Lollobrigida je izdala tri albuma, svaki album imao je drugačiju postavu benda, posljednji singl Najbolji život izašao je prije godinu dana, kada možemo očekivati nešto novo?

Napravila sam mali break, poklopilo me sve odjednom. I odlazak u Beograd, snalaženje u novom gradu, putovanja u Zagreb svakih 10 dana zbog posla, pa beba, stan, roditelji.. Tri života sam proživjela u zadnje dvije godine. A kako moje životne faze i lokacije osciliraju, tako se mijenjaju i postave. Od Hrvata, Slovenaca, Bosanaca, Srba.. Još samo Makedonija nije bila zastupljena, ali i to će valjda uskoro. Kako idem prema istoku, tako je muzika žešća i više rock 'n roll. Sa Slovencima se radi sofisticirani electro pop, nemaju oni puno briga u životu, a sve istočnije je puno više punk, zbog balkanske težine postojanja.

Imala sam super ekipu na zadnjem albumu gdje su pola benda bili Slovenci, putovali su na svaku probu sat i pol iz Murske Sobote do Zagreba i iako je to svima izgledalo nemoguće, savršeno smo funkcionirali. I nikad nitko nije zakasnio ni 15 minuta, prava europska radna etika. Kako sam počela puno vremena provoditi u Beogradu zbog familije, morala sam naći i novu ekipu za svirke, stvarno nismo mogli raditi na daljinu preko cijelog Balkana.

E to je već bilo dosta zeznuto. Bilo mi je puno lakše naći muža u Beogradu nego bend. Imati bend je kompliciranije od braka, povezanost s tim ljudima mora biti na više nivoa. To nije posao jer tu novaca nema, mora biti svima pure pleasure, ali i velika obaveza. Moraš naći maksimalno lojalne ljude, da se mi svi volimo kao osobe, a opet da slušamo istu glazbu da imamo istu radnu etiku da imamo isti svjetonazor da smo podjednako slobodni u isto vrijeme u tjednu.

Nakon duge potrage, nadam se da sam sad uspjela. Snimili smo već tri singla koja sam ja držala onako zatvorena dok ne nađem neku ekipu s kojom ću moći nastupati. Dva spota su već snimljena, treći još moramo napraviti i to će ići van sad za mjesec dana. Snimili smo i jedan poseban spot s jednom od mojih omiljenih domaćih glumica s ex yu prostora, starije generacije.

Imam paralelno i jedan solo projekt na engleskom koji sad radim i snimam do kraja mjeseca, skroz nova priča. I u njemu sam autor glazbe i teksta, samo mijenjam producente s kojima radim. Dosta je teško naći suradnike u toj vrsti muzike koja je dosta specifična za naše tržište, pronaći nekoga tko razumije taj stil. Nismo ni Magazin, a ni S.A.R.S, taj indie disco stil je jako uzak teritorij i nepopularan kod nas. Ali boli me briga, radim što mi se radi, po tko prepozna - prepozna. Zadala sam si zadatak da ću cijelu zimu raditi na tome. Ovo je bilo samo mala pauza, zatišje pred buru.

Očekuje li nas nešto malo drugačiji zvuk s obzirom da se mijenjala postava benda?

To je sve neka refleksija onog što osobno volim, samo se aranžmani mijenjaju. I dalje je sint osnovni instrument, i dalje su ritmovi brzi.. Neće biti narodnjaci, obećajem. Ne razumijem baš tu folk struju koja je sada dominantna, taj neki Bijelo dugme zvuk. Mislim da je jedino ispravno da guraš neku svoju priču, ono što te “radi” pa kud puklo. Za mene je to uvijek negdje između punka, indie popa i nekakvog dance tehna. Temelj moje glazbe je energija. Ideja je da na pozornici vidiš glazbenike kako sviraju svakim atomom snage, kako smo svi mokri do kraja koncerta i isto tako i publika. To je credo Lollobrigide, nema tu nešto sentiši ovo ono. To mora biti živa forca koja se ispucava kroz koncerte. S takvim ljudima isključivo radim, a hoće li to naginjati više organskoj muzici i punku ili će više  biti u nekom elektro smjeru - nije toliko bitno, ali želim taj pogon tu strast iz pjesama, to mora izaći van.

A Frau Casio?

E Frau Casio sam preusmjerila na novi projekt na engleskom jeziku. Mislim da je to projekt više za strano tržište, strane festivale, svi mi kažu super - ali daj da razumijemo o čemu je riječ. Koga zanima, čut će vrlo skoro, neću sad ništa otkrivati. Za mjesec dana izlazi prvi singl i za taj projekt. Radno ime je Sava sava, vidjet ćemo hoćemo li smisliti nešto bolje.

Kako komentirate sadašnju hrvatsku scenu, dolaze neki novi mladi ljudi, mi u Dubrovniku imamo bend Silente, što mislite mijenja li se što na domaćoj sceni?

Meni je drago da mladi ljudi od glazbe nisu odustali. To je toliko postala inferiorna grana ljudske proizvodnje i tako jedna supsidijarna djelatnost koja je onako zadnja rupa na svirali da je meni stvarno kompliment da još postoje mladi ljudi koji se time žele baviti, pogotovo s nečim što nisu narodnjaci. Tako da su meni divni svi ti mladi ljudi koji se bave bilo kojom vrstom muzike koju možemo nazvati rock 'n roll produkcijom (znači ako maknemo 'namjensku' muziku, estradu), navijam za sve njih.

Evo čisto slučajno sjedim u Zagrebu jučer na kavi i čujem jedan fantastičan ulični bend. Hrpa ljudi s akustičnim gitarama i s nekim saksofonima i baš rade odličnu party muziku. Išla sam ih pitati kako se zovu, zovu se Jeboton. Ima takvih hrpa, druže se, igraju, sviraju po raznim alternativnim klubovima, rupicama, postoje još mladi ljudi koji imaju nešto za poručiti i koji se ne daju, iako znaju da su u financijskom smislu skoro pa kamikaze. Rock 'n roll ili imaš u sebi ili nemaš. Ako imaš, onda je to žešća ovisnost, nećeš ga se riješiti nikada.

Što mislite o pjevačkim natjecanjima kao što su The Voice i X faktor pomaže li to mladim glazbenicima ili im na neki način odmaže?

To je show, mislim da mladim glazbenicima neće nešto puno pomoći u životu, osim ako imaju baš dosta sreće, kao Natali Dizdar na primjer, koju su odmah preuzeli pravi ljudi i autori. Mislim da je poanta bilo kog tko se bavi muzikom da ima nešto autorski ljudima za dati, o tome ovisi hoće li karijere nakon natjecanja biti ili ne. Meni osobno glas uopće nije u prvom planu. Svaku pjesmu Nicka Cavea bi bolje, intonacijski točnije i s više bravuroza otpjevao Toni Cetinski. Ali meni to nije interesantno, ja bih radije htjela biti Kim Gordon nego Celine Dion. Imati raspon glasa dva tona, ali s ta dva tona reći svoje.

Danas se svi showovi baziraju na ljudima koji super imitiraju nekog drugog, svi ti realityji su isti. Vidi ovog - isti Prince, Mariah Carey ili Thompson. Kreativce nitko ne podržava na mainstream sceni, nemaš ni jednu emisiju na ni jednoj televiziji koja bi se bavila autorskom novom glazbom. Umjetnost i kultura su prilično van svih radara, ljudi/publika puno više razumije spektakle - pjevače koji imaju raspon glasa četiri oktave, glumce koji su imitatori, serije s jeftinim “narodskim” forama..

Aktivni ste na društvenim mrežama i često komentirate aktualnosti pa tako ste komentirali i pitanje izbjeglica. Što mislite jesmo li se kao društvo dovoljno razvili da se možemo nositi s multikulturalnošću?

Mi to još nikad nismo ni probali. Mislim da je veliki problem naše kulture na Balkanu što smo monokulturni, mi se ne prožimamo ni s kojim drugim narodom. Nitko kod nas ne dolazi, osim turista i izbjeglica,  nitko se ne zadržava dulje od tjedan dana. I ono malo što smo imali, potpuri pomiješanih ‘domaćih’ kultura, naroda i religija, koliko god da su bile slične, to smo sve počisitli i opet preraspodijelili u strogo odvojene posude. Krumpir s krumpirom, luk s lukom, mrkvica s mrkvom, ali tako se ne radi dobro jelo. Ja mislim da su najzdravija društva ona gdje kreativnost buja upravo iz sudara svjetova, iz bogatstva različitosti.

Nepobitno je da ljudi, koliko god da su koji put uplašeni od nepoznatog, u biti vole različitosti. Turizam je nabolje iskoristio tu činjenicu, ljudima je dosadno kad su stalno u istom ‘leglu’, prirodno žele istraživati. Osim toga te razlike su toliko već postale male i nebitne s obzirom na izum tisućljeća - internet. Ja danas mogu biti u kontaktu s klincem iz Tokija koji mi može biti puno bliže od prvog susjeda u Zagrebu, za kojeg uopće ne znam kako izgleda. Tako da su te razlike samo folklorne. Sve je to  nekakva simbolička granica nama u glavama, svi smo mi sudionici istog svijeta i zapravo je bogatstvo naći nešto u tom svijetu što te inspirira i što je drugačije od tebe i na tome treba raditi.

Voljela bih da smo poželjni drugim kulturama, da otkriju da tu imaju nešto za dobiti, ali zasad nažalost toga nema. Kod nas i izbjeglice koje su izgubile kuću i sve što imaju ostanu samo tri dana jer im je jasno da tu nemaju što raditi. Mi bismo se sami prvi ukrcali s njima da idemo dalje. Nažalost smo se nakon tih odvratnih devedesetih doveli u situaciju da sami sebi više nemamo što za ponuditi i najkvalitetniji ljudi idu van. Baš sam čitala da je Angela Merkel izjavila kako je tijekom 90ih samo iz Hrvatske 200 tisuća ljudi došlo, to je ogromna brojka ljudi. Ona kaže da je njemačko društvo itekako sretna s tom činjenicom, kaže, nama su došli najbolji, najkulturniji, mi smo ih savršeno integrirali u društvo i od njih napravili  našu komparativnu prednost, iskoristili smo njihove potencijale. Lukavci. Od njih treba učiti.

Poznati ste i po tome što se zalažete za prava LGBT zajednica. Prošle su dvije godine od referenduma o definiciji braka,. Tada se  65 posto hrvatskih građana izjasnilo protiv istospolnih brakova. Je li se što od tada promijenilo, jesmo li napredovali kao društvo po tom pitanju?

Mislim da su pravi odgovor dali ovi izbori kad  Željka Markić nije uspjela dobiti ni jedan posto glasova. Vidi se da se ta njena politika na svu sreću pokazala promašena. Ja sam s tim referendumom prije 2 godine bila jako razočarana. Iskreno sam mislila da mi možemo više i da po tom pitanju možemo biti otvoreniji. Meni je, u 21. stoljeću, čudno uopće postavljati takvo pitanje. Zašto gledati u nečiju spavaću sobu? Koga briga? Na što mi trošimo vrijeme? U situaciji gdje je toliko ljubav potrebna u svakom dijelu države. Kad mržnja bukti još od 90ih, svaki oblik ljubavi je onaj koji trebamo podržati i koji trebamo ohrabriti. Što nekoga smeta ako si u sretnom braku, u sretnoj zajednici? Što nekoga boli briga kako svoju zajednicu ta osoba naziva? Budimo sretni ako se ljudi vole. Tako da je meni uopće bilo čudno što je toliko ljudi izašlo na referendum i dalo svoj glas protiv istospolnih brakova, ali eto, bar smo dobili signal na kojim aspektima trebamo raditi kao društvo. Mislim da se situacija u tom smislu popravlja. Za par godina nećemo moći vjerovati na što smo trošili vrijeme.

Često se vaše izjave izvlače iz konteksta i krivo interpretiraju. Imali ste i okršaj s feministkinjama koje su se obrušile na vas zbog izrečenih komentara i stavova o feminizmu. Što za vas feminizam znači?

Ma tome ne bi pridavala pretjeranu pozornost, riječ je o jednom jako uskom krugu radikalnih feministkinja, puno ostalih mi je dalo podršku i zgrozile se prvenstveno rječnikom djevojaka koje se zovu feministkinje a vrijeđaju žene terminologijom teškom šovinističkog krkana. Tako da se naša i njihova definicija feminizma jako razlikuju.

No s druge strane, biti javna osoba nosi određenu vrstu odgovornosti i  tu se mora mjeriti svaka riječ. Ja priznajem moja je greška što ja ne mjerim svaku svoju riječ. Jelenu Rozgu nikad nećeš čuti da će odgovoriti nešto što nije PR-ovski proučena rečenica i to je stvarno legitimno i pametnije. Ja to ne znam raditi i nisam taj tip osobe i zato je meni jako lako izvući rečenice iz konteksta. Sad je samo na procjeni i na savjesti svakog tko se ide za to hvatati je li zlonamjeran ili dobronamjeran.

Radila sam modni intevju, tema je bio lifestyle, odjeća, moja glazba.. Između svih drugih pitanja, dva sata intevjua, je bilo jedno o tome kako usklađujem majčinstvo s ostalim obavezama. U poziciji majčinstva kad žena doji, a muž ne doji, stvarno ravnopravnosti nema. Nemojmo se lagati uloga majke i oca (barem) u prvih nekoliko mjeseci, se itekako razlikuje i svaka majka to zna. Pa sam ja rekla, malo nespretno, da je tu forsiranje rigidne ravnopravnosti bespotrebno. Trebaš vidjeti objektivno koliko ti se partner uspjeva snaći, gdje ti može pomoći, a gdje samo smeta - i po tom praktično podijeliti zaduženja u onom općem kaosu i kojem si se našla.

Tih nekoliko feministica su se za tu izjavu uhvatile kao pijan plota i nagazile me najgorim uvredama da sam zgazila feminizam. Ma 'ajte ća! Mislim da je koncept dojenja  najmanji problem društva i feminizma danas, u  društvu u kojem imamo toliko problema s nasiljem nad ženama, tolikih problema sa silovanjima, ubojstvima partnerica, šikaniranjem, seksizama najgore vrste, obiteljskim nasiljem koje je sve gore. S druge strane, te osobe se rijetko javljaju kad treba nekog podržati - osramoćene žene, žrtve mobinga.. Evo i primjera iz mog medijskog svijeta, ako već vole čitati modne intervjue i prate show biz rubrike. Bila je vrlo očita situacija pobjede šovinizma s voditeljicom Vanjom Halilović koju su izbacili iz emisije jer je bila Ivaniševićeva ljubavnica. Što se koga tiče njezin privatni život? Ona je ispala medijski razapeta zbog toga što je bila ljubavnica, njemu koji je bio u braku - ništa. Čista balkanska medijska mizoginija. Nitko se tada od njih nije javio da je obrani. Tu ima jako puno licemjerja. To je tema za jedan veliki okrugli stol.

Marijana Matulović