Oliver Pezo po zanimanju je novinar i snimatelj. Spletom okolnosti napisao je knjigu Zagonetka pobjede koja govori o Domovinskom ratu u Dubrovniku na kojoj mu mogu pozavidjeti brojni povjesničari. Epohalno je to djelo vrlo važnog povijesnog razdoblja koje Pezo ostavlja u naslijeđe budućim naraštajima. Knjiga će se uskoro moći kupiti u Kneževom dvoru i Domu Marina Držića.

Kako je prošla promocija knjige Zagonetka pobjede?

Bilo je sjajno, puno ljudi, puno emocija. Riječ je zaista o ozbiljnom projektu na kojem se radilo petnaestak godina. Dosta sugovornika nije više s nama, pa je i taj dio bio posebno emocionalan. I njihovim obiteljima itekako znači što su sjećanja zabilježena. To nisu klasični dokumenti, kojih inače također ima u knjizi, nego priče ljudi iz prve ruke. Mislim da je upravo to najveća vrijednost cijelog projekta, da su se zabilježila svjedočanstva stvarnih sudionika jednog važnog povijesnog razdoblja.

U kojem postotku govore branitelji, a u kojem civili? Koliko je sveukupno sugovornika?

Ima ih točno 507. Naravno da je većina svjedočanstava u knjizi od branitelja, njih oko 90 posto. Na ovaj način na koji smo mi radili knjiga može biti beskonačna. Bilo tko sa proživljenih pet minuta u ratu mogao je biti svjedok za knjigu. I vi ste bili u Dubrovniku 91., tako da sam teoretski mogao zapisati i vaše iskustvo doživljaja rata iz pozicije djeteta. Zato knjiga ima puno strana, ali opet negdje smo morali postaviti granicu, jer bismo išli u nedogled.

Kako vam je uopće ideja pala napamet? Riječ je o strašno zahtjevnom projektu, a istovremeno i vrlo škakljivom.

Po struci sam novinar i pristup čitavoj priči je bio novinarski, a ne povjesničarski, iako sam kontaktirao i povjesničare da mi budu sugovornici. Što se tiče same ideje, kao mulac od 16 godina napad sam dočekao i proživio u Dubrovniku. Kako odrastaš postavljaš pitanja, interesira te što se i zašto dogodilo. Slušaš priče od nekih starijih poznanika ili ljudi koji su nekoga izgubili i taj gubitak nose svakodnevno, pa se još više zainteresiraš i osjećaš obavezu odužiti se toj žrtvi koja je nama omogućila život. Na početku nisam zamišljao da će to biti projekt ovakvih razmjera. Osnovna ideja je bila snimiti film i završiti ga u roku od godinu dana, ali kada sam krenuo stalno su se pojavljivale nove priče koje su nadograđivale postojeću, počeli su mi se neki ljudi i sami javljati, pa još neki, i još neki, i tako se došlo do puno materijala. No ponavljam, negdje se moralo stati, jer bi otišlo u beskonačnost.

Jeste li imali neke ljude koji su vam pomagali u cijeloj priči?

Naravno, ne bih mogao sam. Bio je tu moj kolega Mario Bukvić, s kojim sam u to prvo vrijeme radio na RTL-u i DUTV-u. Tijekom snimanja izjava pomagala je i Patricija Švaljek (inače iz Društva multiple skleroze op.a.), Krešimir Jurić također, Nikola Kapidžić je također bio neizbježan u tehničkom dijelu, zatim Barbara Vlahović, moja sadašnja kolegica iz VSP Videa. Ali tu je i cijeli niz pojedinaca, sudionika projekta, s kojima sam se kroz ovo vrijeme istinski zbližio. Svima im se od srca zahvaljujem.

Za sve ovo žrtvovali ste puno slobodnog vremena. Jesu li vas neke institucije pratile da vam olakšaju cijeli posao?

Mi smo sve radili kroz našu Udrugu ArtFormat. Još na početku ostvarili smo ključnu suradnju s Hrvatskim memorijalno - dokumentacijskim centrom u Zagrebu, gospodinom Antom Nazorom prvenstveno, a treba reći i da nas je čitavo vrijeme pratio Grad Dubrovnik kao važna institucija, još od doba Dubravke Šuice, preko Andra Vlahušića, pa do Mata Frankovića. Svi su oni prepoznali ozbiljnost projekta. Grad Dubrovnik nam je pomogao u tiskanju ove knjige u tisuću primjeraka. Plan je da od novaca koje zaradimo prodajom knjige financiramo dokumentarni serijal, jer većinu izjava sugovornika, negdje oko 90 posto, smo snimali kamerama. Bilo bi sjajno da osim knjige sredimo i taj dokumentarac, jer je riječ o dinamičnijem mediju. Naravno koristili bismo i arhivske snimke i to je velik financijski izazov. Nesebično su nam pomogli i gospođa Varina Jurica Turk i gospodin Mišo Đuraš iz Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik.

Koje ratno razdoblje je obuhvaćeno u knjizi?

Do međunarodnog priznanja, 15. siječnja 1992. godine, jer je to razdoblje za Dubrovnik bilo najkritičnije. Naravno, i u 1992. godini bilo je svega, ali da smo to radili na ovaj način, tek onda ne bi bilo kraja ni knjizi, ni dokumentarcu. Obuhvatili smo čitav prostor, odnosno položaje od Prevlake do Neretve i Korčule, te sva pojačanja koja su stizala iz drugih krajeva Hrvatske, uključujući postrojbe HOS-a koje su dale veliki obol u obrani. Želio sam prenijeti i kako je funkcionirala dubrovačka bolnica u ratu, a u tome su mi pomogli sugovornici iz tog dramatičnog vremena. Cijela knjiga niz je priča o požrtvovnosti i stradanju, sad kad me pitate da izdvojim jedan vezan za djelovanje saniteta, recimo, mogu navesti sjećanje Mirsada Džanovića koji je do ranjavanja radio u Mokošici u improviziranoj ambulanti. On je 10. studenog „zakrpao“ dragovoljca iz Zagreba kojem je geler otkinuo potkoljenicu, a istog dana je i sam bio ranjen u nogu. Na kraju dana ležali su jedan do drugoga u dubrovačkoj bolnici. Čovjek, Vlado Krošl se zvao taj dragovoljac iz Zagreba, pita ga: „Čovječe, i tebe su? A jutros si mene spasio...“ U knjizi se nalaze svjedočanstva obojice, ne samo o tom događaju, a ovaj Vlado iz Zagreba, on je nedavno, nažalost, preminuo.

Jesu li u knjizi svjedočili i branitelji iz drugih krajeva hrvatske?

Jesu, i to mi je posebno drago. Često su se znali žaliti da se njihova uloga u obrani Grada ne prepoznaje, ali u knjizi se vidi koliko su bili važni. Hrvatsko jedinstvo je tada spasilo Dubrovnik.

Vratimo se na početak, u ljeto 1991. godine. Koliko su Dubrovčani bili svjesni ratne opasnosti?

Jedan dio građana vjerojatno je smatrao da neće biti napada jer nije bilo stvarnog razloga. Područje je bilo demilitarizirano još koje desetljeće ranije, dakle, osim Prevlake koja je bila čvrsto pod nadzorom JNA, nije bilo drugih vojarni koje bi bile ugrožene od hrvatskih vlasti. Jasno je bilo da nije postojala nikakva prijetnja iz Dubrovnika prema bilo kome. Također, nije bilo ni naselja s većim brojem srpskog stanovništva koja su u nekim drugim dijelovima Hrvatske služila kao izgovor da se brani „ugroženi srpski narod“. Dalje, u Jugoslaviji je svaka općina imala skladište za oružje svoje Teritorijalne obrane. Što se tiče Dubrovnika, naše se oružje nalazilo u Dužima pokraj Trebinja, ne samo da nije bilo na teritoriju bivše Općine Dubrovnik, nego se nalazilo van naše kontrole, u drugoj republici iz koje je i pokrenut napad na Dubrovnik. Tako su Dubrovčane ubijali i oružjem koje su godinama sami plaćali za svoju obranu. Ukratko, ljudi su se nadali da nema razloga za agresiju, svjesni da su male šanse za opstanak ako do nje dođe. Usjekla mi se u sjećanje rečenica jednog svjedoka: „Nisam tolika budala da ne znam kako su nam nikakve šanse ako napadnu, ali opet morao sam stat' u obranu“. To je bio nekakav unutrašnji poriv, da braniš svoje, iako znaš da su ti izgledi nikakvi. Međutim, cijela je paleta opravdanja koja je Srbija preko JNA koristila za osvajački rat u Hrvatskoj, pa tako i u Dubrovniku - od urote NATO pakta, Njemačke i Vatikana protiv srpskog pravoslavlja i Jugoslavije do urođene genocidnosti kod Hrvata koji nemaju pravo na državu jer ona može biti jedino marioneta fašističkih snaga na Zapadu. Sve je to dokumentirano, a slični pojmovi se i danas koriste. Ukratko, htjeli su iskoristiti vojnu nadmoć i osvojiti teritorij tako da se napad nikako nije mogao izbjeći.  

U početku nije bilo oružja. Postoje neke teorije i da se namjerno nije htjelo pomoći Dubrovniku da međunarodna zajednica brže reagira.

Pazite, nije se to govorilo samo za Dubrovnik, nego i za Vukovar, Zadar, i druga područja, stalno se neprijatelj koristio propagandom kako je sve dogovoreno, izdano i prodano jer je time želio otupiti želju za otporom i dati opravdanje onima koji se nisu usudili braniti. Oružja u početku jednostavno nije bilo, tek je kasnije pomalo počelo dolaziti. Prema zaključcima povjesničara, nama je u Hrvatskoj, pa tako i u Dubrovniku, u prvom valu dosta pomogao slab odaziv na mobilizaciju u Srbiji.

Ozbiljno? Nisam to znao.

To je ono što govore povjesničari na osnovu dokumenata. Puno bolji odaziv bio je u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini, te ljude se nažalost temeljito pripremilo da nas treba ukloniti jer smo prepreka zamišljenom izlazu Srbije na more. Međutim, što se tiče našeg područja, iz JNA dokumenata je vidljivo da su ih demotivirali već prvi dani napada u listopadu 1991. godine. Planirali su se prošetati do Dubrovnika, za 10 dana sve završiti i ustoličiti neke poslušne političare da im služe. A odmah prvog dana otvorene agresije, znači 1. listopada, imali su 29 poginulih i stotinjak ranjenih na svim smjerovima prodora. Lako je zaključiti da ih je to pokolebalo i usporilo. U tadašnjem odnosu snaga svaki dan je bio važan.

Unatoč tome bili su puno brojniji i jači sve do proljeća 1992. Također tu je i teorija da nisu htjeli ući u Grad, a da su mogli. Što kažu svjedoci iz knjige?

Pokušavali su osvojiti i manje zahtjevne ciljeve pa nisu uspjeli, kamoli da su mogli oružjem osvojiti Grad. Oni su znali da jedino terorom nad građanima i prognanicima, koristeći opsadu, mogu prisiliti Dubrovnik na predaju. I to su uporno pokušavali. Iz dokumenata i samih događaja znamo da su u više navrata htjeli osvojiti tvrđavu na Srđu i da su imali puno stradalih, a nisu uspjeli. To je bio primjer koji ih je uvjerio da nemaju dovoljno snage za osvajanje ni takvog jednog objekta, a pogotovo cijelog grada. Ali su ga mogli mrcvariti opsadom i tražiti predaju. Konfiguracija terena užeg gradskog područja također je išla na ruku braniteljima.

Na Sustjepan je bio izveden podmukli napad za vrijeme posjete Bernarda Kouchnera.

Da, krajem studenog, u vrijeme pregovora oko sudbine Mokošice, u Sustjepanu se zateklo svega osam naših branitelja. Bilten jedne postrojbe JNA rezervista iz Crne Gore, iz kojega smo crpili podatke za ovaj događaj, najbolje pokazuje besmislice i kontradiktornost cijelog tog narativa kojim se pokušavalo objasniti koliko su Dubrovčani „pokvareni“. Na početku teksta objašnjeno je na koji način su planirali osvojiti Sustjepan, navode se dvije čete koje su trebale upasti i zauzeti naselje jer su računali da je napušteno. Bilo je vrijeme primirja i samo sat vremena prije europski predstavnik Kouchner i dubrovački pregovarači otišli su na pregovore s JNA u Mokošicu koju nismo mogli vojno braniti, a tamo je ostalo preko dvije tisuće civila. I prilikom tog pokušaja upada u Sustjepan ove dvije čete su naletjele na tih osam momaka koji su pružili očajnički otpor. Do kraja dana ta se postrojba JNA izvukla prema Čajkovićima i uhvatio ih je bijes jer su imali gubitke, postavili su neku vrstu barikade s idejom da se osvete ljudima koji su se vraćali s pregovora u Mokošici. Sve to piše u tom biltenu u kojem se na kraju zaključuje kako su mučki napadnuti od ustaša tijekom primirja. A upravo je JNA, kako jasno piše i u tom njihovom tekstu, pregovore i primirje koristila da zauzme Sustjepan. Pazite koja kontradikcija - u istom tekstu iznose plan osvajanja naselja da bi kasnije zaključili kako su bili mučki dočekani dok su napadali. Suludo. Ova situacija najbolje ocrtava taj mentalni sklop koji je napadao Dubrovnik – Dubrovčani su uvijek krivi i uvijek su zločinci.

Takve priče se uvijek koriste u ratovima.

Meni je zanimljivo, zapravo zabrinjavajuće, kako se i danas, nakon što je na vidjelo izašlo toliko dokumenata koji su raskrinkali taj osvajački pohod, opet iznova pažljivo gradi ista priča. Na kraju krajeva, na našem primjeru vidimo kako se kroz institucije u susjednoj državi 1. listopada uporno obilježava kao dan napada Dubrovnika na Trebinje. Već danas, a pogotovo nakon 50 godina, to će biti neki novi mit kojim će se mobilizirati naše susjede na osvetu. Zato je važno što smo skupili svjedočanstva, popratili ih izvorima i dokumentima, da se ne zaborave protokom vremena. I da se, u nedostatku drugih, ne citiraju kao izvor istine službeni dokumenti JNA, kao primjerice ovaj za Sustjepan.  

Što su ljudi svjedočili u vezi 6. prosinca?

Najveće ciljano razaranje povijesne jezgre grada, brutalni napad koji je trebao razoriti identitet i vizuru Dubrovnika, dogodio se na svetog Nikolu. No uvijek treba biti svjestan da je mjesec studeni bio ključan za obranu Grada i ima posebnu važnost. Branitelji svjedoče koliko je dramatično bilo u borbama za plato Srđa na kojem je i tvrđava Imperial skoro dva dana ostala prazna. Studeni je s te vojne strane bio kritičan, a to se naravno odrazilo i na psihološko stanje opkoljenog i istraumatiziranog stanovništva. Šestog prosinca, osim još jedne teške bitke za tvrđavu na Srđu, zabilježeno je i dokumentirano bjesomučno granatiranje povijesne jezgre, a stradao je i velik broj civila, možda je zato i ostalo nešto jače izraženo u sjećanju.

Važnu ulogu odigrali su i gliseri koji su povezivali grad.

Svaki segment obrane bio je važan na svoj način pa ne volim posebno izdvajati pojedine postrojbe. Ako me pitate kakva je uloga glisera mogu reći da su u knjizi izravni sudionici i to detaljno objasnili. Znamo da je postojala pomorska veza koja je omogućila život opkoljenom Gradu. Od Stona do Šipana u organizaciji splitskog HRM-a, a od Šipana do Grada dubrovačkog ONB-a. Zanimljiv je podatak da je gotovo svaki dan u Grad stizao novi broj „Slobodne Dalmacije“ pa kad bi naši pregovarači dolazili na razgovore s JNA sa zadnjim brojem ispod pazuha, ovi bi izluđivali zbog neuspjeha njihove pomorske blokade. No, naravno, i puno važnije stvari su stizale u Dubrovnik. Pokušaj JNA da osvoji Ston manje je poznat javnosti jer je Dubrovnik plijenio gotovo svu medijsku pažnju, ali padom Stona Dubrovnik bi ostao bez ove spasonosne pomorske veze. Velik broj stranica posvećen je događajima na širem stonskom dijelu bojišta.

Jeste li kontaktirali i drugu stranu da iznesu svoju stranu priče?

Nezgodno je tim ljudima svjedočiti jer su svjesni da je njihov pohod na Dubrovnik zapravo cijeli jedan niz ratnih zločina koji su trebali iskorijeniti hrvatski DNA iz ovih krajeva. Ratni zločini nisu bili posljedica rata nego koristan način da to postignu, da trajno preuzmu teritorij. Ono što se događalo u okupiranim krajevima, od potpune devastacije naselja do zlostavljanja kojima su bili izloženi stanovnici svih generacija koji su tamo silom prilika ostali, posebna su priča o kojoj je također u knjizi ponešto zabilježeno. Dakle, pokušao sam u nekoliko prilika doći do izjava s druge strane, no bezuspješno, nisu bili raspoloženi za razgovor koji bi ostao zabilježen, pogotovo uz pravo ime i prezime. Nisu željeli opisivati konkretne situacije na način kakav je korišten u knjizi. Vidimo da tamo postoji nekakav stav da je rat počeo agresijom hrvatskih brigada na trebinjsku općinu u proljeće '92., a godinu prije radije prešućuju. Tako da s druge strane imamo njihove izjave u medijima iz tog vremena, obično to izgleda kao da su, praćeni kamerama i novinarima, pošli na safari u lov na opasne Hrvate koji će „u zrak dizati i ruke i noge“, kako su najavljivali njihovi rezervisti. Maksimalno su citirani službeni JNA dokumenti, koji su se, među ostalim, koristili i na Haaškom sudu. Zanimljiv svjedok s druge strane je Veseljko Koprivica, tada crnogorski rezervist, koji je vrlo realno i iskreno napisao knjigu „Sve je bilo meta“ u obliku dnevničkih zapisa, koji su također citirani.

Za kraj vas moram pitati kako gledate na kritike da je dosta vraćanja na rat i da se treba okrenuti budućnosti.

Te kritike mogu razumjeti ako se rabe zlouporabe za potrebe dnevne politike. No ovdje govorimo o povijesti. To je isto kao da se kritizira snimanje dokumentaraca o iskrcavanju na Normandiju ili o Egiptu, Rimskom carstvu… Povijest je uvijek zanimljiva, na kraju krajeva, ne kaže se uzalud da je učiteljica životA.

Maro Marušić