test

INTERVJU NAIRA ASATRYAN 'Sveti Vlaho je nepoznat u Armeniji, ne znaju mu ni točno ime, a nema ni njegovih crkava'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Vrhunska pijanistica Naira Asatryan, rodom iz Armenije, dugi je niz godina naša sugrađanka. Njena životna priča nevjerojatno je zanimljiva

Razgovarao: Maro Marušić

Naira Asatryan rodila se 1977. godine u Erevanu, glavnom gradu Armenije, u obitelji koja se nije bavila glazbom. Otac je po zanimanju hidrogeolog, a majka inženjerka metalurgije, pa su zbog prirode posla često mijenjali mjesta prebivališta. Tako je mala Naira kao šestogodišnjakinja krenula u školu u Damasku, glavnom gradu Sirije.

Siriju je razorio nedavni rat. Kako je bilo osamdesetih godina kada ste vi bili tamo?

Uspoređujući s danas, bilo je fenomenalno. Nevjerojatno mi je da se sve ovo dogodilo. Sirija je onda bila jako razvijena i otvorena. Išla samu rusku školu pri ambasadi, ali živjela sam u arapskom kvartu. Sjećam se kako su žene bile zamotane, ali kada bi im muževi otišli na posao, skinule bi se, malo bi popijuckale i zapalile cigaretu. To su bili jako otvoreni ljudi, družili smo se s njima, naučila sam arapski. Nažalost s godinama sam ga zaboravila, jer ga ne koristim. Zemlja je bila prekrasna s puno kulture. Sjećam se kad su me roditelji vodili u Palmiru, to je čudo. Danas je sve to uništeno. Koja šteta.

U Siriji ste prvi put osjetili želju da svirate klavir?

Točnije, prvo sam osjetila poriv da budem balerina. Gledala sam film o balerini Ani Pavlovoj i to me toliko opčinilo da sam danima samo o tome razmišljala. Htjela sam postati balerina, ali tada u Damasku nije postojala baletna škola. Možda i bolje, jer život balerina je pomalo okrutan. Karijera kratko traje, a puno je odricanja. Poslije sam maštala o sviranju klavira, nešto me tu privlačilo, ali, nažalost, tamo također nije bila ni glazbena škola, pa nisam mogla početi.

Jeste li se zato vratili u Erevan?

Jesmo. Da nisam htjela početi svirati, duže bismo ostali. Majka me u Erevanu upisala na klavir kada sam imala devet godina, što je relativno kasno. Ali brzo sam pohvatala sve o čemu smo učili. Valjda mi je to dano odozgo.

Znači talentirani ste za klavir? Može li ga neko dijete svirati, a da nije talentirano?

Bog mi je dao taj talent. Smatram da se svako ljudsko biće na ovom planetu rađa s nekim talentom, ne postoji dijete bez talenta, samo je prava sreća hoće li se na vrijeme otkriti ili ne. Što se tiče sviranja klavira nekoga tko nije talentiran, on s predanim radom može puno naučiti, ali nikad neće biti vrhunski pijanist. Moraš ipak imati nešto u sebi.

Ubrzo ste osvojili i prve nagrade.

Osvojila sam drugu nagradu na natjecanju mladih talenata Armenije, bilo je to negdje pri kraju mog osnovnoškolskog obrazovanja. Već tada sam znala da ću biti profesionalni pijanist. Poslije sam bez problema upisala srednju glazbenu školu i akademiju. U gimnaziji nisam bila neki učenik, ali sam zato u glazbenoj bila odlična. Mislim da je vrlo teško djetetu bio sjajan u gimnaziji koja je zahtjevna, te paralelno s tim gurati glazbu. Zbog toga puno djece i u Dubrovniku odustane od srednje glazbene škole kada upišu gimnaziju.

Vratit ćemo se na to kasnije, ali prvo bih vas pitao o ratu koji se u vrijeme pada komunizma vodio u Armeniji. Kod nas u Hrvatskoj to je prilično nepoznato, jer smo mi u to vrijeme imali svoj rat. Kako je bilo živjeti i svirati za vrijeme rata?

Kao što je vama u to vrijeme bio nepoznat rat u Armeniji, nama je bio nepoznat rat u Hrvatskoj. Ukratko i tu se radilo o spornoj pokrajini Nagorno Karabah. Problemi su počeli kada je tu pokrajinu s većinskim armenskim stanovništvom Staljin pripojio Azerbajdžanu. Kada se raspadao Sovjetski Savez i kada je dolazilo do samostalnosti novih država počeo je sukob. Što da vam kažem, i vi sami koji ste prošli rat, sve znate. To je bio užas, godinama nismo imali struje i vode. Ja sam svirala klavir u kaputu, prsti su mi se ledili na hladnim tipkama, u stanu temperatura nikad nije bila viša od 12 stupnjeva. Onda bi struja došla sat, dva dnevno, pa bi svi upalili grijanje, ali to električne mreže nisu mogle podnijeti, pa bi napon odmah iskočio.

Nedavno je ponovno buknuo sukob u Karabahu. Kakva je sad situacija?

Srećom se smirilo. Sukob je kratko trajao, ali je puno ljudi poginulo. Putin je riješio stvar uvođenjem mirotvoraca u Karabah. Nevjerojatno mi je da svjetske sile mogu dopustiti tako nešto u 21. stoljeću. Sve je to politika. Turska je saveznik Azerbajdžana i godinama nije u dobrim odnosima s Armenijom, jer ne priznaje genocid koji su počinili još prije sto godina. A SAD i europske zemlje, zbog svojih interesa, ne žele se zamjerati Turskoj. U Americi živi milijun Armenaca i svaki predsjednički kandidat kako bi dobio te glasove obeća da će priznati genocid koji je Turska učinila, ali onda kada dođe na vlast, to zaboravi. I Biden je isto napravio, vidjet ćemo što će on učiniti. I dan danas je zatvorena granica između Armenije i Turske.

I onda ste na kraju došli u Hrvatsku koja ima sličnu priču s državama u okruženju. Kako se to dogodilo?

Prije dvadesetak godina bila sam na razmjeni studenata i završila sam u Lovranu na privatnoj akademiji profesora Mirkovića. Ta epizoda nije bila lijepa, ali mi je odškrinula vrata novoj budućnosti, jer mi je tijekom tog boravka ponuđeno da sviram na promociji jedne knjige u Lisinskom. Tamo su me opet zapazili, te mi ponudili da mijenjam na koncertu Lovru Pogorelića koji je otkazao nastup u Amadeu na Gornjem gradu. Na koncertu su bili glazbeni kritičari koje je moj nastup oduševio posebno Nenada Turkalja, pa sam tako opet krenula dalje, među ostalim, stigla i u Dubrovnik. Jako mi se svidio, uostalom kao i čitava Hrvatska. Da mi ne istekne viza i da što duže ostanem u Hrvatskoj, upisala sam doškolovanje na Glazbenoj akademiji u Zagrebu. Tijekom školovanja nastupala sam na koncertima diljem Hrvatske, često i u Dubrovniku, gdje sam upoznala muža i preselila se 2004. godine i otada sam tu.

Muž ne dolazi iz glazbenog sektora?

On nema veze s glazbom, ali njegova obitelj ima. Baba mog muža Piroška Radauš je također bila pijanistica i radila je u glazbenoj školi gdje i ja sada radim. Ona je rodom iz Mađarske, prvo je živjela i radila u Zagrebu i Splitu da bi na kraju došla u Dubrovnik.

Što ste radili kada ste došli u Dubrovnik?

Rodio mi se sin, pa nisam previše svirala osim u hotelima Gorana Štroka. To mi je odlično došlo da ostanem u formi. Tek kasnije sam svirala Mozarta s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i to mi je bio prvi pravi koncert nakon duže pauze.

Je li stresno nastupati uživo? Ima li treme?

Jako volim i poštujem sve druge oblike umjetnosti, i slikarstvo, i film, i književnost i moram reći da im pomalo zavidim. U svim tim oblicima umjetnosti nema tog stresa kakvog ima sviranje uživo. Nikad se toga ne riješiš, koliko god si uvježban, uvijek je prisutno. Mnogi talentirani glazbenici nažalost odustanu od svirke, jer se ne znaju nositi sa stresom. Pojede ih. Glazbenik na sceni mora biti samouvjeren, jakog garda, a nije to lako postići. Naravno da ponekad fališ notu, važno je da grešku sakriješ, da brzo ispraviš, da se ne primijeti. To je čitava jedna zasebna vještina.

Prije sedam godina počeli ste predavati djeci zaposlivši se u glazbenoj školi. Koliko djece se upisuje na klavir?

Klavir je uz gitaru uvijek pri vrhu izbora instrumenata. Puno djece upiše, ali mnogi vrlo brzo odustanu. Na kraju srednju glazbenu školu nastavi jako mali broj djece. Imala sam talentiranu djecu koja su bez problema mogla upisati srednju školu, ali odustala su, jer je vrlo teško uskladiti učenje i sviranje. Evo, upravo sam imala jednu odličnu učenicu koja je bez problema mogla nastaviti srednju glazbenu školu, ali je odustala, jer smatra da uz gimnaziju ne bi imala dovoljno vremena paralelno se posvetiti sviranju. Njoj je san upisati medicinu, pa bi je sviranje samo odvlačilo od učenja zahtjevnog gimnazijskog gradiva. U biti srednju glazbenu školu trebaš upisati samo ako se misliš baviti s njim, a djeca u tim godinama teško mogu donijeti tako važnu odluku.

Koliko dijete dnevno treba vježbati da bi pratilo gradivo?

U prvom, drugom razredu četrdesetak minuta do sat vremena dnevno je dovoljno. Kasnije kako je gradivo zahtjevnije, treba povećavati vrijeme vježbanja. Sjećam se kako bi meni mama govorila da prestanem vježbati koliko bih dugo bila za instrumentom (smijeh). Valjda je meni i mojoj generaciji bilo lakše, jer nismo imali sva ova tehnološka čudesa s kojima su današnja djeca okružena. Moj sin bez problema tri sata igra Minecraft.

Živite u Dubrovniku mirnim obiteljskim životom. Je li vam nekad ipak žao što niste došli do najvećih svjetskih pozornica obzirom da ste vrhunski pijanist i da ste toliko vremena i truda uložili?

Nije mi žao. Ne možeš birat gdje ćeš se rodit, ali možeš birat gdje ćeš živjeti. Dubrovnik mi je super, obožavam ga. Ne volim puno putovati, zamaraju me ta putovanja. Dovoljno mi je što u ovom gradu imam kako domaću, tako i stranu publiku. Naravno da sam sanjala o nastupu u Carnegie Hallu dok sam bila mlađa i ambicioznija, ali kako sam odrastala shvatila sam da nije u tome sreća. Ja se bavim glazbom jer je volim, a ne zato jer hoću ganjati neku karijeru. Da sam se posvetila karijeri morala bih žrtvovati puno toga. Gotovo je nemoguće uskladiti obitelj i karijeru. Puno je tu odricanja, stresa, vježbanja, za neke druge stvari ti ne ostaje vremena. Vježbaš osam sati, a drugo zaboravi.

Ipak postoji lakši put. Sviranje pop pjesama po svadbama i hotelima.

Da, to je lakše. Mnogi glazbenici odu tim putem, jer se može zaraditi pogotovo u sezoni. I ja sam svojevremeno svirala evergreene u Palacea. U dobrim vremenima znalo se tu lijepo zaraditi, od 700 do 1000 kuna po nastupu. Ja ipak puno više volim svirati klasičnu glazbu, nego pop pjesme, a klasična glazba nije za hotele. Sjećam se što mi je ondašnji direktor Palacea Malerba rekao kada sam svirala klasiku: To je lijepo, ali daj neke koje gosti znaju (smijeh). Ljeti neki glazbenik u Dubrovniku, koji uopće nije vrhunski, nego nekakav srednji kvalitet, može dobro zaraditi. I to je također legitimno i ja to podržavam.

Sjajno pričate hrvatski.

Valjda radi ruskog. Postoje neke razlike između ta dva jezika. Padeži su teži u hrvatskom, ali je ruski teže pisati, jer se ne piše onako kao što se izgovara kako je to u hrvatskom. U učenju hrvatskom mi je pomoglo što sam puno čitala.

Kada uspoređujete Hrvatsku i Armeniju, koje su prednosti, a koje mane?

More je velika prednost Hrvatske. Obožavam ga, kupam se i u studenom. Kada sam došla u Dubrovnik, smetalo mi je što je mali grad, svi sve znaju. Tako je, valjda, u svim malim gradovima. To mi je u početku bilo teško nakon milijunskog Erevana, a poslije sam se naviknula i prihvatila kao kulturu življenja. Ima to i svoje prednosti. Smeta mi bura, bude jako hladno, ali inače je u Hrvatskoj puno bolja klima nego u Armeniji. Jugo volim, ne smeta mi glavi, a nije hladno. Moj brat zna biti neraspoložen po jugu (smijeh). Postao je pravi Dubrovčanin. Voli blitvu i ribu, meni je meso još uvijek draže. Što se tiče ljudi, više ih je dobrih, nego loših. Na kraju krajeva da mi nije lijepo, ne bih ostala. Što se Armenije tiče, ne volim hladnoću i ne volim što je previše tradicionalna i konzervativna za moj ukus. Dosta je patrijarhalna. Nisam previše ni za feminizam, nego za neku sredinu kao što je slučaj u Hrvatskoj. I dalje je muškarac taj koji u Armeniji zarađuje za obitelj, a žena je u kući i bavi se djecom. Ovdje žene puno više rade nego tamo. Ako ste pravi umjetnik bit ćete sretni u bilo kojem kutku svijeta, jer umjetnik nosi svoju sreću u sebi i njegova sreća ne ovisi o vanjskim okolnostima. Ja osobno ne očekujem da će me nešto ili netko usrećiti, jer me usrećuje moja glazba. Naročito klasična glazba me puni pozitivnom, zdravom i optimističnom energijom i pomaže mi da u ljudima vidim samo dobro, ne osuđujem ih i lako im opraštam.

Armenija i Dubrovnik imaju nevjerojatnu i neraskidivu poveznicu, a to je sveti Vlaho. Znaju li Armenci za tradiciju i ima li uopće crkava svetog Vlaha u Armeniji?

Ta priča je zaista nevjerojatna. Armenci je tek upoznavaju u zadnje vrijeme. U doba Sovjetskog saveza bio je ateizam, nije se o vjeri puno govorilo. Armenska crkva je inače jedna od najstarijih na svijetu. Što se tiče samog svetog Vlaha, on je prilično nepoznat svetac u Armeniji, čak točno ne znaju ni kako mu je pravo ime. Valjda i kako je Sebasta, odakle je on, odavno pripojena Turskoj još od vremena Osmanskog carstva. Tamo je bila crkva svetog Vlaha, ali Turci su je srušili. U Armeniji nema crkvi svetog Vlaha i kada su se počeli upoznavati s pričom o svetom Vlahu i Dubrovniku u početku nisu mogli vjerovati, Čak i najviši armenski crkveni poglavari, koji su dolazili na Festu svetog Vlaha, čudom su se čudili u cijelu priču i pitali se kako je moguće da je Vlaho postao zaštitnik grada koji nije postojao u vrijeme dok je on živio, a pri tom je riječ o potpuno drugoj lokaciji. U međuvremenu, bili su armenski novinari u Dubrovniku i snimili su dokumentarac koji je prikazan na nacionalnoj televiziji, pa su se mnogi Armenci upoznali s čitavom legendom. S druge strane ni Dubrovčani ne znaju apsolutno ništa o Armeniji, osim valjda da je otamo Kim Kardashian (smijeh).

Armenci, baš kao i Hrvati, žive svuda po svijetu, najmanje u svojoj zemlji.

Armenija ima 3 milijuna stanovnika, a u inozemstvu ih živi puno više od tog broja, skoro 10 milijuna. Najviše u Rusiji dva i nešto milijuna, u Americi milijun, U Južnoj Americi također dosta, najviše u Argentini. Ima ih i u Australiji i po drugim dijelovima svijeta. Najpoznatiji Armenci su šahovski velemajstor Tigran Petrosyan, Charles Aznavur, Cher (Cherilin Sarkisian), Andre Agassi, Atom Egoyan (kanadski redatelj), Steve Jobs, Gari Kasparov, Aram Khachaturian, Alain Prost, William Saroyan (američki pisac), Steven Zailian (holivudski scenarist), Sergey Lavrov (Kalantaryan)…

Popularni Članci