: Već u petom osnovne sam znala kako ću biti liječnica!

O svom poslu govori s posebnom strašću, bez obzira na sve izazove i probleme s kojima se hrvatsko zdravstvo suočava. No, ona s istim žarom živi svoj poziv i istinski uživa u pomaganju, što znaju svi oni koji su ikada posjetili ordinaciju u Gružu u kojoj radi od 2014. godine.

 „No, sasvim sigurno se ne bih nalazila na listi najboljih liječnika u Hrvatskoj da nema moje medicinske sestre Dragane Bjelice, bez nje ništa ne bi bilo izvedivo. To je timski rad i bez toga ne ide. Ona je ta koja mi je podrška i hvala njoj, kao i sestrama koje mi sad nju mijenjaju. To su sve ljudi koji žele raditi i vole to što rade,“ poručuje Tadej Derenčinović.

Koliko vam znači ovo priznanje? Pogotovo jer ne dolazi od struke ili nekog povjerenstva nego direktno od pacijenata.

Znači mi puno jer je pokazatelj kako netko vrednuje vaš rad i trud, a posebno sam sretna jer su to pacijenti. Zaista se trudim i drago mi je što imam taj nekakav 'feedback' kako to sve skupa ima smisla. Kad nas struka i Ministarstvo ne priznaju dovoljno, drago mi je što nas barem pacijenti priznaju i hvale – naš trud, volju i vrijeme.

Koliko je to sve skupa teško? Koliko je teško davati sve od sebe kad znamo u kakvom je stanju hrvatsko zdravstvo?

Teško je jer smo užasno opterećeni administracijom. Kolega nedostaje, zainteresiranih za specijalizaciju nema. Ujedno sam i voditeljica obiteljske medicine za Dom zdravlja Dubrovnik, imamo velikih problema i ne možemo naći zamjene. Dvije kolegice su nažalost na bolovanju i sad bi trebalo nekako 'izmisliti' osobu koja će tu doći. Kolegice doslovno rade duple smjene kako bi se pokrio nedostatak liječnika koji su na bolovanju. Što se tiče samog posla u ordinaciji, također je naporno. Zatrpani smo mailovima, telefonskim pozivima, ima jako puno administracije. Trudimo se, ali nekad imam osjećaj kako, koliko god se trudili i gledali izvan okvira, i dalje to nije dovoljno i jednostavno jer nemamo dovoljno vremena.

I koliko je onda teško voljeti posao u takvim okolnostima? Jer evidentno ga volite.

Volim i ne mogu zamisliti da radim bilo što drugo. Jako volim svoj posao i volim što radim baš obiteljsku medicinu jer smo prvi kontakt s pacijentom. Mi smo ti koji ih usmjeravaju dalje, pokušavaju prvi pomoći, a oni se nama otvaraju, dolaze s različitim problemima – zdravstvenim, kod kuće, na poslu… Uvijek im pokušavamo pomoći prebroditi sve to.

Koje su to boljke zbog kojih vam se Dubrovčani najčešće javljaju?

Javljaju se sa zaista najrazličitijim boljkama i zato je obiteljska medicina jako interesantna. S puno toga se susrećemo u ordinaciji: od ozljeda pa to rješavamo s previjanjima i šivanjima, preko visokog tlaka koji je jako puno zastupljen, dijabetesa koji je u porastu, problema sa štitnjačom, pa do psiholoških poteškoća koje pacijenti često imaju, a pogotovo poslije Covida. I inače bilježimo puno post-Covid stanja. Mislim kako je Covid zaista ostavio posljedice na zdravlje pacijenata, kako na fizičkoj, tako i na psihološkoj razini. Uglavnom, bude tu zaista svega, od nekih rijetkih dijagnoza do banalnih stvari.

Međutim sve te česte ili boljke u porastu koje ste spomenuli, od psiholoških problema, preko visokog tlaka i dijabetesa, pa do problema sa štitnjačom, mogu se povezati i sa stresom. Mislite li kako je ovaj moderni, ubrzani način života doprinio porastu svega što ste nabrojali?

Naravno kako jest, no ne možemo za sve okriviti stres. Kod većine stvari treba uzeti u obzir kako sustav nije posložen kako bi trebao. Mi nemamo vremena raditi preventivu.

Što to konkretno znači?

To znači kako mi, recimo, u ordinaciju dođe pacijent i kaže kako ga boli koljeno. Ja ga nemam vremena detaljno pogledati cijelog i pitati ga bilo što mimo toga. Obično ga pitam je li uzeo neku tabletu, a on obično kaže kako je uzeo analgetik. Onda legne na stol, ja ga pregledam i ono što pregledam jest to koljeno. A ne stignem mu, recimo, izmjeriti tlak ili mi on nema vremena reći kako ima krvavu stolicu. Ili to ne želi reći. A ako bismo malo dulje popričali i kako bi mi to rekao, onda bih ga poslala na daljnje pretrage pa bismo možda otkrili nekakav karcinom debelog crijeva u ranoj fazi. Sad treba spomenuti i kako su karcinomi u strašnom porastu… No, hoću reći kako bismo imali puno zdraviju populaciju kad bi liječnici obiteljske medicine imali više vremena.

Znamo kako za dobro zdravlje treba zdravo jesti, baviti se tjelovježbom, dovoljno spavati… Koji bi to bili vaši savjeti uz koje bi ljudi izbjegli bolesti? Ili barem teške bolesti.

Savjetovala bih pacijentima raditi preventivne preglede. Mi, nažalost, nemamo vremena ići od kartona do kartona, zvati ljude i provjeravati jesu li napravili potrebne pretrage. Pacijenti imaju svoja prava, ali smatram kako moraju imati i obveze. Moraju biti odgovorni za svoje zdravlje. Naravno kako smo odgovorni i mi koji ih pratimo i liječimo, ali pacijenti moraju biti inicijatori. Moraju doći, pitati što ih zanima, podijeliti s nama probleme koje imaju, a mi ćemo im uvijek rado pomoći. Ovdje bih htjela naglasiti i važnost sudjelovanja u nacionalnim programima ranog otkrivanja raka dojke, debelog crijeva, a sada i pluća. Naime, radi se CT pluća svakom pušaču starijem od 50. godina. Ljudi se informiraju kroz medije o tome, ali trebaju o tome povesti računa. Vodite auto na tehnički pregled i vodite računa o tome da vam doma sve štima, a onda ne provjeravate krv po pet godina ili ste gospođa od 60 godina koja je bila kod ginekologa zadnji put kad je rodila. Puno je primjera.

I onda obično prekasno dođu liječniku i smatraju kako je on svemoguć, a ne vode računa o sebi i svom zdravlju.

U drugim zemljama je to ljepše i bolje riješeno jer liječnici imaju više vremena i sve je to drugačije organizirano, a i sami pacijenti su odgovorniji. Naravno kako i kod nas postoje oni koji su odgovorni i koji redovito idu na preglede, ali puno je i onih koje je recimo strah. Puno je pacijenata koji znaju doći kod mene pa mi onda kažu – što ću raditi pretrage kad će mi naći nešto? Takvih je dosta pa im pokušam objasniti kako je puno bolje to nešto naći u startu kad se još može relativno lako riješiti. Uz prava koja pacijent ima, po meni treba uvesti i određene obveze. Ako si neodgovoran za svoje zdravlje, ako se ne želiš pregledati, ne možeš očekivati da se cijeli svijet okrene kad se dogodi bolest i kad hitno treba raditi dijagnostiku, operaciju i terapiju. Ljudi, preventiva je sve!

Ključni problem zdravstva je nedostatak ljudstva, a to je sad već kompleksan problem. Imate li ideju kako bi se on mogao riješiti?

Taj problem je trebalo početi rješavati odavno. Ne kažem kako ga je u ovoj fazi nemoguće riješiti, ali jest teško. Vjerojatno postoje određeni načini, a ljudi koji se time bave, ako zaista ima nekog tko se još time bavi u Ministarstvu, trebali bi to početi rješavati jučer. Na dubrovačkom području trenutno radi 12 umirovljenika. To su ljudi kojima zaista skidam kapu i koji i nakon svoje 65. godine imaju volju i želju ostati raditi i pomagati, ali svatko od njih može u bilo kojem trenutku kazati – ja više ne bih, hvala lijepo, doviđenja! Ako računate kako svaki od tih liječnika ima otprilike dvije tisuće pacijenata, to bi značilo kako bi pola grada moglo ostati bez liječnika. Neće se to dogoditi, uvijek će se nešto smisliti i iskompenzirati, ali…

Ali je sve to gašenje požara.

Tako je. To su sve improvizacije i to je krpanje rupa. To nije pravo, konkretno rješenje. Imamo samo jednog liječnika koji je trenutno na specijalizaciji za obiteljsku medicinu.

Je li barem lakše kako je Covid popustio?

Jest u smislu toga što vidim pacijente. Kad je Covid bio aktualniji, svi su pacijenti nekako što više toga htjeli riješiti preko telefona. Mi smo im to omogućili i uskakali. Premda su se mnogi bojali doći ovdje, naša su im vrata uvijek bila otvorena tijekom cijelog tog vremena. No, rješavanje preko telefona je ponekad jako nezahvalno i teško. U tom smislu je sada lakše, ali ne mogu kazati kako ima manje posla. Za vrijeme Covida smo bili opterećeniji telefonima. Svoje pacijente koji su imali Covid, svaki sam dan zvala i pitala ih kako su, postoji li neko pogoršanje i sl. Sad je teže utoliko jer se dosta ljudi javlja zbog posljedica Covida, bilo fizičkih, bilo psihičkih.

Koje su to najčešće posljedice?

Od nesanice preko problema s disanjem do neuroloških problema… Zaista svega tu ima.

Vi ste i u Covid periodu dobili ovo priznanje za najbolju liječnicu, točnije lani. Kad je sve krenulo, svi su bili doma, ulice su bile prazne, svih je bilo strah… Je li vas bilo strah?

Cijepila sam se tri puta i nisam imala Covid, što je meni čudno jer sam vidjela na stotinu ljudi s Covidom. Nije me bilo strah. Sad kad razmišljam o tome, ne znam zašto me nije bilo strah. To je bio period koji je maltene bio kao nekakvo 'ratno stanje' pa smo se svi uhvatili rješavati taj problem. Organizirali smo i punktove za cijepljenje, bilo je toliko puno posla pa vjerojatno nisam imala kada razmišljati bojim li se ili ne. Radili smo svaki dan po 10,12 sati. S dr. Lakićem bih se znala u ponoć čuti vezano uz punktove za cijepljenje. Nismo se imali kad bojati.

Pošli smo sad u nekom negativnom smjeru, ali što ćemo kad nam je takav sustav. No, vratimo se malo na pozitivu i priznanje za naj doktoricu. Je li vam dolaze pacijenti i čestitaju?

Stalno dolaze, čestitaju, zovu telefonom kako bi mi čestitali… Kad dođu u ordinaciju jer im nešto treba, uglavnom dodaju – bravo, super, zaslužili ste! Lijepo je to… Lijepo je kad dođe netko i pohvali te jer tada znaš kako sav taj trud nije uzaludan. Kako su ga ljudi prepoznali.

Sad je aktualno Svjetsko prvenstvo. Javljaju li vam se ljudi češće kako im treba Normabel?

Nisam primijetila neki porast, mada je to najpropisivaniji lijek u Hrvatskoj. Dosta pacijenata uzima taj lijek. Ali sam primijetila kako nitko ne zove u ordinaciju kad je utakmica.

Onda su svi zdravi.

Da! A budući kako sam i ja sama strastvena navijačica naše reprezentacije, onda se čak uspijem malo priključiti na live stream i baciti oko na rezultat. Mir i tišina su u ordinaciji kad je utakmica.

Što je s tim Normabelima? Što se događa s nacijom? Je li to trend koji je samo ovdje vidljiv ili je malo širi?

Mislim kako je to svuda u svijetu tako, i to već dugi niz godina. Nije to od jučer, ni od Covida, to je tako već neko vrijeme. Mislim kako ljudi koji toliko dugo vremena uzimaju Normabel moraju razviti toleranciju, ali im pomaže psihički i osjećaju se sigurnije kad ga imaju. Valjda to nije ni čudno kakvo je vrijeme došlo, s kakvim se izazovima ljudi susreću i koliko nam je tempo života brz.

Negdje na početku intervjua ste kazali kako ne biste mogli zamisliti baviti se nečim drugim. Da se opet rodite, biste li birali drugi put?

Nikada. Sad sam se sjetila jedne situacije u kojoj sam bila jako izmorena i nervozna. Svega mi je bilo dosta pa sam našoj sestri Maji Bender koja radi u palijativi kazala kako ću u idućem životu lakirati nokte. Na to mi je rekla – nećete, doktorice, jer da se stoput rodite, vi biste odabrali biti doktorica. I to je istina.

Zašto?

Zato što od petog razreda osnovne škole znam kako ću biti doktorica. To je uvijek bilo u meni. Možda zbog toga što je moj pokojni tata htio biti doktor i puno smo pričali o tome. On je upisao medicinu i došao je do treće godine. Onda se nešto iznervirao, imao je incident s profesorom i bilo mu je zabranjeno studirati medicinu u cijeloj Jugoslaviji. Možda zbog toga što je tata na mene imao veliki utjecaj.