Jedan životni period je iza vas, pretpostavljam nešto drugačiji od ostalih. Pa kako je to bilo biti zamjenica gradonačelnika Dubrovnika?

Iskustvo je bilo novo s obzirom na to kako iskustva u politici nisam imala i s obzirom na to kako nisam znala što očekivati. Svakako, bilo je intrigantno i izazovno prihvatiti takvu funkciju. Sjećat ću se i lijepih i ružnih trenutaka. Kad se osvrnem, to je generalno svakako bilo pozitivno iskustvo. Bih li ponovila? Sigurno bih ponovila izlazak u politiku, ali mislim da su četiri godine za sad bile dovoljne.

O ružnome ćemo malo kasnije. Kad se spomene gradska uprava, mnogima prvo na pamet padne onaj poznati izraz 'uhljeb'. Za vas kažu da ste baš puno radili. Kako je izgledao vaš radni dan?

Dan je bio beskonačno dug, ali i dalje je izgledao jednako kao i dok sam radila u privatnom sektoru i kao što mi izgleda i danas. Ukratko, jako volim raditi i uživam u tome. Moje radno vrijeme nikada nije bilo ograničeno na osam sati i nikada mi nije bio problem javiti se na telefon ili odgovoriti na mail izvan te satnice. Ni danas ne smatram da mi je radno vrijeme osam sati nego dok nešto ne dovršim. Uvijek idem dalje i uvijek tražim izazove.

Gradska uprava odnosno Grad Dubrovnik su za ljude koji traže izazove  idealna mjesta jer im daju puno mogućnosti za pronalazak prostora djelovanja s obzirom na širok spektar poslova u Gradu. Često se ta radna mjesta prikazuju kao suhoparna, no ona su onakva kakvima ih oblikujemo pa to može biti suhoparno prebacivanje papira s lijeve na desnu stranu, ali mogu to biti i mnogobrojne mogućnosti za sudjelovanje u cijelom nizu projekata koji će dati smislenu cjelinu. To je do čovjeka; postoje oni kojima je cilj zaposliti se u javnoj upravi kako do penzije ne bi radili ništa, ali i onih koje to ne zadovoljava i žele nešto stvarati.

Nažalost, dosta je ovih prvih pa se stvara dojam kako su svi u gradskoj upravi uhljebi. Takvi ljudi često i one koji su ambiciozniji povlače unatrag te se utope u masi i općenito se stvara jedna pogrešna percepcija što je šteta jer rad u javnoj upravi pruža mogućnost sudjelovanja u nizu projekata koje u privatnom sektoru ne možete zamisliti ili uopće ne dođete u takvu priliku. To su, primjerice, veliki europski projekti, ne samo komunalni i građevinski, nego i oni društveni i socijalni koji će i vama i vašim sugrađanima poboljšati kvalitetu života. I sam gradonačelnik je često govorio kako se zaposlenik može ostvariti u javnom sektoru jednako kao i u privatnom. Jasno kako javni sektor zbog svoje prirode u financijskom pogledu u proračun ne doprinosi kao privatni, ali doprinosi u vidu poboljšanja kvalitete života.

Naravno kako je problem i operativnost takvog sustava kad se jedan papir koji vam je potreban čeka četiri puta dulje nego što bi trebao, pa se i zbog toga stvara slika da u javnom sektoru baš nitko ništa ne radi. To su svakako izazovi s kojima smo se susretali, koji su ostali i dalje gradonačelniku, a s kojima će se boriti i u budućnosti. Nije to problem Dubrovnika, to je generalna slika na nacionalnoj razini.

Na glasu ste kao dosta radišna, ali opet i oštra osoba, odlučan šef. Kažu da ste izlazili na teren ako bi radovi kasnili, ako nešto ne bi štimalo, da se niste puno dodvoravali…

Privatni sektor je sasvim sigurno oblikovao moj način rada jer su se od mene kao zaposlenika, a kasnije poslodavca, očekivali rezultati koje ne možete dobiti dodvoravanjem nekome. To može prolaziti momentalno, no u jednom trenutku svatko od vas očekuje rezultate. A ima nešto i do odgoja i karaktera. U životu ništa nisam dobila, sve sam sama gradila, od školovanja, fakulteta, posla, otvaranja ureda… Nisam imala veze ni protekcije, sve što sam dobila, morala sam naučiti, položiti, odraditi. Svjesna sam da imam visoke zahtjeve. Nisam bila ugodan šef ni u Gradu, niti sam takva u privatnom uredu. Međutim to mi nije bio ni cilj.  Mišljenja sam kako je ispred ljudi uvijek potrebno postaviti zahtjev više nego što ga mogu ispuniti jer onda imaju prema čemu stremiti. Ako netko može, pred njega treba postaviti izazov da napravi još više jer su tako u konačnici kad se postigne cilj i ostvari uspjeh svi zadovoljni, i šef i zaposlenik. U Gradu je to bila nova praksa koja se dotad vrlo vjerojatno nije vidjela. Neki odvažniji bi mi znali reći da je grozno što šaljem mailove u 11 ura uvečer. Nikako to nisam shvaćala jer nisam očekivala da se na njega u 11 sati navečer i odgovori. Očekivala sam da ljudi koji dođu ujutro u 8:00 sati na posao, kad im je radno vrijeme, otvore mail, organiziraju radni dan i ispune zadatke. Nakon nekog vremena su se naviknuli na to da od mene dobivaju određene zadatke, ali i odgovore u bilo koje doba dana. A moja kontrola je uvijek bila prisutna, koliko je to moglo biti, jer gradska uprava je jako složena. Arhitektica sam s dugogodišnjim iskustvom pa nije to bio samo sustav kontrole kako bi realizacija bila bolja nego sam htjela pomoći onima s manje iskustva da nešto ide kvalitetnije i brže.

Kako ste surađivali s gradonačelnikom Frankovićem? Jeste li ulazili u konflikte?

Ta je komunikacija generalno bila ugodna. Gradonačelnik je izvan nekih političkih tema izrazito ugodna osoba. Bilo je teških momenata oko nekih pitanja oko kojih bismo imali različita mišljenja, no kad možete s nekim razmijeniti nekoliko riječi u kontekstu izvan politike, komunikacija je onda normalnija.

No, svoje mišljenje sam uvijek iznijela, i kad je bilo popularno i kada nije. To je nešto što nije često u gradskoj upravi. Ljudi to ne rade jer se boje zamjeranja, no za zamjeranjem zaista nema potrebe. Ne kažem da sam uvijek bila u pravu, ali moje mišljenje kada je bilo suprotno od većine, često nije naišlo na odobrenje. Ljudi ne vole kad im netko stalno govori – u krivu ste, nije to tako.

Pa gdje je zapelo? Nema vas u gradskoj upravi, nije vas bilo ni u kampanji.

U kampanji nisam bila jer nisam bila kandidat pa nije bilo ni potrebe za javnim pojavljivanjima. Odluka o mom nekandidiranju je s moje strane donesena prije više od godinu dana. Svakako je tome doprinijela i izmjena Zakona prema kojemu gradovi više neće imati dva nego jednog zamjenika gradonačelnika. Tad je bilo jasno da će biti ili gospođa Jelka ili ja, što je meni dobro došlo da donesem tu odluku. Prvo, bilo je previše. Drugo, prvi dio mandata je zaista bio proaktivan, tad ne razmišljate što će biti za četiri godine. Tad realizirate ono što ste zacrtali i svi smo bili beskompromisni. U drugom dijelu mandata kreću političke priče. Možda je problem što ja nisam bila sklona kompromisima, a sve ih je više bilo. Gradonačelnik je iskusan političar, tu je puno pragmatičniji i on će u određenim trenucima donijeti odluku koja će biti jednako zadovoljavajuća ili jednako nezadovoljavajuća za svih. U tom momentu, kad vidite da moje razmišljanje ide u jednom smjeru, a njegovo u drugom, smatrala sam da je najpoštenije pomaknuti se nego raditi problem.

Je li govorite o koalicijskim partnerima?

Govorim o raznim političkim utjecajima, ali ne samo o njima. Puno je drugih interesnih skupina u gradu koje nisu isključivo političari. Uvijek se od gradske uprave nešto traži, a kad se ide u smjeru koji smatram da nije u skladu sa mojim promišljanjima za koja smatram da bi bila bolja za Grad, mislim da sam ispravno prepoznala trenutak i donijela određene odluke. Gradonačelnik Franković me izabrao da mu budem zamjenica. U momentu kad po nekim ključnim pitanjima više nemamo jednako mišljenje, bilo bi od mene nečasno glumiti oporbu i smetati. Mislim kako je to politička praksa koja bi se trebala primjenjivati. On je taj koji je osvojio gradonačelnički mandat, išao je i u drugi, građani su mu opet dali povjerenje i ideje koje ima treba, realizirati kako želi.  Moje mišljenje da kompromisa ne bi trebalo biti je moje mišljenje, a kako nisam osoba koja povija kičmu i ide protiv svojih uvjerenja, odluka je bila da je poštenije maknuti se. S gradonačelničkom sam sjela, odradila razgovor, složili smo se da je tako najbolje i razišli u dobrim odnosima.

Nije bilo nikakve zle krvi između vas i gradonačelnika?

Nije bilo, nema je ni sad. I sad se čujemo kad su u pitanju neki projekti, sretnemo se, vidimo, pričamo o svemu. Osim o politici. Na privatnoj, ljudskoj razini je zaista sve u redu, ali u političkom smislu su naša razmišljanja pošla u drugim smjerovima. Teško je tu reći tko je u pravu. Pretpostavljam gradonačelnik s obzirom na povjerenje građana koje su mu na izborima dali.

Dakle, u drugim ste perspektivama i sukladno njima djelujete. Na čemu je točno puklo?

Kap koja jest prelila čašu je definitivno bio hotel Sumratin. Grozim se činjenice da će očito tamo niknuti neboder od 22 metra što je prijašnji GUP omogućio. Grozim se i toga što je došlo i do policije. To je nešto što me obilježilo jer dotad nikad u životu nisam bila na policiji, a kamoli davala izjave ili nekoga prijavljivala. Onda su postojale kritike što sam pošla na policiju jer se smatralo da to nije u redu. To da prijavu moram s nekim iskomunicirati, a tiče se mene same, je za mene ipak bilo previše. Nakon svega sam rekla kako takvi stresovi meni u životu ne trebaju. Podnijela bih i stres, ali sam shvatila da više ne postižem ništa. Imala sam osjećaj da se borim s vjetrenjačama. Prijavljujem na policiji, dajem izjave novinarima, investitori mi prijete i na kraju nikome ništa. Izda se lokacijska dozvola, a danas, pola godine nakon, nitko o tome ni ne govori. Pa se pitam čemu, posebno zato što nije to bila jedna takva situacija. Pritisaka je bilo, razvlače te po novinama, odolijevaš im, ali u jednom trenutku vidiš da to nema nikakvog smisla i da bi trebalo šutjeti i poviti se ako želiš da te se puste, jednostavno sam shvatila da ne želim tako raditi.

Bilo je pritisaka kažete, prijavljivani ste Povjerenstvu za sukob interesa koje nikad nije utvrdilo nepravilnosti. Jesu li te prijave bile politički motivirane?

Jesu, bez ikakve sumnje, jer su dolazile od političara. Svaka ta prijava je dolazila od naše oporbe.  Nakon četiri godine vidim razmjere toga koliko je to sve bilo smiješno, koliko je u nekom trenutku to bila zamjena teza. Legitimno je propitivati je li bilo nekog pogodovanja ili ne, ali u tom trenutku je napravljena tolika hajka na mene da su doslovno svi posumnjali u to, bez da me itko pitao je li to istina i dao mi priliku da obrazložim nešto ili da se opravdam. Naravno da je moja stranka stala iza mene, bilo je tu ljudi koji su mi pružili takvu podršku da im to nikada neću zaboraviti. Povjerenstvo je donijelo odluke u moju korist i na kraju nikome ništa.

Kad je odluka došla na Gradsko vijeće, svatko je imao pravo dići ili ne dići ruku te iznijeti ili ne iznijeti svoje mišljenje. Ali ne, oni su odlučili od toga napraviti kriminalnu situaciju i mene diskreditirati. I to su i uspjeli jer je mišljenje koje je dotad postojalo u javnosti o meni debelo poljuljano i bit će vjerojatno, do nekog momenta dok ta slika ne izblijedi u sjećanjima ljudi. Dvije godine sam se morala pravdati, kod mene se stvorio taj osjećaj nepravde, a kod dijela ljudi pogrešna percepcija.

Tko je zapravo krivac za stanje u prostoru? Jesu li to onda investitori, oni koji su olako izdavali dozvole, GUP…?

Da postoji jedan krivac, to bi se već ispravilo. Puno je tu problema. Prvi je GUP, on se donekle izmijenio, no nedovoljno. Drugi problem su pojedini investitori. Kažem pojedini jer 90 posto tih ljudi realizira projekte u skladu sa Zakonom. Problem su i razni dvosmisleni zakonski propisi koji se, sukladno tome, dvojako tumače. Tu su onda odgovorni oni koji izdaju dozvole. I ne samo oni jer je dozvola zadnji akt koji dobijete. Vi prije toga dobijete 10 dokumenata od Vodovoda, Elektrojuga, prometa i slično. To prođe kroz tolike ruke da ne možete okriviti jednu osobu jer je nastao problem u prostoru. To je sustav na kojem treba raditi jer trenutno loše funkcionira, a posljedice su vidljive svima.

Oporba je znala spočitavati kako su prve izmjene GUP-a kozmetičke. Mogu li one značajnije unijeti promjene u prostoru u kojem je malo što ostalo za izgraditi?

Mogu. Smanjila se katnost, smanjila se udaljenost rubova parcele, smanjilo se puno toga, ali ne sve. Kad je bila javna rasprava, došao je cijeli niz zahtjeva, od različitih privatnih i javnih osoba. Neki su uvaženi, neki ne. Iskreno, nisam sudjelovala u izmjenama GUP-a, ali ono što mi je zasmetalo jest izglasavanje GUP-a u Gradskom vijeću. Svi su šutjeli, prošlo je bez ikakve rasprave. Dakle, nitko ili možda jedan vijećnik je iznio svoje mišljenje, dao neki prijedlog, javio se za raspravu. Nemoguće je da se 25 ljudi složi oko jednog toliko važnog dokumenta, a da nema nikakav prigovor, komentar ili prijedlog pogotovo zato što su četiri godine mandata bile obilježene izrazima poput 'građevinska stihija'. To je dokument za koji sam sigurna da od 25 vijećnika njih 20 nema pojma što on predstavlja – je li to slikovnica, nacrt, tekst. A na sjednici svi se slažu! Iza kamera su pojedini oporbeni vijećnici komentirali katnost Maestrala koja se jedina nije promijenila, ali ne i na sjednici. Tu su odšutali. Po meni je to onda isključivi politički dokument i sredstvo političke borbe i dobivanja nekakvih političkih poena, a nebitno im je što tu piše i kako će to djelovati na razvoj Grada.

Nije samo problem kad netko gradi stan, problem su i turistički objekti. Imala sam nedavno situaciju koja me rastužila. S mužem svaki dan šetam do 'Neptuna' a tamo potpuni građevinski nered. Ulica izgleda kao u nekakvom getu. Dizalice 5. lipnja, gradi se, radi, nikome to nije bitno u jednom turističkom gradu. Spustim se do Presidenta gdje se kupam jedno 40 godina. Tamo stoje bageri, tabla, i  ugledam plažu na kojoj sam odrasla nasutu ogromnim kamenim stijenama i pripremljena je za betoniranje. Dakle, problem je ako idem graditi kat, ali nije problem što se nasipa pomorsko dobro. I to se radi u lipnju! I to nikome ne smeta! Zapravo, nije da nikome ne smeta nego nitko od odgovornih ne reagira.

Zato ne volim upiranje prstom kako je kriv investitor ili izrađivač GUP-a. Za GUP je 25 ljudi diglo ruku i nisu imali prigovor. I to je ta loša politika od koje želim napraviti odmak. Imam 40 godina, ne znači da se nikad više neću baviti politikom, ali ne dok je ovakav sustav gdje je sve podložno nekoj trgovini. Tu prvenstveno mislim na oporbu. A za iste situacije gdje nekome drugom šute će recimo prozivati mene. To nije društvo s kojim želim sjedati u istoj prostoriji jer ako svi sjedimo u toj prostoriji i svi se slažemo, onda smo svi isti. A ja sigurno nisam ista kao i oni.

Naveli ste neke loše primjere, pa idemo malo na ove pozitivne. Brojni projekti su iza vas, sjedimo ovdje u Studentskom domu… Na koje ste najponosniji?

Studentski dom je projekt Sveučilišta u kojem sam bila u privatnoj ulozi. Ovdje sam na kavi ili ručku na dnevnoj bazi i osjećam ga kao dnevni boravak. Od gradskih projekata, najvećim uspjehom smatram Osnovnu školu Montovjerna. Za taj sam projekt prvi put čula u prvom razredu osnovne škole. Prvi dan mandata mi je jedna poznanica rekla da se to nikada neće realizirati. Tad sam joj rekla – vidjet ćeš, u ovom mandatu! To se i dogodilo te je projekt realiziran u manjem financijskom iznosu nego što se predviđalo. Svi su na tom projektu u gradskoj upravi radili kao jedan i zato je jedan od iznimno uspješnih projekata.

S obzirom na to kako svaki dan šetam kroz Uvalu, meni je osobno najdraži projekt rekonstrukcija i uređenje šetnice Nika i Meda Pucića. Mislim da mišljenje dijele i ostali sugrađani, svi oni vole vikendom doći u Uvalu. Drago mi je što sam na nekim stvarima inzistirala, što je možda produljilo rok dovršetka. Zahvalila bih projektantici koja je imala neopisivo strpljenje za neke zahtjeve poboljšanja, kao i Upravnom odjelu koji je izgurao projekt što nije bilo lako. Nezgodno je područje, a bilo je i tu dosta pritisaka. No, kad su se upalila ona svjetla, znala sam da smo napravili dobar posao.

To su dva najdraža, a ima ih puno. Pa i onih malih poput skretanja za ulice za koje 99 posto stanovnika uopće ne zna osim stanara te ulice, male komunalne intervencije… Volim situacije u kojima sam pomogla, a da toga nisam bila ni svjesna nego sam samo radila svoj posao.

Jedan životni period je iza vas. Što sad, kakvi su planovi?

Prebacivanje je bilo jednostavno. Od prvog dana mandata sam znala da taj ured nije moj i da sam tu privremeno. Vratila sam se u svoju firmu, u privatni sektor. A planove osim mog posla za koji sam školovana uvijek imam. Prije šest mjeseci sam upisala doktorski studij na Ekonomskom fakultetu u Dubrovniku. Uvijek postavljam nove izazove ispred sebe. Dok sam bila zamjenica gradonačelnika, položila sam za sudskog vještaka, položila sam dodatnu certifikaciju za voditelja projekta… Kako sam na početku rekla, ispred ljudi je uvijek potrebno postavljati izazove, a tako postupam i sa samom sobom. Sa svakim ostvarenim ciljem osjećam se bolje i znam da radim na sebi, bez obzira koliko teško bilo raditi, ponovno studirati, imati malo dijete… Jer tako se osjećam bolje i sigurnije. Zato se nikad nisam brinula za svoju budućnost. To što sam u jednom momentu zamjenica gradonačelnika, a u drugom trenutku ne, je samo promjena radnog mjesta. Jer to jest radno mjesto. Izbori su neka vrsta javnog natječaja gdje vas ne bira komisija nego nekoliko tisuća građana. Na tom radnom mjestu morate dati sve od sebe. Isto je i u privatnom sektoru.

No politiku niste prekrižili.

To pitanje zvuči kao da imam plan, a nemam ga. Nisam mislila ni da ću biti zamjenica gradonačelnika, no poziv je došao iznenada i bio je to izazov koji se nije mogao odbiti. Ispred mene je dug život, tek sam na pola životnog puta i nikada neću reći 'ne' poslu. Dođe li do toga da moj angažman nešto može promijeniti, bit će to definitivno 'da'. U našoj državi se na političkoj sceni trenutno događaju velike promjene. Na lijevom spektru se dogodilo preslagivanje, a sve tradicionalne stranke su nestale. Pojela ih je nova ideja, mladi, obrazovani ljudi… Mislim da je to  dobro, bez obzira što će mi možda netko ovakvu izjavu zamjeriti. Robovanje tradicionalnim upravljanjima koje smo naslijedili još iz doba komunizma više ne postoji. Mladi ljudi nemaju ni volje ni želje odavati poštovanje naučenim obrascima i čekati red. Oni su ti koji su obrazovani i koji su s 25 ili 30 godina u stanju napraviti firmu koja prezentira 'Neveru' u Vrtovima sunca. Takvim ljudima treba dati mogućnost, a ne im reći da za njih nema mjesta. To se dogodilo na lijevom spektru, propast IDS-a, HSS-a, SDP drži glavu malo iznad vode… Ako ne vidimo te promjene na lijevom, onda će se dogoditi i nama koji smo na desnom spektru jer i mi smo tradicionalno ustrojstvo stranke mada je HDZ stranka s dobrom organizacijom i kvalitetnim ljudima. No imam osjećaj da su takvi često u drugome planu odnosno ne guraju se naprijed pa puštaju neke glasnije. No, činjenica je da ljudi traže promjene i one će se dogoditi. A ja se nadam da ćemo tada biti spremni.

Intervju je objavljen u tiskanom izdanju 'Dubrovački dnevnik petkom'.