Razgovarao: Maro Marušić

Nebojša Stojčić zaposlen je na Sveučilištu u Dubrovniku od 2006. godine. Doktorsku disertaciju obranio je 2011. godine na britanskom Staffordshire University Business School. Bavi se istraživanjem u području konkurentnosti, industrijske ekonomije, ponašanja poduzeća u tranziciji, inovacija i aglomeracijskih eksternalija. Rezultate istraživanja objavljivao je u nekim od vodećih svjetskih znanstvenih časopisa u području ekonomije. Prema podacima o citiranosti i znanstvenoj produktivnosti iz vodećih svjetskih baza Current Contents Connect i Web of Science (prosinac 2018) ubraja se unutar gornjih 1% znanstvenika u području društvenih znanosti, polje ekonomija u Republici Hrvatskoj, u konkurenciji preko 1600 znanstvenika. U prijevodu idealan sugovornik da pročačkamo ekonomske izazove s kojima se suočavaju Hrvatska i Dubrovnik u jeku korona-krize.

Što kažete hoće li biti turističke sezone? Ako podbaci koliko će se odraziti na lokalne i državne financije?

Što se sezone tiče trebala bi nam kristalna kugla da otkrije kakva će uistinu biti. Zemlje Europe se otvaraju i s te strane vijesti su ohrabrujuće, ali nitko ne zna u kolikoj će mjeri biti dolazaka turista. Hrvatska, i ne samo ona, u ovoj krizi funkcionira zaduživanjem pa čak i da sezona podbaci, plaće, mirovine, ali i potpore gospodarstvu neće doći u pitanje. Dobro je što krajem godine pristupamo prvim sredstvima EU iz Plana oporavka, koji je samo jedan dio novaca koji će nam biti na raspolaganju u ovom desetljeću.

Riječ je zaista o ogromnom novcu. Kako bi ga po vama bilo najbolje iskoristiti?

Treba reći da je riječ o iznosu koji bi dao neki rezultat i da se bez plana ubaci u gospodarstvo. Pitanje je hoćemo li tu priliku iskoristiti tako da proizvedemo jednokratni učinak ili ćemo stvoriti temelje za dugoročno održiv rast. Prošli jači ekonomski rast koji smo imali ranih 2000.-tih bio je potaknut ulaganjem u infrastrukturu, no pitanje je koliko bi danas takav pristup donio koristi. Dodijeljena sredstva trebamo gledati prvenstveno kao priliku za diverzifikaciju gospodarstva koje je izrazito ovisno o jednom sektoru odnosno turizmu. Naš cilj treba biti tehnološko usložnjavanje i povećanje sofisticiranosti proizvodnje s obzirom da prema nekim procjenama u strukturi našeg gospodarstva sudjeluje svega pet posto visoko tehnoloških tvrtki. Eventualna ulaganja u infrastrukturu trebala bi biti u svrhu tog cilja i uključivati znanstveno-tehnološku infrastrukturu usmjerenu ka digitalnoj transformaciji i zelenoj tranziciji. Sada je situacija takva da mi na tim poljima imamo pojedinačne uspješne tvrtke, ali cilj bi nam trebao biti da one ne bude usamljene, već da imamo čitavu paletu firmi koje stvaraju dodanu vrijednost u tim područjima.

Nažalost Hrvatska danas od tih pojedinačnih uspješnih tvrtki nema prevelikih koristi.

Naravno, jer te tvrtke danas mogu poslovati u bilo kojem kutku svijeta. One su ono što nazivamo born-global i neosporno je da su potencijal. Problem je što u Hrvatskoj ne mogu naći dovoljno kvalitetnih kadrova, a ni njihovo tržište nije Hrvatska, nego čitav svijet. Nije to slučaj samo u digitalnom sektoru. Brojne naše globalno konkurentne tvrtke (npr. u sektoru proizvoda za željeznice) godinama rade sofisticirane proizvode za inozemno tržište, a njihovi proizvodi gotovo nemaju primjenu u Hrvatskoj.

Na koji bi točno način s EU novcem trebali poboljšati znanstveno-tehnološku infrastrukturu? Potporama firmama koje imaju potencijal, ulaganjem u visoko obrazovanje koje bi izbacivalo kvalitetne kadrove ili nešto treće?

Nema jednoznačnog odgovora. Tvrtkama koje imaju potencijal postati lokomotivama budućeg razvoja treba pomagati mjerama na strani ponude (npr. subvencijama ili poreznim olakšicama u mjeri u kojoj je to danas dopušteno), ali isto tako i kroz mjere na strani potražnje. Javna nabava može biti odličan mehanizam i ogroman potencijal, ako se pravilno koristi. Mi smo u prošlosti imali jako puno negativnih iskustava s javnom nabavom, ali to ne znači da u njoj ne postoji potencijal. Potrebno je i graditi domaću potražnju u smjeru u kojem se želimo razvijati. Recimo sjajno je što se podupire kupnja hibridnih automobila, ali ako nemate potražnju koja će prihvatiti takva rješenja, odnosno ako ljudi nisu svjesni zašto im je to važno, takve mjere neće polučiti željeni rezultat. Naravno, obrazovanje i izgradnja ljudskog kapitala je neizmjerno važno, cijela priča pada u vodu ako nemamo dovoljno kvalitetnih ljudi koji mogu raditi visokotehnološke poslove. Želimo li da tvrtke ostaju u Hrvatskoj i da privlačimo nove, potrebno je u područjima u kojim nam nedostaju ključna znanja otvoriti tržište rada kako bi se potaknuli učinci prelijevanja te istovremeno obrazovati nove generacije koje sutra mogu obavljati te poslove. Naše tvrtke koje posluju na svjetskoj tehnološkoj granici odavno su to shvatile. Imamo sjajan primjer Rimac automobila koji bi mogao poslovati bilo gdje na svijetu, a radi u Hrvatskoj i privlači talente iz cijelog svijeta.

Naravno, obrazovanje i usklađivanje s trendovima na tržištu rada je od ključne važnosti. Vi predajete na Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju, a često se govori da imamo previše ekonomista koji teško dolaze do posla. Što vi kažete?

Kod nas se često govori o kvotama i broju upisanih studenata kao mjerilu uspješnosti obrazovanja. Pravo pitanje treba biti kakva znanja stječu naši mladi ljudi. Ako s naših fakulteta ljudi izlaze sa zastarjelim znanjem onda nas je definitivno previše. Ako stvaramo ljude sa znanjima potrebnim u sektorima budućnosti onda je odgovor da nemamo dovoljno ljudskog kapitala. Na našem Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju odavno smo shvatili da svoju društvenu misiju možemo ostvariti samo kroz razvoj programa usmjerenih na vještine budućnosti. Prvi smo pokrenuli doktorski studij iz digitalne ekonomije, u suradnji s drugim odjelima sveučilišta pripremamo studij kružne ekonomije, naš Centar za istraživanje digitalne transformacije Credo uskoro izlazi sa nizom sadržaja u području digitalnih poslovnih vještina. Želja nam je biti potporna točka ne samo studentima nego i start-upovima i postojećim tvrtkama u digitalnoj transformaciji njihovog poslovanja. Budućnost će zahtijevati i sve više interdisciplinarnih znanja pa tako i mi radimo na razvoju takvih programa sa našim drugim sastavnicama poput Odjela za primijenjenu ekologiju ili Odjela za računarstvo. Mnoga znanja koja danas prenosimo našim studentima doći će u fokus za pet ili više godina, to je ono čemu težimo. Da ne dajemo stara znanja, već pripremamo studente za ono što će uslijediti.

Koliko će uobičajenih poslova koje sada radimo u budućnosti izumrijeti?

Jako puno. Taj proces odavno se događa. Naravno u budućnosti će umjetna inteligencija zamjenjivati ljude na radnim mjestima koja podrazumijevaju standardizirane poslove u još većem obimu. To ne znači da nećemo raditi, već da ćemo obavljati neke kreativnije poslove. Nije to ništa posebno što se nije događalo kroz povijest, ne treba se bojati promjena. Britanska kraljica je svojedobno rekla kada su počinjali prvi automobili: 'Što će moji kočijaši sada raditi?'

Cjeloživotno obrazovanje postat će standard, ljudi će vjerojatno kroz život ne samo mijenjati poslove, nego i struke. Kako omogućiti kvalitetnu prekvalifikaciju nekome tko radi, a zbog egzistencijalnih pitanja ne može dati otkaz, a uz to ima i djecu? Jednostavno mu ne ostane dovoljno vremena da se kvalitetno obrazuje u drugom smjeru.

Nedostatak vremena je bolest 21. stoljeća. Malo nam je 24 sata i to jest veliki problem. Znanje je danas nikad lakše pronaći. Iz svojeg doma ljudi mogu jako puno naučiti. Nažalost intenzitet cijelog ekonomskog sustava u kojem živimo je takav da se kompletni posao teško može obaviti unutar osmosatnog radnog dana. Ludi koji se žele dodatno usavršavati prisiljeni su mučiti se, ali tako je to u svim granama društva i ekonomije. Jako se moraš potruditi, bilo da je to riječ u sportu, umjetnosti ili nečem trećem, da bi bio vrhunski. Čarobnog štapića, bojim se, nema.

Možda je jedno od rješenja cjeloživotnog obrazovanja uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka koji se sve češće spominje u ekonomskim krugovima. Uvođenjem njega ljudi bi imali vremena posvetiti se zanimanjima i aktivnostima koji ih interesiraju i koja vole. No možda bi se neki s druge strane ulijenili i ne radili ništa. Vaš komentar?

Pitanje se može postaviti i ovako: Trebaju li svi imati zagarantirani temeljni dohodak ili istu startnu poziciju (pravo na obrazovanje i slično) pa dokle doguraju svojim trudom? Nema jedinstvenog odgovora i razni ekonomisti govore u prilog i jednom i drugom. U Europi bi se, posebno Skandinaviji, takav sustav lakše implementirao nego u Americi obzirom da je socijalna osjetljivost ugrađena u većinu europskih gospodarstava. Sigurno bi uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka imalo različite rezultate u različitim društvima, negdje bi bilo sjajno, negdje ne. Negdje bi ljudi radili više nego do tad, jer bi imali egzistencijalnu sigurnost okušati se u nekim novim poslovima, možda i pokrenuti svoje biznise, a negdje bi se ljudi ulijenili i ne radili ništa, a znamo da je nezaposlen mozak đavolje igralište (smijeh). Još smo mi daleko od toga kako osmisliti samo uvođenje, ali eto puno se u zadnje vrijeme o tome govori i bit će zanimljivo vidjeti kako će se ta ideja razvijati. Puno je upitnika i nema jednostavnih i jednoznačnih odgovora. Sigurno je da bi bilo i puno pozitivnih i negativnih promjena.

Može li Hrvatska razvijati industriju mimo visokotehnoloških rješenja?

Na tom polju se upravo sada otvara prilika u ovoj korona krizi. U idućim godinama je izgledno da će doći do skraćivanja proizvodnih lanaca. U protekla dva-tri desetljeća najveći dio proizvodnje preselio se na Daleki Istok, a sada bi moglo doći do povratka, naravno ne u tolikom obujmu kao nekad. Dio te proizvodnje preuzet će roboti, ali otvorit će se prilika za proizvodnju i radnu snagu, jer je Europa shvatila da ne može toliko ovisiti o Kini. Ne samo zbog korone, nego i ovaj zadnji primjer s zaustavljanjem prometa kroz Sueski kanal. Hrvatska može u sljedećim godinama i tu profitirati. To nije nužno visokotehnološka industrija, ali otvorila bi radna mjesta, odnosno nije riječ o inovacijama, nego onaj niži skalin s niže plaćenim poslovima. Upravo su Češka, Poljska, Slovačka i ostale zemlje Srednje Europe na ovakvoj industriji ostvarile rast u zadnjih 20 godina i prestigle Hrvatsku. Naravno, opet se vraćam na visokotehnološki sektor. On nam mora biti prioritet, zemlje Srednje Europe također su se okrenule prema njemu. Imamo potencijala za razvitak visokotehnoloških potencijala, država treba imati konsenzus po tom pitanju za sljedećih 12-15 godina, ne može se to ostvariti preko noći.

A poljoprivreda?

Imamo ogromne neiskorištene potencijale u poljoprivredi, kad se voziš kroz Slavoniju tuga te uhvati. Problem je što je ekonomska politika favorizirala uvoz poljoprivrednih proizvoda. Politika našoj poljoprivredi treba povećati konkurentnost, da se cijenama mogu natjecati s uvoznima. Mali proizvođač u Hrvatskoj nikako ne može biti konkurent velikom proizvođaču iz Španjolske.

Gdje je u toj cijeloj priči Dubrovnik, potpuni ovisnik o turizmu?

Korona je najbolje pokazala koliko smo ovisni o turizmu i kakve su posljedice kada samo netko pojede šišmiša na drugom kraju svijeta (smijeh). Mi ovu situaciju trebamo iskoristiti kao novu priliku. Malo je ružno reći da je ovo prilika, jer se mnogi bore za egzistenciju, ali činjenica jest da se ova situacija dugoročno može dobro iskoristiti. Dubrovnik ne može više imati Radeljević i takvu industriju, to je prošlo svršeno vrijeme, ali postoje mogućnosti gdje može tražiti razvoj mimo turizma. To mogu biti sektori koji su vezani uz turizam i(li) digitalnu transformaciju, recimo, nešto što može biti jedan od primjera je i ovo što mi radimo na Sveučilištu, a to je podvodna robotika. Zašto sutra Dubrovnik ne može biti centar u tom području, ako već postoje potrebna znanja koja se uz malo pomoći Grada, Županije i potencijalnih investitora, mogu lijepo razviti? Postoji niz prilika u kružnoj ekonomiji koje mogu omogućiti uspinjanje npr. naših školjkara u proizvodnom lancu. Turizam može biti generator raznih rješenja u digitalnoj transformaciji i zelenoj tranziciji, zašto ne iskoristiti tu priču? Sve ono što može koegzistirati uz turizam nije nepoželjno, a je li to filmska industrija, video igre, cyber sigurnost ili nešto treće o tome moramo sami odlučiti. Potrebna nam je vizija kuda želimo ići. Za većinu tih područja sada ne postoje preduvjeti, ali to su svakako priče čiji razvoj ne ide preko noći. To su, na kraju krajeva, visoko plaćeni poslovi, kojima ne bi bio problem trošak života u Dubrovniku.

Što kažete na dubrovački turizam do korone? Bi li, da nije bilo ove krize, takav turizam pojeo sam sebe?

Kada o tome govorimo trebamo se zapitati kakva nam je kvaliteta života u takvom turizmu. Jasno je da kvaliteta života nije bila dobra, ali ne samo za lokalce, nego i za turiste. Prije par godina smo sa kolegama iz Jeruzalema i Palerma provodili jedno istraživanje o ponašanju turista, dali bismo im GPS uređaj i pratili ih kuda idu, pa smo na kraju shvatili da dobar dio njih zbog gužvi uopće nije posjetio glavne znamenitosti. Rekli su nam da će doći zimi, jer je nemoguće neke stvari vidjeti zbog količine ljudi. Dio ljudi je u Dubrovniku sjajno živio od takvog masovnog turizma, ali mi se svi trebamo upitati ima li on smisla? Treba li nam sustav masovnog turizma gdje nemamo liječnike, gdje ne možete dovesti sveučilišne profesore sa strane, automehaničare i sve drugo? Mi smo se doveli u situaciju gdje je za svaku sitnicu trebalo upaliti auto i voziti se 200 kilometara. Da bi se smanjio masovni pritisak na Dubrovnik, treba nam produženje sezone. Moramo postaviti granice i vidjeti koliko zaista možemo podnijeti dolazaka, a ne koliko želimo, jer želimo uvijek više. Kada odredimo koliko možemo, onda pametnim menadžmentom i mjerama to trebamo osigurati. Mi nismo imali strategije i vizije turizma u proteklom razdoblju, on nam se naprosto stihijski dogodio. Nitko nije razmišljao o budućnosti, bilo je dok ide, ide. Zato sad i jest prilika za promjenu.

Thomas Piketty u svojim knjigama često govori o dodatnom oporezivanju najbogatijeg sloja. Sada i u ovoj korona krizi dolaze slične ideje, čak i od milijunaša. Što vi kažete za progresivno oporezivanje, je li to uopće moguće kada postoje porezne oaze poput Monaca, Djevičanskih otoka…?

To je klasična priča o pravednosti i jednakosti, kao i kod univerzalnog temeljnog dohotka. Postoje argumenti i za i protiv. S jedne strane su oni koji kažu da najbogatiji trebaju plaćati više poreze, a s druge strane su oni koji kažu da ovima koji više zarađuju treba ostaviti manje poreze, jer oni to opet investiraju, pa će otvarati nova radna mjesta. To i da se želi uvesti jako je komplicirano upravo zbog poreznih oaza.

Treba li ukinuti županije i smanjiti broj općina?

Naravno da treba ukinuti one općine koje ne mogu uprihoditi ni za plaću svojih načelnika. S druge strane postoje neke općine, pa i u okolici Dubrovnika, koje su opravdale svoje postojanje. Treba nam dobra reforma koja će kvalitetno podijeliti administrativna središta, jer određeni broj općina i regionalnih središta može dobro funkcionirati. Naravno da se uštede u radu ovih jedinica mogu provesti i digitalizacijom usluga, u koroni se najbolje vidjelo kako to funkcionira. Decentralizacija sama po sebi nije loša priča, ali joj treba pristupiti strateški i odgovorno.

A što s medijima, čuvarima demokracije koji su se posebno pogubili u digitalnom okruženju? Kako bi se oni trebali financirati, jer ovako besplatni, teško mogu opstati, a da ne izgube neovisnost?

Pitanje je koliko nama treba medija na određenom tržištu, teško mogu svi opstati. Dio ih se odlučio na naplatu sadržaja, ali to mogu samo oni koji imaju veliko tržište i kreiraju svakodnevno nove i zanimljive sadržaje. Također, postavlja se pitanje bi li naplata sadržaja ograničila kritičke poglede na neku situaciju, jer bi čitatelji plaćali jedan, eventualno dva medija? Također, bi li se takav sadržaja mogao dijeliti na društvenim mrežama koje su mnogima postale izvor informacija? A opet tu je i samo pitanje medijskog sadržaja na društvenim mrežama koje pojedine zemlje, poput Australije, žele izregulirati? Nažalost, ni ovdje nema lakog, ni jednostavnog rješenja.