Što sad radite?

Nakon što sam proveo 4 godine u kineskoj kompaniji na Pelješkom mostu, danas radim u jednoj velikoj hrvatskoj firmi stranih vlasnika i uživam. Možda moj najbolji posao do sad. Bavim se nekretninama za poslovne potrebe, odnosno poslovnim prostorima.

Znači bolje u privatnom sektoru nego u politici?

Zaključak je da se ljudi koji drže do sebe nemaju razloga baviti političkim i javnim funkcijama. Ako nisi bezobrazan i nećeš krasti ili nisi mesijanski egotriper, nemaš apsolutno nikakav motiv da se baviš poslom koji je višestruko stresniji, a manje plaćen od privatnog sektora. Altruizam kao motiv nitko ne razumije i ne honorira.

Može li uopće itko uspjeti u politici bez populizma? Samo s idejama za koje smatra da su vrhunske bez obzira hoće li mu štetiti ili ne?

Ja vjerujem u svoje ideje i smatram da su dobre, ali isto tako smatram da ih mnogi, točnije većina neće razumjeti. Ne želim ih uopće uvjeravati u suprotno, odgovara mi biti u manjini. Naravno da se na taj način ne može uspjeti u politici. Pa i medijskom okruženju u kojem se sve redikulizira i izvrće, dobre ideje nemaju šanse. Neki od najvećih svjetskih vođa 20. stoljeća danas bi radi plitkih medijskih interpretacija njihovih izjava bili predstavljani kao redikuli.

Vidjeli smo sada kako je gradonačelnik Mato Franković govorio o zabrani apartmana. To je na tragu antipopulizma. Šta vi kažete o toj temi?

Problem apartmana u Dubrovniku izuzetno je dubok i kompleksan. Nažalost, istovremeno je riječ o najvažnijoj dubrovačkoj ekonomiji i najvećem problemu. Kako to pomiriti? Ovdje ću samo iznijeti moje mišljenje, nemam nikakvu potrebu uvjeriti čitatelje da je ono najbolje. Dakle,nije glavni problem da ima viška apartmana, nego je glavni problem to što nema stambenog prostora priuštivog obitelji poput naprimjer moje. Odnosno problem nije turistički, nego urbanistički. Smatram da je riječ o urbanističkom problemu koji počinje na Velikim žalima, a završava na Orsuli.
Mi, koji smo u životu živjeli u drugim gradovima, makar samo studirali u Zagrebu imamo malo širu perspektivu. Na primjer, znamo koliko je u posljednjih 20 godina izgrađeno novih kvartova. Evo kada već spominjemo glavni grad, navedimo Vrbane, Lučko, Lanište, i brojne druge nove kvartove. Dubrovnik istovremeno nije napravio nijedan novi kvart. Zadnji kvartovi rađeni su još sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ta je odluka namjerno donesena kako bi grad rastao. Jer grad ako raste demografski i ekonomski, mora rasti i prostorno-planski. Odlučili su:napravit ćemo Čokolino, Goricu, Peyton, Tupovo naselje, Zlatni potok… na kraju i Novu Mokošicu. Dubrovnik je sada na sličnoj prekretnici da urbanistički mora početi rješavati svoje probleme. Umjesto da smo planirali rast stanovništva, nama se dogodila stihija zvana Župa. Ona se slučajno dogodila, jer nismo napravili urbanističke planove koji odgovaraju ekonomiji i demografiji ovog grada. Zato nema smisla problem apartmana rješavati zabranama. Na kraju krajeva, u 21. stoljeću ne bi ništa trebalo zabranjivati jer se svaka zabrana tehnološki lako izigra.

Ali neki gradovi poput Amsterdama, a nedavno i New Yorka uveli su zabrane novih apartmana.

I ništa s tim nisu postigli. I dalje buja iznajmljivanje na crno preko raznih aplikacija. Uvijek se može kazati to mi je rođak iz inozemstva. Tako se radi od starih dana. Dio popularnih platformi za iznajmljivanje upravo je i nastao kao odgovor na takve zabrane.

Sjetimo se samo legendarne izjave Toma Šeparovića kada su ga pitali je li prijavio goste, a on rekao da nije, jer mu nisu ništa učinili.

Možemo gubiti energiju zabranjivanjem i loviti vještice, ili shvatiti da je problem u urbanizmu i da je grad skučen, te da ga treba širiti. Upravo temeljem prošlih iskustava što se napravilo dobro, a što loše, možemo graditi nove kvartove i donositi bolja rješenja. Može li se negdje sjeverno ili zapadno od naselja koje se zove Dubrovnik izgraditi „nova Župa“, ali organizirana poput Novog Zagreba ili Gorice svetog Vlaha, a ne da izgleda urbanistički neuredno, da ima ulice, trgove, trotoare, društvene sadržaje, parkove, a da je pritom u zoni koja nije turistički atraktivna? Naravno da može.

Može li se pitanje apartmana rješavati progresivnim porezom? Nekoga tko ima jedan ili dva apartmana malo oporezit, a nekog veleposjednika puno?

Porez će se sigurno podizati, jer je ovakav doista neprimjereno nizak. Ali, vlasnik velikog broja apartmana lako će prebacivati poslovanje u onaj pravni oblik kojim ga se manje oporezuje, pa biti obrt, doo, fizička osoba... Sve i kad bi plaćao veći porez nego sad, ne bi se problem riješio. Da, država ili grad bi na taj način više zaradili, ali taj višak novca ne bi potrošili na dobra rješenja, nego za uhljebe (smijeh). Recimo od parkinga se godišnje utrži par milijuna eura, i na što taj novac ide? Na gradnju novih parkinga ili na plaće, nepotrebna zapošljavanja i poslovna putovanja?

Kad smo već kod parkinga, hajdemo na teme zbog čega sam vas zvao na ovaj razgovor. Je li parkiranje i vožnja auta relikt povijesti? Govorili ste gore kako ništa ne bi trebalo zabranjivati u 21. stoljeću, no bi li ograničavanje prometa, ipak bilo dobro za građane i turiste? Naravno, da se istovremeno poboljša javni prijevoz i izgrade biciklističke staze.

Što se ovoga tiče, najveći problem je u prometnoj kulturi i mentalitetu. Nisam sklon stranki Možemo, koja je za moje shvaćanje previše lijevo, ali pogledajte samo što su njima napravili kada su spomenuli da u centru Zagrebu treba maknuti promet. Kuka i motika radi nečega što je potpuno normalno za reći, a to je da korištenje automobila u urbanom prometu treba ograničavati. Očito je mentalitet većine zapeo u 20. stoljeću i teško ga je mijenjati. Još se valjda ljudi nisu nauživali 20. stoljeća, pa ih treba pustiti da guštaju (smijeh).

Bi li električne bicikle u Dubrovniku bile dobro rješenje? Uvijek se govorilo kako su uzbrdice problem za vožnju biciklom u Dubrovniku, a električne te poteškoće minimaliziraju.

Naravno da bi električne bicikle bile sjajno rješenje za Dubrovnik, ne samo kao poboljšanje prometa, nego i zdravlja građana. Čak i ljudi koji imaju poteškoća pri hodanju bez problema električnom biciklom mogu i na Osojnik. Ali opet se vraćam na kulturološki problem. Ne može se to uvesti preko noći, trebale bi godine i velika strpljivost. Za deset godina bi se primilo i sigurno bi nam život s poboljšanim javnim prijevozom i biciklističkim stazama donio jako puno benefita na području urbanizma, zdravlja, ekologije, odnosno čitave kvalitete života. Volim aute i volim vozit, ali svakako bi bilo bolje da se što manje krećemo automobilima po gradu. Opet ponavljam riječ je o dugotrajnom procesu. Dobro znamo što vozači misle o biciklistima, da bi njih, a ne obratno, trebalo ukloniti s prometnica (smijeh). Nisu problem ogromni kamioni i autobusi-harmonike koji zapinju po gradskim ulicama, nego najmanja prometala. Što se tiče javnog prijevoza, zanimljivo je da ovakve linije kakve danas imamo su nastale prije 40, 50 godina. Život se promijenio, ali ne i javni prijevoz. Sigurno postoje bolja rješenja i na tom polju, te prostor za napredak.

Odakle se vama rodila ljubav za bicikle? U Dubrovniku je to ljudima zadnji sport.

Vozio sam, naravno, kao dijete, ali ljubav prema biciklima mi se ponovno vratila tijekom studija u Zagrebu. Gore sam shvatio koliko je to fenomenalna stvar koja ti omogućuje da za relativno kratko vrijeme svuda dođeš. Zbog bicikle sam Zagreb naučio u svega par mjeseci i vjerojatno sam ga bolje poznavao od pola rođenih Zagrepčana. Nakon povratka u Dubrovnik opet sam prestao vozit sve dok mi se nisu pojavili bolovi u koljenu. Doktor mi je rekao da moram učvrstiti mišiće i tada sam opet kupio bicikl i krenuo s vožnjom. I koljeno super radi. Osim toga, stručnjaci za mentalno zdravlje slažu se da je biciklizam, kao i drugi kondicijski sportovi na otvorenom, poput trčanja, izuzetno učinkovit u borbi protiv depresivnih i anksioznih stanja. Ja nisam imao tih problema, ali me biciklizam jest naučio važnim mentalnim lekcijama, a to je da tvoja granica nije tamo gdje misliš da je tvoja granica, nego puno, puno, puno dalje. Kad misliš da više ne možeš, možeš još deset puta toliko. Na biciklu, ali i na svim drugim poljima života je to tako, a tu lekciju mene je osobno naučila bicikla i bicikliranje. Danas vozim u rekreativne svrhe, sportski, nije da se s njom krećem po gradu, jer nije jednostavno, a i premalen je grad. S mojim mountain bikeom samo izađem iz grada i krenem na neke makadamske staze. Nažalost, vozači automobila bicikle po gradu ne žele vidjeti ni na kolniku, ni na pločniku, iako zakonski imamo jednaka prava kao i svi ostali sudionici u prometu.

Vozači se najviše žale na bicikliste na potezu magistrale od Dola do Mosta, jer je ta dionica jako prometna.

Kao vozač auta i bicikle ja to tako ne doživljavam, ali razumijem da ljudima može biti problem. To se može riješiti na način da se postave putokazi koji obavještavaju strane bicikliste da postoje okolni putevi koji bi im bili zanimljiviji i sigurniji za vožnju. Recimo u Dolima staviti uputu biciklistima da im je sigurnije i ljepše popeti se na Lisačke rudine pa preko gornjih sela Dubrovačkog primorja sve do Zatona. Uska grla bi ostale samo dionice od Štikovice do Mosta i Duboka Ljuta. I Župa, a posebno Konavle mogu se svladati okolnim putevima koji su sami po sebi spektakularni. Biciklisti bi u velikom omjeru takvu uputu ispoštovali, a tim selima koja nisu na glavnoj prometnici to bi donijelo živost i turiste.

Koliko je uopće na jugu Hrvatske razvijen turistički biciklizam?

Postoje više tipova biciklista. Pravi avanturisti koji svijetom putuju na biciklima, i oni koji u neku destinaciju dođu autom ili avionom, pa tamo voze svoje ili unajmljene bicikle. U destinacijama kojima borave koriste aplikacije koje im objašnjavaju gdje je najbolje voziti. Inače, Konavle i Pelješac su idealne lokacije za bicikliste. Pelješac je posebno spektakularan i prepoznat je kao idealna biciklistička destinacija. Njima bi se mogla prilagoditi ugostiteljska ponuda, da nije samo vino, peka, pršut… Neće netko tko je došao s biciklom piti vino. Njima treba voće, neki proteini, sir. Radi se o ljudima kojima je zdravlje važno. Baš sam nekidan sreo ekipu u kasnim pedesetim godinama koja putuje s biciklima. Ne bih ništa imao protiv da vidim tako svoje roditelje. Puno bolje da su aktivni, nego na kauču. Zato nemojte mrzit te ljude kada ih sretnete u prometu, nego im na neki način zavidite. Ako vam smetaju biciklisti, postanite biciklist pa ćete vidjeti da nije u biciklistima problem (smijeh).

Otkrijte nam najbolje lokacije na jugu Hrvatske za vozit?

Što se tiče mountain bikea najbolje lokacije su na Pelješcu. Potez od Putnikovića do Žuljane kroz spektakularnu šumu s fenomenalnim pogledima. Riječ je o požarnom putu s klasičnim makadamom koji preporučam ne samo biciklistima nego i šetačima. Sjajna je i Podlaštica, na pola puta između Orebića i Trpnja. To su zemljane staze što je raritet na našem području gdje je većinom kamen. Odlična lokacija je od Pobrežja do Vrbice. Nedavno je naš biciklistički klub uredio tu staru kamenitu stazu. Zahtjevna je za biciklizam, nije za početnike i za obične bicikle, ali odlična za pješačenje. Još jedno prelijepo mjesto je brdo Velebić poviše Zatona. Također svakome preporuka da ga prođe pješke, ako nema biciklu. Naravno Konavle se ne smije nikako preskočit, ima sjajnih mjesta. A napredni biciklisti mogu voziti i na Malašticu u Župi koja je teška za uspon.Na užem području grada, ono što može svatko je Kantafig-Batahovina pa po željezničkoj pruzi do Šumeta. Prizori su divni, a uspon, u skladu s austro-ugarskim inženjerstvom – blag. Sa svojim četverogodišnjakom znam nekad voziti i po Srđu, ali gore je preveliki kaos u kojem se paralelno odvija lov, turizam, stočarstvo i rekreacija pa treba biti oprezan.

Spomenuli ste biciklistički klub. Raste li u njemu broj zaljubljenika? Što je s mladima?

Broj je konstantan i nema baš mladih. Nažalost, dobar dio mladih tuče sezonu i nitko nema vremena za ništa osim trčanja za zaradom. Nećemo sad ulaziti i u tu temu. Mogu samo kazati da u klubu ima super ljudi koji su ugledni u društvu, a svoje slobodno vrijeme troše na dva kotača. Mislio sam da će se s vremenom taj krug širiti, ali nije tako. Biciklizam je način života, zahtijeva vrijeme i posvećenost. Zanimljivo da kroz osnovnu školu djeca voze, a kasnije u srednjoj prestanu i ne vrate se. Siguran sam da bi kroz vožnju bicikle prizvali one lijepe osjećaje iz djetinjstva. LeBron James je o tome pričao. On je strastveni biciklist i često govori koliko ga to vraća u djetinjstvo. Bicikla jest sloboda i meditacija. Ovdje bih iskoristio priliku i pozvao sve na centralni događaj našeg kluba, a to je cestovna utrka Granfondo Konavle te biciklijada i dječja utrka koji će se održati u nedjelju, 15. listopada po rasporedu kojeg možete naći na klupskim Facebook i internetskim stranicama.

Je li vam ikad pao na pamet triatlon kao nadogradnja?

Ne volim trčat (smijeh). Zanimljivo je da je triatlon u Dubrovniku razvijeniji od samog biciklizma. Vjerojatno je to zato, jer dobar dio njih proizlazi iz plivanja i vaterpola, pa trčanjem i biciklom nadograđuju. Meni je ovo dovoljno, ne vjerujem da bih za triatlon i našao vremena.

Koliko košta električna bicikla?

Nekakva pristojna električna bicikla može se naći za oko 1500 eura. Naravno, ako ćete njome ići na Sniježnicu, morat ćete platiti puno više. Ali, gradski modeli - nije to više tako skupo. Najčešće su bicikle s prenosivom baterijom koja se izvadi i odnese doma napuniti. S napunjenim baterijama može se voziti nekoliko sati. Mislim da je to za Dubrovnik fantastična stvar, kako za kretanje gradom, tako i za zdravlje. Ne mogu vjerovati da će neki radije birati električni romobil, a ne električnu biciklu koja je puno sigurnija i stabilnija. Inače, s električnom biciklom svi gradski usponi svladaju se bez ikakvih problema, otprilike s istim angažmanom snage kao da ste hodali.

Hajdemo za kraj još na jednu temu mimo biciklizma. Svojevremeno ste sudjelovali u organizaciji sjajnog festivala world musica na Orsuli. Zadnjih godina nema Orsule. U čemu je problem?

Orsula je rezultat požrtvovnosti i ljubavi Andra Vidaka. Stvar je stala kada su se stvari administrativno zakomplicirale. Njegov entuzijazam, volja i ljubav su jedna stvar, a zakon i birokracija druga. Po meni rješenja ima i smatram da se Orsula može vratit i to isključivo ako njom upravlja Andro. Treba zariskirat i prelomit. Biti kreativan i hrabar u šumi propisa te naći zakonit način da se to čovjeku da, odnosno vrati. Nije da ovaj grad nema tradiciju davanja najvrednijh nekretnina udrugama koje imaju društveni ugled i kulturnu važnost. Ovo je jedan od takvih prostora i jedna od takvih udruga. Jer bez Vidaka nema smisla, a očito i ne ide. Čovjek je to svojim rukama i leđima stvorio.
Naravno, drugi problem je pitanje kome treba alternativa na Orsuli. Treba odgajati publiku u tom smjeru, to su paralelni procesi u kojem potražnja stvara ponudu, ali na polju kulture i ponuda stvara potražnju, jer kulturni sadržaj postupno stvara svoju publiku. Osobno ću uvijek odvolontirati i pomoći koliko mogu da bi se to dogodilo.

Maro Marušić