test

INTERVJU S ANDRIJOM ŠKAROM 'Pisanje je mazohistički hobi, ali svejedno predstavlja užitak'

Autor: Maro Marušić
Andrija Škare rodio se 1981. godine u Zagrebu gdje je i diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Do sad je objavio knjige S više mlijeka, molim (2008.), Život svijeta koji će doći (2014.), Slušaj me (2016.), Društvene igre (2017.), roman Dva prsta iznad gležnja (2020.) te Novi dio grada (2022.)

Foto: Edi Matić

Andrija Škare ove je godine objavio knjigu Novi dio grada, zbirku priča o odrastanju u Novom Zagrebu. Riječ je zasigurno o jednom od najboljih književnih dijela u Hrvatskoj (a i šire) u posljednje vrijeme. Mnogi koji su danas u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima pronaći će se u pričama, a sjajan stil autora zalijepit će ih za stranice.

U Novom dijelu grada pišete o svim magijama kvarta kojima je svjedočila naša generacija. Međutim, je li se kvart, kakav smo mi poznavali danas promijenio? Je li današnjim mladima od dvadesetak godina predstavlja isto ono što je nama ili su pametni telefoni, turizam, sve veća užurbanost života i sve te radosti modernog doba izmijenili i percepciju mjesta gdje se odrasta(lo)?

Sve se mijenja pa tako i kvart. To je normalno, čak i poželjno, odavno znamo da samo mijena stalna jest. No, promjene nisu uvijek u onom smjeru u kojem bismo mi to priželjkivali pa se tako i (neki) kvartovi udaljavaju od svojih stanovnika i ne znače im ono što su im značili nekad. Ja sam pisao o Novom Zagrebu i njegovim kvartovima, a tamo je stanje još uvijek dobro, i dalje se tamo lijepo živi, ali ne onako opušteno i mirno kao nekoć. Sve je više ljudi, sve je više automobila, sve je više užurbanosti koja nekako ondje ne pripada, a sve je manje osjećaja zajednice koji je nekad bio prisutniji, ali to su sve, zapravo, sitne, minorne i sasvim bezazlene promjene kad usporedimo s onim što se dogodilo u kvartovima gradova na obali gdje više domaći ne žive, gdje je svaka i najmanja buža postala apartman, gdje nestaju postolari, urari i cvjećarnice i pretvaraju se u lokale za brzu konzumaciju i probavne probleme. Ubit će nas turizam i gentrifikacija.

Novi Zagreb je planski građen, sve je bilo nadohvat ruke, doktori, apoteke, tržnica, sportska igrališta… Danas je sve podređeno megalomaniji investitora, prostor se maksimalno iskorištava, ali novi javni sadržaji se rijetko grade. Je li onda bilo lakše odgajati djecu, jer su imali više prostora za igru?

Pretpostavljam da jest. Prostora za igru bilo je više, nekih očitih opasnosti manje i svi su bili opušteniji, vjerujem s razlogom. Pun je internet tih priča i memova o generaciji koja je bila vani do mraka, pila vodu sa špine, nije imala mobitele i imala je stalno razbijena koljena pa ne moram ja to dodatno romantizirati, ali činjenica je da otkako su u naš život ušli mobiteli nikad više nisam izašao iz kuće samo s ključevima i košarkaškom loptom. Možda i zato što više ne igram košarku, ali svejedno je indikativno.

Svojevremeno ste objavili knjigu S više mlijeka molim – u kojoj recenzirate zagrebačke kafiće i birtije. Knjiga je izdana 2008. godine. Što su one vama predstavljale? Što se u međuvremenu dogodilo s tim kultnim kafanama?

Tu knjigu sam pisao kad sam imao 25, 26 godina, a vrijeme je to kad prirodno provodiš mnogo vremena po kafićima, birtijama, gostionicama, kafanama... Upoznaješ mnogo ljudi, družiš se s mnogo ljudi, a nećeš ih sve pozivati doma pa je onda birtija jedini izbor ako želiš s nekim ćaskati. Tako sam shvatio da je Zagreb blagoslovljen šarenilom izbora i da stvarno postoji kavana za svaku društvenu skupinu kao i kavane u kojima se sve društvene skupine osjećaju dobrodošlo.

Ono na što stvarno nisam računao je to da se ta knjiga danas čita kao dokument vremena, kao slika nekog Zagreba koji više ne postoji. Barem pola od kavana opisanih u knjizi su ili nestale ili su se promijenile do neprepoznatljivosti, nekadašnje birtije postale su fensi mjesta za publiku s puno novca i još više pratitelja na Instagramu tako da je taj divni, šaroliki kavanski Zagreb danas sjena samoga sebe, spala je knjiga na dva ili tri slova. Okej, da, naravno da pretjerujem i da još uvijek, kako to kaže Saša Antić na prvom albumu Leut Magnetika, na rubu svega ima par dobrih kafića, ali ih je sigurno manje nego što ih je bilo te 2008. i imaju daleko manje osobnosti. A za kafić je važno da ima osobnost.

Kada uspoređujete devedesete u kojima smo mi odrastali i današnje mlade, koje paralele možete povući? Kome je lakše, tko ima, da tako kažem, bolju startnu poziciju?

Uh, teško pitanje. Mislim da je današnjoj djeci lakše jer imaju internet, povezani su s čitavim svijetom koji se pred njima otvara, ne osjećaju se zaglavljeni u sitnom komadiću kugle zemaljske, dio su svijeta, razlike između njih i njihovih vršnjaka širom globusa sve su manje i manje, globalizacija je učinila svoje. Mi to nismo imali, ali smo, nakon što je rat završio, živjeli u nekom optimizmu koji je sadašnjim generacijama teško razumljiv. Možda je i bolje da ga ne razumiju jer se optimizam nerijetko pokaže kao klopka, većina onoga čemu smo se radovali ispalo je šuplja priča, a posljedice tih poratnih godina osjećamo i danas i osjećat ćemo ih još tko zna koliko dugo.

Radite kao urednik u izdavačkoj kući Fraktura. Kako izdavačke kuće danas žive u dobu kada tiskovine nemaju neku svijetlu budućnost? Kakva je uopće budućnost književnosti?

Književnost sigurno neće nestati isto kao što ni tiskana knjiga neće nestati. Možda će se promijeniti njezina uloga, njezin status i utjecaj, ali dok ljudski rod hoda ovom kuglom, dotle će im trebati knjiga. Knjiga je ustvari potreba da se razumijemo, da shvatimo jedni druge, da komuniciramo, da si pričamo priče, a to je duboko ukorijenjeno u čovjeku, to je neizbrisivo. Nakladničke kuće nikad nisu nešto sjajno živjele, nitko se nije obogatio radom u izdavačkoj kući, a danas, kad su ulazni troškovi proizvodnje knjiga nemoguće porasli teže je nego ikada. Fraktura je velika kuća, objavljujemo veliki broj naslova, imamo i svoju knjižaru u Zagrebu i za sada nismo zabrinuti za egzistenciju, ali doista se nikad ne zna što donosi sutra.

Na koje mlade nade hrvatske književnosti trebamo obratiti pozornost? Kakva je aktualna situacija na hrvatskoj književnoj sceni?

Domaća književna scena je živa i poletna, imamo gomilu stvarno dobrih autora, nekih novih, a nekih koji su na sceni već dugo i stalno objavljuju nove, dobre knjige. Evo, ove su godine, sad lupam iz glave, Jergović, Tribuson, Olja Savičević-Ivančević, Jurica Pavičić, Đurđica Čilić, Ferić... objavili odlične nove knjige. To su već prekaljeni autori sa statusom koji, eto, novim izdanjima samo potvrđuju, a kad smo kod mladih i tu je situacija jako dobra, svašta se zanimljivo zbiva. Uskoro izlazi prvi roman mladog Tonija Juričića, jako svježe, mladenački opaljeno, ali i sasvim zrelo, prvijenac kakvog dugo nije bilo. Tu su i odlični kratkopričaši Luca Kozina, Mima Juračak, Igor Ivko..., a to su sve autori koji imaju samo jednu knjigu, ove s dvije ili više ni ne nabrajam, za njih smatram da su etablirani, za njih se zna. Imamo i gomilu izvrsnih pjesnika, nemamo dovoljno prostora da sve njih nabrojim. Ustvari, ovakva pitanja mi nisu draga jer se uvijek nekoga nenamjerno izostavi, ali, s druge strane i da malo opravdam samoga sebe, oni koji su mi prvi pali na pamet su mi možda s razlogom prvi pali na pamet.

Koliko se knjige danas čitaju, je li čitanost (o)pada ili je uvijek određeni postotak ljudi koji ih konzumiraju? Meni se čini nikad manje, jer ljudi slobodno vrijeme ponajviše troše na društvene mreže, netflixe i bezbrojne utakmice.

Sigurno da se čita manje nego prije, to pokazuju i ona silna istraživanja pa smo svake godine u šoku kako više od 50% odraslih Hrvata godišnje ne pročita ni jednu jedinu knjigu. To zaista jesu porazni podaci, ali na poticanju čitanja treba raditi uporno i svakodnevno, neće se ništa dogoditi samo od sebe. Nekoliko sam puta imao priliku govoriti s mladima, o čitanju i čitalačkim navikama. I svaki put bih im rekao da je meni katkad dvojba trebam li uključiti Playstation ili uzeti knjigu u ruke jer da znam da me očekuje jednaka doza zabave. Na to bi se ponekad zamislili, kao, vau, čitanje nekome može biti zabavno? Onda bih to elaborirao i objašnjavao da stvarno može. I zabavno i uzbudljivo, itekako. Mislim da se taj aspekt književnosti često zanemaruje, a silno je bitan. Ne mora knjiga i čitanje nužno biti nešto uzvišeno, visokoparno i akademsko, a to je, nažalost, percepcija koju mnogi i dalje imaju o književnosti. Nema ništa loše u čitanju radi zabave, a kad se uz knjigu dobro provedeš s vremenom ćeš ići i prema zahtjevnijim naslovima, onima kod kojih zabava neće biti jedina ili prevladavajuća kvaliteta.

Bi li trebalo reformirati školsku lektiru? Da učenici čitaju nešto primjereno njihovom dobu, a ne da ih se maltretira s Ilijadom u prvom srednje zbog koje mnogi od njih zauvijek zamrze književnost.

Svakako. Važno je pročitati klasike i temeljna djela svjetske književnosti. Bez antike je uopće teško spoznati što književnost jest i što bi mogla biti, ali čitati klasična djela u prvom razredu srednje škole je, bojim se, kontraproduktivno. Vjerujem da bi trebalo početi s naslovima primjerenijim dobi, s nečim što će te mlade ljude zainteresirati i, zašto ne, zabaviti. S nečim što će od njih učiniti čitatelje. A onda ih postupno upoznavati s klasicima koje bi svatko trebao pročitati. Program je napravljen kronološki i to ima određenog rezona i posve je jasno da bi bio ogroman posao to preslagivati i graditi iznova, ali i ogroman posao se može napraviti ako postoji volja, interes i svijest o tome da je to važno. Ne sjećam se kako je izgledao program lektire u nažalost propaloj kurikularnoj reformi, ali čini mi se da se i na tome bilo radilo. Šteta što nije zaživjelo.

Što je najvažnije za dobar književni tekst osim, jasno, zanimljivog stila? Je li možda to da se autor ogoli pred publikom? Da posegne u svoje mračne dubine i podastre ih pred čitatelje?

Ne znam, nisam siguran. Ima autora koji se nikad ne ogole, koji svoju osobnost dobro sakriju u književnom tekstu, a svejedno su genijalni pisci. Isto kao što ima i onih koji se ogoljavaju svakim slovom, a osim ogoljavanja i nemaju bogznašto drugo. Mene privlači fabula, volim linearnost. I stil, jasno. To je sad jako pojednostavljeno, ali mislim da je za ovu priliku dovoljno. Dakle, ako imam dobru (zanimljivu, originalnu, napetu) fabulu i ako je ona ispripovijedana na pravi način, eto me, kupljen sam. Naravno da to nije jedino i da nije isključivo, volim ja i neke knjige u kojima je fabula u petom ili desetom planu, ali onda to bogato nadoknađuju na drugim razinama.

Diplomirali ste novinarstvo i bavili se njime. Nikad u svojoj povijesti struka nije bila na nižim granama, kvaliteta medija je užasna. Koji su razlozi? Bi li naplata sadržaja na (svim) portalima poboljšala situaciju?

Samo teška pitanja danas. Mediji jesu na niskim razinama jer je sadržaj postao manje važan, a oglašivači i taj prokleti klik su postali jedina religija. Pojednostavljeno: nije važno o čemu i kako pišeš, važno je da na to netko klikne. Stavite na portal, primjerice, intervju sa Zoranom Ferićem povodom njegovog novog romana i vijest o tome da je u Novom Marofu čovjek pronašao zmiju u WC školjci. Što mislite koji će od ta dva teksta biti kliknut više puta? I onda, jasno, vlasnici medija su motiviraniji inzistirati na sadržaju koji se čita (ili na koji se barem klika) pa razina pada, pada i pada. Ne znam bi li naplata sadržaja poboljšala situaciju, pitanje je i što naplaćujete. New York Times je recimo imao laganu tranziciju prema naplati sadržaja, ali oni nude velike tekstove, opširne analize, ono što ne možete pročitati drugdje. Koji vam domaći portal može ponuditi nešto što doista želite platiti? Mene također brinu papirnate novine jer sam veliki obožavatelj, ali naklade padaju, razina se srozava i imam osjećaj da papirnate novine čita još šačica nas boraca stare škole, a kad mi prestanemo više ih se neće imati za koga tiskati.

Nemate djece, je li tako? Jeste li ikad zamišljali biste li uopće imali vremena za pisanje da uz posao imate i djecu? Pisanje je, nažalost, za ogromnu većinu stvaralaca samo hobi za koji je izuzetno teško pronaći dovoljno vremena.

Nemam djece i ne znam kako bih pronalazio vrijeme za pisanje da ih imam. I ovako su, zbog posla i svih privatnih obaveza, ti džepovi vremena stiješnjeni i neuredno porazbacani, a još s djecom, bojim se da bi bilo nemoguće. Divim se svim kolegama i posebno kolegicama koji unatoč činjenici roditeljstva uspiju nešto i napisati, a pisanje je za većinu nas doista hobi, i to mazohistički hobi. Mislim da sam to već jednom rekao pa ću se ponoviti: samo zato što je mazohistički, ne znači da je išta manje užitak.

Za kraj nam dajte preporuke za čitanje. Desetak najboljih knjiga koje ste čitali u posljednjih pet godina.

Ovo je opet teško i nezahvalno. I opet se bojim da ću nešto propustiti ili zaboraviti pa će mi već sutra biti žao. Hajdemo ovako, neka kombinacija mojih vječnih favorita i knjiga za koje mislim da bi ih svatko trebao pročitati i novijih izdanja koja su već po objavljivanju ušla u kategoriju "važno! čitati!".

Jennifer Egan: Vrijeme je opak igrač
John Irving: Svijet po Garpu
Zadie Smith: Sakupljač Autograma
Harry Mulisch: Otkrivanje nebesa
Herve Le Tellier: Anomalija
David Mitchell: Livada Crnog Labuda
Juan Gabriel Vasquez: Zvuk stvari što se ruše
Nicolas Mathieu: I djeca njihova za njima
Muriel Barbery: Otmjenost ježa
Olga Tokarczuk: Knjige Jakubove

 

Popularni Članci