test

INTERVJU MARIJO MARUŠIĆ 'Igrači Hajduka namjerno su me istukli, imao sam modrice kao da sam pao s petog kata'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Marijo Marušić bio je nogometaš Dubrovnika i GOŠK-a šezdesetih i sedamdesetih godina. Mnogi poznavaoci ove igre reći će da je tad nogomet bio na vrhuncu u Dubrovniku. U intervjuu se prisjećamo tih vremena

Marijo Marušić u šezdesetim i sedamdesetim godinama bio je pouzdani centarhalf Dubrovnika, a kasnije i kapetan GOŠK-a. Rodio se u Metkoviću, a prve nogometne korake napravio je u tamošnjoj Neretvi.

Kada ste počeli trenirati nogomet i kako je to uopće u to doba izgledalo? Sigurno nije bilo kao danas kada postoji masu nogometnih akademija koje pohađaju stotine djece?

U Metkoviću u to vrijeme nije uopće bilo nogometnog igrališta. Čak ga ni Neretva nije imala. Naime, nogometni teren Neretve razrovali su seljaci, jer im je klub dugovao za najam zemlje. To je bilo u periodu između 1948. i 1953. godine, a Neretva se reaktivira tek u sezoni 52/53. U to vrijeme mi djeca igrali smo nogomet na improviziranom prostoru pokraj dječjeg vrtića. Tamo me vidio jedan od trenera Leo Zlodre i pozvao me da dođem u klub. Prvi trener u Neretvi mi je bio Ante Baja Dračić. Odmah mi je dao savjet kojeg se evo držim do dana današnjeg: „Ćelo (to mu je bio nadimak op.a.), nema alkohola i cigara, ako ćeš igrat nogomet!“. Od tada, pa sve do danas, nikad nisam pio, ni pušio.

d

Vaš otac, za razliku od današnjih roditelja koji rado vode djecu na trening, nije bio oduševljen što ste se počeli baviti nogometom.

Nije mu bilo drago, jer je igranje nogometa smatrao gubljenjem vremena. Tako se to tad gledalo. Majka je radila kraj igrališta Neretve i ona me pratila na trening. Onda je izlobirala kod oca da me pusti da se bavim nogometom, i on je naposljetku pristao.

Kada ste zaigrali za seniorsku momčad Neretve?

Prvi put sam zaigrao 1956., kada sam imao 17 godina. U to vrijeme igramo kvalifikacije za ulazak u Drugu jugoslavensku ligu. Nije se tako zvala i nije bila jedinstvena, nego je tadašnja druga liga bila podijeljena u šest zona. Mi smo igrali kvalifikacije i pobijedili smo, te smo ušli u jednu od zona gdje su bili pretežno klubovi iz Bosne i Hercegovine. Mi smo u toj u zoni bili jedini iz Hrvatske. U to vrijeme se tako igralo da se smanje troškovi putovanja, tako su dubrovački klubovi igrali u zoni s crnogorskim. Kasnije bi prvaci zona igrali međusobno i dva najbolja išli su u Prvu jugoslavensku ligu. U sezoni 57/58 s Neretvom igram u toj bosansko-hercegovačkoj zoni skupa s Andrijom Ankovićem, koji će kasnije postati legendarni napadač Hajduka i reprezentacije Jugoslavije, a dio karijere provest će i u njemačkom Kaiserslauternu. Andrija na kraju te sezone odlazi u Hajduk, a ja ostajem u Metkoviću gdje završavam gimnaziju.

Tada vam se, je li tako, događa jedan problem s komunističkim vlastima koji će vašu karijeru usmjeriti ka Dubrovniku?

Da, iako je bio komunizam išao sam u crkvu na vjeronauk. Kako smo završavali srednju školu i vjeronauk, za kraj, odnosno uspomenu, slikali smo se sa svećenikom. Netko (znam tko, ali nije važno) je to cinkao komunističkim vlastima i rekao im da smo se organizirali da se borimo protiv jugoslavenskih vlasti. Kaznili su nas da ne smijemo polagati maturu, niti smo se smjeli zaposliti. Ja sam nakon završetka srednje škole htio otići u Zagreb studirati primijenjenu umjetnost, jer sam volio crtati, ali zbog odluke vlasti, nisam mogao. U međuvremenu za tu situaciju je saznao nogometni klub Dubrovnik koji me zvao da dođem u njih i da će mi omogućiti polaganje mature. I ne samo to, nego će mi naći i posao.

Zanimljivo kako su se tada radili transferi. Kolika vam je bila plaća kao nogometašu?

Nakon dolaska u Dubrovnik zaposlio sam se u trgovačkom poduzeću Jug i kao činovnik imao sam plaću 14 tisuća dinara. Istu takvu plaću imao sam i u nogometnom klubu Dubrovnik. I ne samo to, nego smo imali i izdašne premije. Za svaku pobjedu smo dobivali pet tisuća dinara po igraču i plus tisuću dinara za gol razliku. Primjerice kada smo pobijedili Iskru iz Stoca 6-0, svaki igrač je dobio šest tisuća dinara za gol razliku i pet tisuća za pobjedu, odnosno sve skupa 11 tisuća. Znači za jednu utakmicu dobili smo skoro prosječnu mjesečnu plaću činovnika.

d

GOŠK s početka 70-ih – stoje, s lijeva na desno: trener profesor Milivoj Minja Petković, Marijo Marušić, Mato Beus, Slavko Jović, Roko Dragošević, Davor Nakić, čuče: Boris Kumer, Niko Serdarević, Mario Bonić, Muharem Kočić, Fajra Bajramović i Marko Pehar

Znači, nogometaši su i tada bolje živjeli od običnih smrtnika. Tko je financirao nogometne klubove u Dubrovniku?

A tko nije? Bilo je puno firmi i svima je bilo prestiž financirati nogomet. Atlantska plovidba, Elektrojug, Radeljević i svi ostali. Jedni su financirali Dubrovnik, a drugi GOŠK. Meni su, osim svega ovoga nabrojenog, plaćali i stanovanje. Ova idila trajala je do 1963. godine.

Što se tad dogodilo?

Odlazim u vojsku u Pulu na godinu i pol dana. Pošto sam se friško oženio tražio sam od Dubrovnika bolji i veći smještaj, ali oni su neprekidno odugovlačili i na kraju mi nisu udovoljili. GOŠK je čuo za moju zahtjeve i rekao da će mi oni naći i plaćati pogodan smještaj, pa sam tako prešao iz Dubrovnika u GOŠK. Bilo je to u jesen 1964. godine i do kraja karijere sam ostao tamo.

Kako je moguće da je mali grad poput Dubrovnika imao dva kluba, umjesto da se spojio u jedan, koji bi bio kvalitetniji i jači?

Bio je to veliki rivalitet, ali ne toliko između igrača, koliko među navijačima. Treba sve to staviti u kontekst ondašnjeg doba – Grad i Gruž su tada bili skoro kao dva odvojena mjesta, a ne jedinstveni grad. U Gradu su većinom živjeli starosjedioci koji su navijali za Dubrovnik, a u Gružu je bilo dosta došljaka iz drugih dijelova Hrvatske, kao i muslimana iz Bosne i oni su navijali za GOŠK. Naravno da je bilo i onih iz Gruža koji su navijali za Dubrovnik i obratno, ali oni su bili u manjini. Znači da pojednostavimo priču, za Dubrovnik su navijali starosjedioci i bogatiji građani, a za GOŠK došljaci, odnosno većinom radnička snaga. Dubrovnik je bio građanski klub, a GOŠK radnički. Već u moje doba ove podjele blijede, ali taj rivalitet je ostao, pa stoga nije bilo interesa za udruživanje, što će se tek dogoditi na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete kada se osniva GOŠK Jug. Te međusobne utakmice Dubrovnika i GOŠK-a bile su praznik nogometa. Skupilo bi se šest tisuća navijača, iz Gruža i Grada su horde ljudi išle prema igralištu, a predvodile bi ih vođe. U Gružu je to bio legendarni Makljanić, koji je inače imao automehaničarsku radnju.

Koji su bili najveći uspjesi GOŠK-a u tom vremenu?

Generacija GOŠK-a od 65. do 71. bila je zaista strašna. Borili smo se za ulazak u jedinstvenu drugu ligu, ali nažalost, nismo uspjeli. Kasnije će u osamdesetima GOŠK Jug igrati drugu ligu i borit će se u jednoj sezoni za prvo mjesto, ali tada su bile dvije druge lige. U Kupu Maršala Tita jedne smo godine svladali Leotar, Borac iz Čapljine, te jakog prvoligaša Veleža kojeg smo na Lapadu pomeli 4-0, a ispali smo tek u četvrtfinalu s jedan naprema nula od Željezničara, koji se tih godina borio za prvaka Jugoslavije (71. je bio viceprvak, a 72. prvak države, a za njega su igrali reprezentativci Josip Katalinski, Fikret Mujkić, Josip Bukal, Ivica Osim…). Znali smo u prijateljskim utakmicama svladati i prvu postavu Hajduka. Najbolja utakmica koju smo ikada odigrali bila je ona gdje smo ih dobili 2-0, a za Hajduk su među ostalim nastupili Vukčević, Džoni, Buljan, Holcer, Peruzović, Jerković, Mužinić... Igrali smo tih godina i sa Zvezdom, Dinamom, brojnim europskim klubovima iz Njemačke poput bundesligaša Karlsruhea i onih iz drugih dijelova Europe koji su dolazili na zimske pripreme u naš grad.

r

Igrali ste i s reprezentacijom Jugoslavije predvođenom Draganom Džajićem.

Da, oni su se u Dubrovniku pripremali za kvalifikacijsku utakmicu protiv Nizozemske u Splitu koju su dobili 2-1. Nas su pobijedili 3-0. Vukčević, golman Jugoslavije na tom meču, koji je inače iz Drniša, bio je skupa sa mnom na probi u Hajduka. Ja sam zadovoljio, a njega su vratili. Kasnije je napravio odličnu karijeru i bio je sjajan golman. Osim njega i Džajića, na Lapadu pred 6 tisuća gledatelja za Jugoslaviju su još igrali Aćimović, Holcer, Bukal, Paunović, Jerković i ostali.

Hajduk se čak dva puta interesirao za vaše obrambene usluge i htio da pređete u njegove redove. Bili ste na pripremama s njima i zadovoljili ste. Zašto ipak nikad niste odigrali službenu utakmicu za Majstora s mora?

Trener u Dubrovniku bio mi je legendarni kapetan Hajduka Jozo Matošić. On me preporučio Bilima, pa sam nakon završetka mature otišao na probu u Split. Bilo je to ljeto 1960. godine u vrijeme Olimpijskih igara u Rimu. Jugoslavija tamo osvaja zlato, a pet igrača Hajduka uključujući moga bivšeg suigrača Andriju Ankovića igra za reprezentaciju, a izbornik joj je trener Hajduka Milovan Ćirić. Ja s ostatkom Hajduka odlazim na pripreme u slovensko Velenje, a većina tadašnjih igrača bili su rođeni Splićani kojima nije bilo drago da dolazi itko sa strane i uzima im mjesto u momčadi. Na treninzima mi nisu dodavali loptu ili bi mi je dodali tako da se ubijem da dođem do nje. Stalno su mi radili spačke, a najgora je bila jednom prilikom kada smo igrali zuje. Znate tu igru? Ja sam upao u šegu, a oni su me tukli skoro sat vremena. Boljele su me ruke i noge, jedva sam hodao, a na leđima su mi bile modrice kao da sam pao s petog kata. To su mi učinili namjerno, vjerojatno sam ja i pogodio nekoga tko me trebao zamijeniti u šegi, ali oni mi nisu dali. Nakon toga sam se pokupio, sjeo na vlak i otišao s priprema Hajduka nazad u Dubrovnik. Zvali su me da potpišem, ali nakon toga ne bih ni mrtav. Odlučio sam da se neću micati iz Dubrovnika do kraja karijere, toliko me je pogodilo i nikad nisam zaboravio tu nemilu scenu. Ipak, bez obzira na to loše iskustvo, čitav život sam bio i ostao navijač Hajduka.

Drugu ponudu Hajduka dobio sam deset godina kasnije. U Hajduk me zvao trener Slavko Luštica koji me jednom prilikom vodio u izabranoj vrsti na prijateljskoj utakmici protiv Veleža u Čapljini. U toj utakmici sam briljirao i ostavio sam sjajan dojam na trenera Hajduka. Nisam pristao otići u Hajduk, jer sam već prešao tridesetu, bilo je kasno za nove izazove. Luštica je nedugo iza toga donio Hajduku dugo isčekivani naslov prvaka Jugoslavije i udario temelje sjajnog Hajduka kojeg će kasnije usavršiti Tomislav Ivić.

f

Lapad, 31. ožujka 1971. GOŠK – Jugoslavija 0-3. Za GOŠK su igrali Beus, Bajramović, Jović, Pehar, Marušić, Dragojević, Bonić, Serdarević, Nakić, Kočić i Kumer, a za Jugoslaviju Vukčević, Pavlović, Stepanović, Antonijević, Paunović, Holcer, Petković, Jerković, Bukal, Aćimović i Džajić

Koji su najbolji igrači s kojima ste igrali?

Mlađi Dubrovčani sjećaju se osamdesetih godina i sjajnih rezultata GOŠK Juga koji su odlično igrali predvođeni Milanom Petrovićem i Ivom Šeparovićem. Neka se ne ljute, ali ja smatram da je naša generacija GOŠK-a s prijelaza iz šezdesetih na sedamdesete bolja. Igrao sam s mnoštvom sjajnih igrača, ali ako baš nekoga moram posebno izdvojiti onda ću reći Muharem Kočić, Ante Golijan i Veselin Zrilić. Naravno da ih ima još sjajnih, neka mi oproste što ih nisam naveo imenom, jer da ih krenem nabrajati, trebalo bi puno mjesta. Zrilić je inače bio pakleni napadač. S njim u momčadi znaš da ćeš dati barem jedan gol na utakmici. Mi bi se šalili prije utakmice da već imamo jedan gol i da ga se slobodno može upisati na semafor.

Lapad još od vašeg doba izgleda isto. Kako je to moguće i je li istinita ona priča da je netko dao svoju privatnu zemlju da na njoj bude nogometno igralište?

Jest, ta priča je istinita. Riječ je o jednom plemiću, ne mogu se sjetiti prezimena, koji je dao svoju zemlju, ali samo za nogomet. Postoji papir gdje je to navedeno. Zašto Lapad izgleda isto i zašto godinama propada nogomet u Dubrovniku? Pa kakav ste vi novinar kada postavljate ovo pitanje. Odgovor na njega zna doslovno svatko tko se rodio u ovom gradu i dovoljno je narastao da dodirne kvaku vrata.

Nikša Klečak

Popularni Članci