INTERVJU Mario Jurič: Razgovor s Tinom Turner ću zauvijek pamtiti, a o Festi govorim gdje god me put odvede!

Danas ste poznato RTL-ovo lice, no svoje prve novinarske korake učinili ste baš u Dubrovniku. Uslijedio je Split, onda i Zagreb… Kako se sjećate svog rada u Dubrovniku, po čemu ćete ga pamtiti? 

Pamtim ga po sjajnim kolegama, terenima od prekrasnih Konavala do doline Neretve. Sve sam obišao uzduž i poprijeko u potrazi za temom i izvještavanjem. Sjećam se zime u Konavoskim brdima prekrivenim sa 20 centimetara snijega, berbe soli u Stonu koja je po mnogočemu jedinstvena, uzbuđenja prilikom svečanosti otvaranja Igara u ljetnoj noći obasjanoj vatrometom ili Feste sv. Vlaha o kojoj govorim svima gdje god me put odvede. Kratak razgovor s Tinom Turner nikad neću zaboraviti. Oduševila me je svojom jednostavnošću i kulturnim odnosom prema meni kao novinaru. Sjećam se da sam je zamolio izjavu, a ona je rekla da malo pričekam. Ubrzo se digla od stola, došla bliže i odgovorila na nekoliko kratkih pitanja, mahnula s osmijehom, pohvalila Dubrovnik i nastavila uživati s prijateljima na jahti. To je nešto što ostaje ne samo u mojoj memoriji, nego i trajnoj arhivi Grada kojeg su svjetske face oduvijek voljele. 

I u samim počecima ste bili prilično kreativni. Često ste donosili ekskluzivne razgovore sa zvijezdama koje bi dolazile u Dubrovnik, za to je trebalo malo hrabrosti, ali i malo one 'pozitivne ludosti'. Kako ste dolazili do njih? 

Novinar ne otkriva svoj izvor. (smijeh) Rekao bih da su najvažniji kontakti. Jedan telefonski broj u mobitelu može biti vrijedan zlata. Ali, tu su i društvene mreže na kojima se može naći puno informacija (i dezinformacija). Za sve to je potrebna i dodatna provjera s drugim relevantnim izvorima.  

Kakav je vaš sud o dubrovačkoj medijskoj sceni? Riječ je o medijski vrlo aktivnom gradu, ima najviše medija po glavi stanovnika. 

Dobro je da ima puno medija, jer to znači i posao za medijske djelatnike. Cijenim vaš trud i rad i vjerujem da će biti još više prostora za dobre novinarske teme. U svojem poslu se trudim i kritički razmišljati i izvještavati pa bih volio da takve priče budu značajnije zastupljene u Dubrovniku. No, činjenice trebaju biti temelj svega. 

Digitalizacija je promijenila brojne struke, a to se posebno ogleda i u novinarstvu. Čini se kako je u nekim područjima ono olakšano, a u nekim drugim dodatno otežano. Imperativ je brzina, pri čemu istinitost i točnost ne smiju biti žrtvovane. Kako se snalazite u svemu tome i koji su najveći izazovi? 

Brzina i točnost moraju ići jedno s drugim. Trudim se da to na RTL-u bude zaista tako. Jednom sam rekao da nam je najveći 'neprijatelj' vrijeme, jer u točno određeno vrijeme počinje i završava emisija RTL Danas, javljanja uživo su također ograničena, a informacija koju provjeravamo mora doći navrijeme za objavu. Sudeći po reakcijama gledatelja koji u velikoj mjeri gledaju RTL, na dobrom smo putu. 

Televizijsko novinarstvo je posebno zahtjevno jer se novinar na neki način izlaže cijelom svojom pojavom. No, čini se kako je za vas baš ono posebna ljubav. 

Televizija me je odvela na mjesta na koja nikad nisam mislio da ću biti i razgovarao s ljudima s kojima nisam vjerovao da ću ikad vidjeti ili upoznati. Kad novinarstvo jednom uđe u krvotok, teško ga je izbaciti, nego samo nastavite plivati. Iza mene su tisuće prijeđenih kilometara, stotine intervjua i posjećenih mjesta i gradova u Hrvatskoj koju sam obišao cijelu i još i dalje.  

Od ove godine vodite središnju informativnu emisiju RTL Danas. Kaže se kako je uvijek najteže na početku, kako se sjećate te prve emisije? 

Prva emisija je prošla odlično. Pred ekranima ju je pratila cijela obitelj, brojna rodbina prijatelji. Ivana Brkić Tomljenović i ja smo primili jako puno pohvala, pa smo danima odgovarali na poruke i pozive. Trudit ćemo se opravdavati povjerenje gledatelja. 

Odgovornost na toj poziciji nije baš zanemariva, dapače, a i program ide uživo. Je li bilo treme i kako ste iz glave izbacili tu činjenicu kako vas u datom trenutku pozorno sluša ogroman auditorij? 

Voditi jednu od najgledanijih središnjih informativnih emisija je poseban izazov. Za nju je potrebno jako puno pripreme - od najava, razumijevanja teme koju najavljujemo, snimanja najava za emisiju pa sve do usklađivanja šminke i odjeće. Kad nakon toga svega sjednete pred kamere u studiju, zapravo ni nemate vremena razmišljati o tremi. Uz sebe imam Ivanu, pa mi je još lakše. 

Postoji li neka anegdota iz središnje informativne emisije koju biste podijelili? 

Puno je anegdota. Od krivo namještene kravate do pogleda u krivu kameru. Ali, mi to sve riješimo s osmijehom i brzo da se to sve što manje primijeti. 

Za nekoga tko vas gleda na malom ekranu, ali ne zna što se sve krije iza toga, kolike su pripreme, koliko se truda ulaže u sve, kako izgleda vaš tipičan radni dan? 

Puno razgovaramo i telefoniramo. Nekad znam reći da je moj posao mješavina policije, vatrogasaca, hitne pomoći i odvjetnika. Jako je važno biti dobro informiran, pa radni dan počinje kolegijem gdje s urednicima i kolegama reporterima razgovaramo o svemu što će biti prikazano na televiziji. Ako radim kao reporter, zna se dogoditi da završim na javljanju uživo s drugog kraja Hrvatske, ovisno gdje je tada najaktualnija tema. Voditelj uvijek razmišlja o drugom kutu predstavljanja teme ne mijenjajući činjenice, razgovara s urednikom o temama i rasporedu. No, zna se dogoditi da se cijela emisija promjeni minutu prije početka, pa treba biti brz i snalažljiv. 

Koliko vam znači i koliko je važna osoba koja s vama u emisiji čini voditeljski tandem? Koliko je važan taj odnos u smislu konačnog proizvoda, a to je sama emisija, koliko utječe na nju? 

Ivana je velika profesionalka, kolegica koja uvijek ima sve pod kontrolom. Puno mi je pomogla sa svojim savjetima u vođenju RTL-a Danas na čemu sam joj jako zahvalan. Međusobno se uvažavamo i nadopunjujemo što je jako bitno za emisiju. 

Godinama ste prvenstveno radili kao reporter, izvještavali s terena i o najaktualnijim događanjima…Radite to i danas, no dijelom ste se preselili u studio. Što vam je od toga dvoje draže? 

Podjednako volim i jednu i drugu ulogu. I dalje nastaviti obavljati svoj posao jednakim žarom, entuzijazmom i profesionalnošću.  

Kaže se kako su novinari 'najbliži srcu svijeta'. To, među ostalim, znači i kako se susreću s ljudskim sudbinama, potresnim pričama, kako izvještavaju o onome čemu se ljudi vesele, na što su ponosni, ali i onome što ih tišti – o velikim srećama, ali i velikim nedaćama. Iza vas je sad već puno takvih priloga i javljanja uživo. Koji su ostavili najveći utisak na vas tijekom dosadašnje karijere? 

Teško pitanje. Puno je toga bilo i svaki moj teren je drugačiji i poseban. Nedavno sam boravio u Bugattijevu domu u Molsheimu gdje sam bio impresioniran automobilima od kojih su neki unikatni jedinstveni primjerci vrijedni i po nekoliko milijuna eura. Sjećam se i procesa gradnje Pelješkog mosta kojeg sam ispratio od prvog do zadnjeg broda koji je došao s materijalom za gradnju do spektakularnog otvaranja. Tu su i ozbiljne priče o korupciji i teškim ljudskim sudbinama, pa i zločini koji su šokirali naciju. 

Na koju svoju temu ste najponosniji? 

Ponosan sam na svaku temu koja je snimljena i objavljena u skladu s najvišim profesionalnim standardima. Veseli me kad neka priča promjeni stvari nabolje, kad izmamimo osmijeh na lice ili kad utješim nekoga i pružim podršku.  

Novinarstvo je i poziv. Novinar zapravo ili jeste ili niste, a obično ako i jeste, onda ste to do kraja života. Pa čak i kad promijenite struku. Koliko vam je novinarstvo doprinijelo u tome da rastete i sazrijevate kao osoba? 

Jako puno učim iz dana u dan. Zapravo upijanje znanja nikad ne prestaje, a samim time otvori i neke nove vidike. U posljednjih godinu dana stekao sam i tri posebna certifikata. Prvi je iz Turske gdje sam prošao obuku za ratno novinarstvo, koja je jedna od najtežih na svijetu. Boravio sam u SAD-u na poziv američkog veleposlanstva u okviru programa IVLP (International Visitor Leadership Program). Nedavno sam se vratio iz Italije gdje sam sudjelovao u ljetnoj školi s brojnim svjetskim novinarima učeći o utjecaju umjetne inteligencije na medije. 

Počelo je s Dubrovnikom, nastavilo se u Splitu, a sada ste u Zagrebu. Vuče li srce k' moru? 

Naravno da je more teško zamijeniti bilo čime. Zasad balansiram relaciju kopno - more dosta dobro. Neka se tako i nastavi.