INTERVJU MATO BRAUTOVIĆ 'Bilo bi idealno da vlast financira medije, ali da se ne miješa u uredničku politiku'

Razgovarao: Maro Marušić

Mato Brautović je dugogodišnji profesor na Sveučilištu u Dubrovniku na Odjelu komunikologije. Školovao se, među ostalim, i u Sjedinjenim Američkim Državama, a jedan je od sveučilišnih pionira u čitavoj regiji što se tiče podučavanja online novinarstva. Objavio je brojne znanstvene radove na tu temu. Upravo piše knjigu o povijesti interneta u Hrvatskoj. Kud ćeš boljeg sugovornika za komentiranje modernih medija.

Što kažete za današnje medije?

Najviše pratim internetske medije kao i većina ljudi. Radio najviše slušam u automobilu ili u kafiću, ali nikad ne idem ciljano slušati vijesti na radiju. Što se tiče televizije, nemam vremena, ali ni želje i potrebe čekat vijesti u 19, 19 i po. Televizija je linearni medij i ona nije za naše moderno doba. Zanimljivo kako se u Hrvatskoj stalno ističe kako televizija ima još uvijek jak utjecaj na stavove građana, ali smatram da to nije tako. Što se tiče internetskim medija oni se najviše prate, ali istovremeno pomalo gube bitku s društvenim mrežama. Društvene mreže nisu primarno news mediji, ali svejedno se korisnici tamo informiraju, čak pronađu njima važne informacije koje ne bi našli u klasičnim medijima. Internetskim medijima najviše zamjeran preveliku fokusiranost na brzinu. Zbog brzine, informacije se dovoljno ne provjeravaju. S druge strane konzumenti nisu dovoljno educirani razlikovati pravu informaciju od lažne, plaćenu od novinarske. To je veliki problem.

Bi li trebalo uvesti u škole obavezni predmet medijski odgoj da se od najranijeg doba djeca educiraju po pitanju medija?

Oni imaju nekakvu edukaciju, ali to je sve nedovoljno i u sklopu drugih predmeta. Trebalo bi uvesti zaseban predmet medijski odgoj ili medijska pismenost. O medijima se u školama počelo razgovarati tek prije 10, 15 godina. Međutim, one generacije prije nisu imale nikakvo medijsko obrazovanje. Oni ne razlikuju plaćeni sadržaj od neplaćenog, niti će koristiti internet da provjere neku činjenicu. Nažalost ni dio novinara ne provjerava činjenice, a kamoli prosječni korisnici medija.

Današnje novinarstvo je brzo, trči se za klikovima bez da se dovoljno provjeravaju informacije, a sve kako bi se izvukao što veći novac od oglasa. S druge strane portali su besplatni. Bi li se trebala nekako uvesti naplata sadržaja koja bi možda poboljšala kvalitetu novinarstva, jer se onda ne bi toliko jurilo za žutilom i crnom kronikom, odnosno čitanošću? Ne znam, možda da država donese zakon da se mora naplaćivati medijski sadržaj?

To je posljedica prvih godina interneta. Bile su to slobodarske godine, temeljene na slobodnim izvorima, razmjeni informacija bez naplate, a mediji su shvatili da je to nova platforma koja bi se mogla dodatno iskoristiti za već gotov sadržaj. Dali su publici sadržaj koji je besplatan i stvorila se navika da su informacije na internetu besplatne. To se ljudima ugradilo u mindset i sada prosječan građanin nije spreman potrošiti ni 10 kuna mjesečno za kvalitetan sadržaj u medijima. Veliki problem što se tiče hrvatskih medija je da ih imamo previše na premalom tržištu. Živio sam u Americi i mogu kazati da su gradovi ispod 100 tisuća stanovnika medijski zapostavljeni, a pogledajte samo koliko ih je u Dubrovniku i drugim dijelovima Hrvatske. Na razini savezne države u Americi postoje svega dvije, tri novine koja se čitaju. Taj ogroman broj medija u Dubrovniku i Hrvatskoj smanjuje mogućnost da se na tržištu zaradi novac, jer je kolač premal za svih, odnosno disperzira se. Smatram da nije dobro da država uvodi neke nove regulacije po pitanju medija, jer je ionako sve previše regulirano, ali to ne znači da ne trebaju pomoći medijima kao čuvarima demokracije. Trebao bi se pronaći neki model koji naravno mora biti jako transparentan. Postoji Fond za pluralizam medija koji nije baš najtransparentniji. Treba jasno reći koji sadržaj se financira, zašto se financira, na koji način i da je taj podatak dostupan svakom građaninu u bilo kojem trenutku. Mediji jesu osnovani radi profita, i privatni su biznis, ali opet imaju i važnu društvenu ulogu. Ponavljam, treba im pomoći, ali da su ti podaci transparentni te da u medijima stoji koji su to sadržaji. To vrijedi i za lokalnu vlast koja financira medije, za poduzeća u javnom vlasništvu i slično. U Americi je primjerice zabranjeno da se vlast oglašava.

A u Hrvatskoj se vlast najviše oglašava u medijima zbog svojih interesa, jer im tako vežu ruke u slobodnom pisanju.

Apsurd je što politika da novac medijima i blokira im nepristranost, a to nije njihov novac, nego je riječ o javnom novcu. Bilo bi idealno kada bi vlast dala novac medijima na transparentan način, ali da se ne miješa u njihovu uređivačku politiku.

Problem je što medijima treba novac za funkcioniranje, a do njega nije lako doći. Čitatelji ne plaćaju sadržaj, sve više oglašivača nudi svoje proizvode preko društvenih mreža, a ne medija...

Iskreno ću vam reći, pravo rješenje ne znam. U Americi građani znaju financirati medije crowdfundingom, ali kod nas takav mentalitet ne postoji. To smo i prije kazali. Zbog navike da su informacije besplatne, građani ih ne žele financirati. Jedan teoretičar medija s kojima sam još davno razgovarao mi je rekao da netko tko se želi ostvariti u kreativnoj industriji poput medija i umjetnosti treba imati partnera(icu) koji će ga financirati. Drugim riječima mecenu. Nažalost, nema nekog pravog rješenja za kreativnu industriju odnosno medije. A s druge strane postoji stvarna potreba građana za kvalitetnim medijima. A s treće strane riječ je o privatnom biznisu.

Ukratko ludilo.

Svatko se snalazi na neki svoj način. Recimo portal Monitor.hr je profitabilan. Riječ je o jednom od prvih portala u Hrvatskoj.

Ali najluđe je što oni imaju jako malo svog autorskog sadržaja.

Da, ali s druge strane daju linkove na originalne tekstove, pa njima povećavaju čitanost. Zato veliki mediji nemaju ništa protiv da im oni uzimaju tekstove i linkaju ih.

Bi li Facebook i Google trebali na neki način pomoći medijima? Ipak i jedni i drugi od njih imaju koristi.

Problem je što su to globalne tvrtke i vrlo je teško tako nešto regulirati na svjetskoj razini. S druge strane oni nisu kreatori sadržaja, nego korisnici. Teško bi bilo izregulirati da korisnik može ili ne može linkati neki medijski sadržaj na Facebook, a pogotovo na koji način raspodijeliti novac medijima. Google medije koristi za svoje oglase i plaća im, sad ostaje pitanje je li to dovoljno. Europska unija u zadnje vrijeme pokušava naći neki model, ali nisam siguran hoće li to oni uspjeti riješiti. Treba naći neko rješenje koje je pošteno i prema jednoj i prema drugoj strani, a u praksi će ga biti jako teško pronaći.

I najveći mediji poput New York Timesa i Guardiana muku muče s financijama. Guardian na kraju svakog članka 'prosi' konzumente da mu udijele koju funtu.

New York Times mi stalno šalje obavijesti da se pretplatim mjesečno za dva, tri dolara. Eto koliko i njima treba, a radi se o velikom mediju. Sjećam se iz Amerike njihovih tiskanih izdanja, to je razina novinarstva kakva nikad u Hrvatskoj nije dosegnuta. Nevjerojatno duboko idu u analizama, ali naravno da i oni ponekad zablese i krenu u skroz pogrešnom smjeru. Postoje razne knjige o tom mediju koje kazuju da o nekim temama nikad ne pišu. Recimo o pravima radnika. A neke druge teme će prenaglasiti kao da su to najveći mogući problemi.

Sigurno ih netko financira, odnosno taj netko ima interes da se o tome ne piše.

Naravno, samo su oni u tome puno transparentniji. Točno se zna koju politiku koji medij zastupa. New York Times i Washington Post su liberalni mediji, Guardian je lijevo orijentiran, Daily Telegraph su konzervativci… Stvari se tamo prezentiraju točno na takav način. Kod naših medija se to ne zna. Jedan dan čitaš jedno, drugi dan drugo. Jasno kod nas je to zbog nedostatka novca. Koliko su god američki i britanski mediji u krizi, njihovo tržište je znatno veće i mogu se kako tako pokriti.

Što kažete o izvještavanju medija u koroni?

Mediji su u koroni dokazali da imaju važnu društvenu ulogu. Nisu se ljudi informirali na društvenim mrežama, nego su pratili medije. Znači, ako je netko mislio da zbog društvenih mreža neće biti potrebe za medijima, ova ga je situacija jako demantirala. Sigurno su donekle doprinijeli da kriza s koronom u ekonomsku smislu bude veća, jer su jako potencirali priču. No riječ je o izvanrednoj situaciji koja se događa jednom u sto godina, pa im nije za zamjeriti. Lako je biti general poslije bitke, tek će se za pet godina utvrditi što se stvarno događalo. Nije lako medijima bilo izvještavati o koroni, jer nitko nije znao prave informacije, čak ni znanost. Znanost nije što je nekoć bila, ona je u sličnim problemima kao mediji. Podrazumijeva se da znanstvenici nađu novac na tržištu, a kad ih netko financira, pitanje je koliko imaju nepristranosti. Na kraju je bila hiperprodukcija informacija o koroni, a teško je bilo shvatiti što je tu istina.

Veliki problem u doba interneta su i lažne vijesti. Kako spriječiti njihovo objavljivanje? Treba li kažnjavati nekim zakonom?

Ne mislim da treba kažnjavati, nego treba ljude obrazovati kako novinare, tako i korisnike društvenih mreža. Treba ih educirati da postanu svjesni što rade i kako nekome mogu štetiti. Prije nekoliko godina izašlo je istraživanje o korisnicima Facebooka koji najviše šire lažne vijesti. Ispostavilo se da su to osobe starije od 65 godina, odnosno oni koji su najmanje educirani o medijima. Oni su naučili na jednosmjernu komunikaciju, na mali broj izvora, na neke autoritete kojima vjeruju i jednostavno dovoljno ne provjeravaju informacije iz više kutova. Tu se opet vraćamo na medijski odgoj s kojim bi trebalo krenuti već od vrtića.

U zapadnim zemljama već postoje softveri za pisanje vijesti. Hoće li roboti u budućnosti zamijeniti novinare barem što se tiče servisnih informacija?

Definitivno će ih zamijeniti, a mnogi će ostati bez posla. Ti softveri generiraju podatke, odnosno pišu tekstove. Jedan je softver iz Amerike već prije pet godina napisao milijardu vijesti. Neki su otišli toliko daleko da mogu napraviti i video. Nema šanse da netko prepozna je li vijest ili video radio robot ili čovjek. Naravno, sada ti softveri pišu vijesti za sport, vremensku prognozu, potrese, odnosno one rubrike gdje važnu ulogu imaju statistički podaci. Algoritam čak razlikuje za koju publiku piše vijesti. Recimo u sportu tako može pisati izgubili smo ili dobili smo ovisno kome se obraća. Ne moraju nužno roboti u novinarstvu biti loši. Ako preuzmu pisanje servisnih vijesti, novinarima će ostajati više vremena za istraživanja, jer kreativnost čovjeka ipak ne mogu zamijeniti.

Kakva je situacija na Sveučilištu u Dubrovniku? Ima li i dalje potražnje za studijem Mediji i kultura društva?

Da, proteklih se godina čak tražilo od našeg Odjela da se poveća upisna kvota. Ima potražnje, jer je dosta širok smjer za koji se ljudi obrazuju. Mogu biti novinari, raditi u odnosima s javnošću, ali i bilo kojoj drugoj branši, jer danas su sve organizacije medijske organizacije. Ne postoji kafić, restoran, obrt ili poduzeće koje barem nema web ili Facebook stranicu. Znam da kad god bi nas netko pitao da mu nađemo čovjeka za posao, da ga nismo uspjeli naći. Imamo evidenciju diplomiranih studenata i svi su oni našli posao.

Intervju je prvotno objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik petkom