U razgovoru za Dubrovački dnevnik, Jakšić se osvrnuo na svoju karijeru, s posebnim naglaskom na poslijeratno razdoblje, atentat koji je preživio 2000. godine, ali i na stanje pravosuđa kako u Dubrovniku pa tako i u Hrvatskoj.

PRAVOSUĐE JE U STRAŠNOM PROBLEMU

Nalazimo se u vašoj kancelariji. Radite i dalje, nalazite motive...

- Volim ovaj posao. Radim ga cijeli život. Imam 44 godine staža, još uvijek radim, ali ogroman je problem u sporosti pravosuđa. Kad mi stranka dođe znam joj reći da slučaj možemo pokrenuti, ali da to nećemo doživjeti niti ona niti ja.

Je li to baš tako oko pravosuđa sporo i neučinkovito kako se već konsenzusno smatra. Meni se doima da tu neki drugi državni organi traže opravdanja u svojim postupcima.

- Iz mojeg iskustva mogu reći da je pravosuđe u jednom strašnom problemu. Problem je to neučinkovitosti, sporosti. To se pokušava promijeniti, ali i mnoge promjene idu u favor neradu u pravosuđu.

Percepcija je i da je korumpirano.

- Tako je i po stranim i domaćim istraživanjima. Osobno nikad nisam naišao na pokušaj stranke na takvo nešto. Ali, da jesam onda bih takvu osobu istjerao iz kancelarije. Dakle, nemam takva iskustva.

KAD JE PRAVDA PRESPORA ONDA NIJE PRAVDA

Pa, sve te reforme toliko su neučinkovite?

- Svaka nova reforma po mom iskustvu usporava to pravosuđe. Sad imamo činjenicu da traju godinama postupci koji su kad sam ja počeo raditi posao prije 40 godina trajali puno kraće. Stalno se uvode inovacije, evo sad imamo video link između svih sudova, međutim to se u praksi ne primjenjuje. Evo, u Ministarstvu pravosuđa predsjednice i predsjednici županijskih sudova imali su sastanak o implementaciji video linka, ali su ga održali u Zagrebu u Ministarstvu, a ne video linkom. Možete zamisliti koliki je to trošak. Nije se tom reformom ništa postiglo. 

Sve što pričate o hrvatskom pravosuđu može se primijeniti i na dubrovačko?

- Strašno, strašno je sporo. Kad sam otvorio kancelariju prije četrdesetak, od kad predaš tužbu sudu, pa dok se to riješi prvostupanjski, drugostupanjski, pa čak i revizijski - trajalo je nešto više od godinu dana. Danas je to nezamislivo bez sedam-osam godina. To je besmisleno i gubi svaku svrhu. Pravda jest dostižna, ali spora. Ali kad je prespora, nije pravda.

Miješa li se politika u priču?

- Iz nekih predmeta bih mogao zaključiti da se miješa. Neću reći politika, ali neke interesne skupine. Ali, teško je tu dati konačan sud, ja sam subjektivan i zastupam svoju stranku.

Jasno, to i jest osnovna potka tog poziva.

- Advokat sam, odvjetnik. Moj je posao da zastupam interes svoje stranke. Ako govorimo o kaznenom pravu, moja je dužnost da branim stranku. Ne branim kriminal, zastupam interes pojedinca, osobe. Svatko mora imati pravnu zaštitu. I najgori zločinac. Advokat je jedini uz svog klijenta da mu pruži pravnu zaštitu. Advokat se ne poistovjećuje s klijentom nego brani čovjeka. I u najgorem zločinu ima stvari koje su odiozne za braniti, ali izabrao sam tu profesiju. Branio sam i pedofiliju, profesionalnost mora nadvladati nad mojim osjećajima.

NEĆEMO VALJDA U PRAVOSUĐU GLEDATI TKO JE ŠTO PO NACIONALNOSTI

Ustvari, htio sam da se dodirnemo te osnovne potke ustvari kako bi zašli u 1990.-e kad ste postali prepoznatljivi po branjenju upravo dubrovačkih Srba.

- Njima je tada to bilo najpotrebnije. Pazite, prije početka ratnih sukoba ovdje su ljudi u nekim firmama pozivani da potpišu izjavu o lojalnosti državi, hrvatskom narodu ili kako se to onda zvalo. I to samo zbog svojih krvnih zrnaca. Nisu to radili samo manjinci, nego i žene udate za Srbe ili muslimane kad je došao hrvatsko-muslimanski poziv. Bilo je masu otkaza ljudima. Obratio bih se sindikatu u masu slučajeva, ali u to doba Sindikat je potpuno promašio svoju ulogu i nije se zauzimao za te ljude.

Kao da je svaki akter društva djelovao po nekoj svojoj matrici, tada toj tako reći čisto nacionalnoj.

- Bio sam na skupu za ljudska prava gdje sam referirao svoje slučajeve. Pored mene je sjedio jedan od predsjednika sindikata. Izlagao sam svoje slučajeve, a on mi je rekao da mu se čini da su to sve bili Srbi?! Pa to su bili ljudi, građani ove države. Nećemo valjda u pravosuđu gledati tko je što po nacionalnosti. A bilo je i kolega koji su odbijali zastupati tada one koji su smatrani nepoćudnima.

SRBIMA POSTAVLJANE BOMBE, DOBIVALI OTKAZE, MALTRETIRANI

Kakvi su bili ti slučajevi?

- Radilo se o prisilnim iseljenjima iz stanova, postavljanja bombi pod kuće, poslovne prostore, dodjele državljanstva. Ljude se maltretiralo. Bilo je postupaka pred vojnim sudom da su neprijatelji države, užasne su to bile kvalifikacije. Na kraju krajeva, presude su pokazale da su bili nevini. Samo je to trajalo godinama, neki su bili po zatvorima, teško je to bilo vrijeme.  A bio je i jedan neshvatljiv slučaj u mojoj praksi.

Koji?

- Došla je mlada kolegica da je zaposlim kao pripravnicu, bilo je to 1990.-ih godina. Netko me zazvao na telefon još oko nje, kao da je diplomirala i kako ne može naći posao. Obavio sam s njom fini razgovor, rekao joj da može doći ako hoće raditi, objasnio joj osnovna pravila advokatske kancelarije, prije svega da su svi ljudi jednaki. Postavila mi je pitanje je li to znači da će zastupati Srbe. Rekao sam da neće valjda pitati ljude što su po nacionalnosti. To ne dolazi u obzir, to nije niti bitno. Nije se više javila.

Unatoč tome što joj je posao trebao pa je išla i na preporuku i telefonske pozive.

- A ne znam. Možda je našla bolji posao? Jednostavno, onaj tko tako razmišlja ne treba se baviti ovim poslom. Postoji kodeks onoga što se radi. Evo, 1980.-ih sam branio čovjeka koji je napisao da su SUP i Gestapo jedno te isto. To je raspačavao po kućama. Meni je došlo da ga branim po službenoj dužnosti. Nisam imao iskustva, bio sam mlad advokat, pitao sam pokojnog oca što s tim. Nisam imao iskustva. On mi je rekao da imam dvije opcije. Ili pošteno braniti čovjeka ili da ne budem advokat.

Kako je to prošlo na sudu?

- Obranio sam ga. Na način da sam kao dokaz priložio sve udžbenike povijesti u cijeloj Jugoslaviji, od Makedonije do Slovenije gdje piše što je Gestapo, a priložio sam im i dokumentaciju da je policija pretukla mog klijenta. I rekao sam da je to isto. Jer policija ga je tukla što je činio i Gestapo. To je bila konsternacija na sudu, htjeli su optužnicu podignuti protiv mene. Ipak je onda nešto bilo liberalnije pa nisam optužen.

DANAS POISTOVJEĆIVANJE S REŽIMOM NDH

Devedesetih je ipak bilo gore.

- Tada je percepcija bila ako braniš i zastupaš pripadnike nacionalnih manjina da si ti automatski pripadnik te manjine. Bilo je često  prijetnji i napada, napada na djecu, bušenja automobilskih guma. U policiji su me pokušali uvjeriti da sam sebi bušim gume da bih se medijski promovirao. Pa bih svako sedam dana plaćao hiljadu maraka da promijenim četiri gume? U policiji je bilo svega i nije odradila svoj posao pošteno, to vidimo i po tome da ništa nije bilo od svih eksplozija i podmetanja bombi po Gradu, ali i iseljenja iz stanova, otkaza na poslu. Mi se zgražamo što su radili Hrvatima u Banja Luci, ali ono što je Hrvat u Banjaluci to je Srbin u Dubrovniku. Rat je isti na svim stranama.

Gdje su danas ti ljudi koji su onda bili najglasniji.

- Neki su borci za ljudska prava! Neki su isto što su i onda bili...  Ljudi očito ne rade stvari zbog ideala nego da budu na vlasti pod svaku cijenu. 

Ali, danas se o tome ne govori. Niti u natruhama ne postoji ikakva samosvijest o takvim događanjima. 

- Nisam toliko u žiži zbivanja, ali danas imam utisak da postoji jedno poistovjećivanje s režimom NDH. Takav režim se relativizira s usporedbama s partizanskim zločinima. A to su kruške i jabuke. Predsjednik Vlade osniva Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, ali tu ne rješava problem. Hrvatska je članica EU i treba implementirati odluku suda u Strasbourgu koji je u slučaju Šimunić presudio da je "za dom spremni" fašistički pozdrav. I te natpise sad treba skinuti.

Imamo ga i u Mokošici.

- To je užas. Pa gdje smo? Hrvatska je antifašistička država, zemlja koja je u Drugom svjetskom ratu dokazala svoj anitfašizam. Pogledajte danas, uništeni su spomenici NOB-a, krivo se interpretira Bleiburg. Sve se uspoređuje. Nema poređenja! Treba prekinuti s tim. Ono što je fašizam je fašizam! Ono što je komunistički totalitarizam je totalitarizam. Primjećujem da je sve više mladih koji su desničari. Nacionalno im je iznad racionalnog, logičkog i ekonomski opravdanog. Poštivam vjeru i naciju, ali to je stvar pojedinca i familije, a ne treba u to miješati trgovinu i posao. To nas vodi nazad. Ne vodi nas u Europu kakvu bismo htjeli.

UPUCALI SU ME DOK SAM IŠAO PO POKLONE DJECI ZA NOVU GODINU

Neizbježno pitanje ono je o atentatu na vas.

- Vrlo se teško prisjećati toga. Velika je to trauma. Zaradio sam pet ili šest metaka, ne sjećam se više. Čudili su se svi kako sam ostao živ, a ja najviše, valjda sam bio prkosan. To je bilo 30. prosinca 2000. godine. Došla su dva zamaskirana čovjeka ispred ulaska u kuću. Spuštao sam se uzeti iz automobila ono što sam djeci kupio za Novu godinu. I predamnom su se stvorila dvojica zamaskiranih muškaraca, propucali su me, uspio sam se popeti 30 skalina, onda sam pao. Hitna pomoć je odreagirala famozno, ali imao sam dojam da je policija sve odradila neprofesionalno, što se poslije i pokazalo. Jednostavno, nisu ništa učinili, bilo je pokušaja svaliti svu krivicu na mene. Što je bilo jako teško podnositi. 

Apsurdno je da ste "zaradili" pet, šest metaka i da svale krivicu na Vas.

- Tako se odnosio i načelnik policije prema meni, stavio je da me čuvaju oni koji su mi prije toga prijetili. Navodno su sve poduzimali, ali nisu ništa poduzimali. Pretresli su stanove mojih stranaka. Tražio sam od načelnika kriminalističkog odjela policije da pronađu oružje pod pretpostavkom da je odbačeno u more ispred kuće. Poslali su ronioca tek poslije Nove godine pod izlikom da nije bilo slobodnog ronioca. U Dubrovniku je nemoguće da ne postoji slobodni ronioc. Ima ih barem 30 slobodnih u svakom trenutku.

LJUDI SU MISLILI DA SAM ZASLUŽIO ATENTAT

I nikad se to nije riješilo.

- Išao sam kod jednog ravnatelja policije, to je bio Ostojić, obećao je da će se to sve srediti, pa je dao neki intervju da ću se iznenaditi kad iziđu s činjenicama. Onda sam od svojih klijenata koji su služili zatvorske kazne čuo neke sumnje, pošao sam kod ravnatelja policije Benka, obećao mi je kroz 15 dana da ću dobiti odgovor, nikad nisam dobio odgovore. Ništa se nije događalo. Prošlo je 19 godina, ništa se ne događa. Mislim da je jednostavno policija nešto znala ili su za pronalaženje bili zaduženi oni što su radili u "suprotnoj smjeni". Nisam se miješao u istragu, mislio sam da će policija profesionalno odraditi svoj posao, nisam poduzimao na svoju ruku ništa da ne bih ometao istragu. A volio bih znati, ne zbog osvetoljubivosti, ali bih volio znati motiv, razlog. Znalo bi se da je policija učinila svoj posao. Ali, neobičan je bio stav i dijela javnosti onda... 

Kakav je bio?

- Bilo je divnih ljudi, ali čuo sam i da sam ja to zaslužio, bilo je to kao u smislu da tko mi je kriv što branim ratne zločince. Tada sam branio  Dejana Subotića koji je bio na sudu radi sumnje da je počinio ratni zločin.

Podsjetite nas malo na taj slučaj.

- Bio je mobiliziran u JNA, kasnije je bio pomorac koji je uhapšen na dubrovačkom aerodromu kad je išao na brod. Bila je to farsa od suđenja, a on je dobio deset godina zatvora. Nakon moje žalbe i ponovnog suđenja je oslobođen.

Nakon koliko ste počeli se baviti odvjetništvom.

- Odmah nakon izlaska iz bolnice. Došao sam u kancelariju, išao na raspravu i svi su se iznenadili, bilo je to iz prkosa. Otpor je bio s moje strane strašan.

MNOGI NE ZNAJU GDJE ŽIVE

Volio bih da za kraj malo popričamo o Dubrovniku. Kao da vam se ne sviđa neki trenutni smjer.

- Prvo, problem je na nivou države gdje je utisak da je potrebno zaposlenje za bilo koji posao, stranačka pripadnost. To me jako smeta. A Dubrovnik se nažalost kao i cijela Hrvatska  ograničio na turizam, mislim da to nije zdravo, da je to pretjerano. Pogrešno je živjeti isključivo od turizma. Grad se upropaštava pogrešnom urbanizacijom, pogrešnim planovima koji nisu u interesu Grada, načinom na koji se rade urbanistički planovi, uništavanjem najljepših predjela Grada. Da nema DPDS-a koji brine o baštini Dubrovačke Republike ovaj Grad bi bio neprepoznatljiv. 

Govori se da je to stranačko društvo.

- To je dubrovačko društvo koje štiti Dubrovnik i dosad ga je uspješno štitilo. Postoje pokušaji politike da ga upropasti, da bi namaknuli više novca za drugo. U redu ako bi taj novac išao za obnovu spomenika, ali znamo da što god DPDS obnovi je kvalitetno obnovljeno. Za Grad se to ne može reći.

Rekli ste mi na kavi nekidan kroz šalu da ste desničar kad se radi o Dubrovniku.

- Ponosim se da sam ljevičar po općim razmišljanjima. Ali izuzetan sam lokal patriota, a kažu da je svaki pretjerani lokal patriotizam desničarenje. I da, smeta me što ljudi ne znaju povijest Dubrovnika i što se to i u školama tako reći preskače. Uče se neke nacionalne vrijednosti. Nemam ništa protiv toga, ali ne mogu se preskočiti opće dubrovačke vrijednosti. Čini mi se da mnogi ne znaju gdje žive.