Made Žeravica nedavno je ostvarila ogroman uspjeh – postala je prva žena s juga Hrvatske koja je završila Ironman, vjerojatno najteže sportsko natjecanje na svijetu. Ironman se sastoji od 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara vožnje biciklom i 42 kilometra trčanja. Ne samo da ga je završila nego je u konkurenciji žena između 35. i 39. godine osvojila brončanu medalju. Za završiti trku trebalo joj je 11 sati i 9 minuta.

Kako se osjećate nakon svega? Je li tijelo još uvijek umorno?

Još uvijek sam van sebe. Ljudi me zaustavljaju putem i čestitaju, emocije se nisu slegle. Tijelo se već regeneriralo, odmah bih sad mogla na neko novo natjecanje (smijeh).

Sada imate 38 godina. Jeste li se u mladosti bavili nekim sportom?

Nikad s ničim (smijeh). Košarka mi je bila velika želja, kao dijete sanjala sam da ću je igrati, pogotovo u vrijeme Jugoplastike, ali nije se dogodilo. Bila su drugačija vremena, nije bilo toliko mogućnosti za treniranje, posebno ne za djevojke. A pogotovo onda kada je počeo rat, tada je sve stalo, uključujući sport.

Znači, tek ste kasnije krenuli baviti sportom. Kako se dogodio taj klik?

Po zanimanju sam maser i kozmetičar, pa sam jedno vrijeme radila pola godine u Dubrovniku, pola godine u Zagrebu. Imala sam tada 30 godina. Gore sam radila u jednoj teretani i upoznala se s tim stilom života. U Zagrebu su se tada ljudi puno više bavili sportom nego ovdje kod nas. Na Jarunu se stalno trčalo i sve me to negdje privuklo, jer sam vidjela kako je tim ljudima lijepo i da se dobro osjećaju. Onda sam se vratila u Dubrovnik i pomalo počela trčkarati sa psom. Izvela bih ga u šetnju, a ja bih malo đogirala. Nisam tada imala ni poštene teniske (smijeh). Nekako sam vidjela da mi ide i da mi leži, pa sam skinula aplikaciju i počela pratiti napredak.

Jeste li imali društvo?

U to vrijeme nisam znala ni tko trči u gradu, ni je li postoji ikakvo udruženje. Sama bih trčala sa psom po šumarcima, u početku mi je bilo neugodno da me itko vidi (smijeh). Potom sam na internetu našla da postoji trkačka liga u Dubrovniku, pa sam se priključila. Oni su svaki mjesec imali neke kratke utrke po 5,6,7 kilometara, i počela sam u njima nastupati. Sjećam se da sam u prvoj trci dobila jedan bod. Srce mi je bilo veliko kao kuća (smijeh), a jedna djevojka mi je rekla da sam talentirana, i da se malo više posvetim, da bih bez problema mogla otrčati polumaraton. To mi je negdje u mislima počelo zvoniti. Pomalo sam krenula ozbiljnije. Prvi polumaraton otrčala sam u Splitu u vremenu jedan sat i 49 minuta. To je bio dobar rezultat za prvi polumaraton u životu, pa me motiviralo za dalje.

Je li bilo kakvih ozljeda?

Nažalost, jest. Valjda sam bila preneiskusna, pa sam tijelo dovodila do pregrijavanja. Ne bi mi se dovoljno regeneriralo, a ja bih ga i dalje rasturala bez plana i programa (smijeh). Ne znaš ništa, nemaš tehniku trčanja, forsiraš se. Ma luda kuća. Sve dok nisam upoznala Antu Živkovića s kim sam puno naučila o svim finesama kojih se moraš držati kako bi ostvario optimalne rezultate. Recimo disanje. Katastrofa bih disala tijekom trčanja, a još sam u to vrijeme i pušila. Došla bih na neko natjecanje i prije utrke zapalila dok bi me drugi u čudu gledali (smijeh). Kasnije sam prestala i dosta su mi se rezultati poboljšali.

A što je s prehranom?

Ne jedem meso 15 godina i mnogi mi govore da to nije dobro za ovakvo bavljenje sportom. Ali eto uspijevam. Naravno da pazim na prehranu i unos šećera. Izbjegavam ga, ali onda u PMS-u mlatnem čokoladu (smijeh). Voće i povrće mi je najvažniji dio prehrane, a prije velikih napora, povećam unos ugljikohidrata poput paste, riže i žitarica.

Prvo ste se počeli baviti trčanjem, ali kako ste se okrenuli triatlonu?

Upravo zbog ozljeda. Jedno vrijeme sam morala prestati trčati, pa sam počela plivati. Ni tu nisam imala nikakvu tehniku kada sam počinjala, tek kasnije mi je Goge (trenerica u Jugu op.a.) rekla kako trebam. Ja sam osoba koja ne voli vući za rukav, zato nikad nikoga nisam pitala da mi objašnjava tehniku. Možda je to moja greška, možda bih imala puno bolje rezultate, ali takva sam. Jedino ih slušam kada mi sami priđu. Tako mi je i Dean Kontić došao i molio me da mu se javim prije Ironmana. I još mi je rekao da baš zato što ne želim pitat, da mi on hoće pomoći. Možda mu se u budućnosti i obratim (smijeh). I tako sam na kraju zavoljela plivanje, doduše puno draže mi je u moru, nego u bazenu, čak i zimi plivam u moru s odijelom. Bude mi zimi hladno, ali ne odustajem, jer volim zen osjećaj iza treninga.

Je li odradite i teretanu?

Da, s Jakšom Diklićem (sjajni triatlonac iz Konavala op.a.). Radimo specifične vježbe, posebno zimi kada imam više vremena. Teretana je isto važna, vidim puno benefita u plivanju, trčanju i bicikli nakon rada s utezima. Samo se gradiš i gradiš, nema tu kraja u usavršavanju.

A bicikla? Kako ste s njom krenuli? Nije je lako ni voziti u našim krajevima, a da ne riskiraš život?

Imala sam doma neki mountain bike koji bih tu i tamo vrtjela po Župi. Pa sam malo po malo povećavala distance. Na kraju sam se prijavila za jedan duatlon u Crnoj Gori. Išla sam tamo s mojom biciklom, bez neke posebne opreme. Ma samo odlučiš u glavi i ideš. Ne smiješ puno misliti, jer nećeš otići. Ako staneš razbijat glavu što ću ja s ovom mojom nikakvom biciklom kada oni imaju puno bolje, nikad se nećeš odvažit. Odeš i sve to gledaš kao na veliku avanturu. Htjela sam probati to natjecanje i na kraju mi je baš bilo lijepo. Upoznala sam masu pozitivnih ljudi koji slično razmišljaju, svi te razumiju, neka pozitivna energija. Sve te to polako obuzme. Natjecanja, putovanja, prijateljstva… I onda sam se počela okretati triatlonu. Inače biciklu vozim u Konavlima, tamo je najsigurnije.

Kada vam se u glavi pojavila ideja o Ironmanu?

Uvijek su me privlačili ekstremi i veliki izazovi. Prvo sam počela razmišljati o half Ironmanu, pa sam se prijavila na jedno natjecanje u Istri. Nikome nisam govorila, jer bi me možda neki pokušali zaustaviti. Jedino mojima iz Atletskog kluba Dubrovnik. Tek kada se približilo natjecanje i kada sam shvatila da ja to mogu i drugi su saznali. Vremenski uvjeti u Istri su bili katastrofa. Jugo, kiša, veliki valovi. Nije bilo kraja plivanju, nikako da ugledaš cilj. Za vrijeme vožnje biciklom, bila je prava poplava, mnogi su padali na nizbrdicama, bilo je ozljeda, zato mi ni dan danas bicikla nije najdraža disciplina. Ipak na kraju sam došla do cilja i dokazala sebi da mogu.

Kako vam izgledaju treninzi, jedan prosječni tjedan? Vi ste zaposleni, radite u turizmu, kako sve to stignete?

Vikendom obično treniram dužinske treninge. Recimo pet, šest sati vožnje biciklom i iza toga deset ili petnaest kilometara trčanja. Ili samo trčanje po 25 kilometara. Naravno, najveći mi je izazov uskladit treninge s poslom, to je moj Ironman. Evo recimo najteži mi je dan bio kada sam na poslu odradila šest masaža i iza toga sam išla trčati 25 kilometara.

Da sam Orah Winfrey, sad bi rekao woooow… Ma bez zezancije, svaka čast. Ironman vam je bio u rujnu, što znači da ste paralelno tukli sezonu i pripremali se za najteže sportsko natjecanje. Nevjerojatno.

Ni ja ne znam kako sam to uspjela. Pripremala sam se za Ironman dvije godine, ali ovo ljeto je bio vrhunac priprema. Većinom mi je smjena od 11 do 19, pa sam treninge odrađivala prije ili poslije. Naravno, ja vodim taj wellness, pa ako nema dogovorenih tretmana u 11, mogu onda doći u podne. Sve je to jedna velika organizacija i vojna disciplina.

Koji vam je motiv za takvo odricanje? Što vas goni naprijed? Mnogi to ne mogu shvatiti.

Motiv je probijanje granica i dokazivanje sebi da ja to mogu. Pobijediti sebe u glavi. Sva ograničenja, poteškoće. Sve mi je to bilo jako zanimljivo. Kada mi se Ironman počeo vrzmati u mislima, bila sam samo na to usredotočena koliko god naporno i teško bilo. Naravno da puno toga žrtvuješ. Izgubiš neke prijatelje koji te ne razumiju, ali istovremeno dođu neki novi.

Jeste li ikada razmišljali da odustanete, da se pitate šta vam sve skupa ovo treba?

Naravno da jesam. Sve ti to oduzima puno vremena i veliko je odricanje, ali opet s druge strane, puno je toga i pozitivnog. Uvijek sam imala volju, to nikada nije bilo upitno. Kada nešto zacrtam, idem prema tome. Ja sam tvrdoglavi ovan u horoskopu.

A jeste li na Ironmanu imali kakvu veću krizu, da vam je tijelo vapilo da odustanete?

Nevjerojatno, ali ne. Baš sam se dobro osjećala i sve sam nekako ravnomjerno odradila, osim što sam malo u plivanju podbacila. Ali odmah to zaboraviš i kreneš dalje. Na bicikli sam imala problema s hranom, nije mi se mogao otvoriti spremnik, pa ništa nisam konzumirala sve do jedne kontrolne točke gdje sam se opskrbila energetskim gelovima. Malo sam i pretjerala s kofeinskim napitcima, pa sam pri kraju utrke pila samo vodu i elektrolite. I zveknula sam jedan brufen, pa preduhitrim bol. Jakša mi je rekao da budem oprezna na 20. kilometru trčanja, jer tek tu počinje Ironman, ali iako sam imala strahopoštovanje kako će biti, išlo je prilično glatko. Zadnji kilometar sam skoro sprintala, eto kako me sve to ponijelo. Baš je nekako sve prošlo idealno, dobro sam se osjećala i na kraju, kada sam završila trku, bila sam nevjerojatno sretna. Doslovno sam skakala od sreće, iako uopće nisam znala da sam osvojila brončanu medalju u mojoj konkurenciji. To sam tek kasnije saznala. Kada ulaziš u cilj, službeni spiker ti kaže: „Made, you are Ironman“, i to sam sanjala da doživim, a na kraju od silnih emocija uopće nisam čula tu rečenicu (smijeh).

Što u budućnosti? Kakvi su ciljevi?

Ne znam još, stat ću malo na loptu. Moram pustiti da se sve slegne i stiša, pa ću onda odlučiti. Jedino što znam da ću u listopadu ići otrčati maraton u Zagreb i kratki triatlon ovdje kod nas. Dalje ćemo vidjeti, nikad ne znaš što ti život nosi.

Maro Marušić