RAZGOVARAO: Davor Novevski

Kampanja je tek službeno započela, ali do sada smo bili svjedoci jednog prilično civiliziranog, pa čak i blagog diskursa među najvećim strankama. Je li realno za očekivati nastavak te prakse ili nam slijedi zaoštravanje? 

Službena kampanja je otpočela i stranke upravo predstavljaju svoje programe na osnovi kojih nastoje dobiti potporu birača. Stoga su, očekivano, ti početni tonovi pomirljivi, a diskurs pretežno afirmativan. Tom umjerenom diskursu pridonijela je i tv-debata svojim uljuđenim i pristojnim tonom sučeljavanja dvojice suparnika, a ne ljutih protivnika. Međutim, vrlo skoro će otpočeti i međusobni prijepori, što je očekivani i uobičajeni dio predizbornog nadmetanja. Pitanje je, međutim, kakvi tonovi i koji diskurs će pojedini akteri koristiti. U trenutnoj situaciji, negativna kampanja, u kojoj se politički suparnici nastoje apriori kompromitirati ili diskvalificirati– poglavito ako se pritom ne nudi alternativa onome koga se i što kritizira–štetit će onima koji će posegnuti za njome više nego onima koji budu predmetom takvih kritika.

Koliko je realno da će u kampanji dominirati gospodarske i socijalne teme ako znamo da ideološke teme ipak najbolje „prolaze“ kod birača, ili bolje rečeno, dižu najveću prašinu? 

Proteklu godinu, pa i više, politički prijepori su bili izrazito obilježeni upravo ideološkim sukobima, i to redovito s ciljem političke diskvalifikacije onoga drugoga. Građani su zasićeni takvim tipom političkog komuniciranja, utoliko više što su ti ideološki prijepori korišteni u dnevnopolitičke svrhe i nisu iznjedrili ništa dobro. Dapače, produbili su postojeće podjele u društvu i bitno pridonijeli fijasku aktualne političke vlasti. Vrlo je vjerojatno da će birači, osobito oni neodlučni koje žele pridobiti svi politički akteri u kampanji, sankcionirati one koji nastave s takvim tipom političke komunikacije. Ona, dakako, nije isključena, ali po svoj prilici neće biti dominantna. Stoga je izglednije da će socioekonomske teme biti pretežit sadržaj kampanje, premda ne treba očekivati sukob jasno definiranih i sustavnih programa – jednostavno zato što ih ni jedna stranka nema– već prije politiziranje određenih socioekonomskih problema i mjera, pretežno u populističkoj maniri i u formi predizbornih obećanja. Kao i do sada, birači se neće opredjeljivati na osnovi programa, već na osnovi sadržaja i stila političke komunikacije, odnosno dojma, poglavito onog kojeg ostavljaju stranački čelnici.

Ankete su prije mjesec dana bile debelo na strani SDP-a, ali kako se izbori bliže, HDZ sve više smanjuje tu razliku. Koliko je realno ponavljanje situacije od prije devet mjeseci kada je rezultat bio gotovo izjednačen?  

Najprije, treba reći da ankete treba uzeti s rezervom jer koliko god uzorak ispitanika bio reprezentativan, on ne može precizno izmjeriti političku podršku. Naime, uzorak je obično na razini cijele Hrvatske, a ne pojedinačnih izbornih jedinica, pa učinak izbornog sustava ovdje ne dolazi do izražaja. Uz to, odaziv anketiranju obično je nešto veći kod glasača lijevih i liberalnih opcija u odnosu na one tradicionalnog i desnog spektra. Sve to može utjecati na ne sasvim točne prognoze koje ankete donose, premda rezultati svakako mogu biti instruktivni u smislu općeg trenda u podršci birača određenim političkim opcijama. U konkretnom slučaju, podrška iskazana SDP-u nije rezultat neke posebne popularnosti ni kvalitete SDP-a, koliko razočaranja građana HDZ-om zbog lošeg vođenja politike, nefunkcioniranja državnih institucija i krize vlasti do koje su doveli.

Pritom je razočarenje iskazao i dio HDZ-ovih glasača, a samo anketiranje se podudarilo s demisioniranjem Vlade i raspuštanjem Sabora, što je zasjenilo neuspjehe SDP-ovog mandata. Stoga je rezultat bio tako loš za HDZ. U međuvremenu, do drugog anketnog ciklusa, taj nizak rejting HDZ se bitno popravio, zahvaljujući prije svega usredotočenosti medija i javnosti na pozitivne promjene uz izbor novog predsjednika, u mnogočemu drukčijeg od svojeg prethodnika, ali i poslovično kratkom političkom pamćenju hrvatskih birača.

Zaokret u politici prema umjerenosti i političkom centru priskrbljuje HDZ-u potporu i onih koji mu do sada nisu bili skloni, pa se u kratkom razdoblju vrlo približio SDP-u, koji je svojom neaktivnošću, poglavito neprimjerenom komunikacijom tome dodatno pridonio. Naime, SDP nije iskoristio Karamarkov pad da bi politički poentirao, dok su istovremeno kod recentnih afera koje su im politički suparnici inicirali (Madison, Costabella, Jakovina) loše komunicirali prema javnosti. Općenito, pretežno pasivna pozicija SDP-a u proteklom razdoblju, kada su držali da je neuspjeh Domoljubne koalicije i Mosta dostatan za rast podrške njima, a jednako tako i inzistiranje na kontinuitetu prijašnje politike, bez značajnijih promjena, pridonijelo nevelikom rastu podrške, štoviše neznatnom padu u odnosu na mjesec prije. S obzirom na trenutno gotovo izjednačenu podršku birača objema opcijama, sasvim je moguće ponavljanje i sličnog izbornog rezultata. Međutim, to samo po sebi nije problem jer već petnaest godina imamo koalicijsku vlast. Problem je što, po svoj prilici, ni jedna od opcija vjerojatno neće moći sklopiti stabilnu vlast zbog strukture i divergentnih interesa mogućih koalicijskih partnera.

U slučaju približno istog broja mandata dviju najvećih stranaka, je li moguć  scenarij od prošlih izbora i pat pozicija u kojoj smo se tada našli? 

To je svakako moguće, čak i vjerojatno. Pitanje je hoće li relativni pobjednik izbora uopće moći složiti stabilnu vlast. To znači više od natpolovičnog broja zastupnika, koji bi činili stabilnu parlamentarnu većinu koja podržava izvršnu vlast i omogućuje njezino djelovanje. Također, stabilna vlast pretpostavlja konsenzus koalicijskih partnera oko najvećeg broja pitanja zajedničke politike. Ne steknu li se ti uvjeti kod formiranja buduće vlasti, imat ćemo krizu umnogome nalik ovoj sadašnjoj.

Kakva je pozicija Mosta? Hoće li ih birači kazniti za neuspjeli eksperiment s HDZ-om i mogu li oni ponoviti izborni uspjeh od prošle godine? 

U srazu svojih političkih projekcija i političke stvarnosti Most je upao u zamku vlastitih izjava i obećanja. Ulaskom u vladajuću koaliciju pokazali su najprije neodlučnost, zatim nesnalaženje, a potom i nevjerodostojnost, što je rezultiralo padom podrške. Nakon neuspjelog pokušaja da održe postojeću vlast– padu koje su znatno pridonijeli, iako su se izvukli u zadnji čas i svu odgovornost prebacili na koalicijskog partnera– okrenuli su se kritici HDZ-a i Karamarka, kada su ovi već bili u padu, čime su zaustavili pad potpore. Međutim, malo je vjerojatno da bi mogli ponoviti uspjeh s prošlih izbora. Naime, dio nezadovoljnih birača lijeve orijentacije koji se bio okrenuo njima, razočaran je njihovim koaliranjem s HDZ-om i toleriranjem desnog radikalizma, dok im oni desni ne mogu oprostiti oponiranje Domoljubnoj koaliciji i krive ih za rasap vlasti. Tako će se relativno heterogeno biračko tijelo Mosta ponešto osuti i na ljevici i na desnici, ali zadržat će i dalje podršku dijela nezadovoljnih dvjema većinskim opcijama, među kojima Mostov imanentni populizam nailazi na plodno tlo. Stoga bi Most mogao ostvariti nešto manji broj mandata, ali ipak dostatan za utjecaj na oblikovanje vlasti.

Živi Zid je doživio neuspjeh na prošlim izborima, ali sada im ankete daju dosta bolje šanse. Koliko je realno da oni budu neki „novi Most“ i kako bi se oni mogli ponašati u slučaju da dobiju 10 ili 15 mandata? 

Živi zid je možda najveća žrtva prošlih izbora, i to poglavito zbog D'Hondtove metode pretvaranja glasova u mandate. Jedan saborski mandat ne odražava stvarnu potporu koja je ipak bila nešto veća. Njihov populizam i specifične mjere koje predlažu– sada ojačani dvjema srodnim malim strankama –zasigurno će dobiti potporu mnogih nezadovoljnih i razočaranih građana, pa je vjerojatno da bi mogli proći nešto bolje nego na prethodnim izborima. Ipak, pitanje je hoće li ta potpora – koja se u nekoliko izbornih jedinica kreće oko izbornog praga – biti dostatna za koji mandat više koji bi im omogućio razmjerno veći politički utjecaj.

Na prošlim izborima Mostu je predviđano devet ili deset mandata, a oni su osvojili duplo toliko. Koliko je realno očekivati neko slično iznenađenje i jesu li birači izgubili vjeru u takozvani treći put nakon ovoga što smo gledali zadnjih mjeseci? 

Tzv. treći put nije rezultat političke fragmentacije temeljene na karakterističnim strukturnim rascjepima koliko dugotrajne krize i nezadovoljstva građana neučinkovitošću dominantnih političkih opcija u rješavanju socioekonomskih problema zemlje i ostvarenju nekog vidljivog boljitka. Međutim, problem svih dosadašnjih tzv. trećih opcija – od Laburista, ORaH-a preko Živog zida do Mosta te nekolicine malih, jedno-problemskih, partikularnih, generacijskih ili klijentelističkih stranaka okupljenih redovito oko jedne istaknutije osobe i bez prepoznatljivih članova – jest nemogućnost jasnog artikuliranja političkih stavova koji bi bili cjelovita alternativa prihvatljiva širem krugu birača, ne samo onima nezadovoljnima. Uz to, velik broj malih stranaka fragmentira biračko tijelo, pa velika većina njih nikad ne prijeđe izborni prag. Priliku za sudjelovanjem u vlasti vide samo u koaliranju s velikima nudeći im potrebnu podršku u zamjenu za politički utjecaj nerazmjerno veći od objektivne političke potpore koju imaju. To pak pogoduje političkoj trgovini i klijentelizmu te posljedično padu vjerodostojnosti i povjerenja. Istodobno, u tom aranžmanu većinski je partner prisiljen na kompromise koji ga ograničavaju u ostvarenju vlastitog političkog programa, a što redovito vodi manjoj ili većoj krizi. Stoga je teško očekivati neko iznenađenje, a ti obrasci zasigurno će se i dalje perpetuirati.

Mnogi politički analitičari, ali i „obični“ građani ističu da stvarne razlike između HDZ-a i SDP-a nikada nisu bile manje. Koliko je prema tome realna velika koalicija između tih stranaka i je li izbor Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a korak u tom smjeru? 

Nakon neuspjeha dosadašnje vlasti, bilo je jasno da će se borba dviju najvećih opcija za političku potporu pomaknuti prema političkom centru, pa i dalje, u politički prostor suparnika. Tako SDP samim nazivom svoje koalicije (Narodna), koaliranjem s HSS-om te razgovorima s predstavnicima braniteljskih udruga i pooštrenim tonovima prema Srbiji evidentno ulazi u prostor desnog centra, dok se HDZ izborom novog čelnika, odricanjem od desnog radikalizma i naglašavanjem socijalne pravednosti pomiče prema centru, dijelom čak i prema ljevici. Budući da je njihova biračka osnova relativno stabilna i bez obzira na te pragmatičke pomake, to je borba za potporu, prije svega, onih neodlučnih te onih nezadovoljnih koji su prethodno podržali neku od trećih opcija. Razmjerno niža izlaznost na izbore pogodovat će upravo dvjema velikim strankama, i obratno, viša izlaznost mogla bi osnažiti male stranke.

 U slučaju ponavljanja krize zbog nemogućnosti formiranja stabilne vlasti, stekli bi se uvjeti za još jedan izborni ciklus ili pak za formiranje velike koalicije. Premda kompromisno i ne baš najsretnije rješenje, to bi tada bila nužnost, a i očitovanje političke odgovornosti dvaju najvećih političkih opcija, bez obzira na njihove razlike. Za sada takvu mogućnost isključuju i Plenković i Milanović, premda je potonji izjavio da bi mogao surađivati s kolegom, ali ne i s njegovom strankom, što bi ipak mogao biti nagovještaj u smjeru moguće suradnje, bude li potrebe. To će pak zavisiti i o kandidatima na listama i koliko će biti prihvatljivi jedni drugima. Ali o tom po tom, možda i ne bude potrebe za takvim rješenjem. Naime, iako bi ono značilo izbjegavanje dublje krize, značilo bi i restrikciju demokracije zbog minimiziranja oporbe.

I za kraj, izašle su kandidacijske liste između ostalog i za našu, desetu izbornu jedinicu. Nositelj HDZ-ove liste je Damir Krstičević, dok SDP predstavljaju tri bivša ministra, Grčić, Lalovac i Bauk. Tko je po vama u prednosti? 

Ne bih se upuštao u prognoze, niti to držim bitnim, utoliko više što ishod parlamentarnih izbora u jednoj izbornoj jedinici nema značajniji utjecaj na područje koje ona obuhvaća. S obzirom na ozbiljnu socioekonomsku i političku krizu te mnoge probleme s kojima se politička vlast treba suočiti na nacionalnoj razini, kao i većina građana, priželjkujem stabilnu, sposobnu, učinkovitu i odgovornu vlast. Pritom nastojim biti realan, pa sam svjestan da su naše želje i stvarne mogućnosti u stanovitom raskoraku. No, kao i uvijek, to ovisi o nama građanima. Stoga moramo izaći na izbore i birati najbolje, to je minimum političke participacije i naša građanska obveza.