test

INTERVJU MARIJA GRGUREVIĆ 'Smisao života jest duhovno buđenje u tijelu, a za onoga tko ne uspije, tu je reinkarnacija'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Marija Grgurević rođena je 1973., a rat ju je zatekao na pragu punoljetnosti. Spletom okolnosti završila je u Americi odakle se godinama kasnije vratila u rodni grad gdje je naposljetku otvorila holistički studio Elixir

Marija Grgurević osnivačica je holističkog studija Elixir. Dobar dio života provela je u Americi radeći kao manekenka dok se istovremeno okretala duhovnosti. Magistrirala je psihologiju, ali to je manje bitno. Ono što jest važno je da je riječ o posebnoj duši.

Imate jako zanimljiv životni put. Kako ste završili u Americi? Bila su to druga vremena, puno je teže onda bilo otići nego danas kada su nam na raspolaganju sva tehnološka čudesa.

Rođena sam u Dubrovniku 1973. godine i rat me zatekao na pragu punoljetnosti. Jedna loša, nesretna generacija koja je stasala u vremenu bez ikakvih mogućnosti i optimizma. Nedavno sam bila s ekipom iz gimnazije na večeri i pitala sam ih koliko su u vrijeme srednje škole imali vizije sebe gdje će završiti i što će postati. Nitko, doslovno nitko od nas nije imao nikakvu ideju što će biti kad odraste.

Ista stvar je bila s mojom generacijom. Sve nam se dogodilo slučajno. Baš smo svi bili šugava, ratna generacija.

Ni ja nisam imala pojma, ali mi se pružila prilika da odem u Ameriku preko razmjene učenika. Roditelji su me podržali, jer su valjda osjećali kako nam se ovdje ne piše dobro. Otac me je odlučio financirati, izvukao je sav novac koji je imao, i zadnji dan prije puta čak mi je rekao da ne bi bilo loše da tamo i ostanem. Gledajući iz ovog kuta, bilo je to neobično od njega, ali je predosjećao da će devedesete biti gadne. Mama je bila u šoku, bilo joj je užasno što idem, a kamoli da ostanem. Meni je također bilo stresno uopće pomisliti da se neću vratiti.

Kako i ne bi. U to vrijeme je Makarska bila kraj svijeta, a kamoli ne Amerika. Nije bilo mobitela, interneta, lake komunikacije…

Ja sam u to vrijeme slala razglednice iz Amerike koje su zbog rata i opsade teško stizale u Grad. Plan je bio da se doma vratim nakon šest mjeseci, znači u zimu 1992., ali se nije moglo. Negdje u to vrijeme, povodom rata u Hrvatskoj, intervjuirale su me jedne američke novine, pa su za moju priču saznali i Hrvati iz lokalne zajednice, čak su neki bili porijeklom iz Dubrovnika. Oni su mi pomogli riješiti papire da mogu produžiti boravak u Americi, te su mi sredili i smještaj kod jedne obitelji koji su me primili kao da sam njihova. Tamo sam živjela i radila, a uvijek mi je negdje bila primisao da ću se vratiti. Tek nakon 3,4 godine sam odlučila da ću ostati.

Kako su roditelji reagirali? Nakon koliko ste ih prvi put vidjeli?

Prvi put sam ih vidjela nakon 5 godina. Patili su i oni, i ja. Danas mogu reći da me to iskustvo naučilo da se mogu ne vezati za išta. Tako mi je i dalje u životu, nemam nikakvu vezanost. Sad, je li to dobro, dalo bi se i o tome diskutirati (smijeh). Mogu biti bilo gdje na svijetu i sve je ok. Ipak, nakon 23 godine, nakon što su mi se roditelji razboljeli, odlučila sam se vratiti i biti s njima dok im trebam. Došla sam doma 2014. godine, roditelji su u međuvremenu preminuli, a ja sam još uvijek tu. Tom ostanku pridonijela je i situacija s koronom, valjda mi život govori da mi je ovdje dom, iako bih na prvu rekla da je to Amerika.

Što ste sve radili u Americi?

Na početku uopće nisam imala ideju čime bih se bavila. Kasnije sam preko jednog poznanstva došla do žene koja je držala agenciju za modeling. Prije je i sama bila manekenka, te je imala školu za obuku. Žena je bila dirnuta mojom životnom situacijom i izbjeglištvom, pa me pogurala u taj svijet, jer je u to vrijeme edukacija za manekenstvo bila skup sport. Vidjeli su u meni potencijal, pa su me besplatno obrazovali. Malo po malo, počeli su mi davati da nosim revije. Zavoljela sam taj posao i počela su mi se otvarati vrata. Došla sam s revijama do Seattlea, ali ni tada nije bilo dovoljno zarade da se može živjet od toga, pa sam uz manekenstvo radila i kao zubarski asistent. Za to me je obučila obitelj kod koje sam živjela, u jednom omanjem gradiću pokraj Seattlea. Njima je trebao asistent a htjeli su mi dati odskočnu dasku. I tu sam besplatno prošla edukaciju (smijeh). Plaća mi je bila ok, ali zaista sam željela biti manekenka puno radno vrijeme. Preselila sam se trajno u Seattle i tamo sam živjela i radila u manekenskoj industriji radeći za neke dobre kuće, te noseći dizajnersku odjeću. Nisam došla do Milana i Pariza, ali sam bila jako zadovoljna. Na kraju krajeva sami vrh te industrije pun je prljavština u čemu nisam ni željela sudjelovati. Naravno, radila sam i brojne druge poslove dok mi primanja nisu bila zadovoljavajuća. Bila sam konobarica, prevoditeljica pri sudovima…

I onda ste se počeli okretati duhovnosti. Kako se dogodio taj proces? Mnogi ga nikad ne bi povezali s osobom koja se bavila manekenstvom.

Cijeli taj odlazak u Ameriku mi je bio jako težak, puno stresa, sve se promijenilo preko noći. Nije bilo Skypea, Whats Appa i drugih aplikacija koje bi mi olakšale nostalgiju prema domu. Telefonski računi su bili strašno skupi. Tako da sam se duhovnosti počela okretati kroz patnju, neka vrsta egzistencijalne krize. Počela sam čitati i slušati duhovne knjige. U to me je vrijeme neprekidno boljela glava i ništa mi nije pomagalo. Sve dok slučajno nisam otišla na jogu. I izliječila se. Tad mi je postalo jasno da je duhovnost sastavni dio mog života. Spomenuli ste manekenstvo i stereotipe koji se vežu uz to. Moram naglasiti da je dobar dio žena s kojima sam radila u toj industriji bio visokoobrazovan i sve su sad uspješne žene koje oblikuju svijet. Jedna je tako danas profesorica na Sorbonnei u Parizu gdje predaje seksualnost u doba Rimskog carstva.

Postoji li neki duhovni pravac koji vam najviše leži?

Joga je uvijek tu, a kasnije sam se okretala simbiozi duhovnosti i znanosti. Ukratko rečeno, buđenju i rastu ljudske svijesti. Također fasciniraju me istočna mistika i hebrejska kabalistička učenja, ali i još puno toga. Uvjerena sam da imamo velika znanja iz prapovijesti koja su se putem izgubila. Uglavnom, mi smo utjelovljeni na Zemlji u ljudskom obliku da tu pronađemo ono božansko u nama samima. Osvještavanje duhovnog kroz materijalno i fizičko. Video igrica s egom je napravljena tako da dolazimo sa zaboravom, a životni put kakav god bio je, ustvari, nebitan, jedino što je važno jest buđenje.

Kako duhovno buđenje teče u Dubrovniku i u ovom našem dijelu svijeta?

Moja prijateljica često mi govori da to što radim ovdje nema previše smisla zbog konzervativnosti okoline, ali meni se čini da određeni postotak ljudi posvuda na svijetu prolazi određenu duhovnu transformaciju, pa tako i u Dubrovniku. To i jest misao vodilja Elixira, okupljanje ljudi sličnog svjetonazora i duhovno razvijanje.

Imate li kakvih osuda zbog toga što radite? Ipak smo mi klasična katolička zemlja.

Pa nisam se baš s tim susretala. Više mogu kazati da me ovaj moj duhovni put odvojio od nekih starih prijatelja koji su s godinama postajali sve konzervativniji. Znali su mi kazati pa kako si to mogla, pa bar si ti bila vjernica, ali meni se čini da se nisam promijenila. I dalje sam vjernica, iako to nema veze s određenom religijom.

Goran Mratinović

Vjerujete u reinkarnaciju?

Nije da ja vjerujem u reinkarnaciju, ja ZNAM da ona postoji. Pitaju me ljudi često kako znam, a ja im kažem da jednostavno znam i to uopće ne propitkujem. Spominjala sam prapovijest, vjerujem da se tu puno toga dogodilo što smo putem izgubili i nadam se da će znanost jednom potvrditi, odnosno naći dokaze tog velikog prapovijesnog znanja. E sad veliko je pitanje je li taj prapovijesni trag zameten slučajno ili namjerno, ali nije ni važno. Ja stvarno mislim da smo mi tu da probudimo ono iznutra što naša duša već zna. Nekoliko puta sam na svom duhovnom putu kroz različite prakse imala priliku ući u to znanje, odnosno u puno više frekvencije i stanje svijesti, gdje sam doživjela neke uvide, a jedno je upravo o reinkarnaciji, tako da više nemam potrebe to propitkivati, ali ni s ikim polemizirati.

A raj i pakao iz Biblije, je li oni postoje?

Neka iskustva iz mog dosadašnjeg života su me zaprepastila, i ja sam to nešto pojmila kao Zlo, kao nešto pakleno što je tu i želi se nametnuti, dominirati. Što se tiče Biblije, odnosno svih religija, vjerujem da svaka ima ponešto od istine, samo ju mi s ovog stupnja svijesti ne možemo prepoznati. Frekvencije idu od vrlo niskih do vrlo visokih, postoje tvrdnje da ima 144 dimenzije svijesti, a mi smo trenutno na trećoj, što hoće reći da smo prilično nisko. Ja bih rekla, ako pakla ima, on je stvoren umom ovdje, kad povjerujemo u iluziju odvojenosti od Boga. Mislima i emocijama spustimo se tim niskim frekvencijama i tad je vrlo lako ući u to nešto što zovemo zlo ili pakao. No u široj slici i to je dio božanskog. U tom smislu ne postoji klasični raj i pakao. Na kraju krajeva Bog je ljubav, ne osuđuje Bog, nego mi sami. Mi smo ti koji stvaramo pakao i vrtimo se u tom krugu sve dok se ne probudimo. Nekad je buđenje lakše, nekad teže.

Imate li vi i sada neke dane kada vam je teško, kada sumnjate?

Definitivno. Jako sam empatična, tako da me žrvanj kolektivne energije zna poremetit. Imam dane kada zaboravim kuda sam krenula, koji je smisao svega i tada sama sebe ponovno uvučem u te krugove loših misli. Jedino mi je sada lakše osvijestiti da sam u to upala, i samim tim lakše je iz toga izaći. Ali da mi idu na živce ti mehanizmi u koje ponekad upadnem, moram priznati da mi idu (smijeh). Najbolje se osjećam u prirodi, tada znam dobiti uvide u širu sliku.

Kako da neka prosječna osoba s punim radnim vremenom i djecom uopće ima vremena da se bavi sobom i duhovnim putem? Na kraju krajeva Buda je pobjegao od žene i djece da bi se bavio duhovnim.

Svi mi imamo u sebi tu potrebu bijega. Ali poanta je priče nadilaženje situacije i prihvaćanje bez obzira na vanjske okolnosti. Tako da je put obavljanje svakodnevnice, ali biti spojen s Izvorom. Naravno da to nije jednostavno u praksi, ali tome streme sve duhovne tehnike, od joge, pa nadalje. Ljubav je, kao i uvijek, poanta priče. Osoba mora shvatiti da su svi međuljudski odnosi ustvari interakcija s božanskim dušama s kojima postoji određeni dogovor sklopljen s one strane života. To bi trebalo osvijestiti, ali zna biti jako teško, pogotovo kada je čovjek umoran od svakodnevnih teškoća. Lakše je kad sve gledamo kao blagoslov, sa zahvalnošću.

Znači, prije nego što se rodimo naše duše biraju dobar dio sranja koja žele proživjeti kako bi duhovno rasla?

Prije nego što se rodimo biramo svoju okvirnu priču, a onda iz trenutka u trenutka glasamo (mišlju, riječju, djelom i propustom) za ovu realnost ili onu. Dana nam je slobodna volja, neki od nas se drže onoga što su birali, a drugi ne. Kada to čovjek osvijesti onda i ova igra zvana život ima svoja, dublja pravila i veći smisao. Iz dana u dan biramo svoj put sve do smrti. A onda, ako nismo odigrali po planu i probudili se, slijedi povratak i ponovni pokušaj…

Elixir je tu da nam olakša borbu. Što nas sve očekuje ove jeseni?

Elixir sam zamislila kao neko mjesto za stvaranje zajednice za širenje svijesti. Tu se okupljaju ljudi koji dijele te stavove i polako se stvara okruženje u koje i drugi uđu, i nešto im se pokrene u srcu. Stalno dolaze novi instruktori, širimo program i svi su pozvani. Imamo fizičke treninge gdje je cilj oznojiti se, pročistiti i ojačati tijelo, ali i puno programa za  uzdizanje, učenje i rast duha, uma i srca. Prakticiramo holistički pristup osobi kao cjelovitom biću. Naravno, razgovori su i druženja su također dio svega. Ono što nas svih spaja jest potreba da budemo zdravi, vitalni, sretni… Inače, ja sam magistrirala psihologiju, ali ne u smislu klasične psihoterapije, nego ostvarivanja ljudskih potencijala, pa je Elixir valjda logičan slijed mog životnog puta.

Kad već spominjete zdravlje i vitalnost, kazali ste da ste radili kao zubarski asistent. Zdravstveni sustav u Americi je na zlu glasu. Recite nam nešto o tome.

Ljudi u Americi sami plaćaju privatno zdravstveno osiguranje uz ono osnovno koje imaju na poslu. Tako sam i ja. Odlučila sam se za ono najbolje. Međutim, kada sam obavljala jednu operaciju, bez obzira na dva zdravstvena osiguranja, iz vlastitog sam džepa morala platiti 7 tisuća dolara. Tako da je zdravstveni sustav u Americi zaista surov. Iako nije ni hrvatski bolji, samo nam se tako ne čini. Kada izbaciš na papir koliko prosječna osoba u životu plati za zdravstvo i što dobije zauzvrat, nismo ni mi ovdje daleko od Amerike. Iako, kako god okreneš, čitav zapadni medicinski pristup zdravlju nije dobar. Naglasak se stavlja na farmaciju, a ne gleda se holistički.

Koliko je prehrana važna u svemu? Kada nekoga boli ruka, zapadna medicina se koncentrira na ruku, a ne na čitavo tijelo.

Moram reći da ovi naši krajevi pristupaju puno holističkije nego primjerice u Americi. Prehrana je važan dio svega toga, a mi imamo tu dobru tradiciju i dalje, tako da je kod nas bolji balans nego na Zapadu. U nas u apoteci možeš dobiti farmaceutski lijek, ali i neku prirodnu kremu, trave, vitamine... Na Zapadu to ne postoji. Inače ja sam i prehrane izbacila šećer i gluten, kavu i alkohol, polako se čistim i puno mi to pomaže. Doktori u Americi na to ne obraćaju pozornost. Bolje rečeno ne smiju se petljat, propitkivat i niti biti na bilo koji način povezani s alternativnom medicinom, jer su odmah izopćeni. A medicina i alternativa bi trebali zajedno djelovati, a ne biti jedan protiv drugoga. Ista stvar je s duhovnošću i znanosti. Upravo sada postoje velika otkrića na polju kvantne fizike koja su na duhovnom tragu.

Ne pušite?

Prestala sam prije nekoliko godina, ali moram reći da i pušenje ima neku duhovnu dimenziju. Spajanje sa samim sobom, sad sam evo tu, u sadašnjem trenutku i zapalit ću, uzeti pauzu od izvanjskog, dati trenutak sebi…. No to samo ako je svjesno i uz puni užitak i prisutnost. Ja sam pušila neko vrijeme, dok sam mogla tako. Kad je prešlo u naviku i refleks, prestala sam. Također, ima i socijalni aspekt. Nakon što sam prestala pušiti, spontano je otpalo jako puno druženja na „puš pauzama“ i kavama. Sad se moram jako potruditi da usporim na čas i provedem pet minuta s nekim u neobaveznoj ćakuli. Ako pušite, neka to bude pet minuta ljubavi prema sebi i nekome s kime dijelite taj trenutak.

Svijet ide u dobrom smjeru, prema boljem, je li tako?

Jest, iako nam se često tako ne čini. Ljudi se bude svugdje, pa tako i u Dubrovniku. Važno je o svemu ovome pričati, tako se podiže frekvencija i razvija kolektivna svijest. Treba ugasiti staru pokvarenu ploču i što više obraćati pažnju na pozitivne promjene, hraniti osjećaj zajedništva i vjeru u dobro. Vjeru je lako izgubiti, ali stalno trebamo težiti, hraniti vjeru i ljubav a ne strah.

Za kraj recite nam nešto o političkom angažmanu, kandidat ste za kotarske izbore?

Da, mada mi politika nije draga i premalo znam o tome, kotarski izbori su nešto drugo. Grupa građana koja je voljna preuzeti dio odgovornosti za svoju lokalnu zajednicu, udružuje se da bi lakše i smislenije djelovali na lokalnoj razini. To mi se sviđa. Svatko od nas ima obavezu i pravo sudjelovanja u demokratskom društvu. Nivo našeg sudjelovanja i praktičnog promišljanja je ono što definira finalnu sliku. Mi ovdje od socijalizma vučemo tu djetinjasto očekivanje da je netko „gore“ odgovoran kako za našu sudbinu tako i za trotoare, rasvjetu, puteve, čistoću i sl. A koga „gore“ briga ako nas same nije briga pa bacamo smeće pokraj puta, ćikove po plaži, gradimo privatne zidove umjesto zajedničkih cesta, a umjesto da izlazimo na izbore, razgovaramo i djelujemo u zajednici, žalimo se i kritiziramo, kao da smo žrtve nekih tamo „njih“. Taj mentalitet žrtve treba prevazići.  Radujem se vidjeti prvi Zbor građana koji ćemo imati priliku sazvati kad uđemo u kotarsko vijeće. Još jedna prilika za buđenje i rast. Kotarski izbori su 6.11., za nas su važniji i konkretniji od parlamentarnih, nadam se da to ljudi neće propustiti.

 Maro Marušić

Popularni Članci