Kako se dogodila nesreća u kojoj ste izgubili vid?

Igrali smo nogomet na livadi i poslije utakmice sjeli smo na travu odmoriti se. Vozač je bio pijan, izgubio je kontrolu nad autom, izletio s ceste i udario me vozilom u glavu. Bio sam u komi šest dana i liječnici su bili koncentrirani na mozak i druge organe, a oči mi nitko nije pogledao. Prilikom nesreće u oči mi je uletjela prljavština s bakterijama i rožnica se istopila. Nisam ostao slijep odjedanput, nego se to događalo postepeno. Išao sam i u Zagreb na nekoliko operacija kod doktora Nikice Gabrića i jedno vrijeme sam vidio sve dok mi naposljetku nekakva infekcija nije uništila čitav prednji dio oka. Nakon toga više nikad nisam progledao.

Je li vam se taj vozač ikad javio? Što osjećate prema njemu?

Nemam prema njemu nikakvu mržnju, nikad se nisam zamarao s tim čovjekom. Nije mi se nikad javio, iako je riječ o susjedu koji je u Zenici živio u zgradi do moje. Još otkako mi se to dogodilo, nisam postavljao pitanja zašto baš meni, samo sam nastavio dalje. Nije me pogodila nikakva depresija. Vrlo brzo nakon što sam ostao slijep, išao sam voziti biciklu.

Od tada pa do danas prevalili ste ogroman put i svašta postigli. Među ostalim, spremajući se za ovaj intervju pogledao sam jedan filmski isječak za koji ste radili glazbu. Ima li sad kakvih natječaja na koja se planirate javiti za skladanje?

Prijavio sam se na dva natječaja. Jedan je u siječnju, drugi u veljači. Riječ je o crtanom filmu The Little Princess, te jednom kratkometražnom filmu, ne znam sad kako se zove. Inače to funkcionira na način da dobiješ filmsku scenu s dijalogom i onda stvaraš muziku. Glazbu moraš ušminkat oko dijaloga, da mu ne smeta. Kada u proljeće bude Berlin Film Festival i tamo ću se prijaviti, jer oni redovito raspisuju natječaje.

Obzirom da ste slijepa osoba, kako sebi vizualizirate filmsku scenu po kojoj ćete raditi glazbu?

Prvo poslušam dijaloge i neke sound effecte ako postoje. Onda s mojim bratom, koji je inače grafički dizajner i ima odlično oko, zajedno prođem scenu. On mi opiše sve detalje koji se u sceni nalaze, a i on je sam glazbenik, pa automatski zna koji bi me dijelovi mogli zanimati. Nakon što mi opiše kompletnu scenu, ja ju vizualiziram u glavi kao što to uostalom stalno radim. Evo sad dok pričam s tobom, ja vizualiziram da imaš veliku glavu (smijeh).

Baš vam hvala!

Tako i te filmske scene. Vizualiziram ih i krenem raditi. Najvažnije je da s glazbenom podlogom pogodiš emociju. Krenem, falim, odustanem, opet probam i tako sve ukrug dok ne dobijem zadovoljavajući rezultat.

Niste išli u glazbenu školu?

Ne. Nakon što mi se dogodila nesreća 2000. godine, već nakon nekoliko mjeseci, tijekom 2001., počeo sam svirati klavijature. Nekako je to krenulo najviše iz dosade. Rođak koji je nešto svirao pomagao mi je u tim prvim koracima. Kasnije sam svirao sam po sluhu. Preselivši se 2004. godine iz Zenice u Sarajevo pohodio sam Centar za slijepe osobe i tu sam na raspolaganju imao satove iz harmonike. Po prvi put sam učio glazbenu teoriju i svladao osnove. Harmoniku sam svirao nekoliko godina, a za to vrijeme išao sam i na satove gitare. Kasnije sam sam vježbao, a oprobao sam se i na nekim drugim instrumentima poput bubnjeva. Ipak najdraži instrumenti su mi klavijature, i naročito gitara koju i dan danas sviram svaki dan.

Zašto baš stvaranje glazbe za film, a ne neki drugi muzički žanr?

Jednostavno, jer volim orkestralnu muziku. A i sviđa mi se stvaranje i zaokruživanje filmskih scena. Dodavanje nekog svog pečata. Da imam malo više vremena i da povremeno nisam lijen (smijeh), mogao bih to raditi kao svoj glavni posao. Ali nekad mi se dogodi da umjesto da stvaram glazbu za film, ja bez veze sviram po gitari (smijeh).

Stvarate li i neku drugu glazbu osim filmske?

Da. Imam više od deset pjesama koje sam skladao, ali nikad do kraja isproducirao, pa da ih objavim. Nadam se da ću u sljedećih nekoliko mjeseci postaviti prvu pjesmu na YouTube. Riječ je o orkestralnim skladbama i rock instrumentalima.

Koji su vam najdraži filmski skladatelji i koji filmovi imaju najbolju glazbu?

John Williams i Hans Zimmer su mi sjajni. Što su god napravili meni je fenomenalno. Moja najdraža filmska muzika ikad je ona iz Harryja Pottera. Sjajna mi je glazba iz filma Catch Me If You Can, Star Wars, Mulan, a odlična je i u Game of Thrones. Seriju nisam gledao, ali sam čitao knjige.

Kakva je u Bosni i Hercegovini situacija s audio knjigama? Koliko je naslova?

Iskreno ne znam, jer ja konzumiram knjige na drugi način. Čitam ih preko uobičajenog pdf-a, ali s govornim programom. Taj program savršeno funkcionira i puno mi je draži od audio knjiga koje su prespore za moj gušt. Dok on tamo pročita poglavlje prvo, pa ovo, ono, ja sam poslušao s govornim programom već nekoliko stranica (smijeh). Evo pokazat ću ti kako funkcionira, s tim programom možeš čitati sve na internetu, od portala, nadalje.

Pa čekajte, meni je ovo prebrzo, ne razumijem nijednu riječ. Kako uspijete pohvatati što se govori?

Uho se navikne, sve je stvar vježbe. Ja stalno čitam knjige preko govornog programa, čak i dok vježbam ili perem suđe. Najdraže štivo mi je znanstvena fantastika.

Među ostalim, bavite se i programiranjem. Jeste završili kakvu programersku školu?

Pohađao sam srednju školu za fizioterapiju, a kasnije sam upisao fakultet Computer Science and Engineering, ali ga nisam završio. Još uvijek stoji zaleđen (smijeh). Prve dvije godine fakulteta su mi super išle, ali kasnije sam imao nekih zdravstvenih problema, pa sam stao.

Je li fakultet prilagođen slijepim osobama?

Pa nije nešto posebno prilagođen, ali profesori su mi uvijek nastojali pomoći i bili su susretljivi. Donosili su mi ispite u Wordu, a ja sam ih čitao preko govornog programa. Isto kao i literaturu. Softveri za programiranje isto su bili pristupačni i prilagođeni tako da nije bilo problema.

Ipak fizioterapija vam je osnovna djelatnost.

Da, to je broj jedan. Što se tiče programiranja, freelancer sam. Trenutno imam ugovor s jednom firmom i radim po projektu što hoće reći da mi je klizno radno vrijeme. Neke dane odradim više, neke manje, što mi odgovara uz fizioterapiju koja mi je primarno zanimanje.

Sigurno puno posla u modernom, sjedilačkom načinu života?

Idealan posao za moderno doba (smijeh). Sjedanje i mobitel su najveći problemi. Sjedanje pogađa donji dio leđa, a gledanje u mobitel vrat. Sve je više slučajeva kojima je potrebna pomoć. Zbog neaktivnog načina života mišići propadaju i dolazi do problema. Da bi se to spriječilo potrebno je biti aktivan, vježbati i jačati mišiće. Nije se dovoljno samo istezati. To je poželjno, ali prvenstveno mišiće treba osnažiti. Snaga je broj jedan, a fleksibilnost je plus. Osim svih klasičnih metoda radim i refleksoterapiju na stopalima. Naravno ne postoji samo jedno rješenje, nego spoj više stvari. Aktivni život, vježbe snage, zdrava prehrana, masaže...

Nevjerojatno koliko ste samostalni i što sve radite.

Sve je to stvar glave. Kada mi se dogodila nesreća najviše me mučilo kako ću igrat videoigrice i nogomet (smijeh). Onda mi se dogodio nekakav klik, pa sam rekao sebi, što kako ću, probaj, pa ćeš vidjet. I dan danas se tako ponašam. Probam da vidim je li mogu. Ako ne mogu, onda još jednom probam da vidim je li stvarno ne mogu (smijeh). Nema tu neke mudrosti. Usudi se i odradi. To je to.

Pored svega ovoga čak se bavite i sportom.

Treniram goalball, to je paraolimpijski sport. Evo sad smo bili za vikend u Makedoniji gdje smo osvojili turnir. Uskoro ima jedan međunarodni turnir u Sarajevu. Prije sam trenirao borilačke vještine. Jedino sam ja bio slijepa osoba i ulazio sam u ring s onima koji vide.

Pa kako čovječe?

Iako ne vidim, uvijek imam sliku oko sebe, to je nešto što se prirodno događa. Recimo, slušajući sada tvoj glas, ja znam jesi li okrenuo glavu. Tako i u borilačkim sportovima gdje je refleks puno važniji od vida. U nekim stvarima naravno da sam bio zakinut i njih sam morao raditi više, ali bilo je jako zanimljivo. Izbaciš svu negativnu energiju iz sebe.

Koje su najveće prepreke za slijepe osobe u Sarajevu?

Najveći problem je ogroman broj auta koji se svuda parkiraju, posebno na trotoaru. Nije toliko veliki problem nedostatak zvučnih semafora, jer osluškuješ promet, pa po tome možeš prijeći cestu. Naravno da je bolje da su tu, ali nepropisno parkiranje predstavlja najveći izazov. Naravno, bilo bi odlično da u javnom prijevozu postoji govorno označavanje stanica, jer mi se zna dogoditi da se iskrcam na krivu (smijeh). Ima naravno još puno sitnica koje bi se mogle poboljšati, ali parkiranje je problem broj jedan.

Maro Marušić