O tome smo porazgovarali s Jelicom Čučević koja je glavninu svog radnog vijeka provela upravo u agenciji Atlas. Čučević je radila na šalteru za davanje informacija, prodaji izleta, mjenjačnici, šalteru za prodaju željezničkih i brodskih karata, organizaciji kongresa i incentive putovanja, ali i u prodaji aviokarata, što je, kaže bio najveći izazov.

„Aviokarte su se radile na način da smo krojili putovanja, a tada nije bilo kompjutora. Morale smo proći iznimno tešku obuku kako bismo dobili međunarodnu licencu od IATA-e. Mnoge moje kolegice koje su bile prisiljene tijekom rata poći u izbjeglištvo su upravo zahvaljujući toj diplomi dobile posao,“ kazala je.

Atlas je danas pred gašenjem. Kako je uopće započeo vaš dugogodišnji radni vijek u Atlasu? Naime, u njemu ste radili za vrijeme 'zlatnog doba' Atlasa, u Domovinskom ratu, pa i dočekali privatizaciju…

To je bilo moje prvo radno mjesto. Sa 16 godina, kad sam završila drugi razred srednje škole, trebala sam odraditi praksu u trajanju od mjesec dana. Tad smo svi praksu radili bez pare i dinara. Pošla sam u tadašnju glavnu zgradu Atlasa na Pilama i tamo je radila majka moje prijateljice. Pitala sam mogu li doći tu raditi praksu, ona me uputila na šeficu koja je to odobrila. 'Sutra ujutro mi dođite lijepo, šesno obučeni, počinjemo raditi u sedam ura,' kazala je. Bila sam toliko uzbuđena, nisam mogla spavati cijelu noć.

 'Ovdje nikad nijedna žena nije radila u gaćama… Doma!'

Što vam je to značilo? Što je to značilo raditi praksu u Atlasu?

Atlas je tad bio najveća putnička agencija u bivšoj državi. Bila mi je tolika čast zaposliti se baš tu, a bilo je i drugih agencija u Dubrovniku. Interesantan je bio taj momenat i koliko sam bila uzbuđena. U šest i po' sam izašla iz kuće u Gradu, do Atlasa su mi trebala dva minuta, ali ja sam izašla pola ure prije. Obukla sam bijelu košulju i modrene, nove novcate gaće, potpuno modre, jer sam vidjela kako sve te žene tamo rade u bijelom košuljama i modrim kotulama. Kad me šefica vidjela, samo je rekla - doma! Bila sam u šoku, zašto doma?  A ona je odgovorila - u Atlasu, otkad je osnovan, nikad nijedna službenica nije radila u gaćama. Pošla sam doma, iskopala nekakvu kotulu. Znam da sam već u sedam manje pet opet bila na Pilama, ovaj put u kotuli i sva uzbuđena. Ta praksa nije trajala po' ure, kako se to danas radi, nego punih sedam sati i to je bio jedan predivan početak mog radnog vijeka uopće. Bilo je to 1. srpnja 1984. godine.

Kako je Atlas izgledao u srpnju 1984. godine?

Bio je recepcija Grada. Sve što je dolazilo u Grad, gosti, autobusi… Svi su dolazili na Pile! Bila sam toliko uzbuđena što sam tu i što mogu slušati te divne strane jezike. Dotad sam u školi učila samo engleski te sam počela učiti francuski, a svaka moja kolegica je govorila po tri, četiri jezika. Ne samo da sam se zaljubila u strane jezike, nego i u profesiju. Gledala bih te žene koje su tu radile, dolazile su sređene, isfenirane, s perlama, s perfektnom šminkom, kad da će svaka od njih svaki momenat izaći na modnu pistu... Meni to bio vrh!

Znači, znatno drugačije, kvalitetnije i bolje no što je to danas u turističkim agencijama. Je li točno kad ljudi kažu da su i ti gosti prije bili bolji?

To je bilo doba Jugoslavije i bili smo jedna država s drugačijim uređenjem od ovoga danas. Presretna sam što sam se u to doba Jugoslavije rodila u Dubrovniku jer je Dubrovnik ipak imao jedan poseban status. Nismo tada imali puno niti smo znali za bolje, ali preko tih gostiju smo doživljavali taj neki drugi svijet... Preko njihovog ponašanja, garderobe... Imala sam sreću što sam plesala u Linđu i tako često putovala pa mi to sve i nije bilo sasvim strano, ali kad to doživiš doma, drugačije je. Ti gosti bi dugo bili u gradu, ne kao sada na dva, tri dana, nego po sedam, 14, 21 dan. Naravno, prije su tako izgledali godišnji odmori i postoje objektivni razlozi zašto je to tako bilo. Po Gradu nije bilo toliko puno restorana, svi hoteli su nudili puni pansion. Atlas je tada imao jako puno izleta i ti gosti su putovali dok su u Dubrovniku.

 Nije bilo kompjutora pa se nije kasnilo niti se ikad itko negdje izgubio

Što je Atlas tad predstavljao? Kako ga usporediti s današnjim agencijama tog tipa?

Recimo, kad sam počela raditi te 1984. godine, Atlas je imao 1650 zaposlenih i preko 30 poslovnica u svim republikama bivše Jugoslavije. Sam koncept putničke agencije je bio puno drugačiji. Atlas je imao svoje izlete, a njegovo bogatstvo je bilo u tome što je imao i jako veliki vozni park. Dakle, Atlas je tad imao preko 70 autobusa i jako puno brodova, kombija, hidroglisera, malih vozila, privatnih deluxe automobila... Svi vozači, vodiči, službenici su imali uniforme. Bilo je nezamislivo doći na posao, a da nisi u uniformi. To je baš izgledalo reprezentativno kad bi se poredali u garaži u Gospinom polju. U jednom danu, što se tiče voznog parka, Atlas je bio u stanju prevesti osam tisuća putnika na jednodnevnim izletima. Nikad neću zaboraviti program Atlas Toursa koji je bio složen u jednu malu 'harmoniku' i nudio bi 33 jednodnevna izleta. U jednom danu si mogao odlučiti hoćeš li morem, kopnom, gdje ćeš... Gost bi došao i pitao bi koji nam je izlet najbolji, a mi smo ih uvjeravali kako su svi ti izleti najbolji. Jako puno su kupovali izlete i putovali, ne samo tu u blizini Dubrovnika nego i van Dubrovnika. Sjećam se jednog prekrasnog izleta 'Gran Montenegro' koji bi krenuo ujutro u 5:30 i vraćao se navečer jako kasno. Gostu nije bio problem i usred ljeta kupiti izlet i poći na cjelodnevnu turu.

Atlas je tad naravno imao i najveći broj vodiča, raspisivale su se audicije, a organizirale su se i edukacije unutar firme. Da ne govorim o tome kako je svako tržište imalo svoj odjel. To je bila jedna mašinerija, jedan gigant i u ta doba nismo imali kompjutora. telefaks je bio vrhunac tehnologije. Jednom prilikom mi je došlo dvoje gostiju na šalter i rekli su kako bi htjeli ići 15 dana po Jugoslaviji s privatnim autom. Ugovorila sam transfere, smještaje, izlete, večere, sve to preko telefona za svaki grad koji su htjeli posjetiti. Za sve sam to ručno ispisala vaučere koje su gosti nosili sa sobom gdje god da su došli. Nikad se nitko nije izgubio, nikad nitko nigdje nije zakasnio, imali su samo fiksni telefon kao kontakt. Znam da su mi ti gosti iz svakog mjesta u koje su došli poslali kartolinu koje i dan, danas čuvam. Postojalo je povjerenje da će sve biti odrađeno kako treba. Danas to više tako ne funkcionira, sistem je drugačiji, drugačija je filozofija, ali doduše, drugačije je i vrijeme. Svi jako brzo živimo, postoji mogućnost korištenja niskotarifnih letova, pa i da se godišnji dijeli u više termina nego prije... Atlas je imao i jako razvijen kongresni turizam i popularna incentive putovanja. Sjećam se recimo kad je rukovodstvo Coca- Cole pozvalo svoje najbolje prodavače iz svih krajeva svijeta, a u Belvederu je taj kongres bio i upriličen. To je zahtijevalo jednu veliku organizaciju.

A onda je došao rat.

Tad je sve stalo, jednako kao što je stalo i sada s koronom. Turizam, koji je i tad bio jedna vrlo bitna grana, je zamro i mnogi su pošli u izbjeglištvo sa svojim obiteljima, a šačica nas je ostala tu. Organizirali smo se tako što smo ponovno otvoriti šalter jer smo primali uplate od American Expressa. Naime, 70-ih godina, pioniri Atlasa među kojima i Davor Gjivoje, su lobirali po Americi i prodavali Jugoslaviju, Hrvatsku i Dubrovnik kao destinacije. Velika kuća American Express je prvi put ušla u jednu komunističku zemlju. Došli su tu, ali nisu ponudili svoje usluge i karticu Narodnoj banci Jugoslavije nego Atlasu. Tad je Atlas postao zastupnik za American Express i to je bila velika stvar jer je to tada bila jedna kartica koju smo imali na ovim područjima. Tih ratnih godina, kako smo bili predstavnici American Expressa, tadašnja direktorica Atlasa Pave  Župan Rusković je napravila ugovor s Privrednom bankom Zagreb i počeli smo primati uplate. Naime, mnoge žene s djecom su pošle u izbjeglištvo i tamo su sve plaćale s kreditnim karticama. Njihovi muževi su bili tu u vojci. To je bio jedini novac koji se vrtio. Od tih uplata bismo akumulirali novac i podijelili nama plaće, po 500 kuna mjesečno. Bili smo u blokadi i to je bio jedini način da se podijeli novac.

Koliko vas je tada bilo?

Tad nas je u kriznom štabu bilo između 15 i 20. Bili smo u bivšoj zgradi SDK, prekoputa Imperijala. Radila sam na Pilama bez struje sa svojim pokojnim kolegom Đuro Mihočevićem. Tad bismo poprimali te uplate American Expressa, potrpali to sve u jednu bursu i kad bi se oglasila sirena, kupili bismo i trčali... Jednom sam ostala i zarobljena, bilo je veliko granatiranje Imperijala, hotel je gorio. Sve izbjeglice iz Imperijala su došle u sklonište SDK, to bi bila današnja Fina. Bio je tamo jedan podrum s trezorom i svi su se dolje smjestili. Bilo je strašno gledati te izbezumljene ljude koji su ostali bez svojih domova. Došli su dolje i tek navečer su utihnuli napadi. Krenula sam prema doma, tresla sam se od straha, a baš je tu noć bilo jako oblačno, nigdje nije bilo mjeseca, veliki mrak je bio... Po intuiciji sam došla do mosta od Pila, sve je bilo srušeno, tresla sam se da ne ugazim na kakvu minu. Vrata od Grada jesu bila zatvorena, ali u vratima su bila jedna mala vratašca i iza njih je bio bunker. I to je bilo zatvoreno. Dvojica mladića su tu bila na straži, možda im je bilo interesantno da me malo zafrkavaju... No, nisu se nadali mojoj reakciji jer sam počela mahnito lupati i kad su mi otvorili, toliko sam bila prepadnuta da sam jednog od njih uzela, digla i bacila ga od straha. Došla sam doma, roditelji su plakali jer su mislili da sam poginula, jer me nema cijeli dan.

Dakle, vaša priča ide od zlatnog doba Atlasa kad ste, kažete, bili jako ponosni što ste dio svega toga i to jako emotivno doživljavate. Onda se dogodilo nešto što je sve to srušilo, ne samo Atlas, nego i Dubrovnik, turizam u Dubrovniku...

Rat je bio doba kad smo svi odrasli. Bez obzira na sva stradanja, obnova nije krenula odmah. Trebalo je proći taj period da postanemo svjesni, no nosilo nas je veliko domoljublje. To je razlika jer smo sad u 'novom normalnom' ljuti i većina ljudi kaže kako je ovo kao u ratu. Nakon rata smo bili jako ponosni što imamo svoju državu, himnu, zastavu, bila je takva svijest koja te nosila. Znao si da si svoj na svome i da gradiš nešto za sebe. To je bio početni efekt koji je zapravo pomagao da preživimo u tim bijednim uvjetima. No, naravno kako u neka doba shvatiš da od nečega treba živjeti. Istina je kako smo prije rata imali Radeljević, TUP, Dalmacija bilje, Atlantsku plovidbu... Nije cijelo stanovništvo bilo zaposleno u turizmu, mada smo prije rata imali 20 tisuća kreveta u hotelskom smještaju, a privatnog smještaja nije bilo puno. Dakle, puno ljudi je radilo po hotelima i u Zračnoj luci. No, poslije rata je sve to zamrlo i trebalo je krenuti nanovo. Naravno kako se od svih tih grana turizam najbrže počeo razvijati. No, počeo se razvijati na način da se puno ulagalo u marketing i išlo po sajmovima. Trebalo je ljude ponovno vratiti i uvjeriti ih kako smo sigurna destinacija. Nije bilo lako jer je rat buktao u BiH, a to je jako blizu. Kad stranac uzme kartu u ruke i vidi gdje je Dubrovnik i koliko je blizu BiH, ne bi izgledalo dobro, a da ne spominjemo napade NATO-a krajem 90-ih na Beograd što je također puno utjecali na turiste koji su nam trebali doći. Mislim kako smo tek od 2000. godine počeli s pozitivnijim rezultatima.

Igrali smo se aerodroma, bila je ta žena koja bi se popela na stolicu i rekla – Ding, dong!

Kako je to izgledalo u Atlasu kad su počeli dolaziti prvi gosti?

Bili smo presretni opet čuti te strane jezike. Mnogi od njih su došli i iz neke kurioštine kako bi vidjeli kako je to kod nas izgledalo jer znali su da je tu bio rat i tražili su oštećenja. Mogu reći kako smo bili ponosni na obnovu jer na jako malo mjesta su se mogli vidjeti ti ožiljci rata.

Ima tu i jedna anegdota. Kad se osnovao Croatia Airlines nisu imali svog predstavnika tu jer je postojao Jat. On se ugasio za vrijeme rata, mi smo u Atlasu imali jedan avio šalter, a kad je CA najavila prvi let, mi smo u Dubrovniku bili predstavnici za prodaju. I tad su rezervacije išle telefonskim putem, a prodaja karata je bila organizirana na način da bi me kolega ujutro u 4 i po' kupio na Pilama pa bismo išli na aerodrom. Išli smo kroz Duboku Ljutu jer je magistrala bila urušena, došli bismo u zračnu luku... Imala sam jedan stol koji je predstavljao pult za prodaju karata, ručno bih pisala karte kako bi tko došao. Do mene je bio drugi stol gdje je jedan gospodin prodavao cigare i to je bio kao duty free shop gdje su se mogli kupiti cigari i pročitati 'Dubrovački vjesnik' koji je izlazio i tijekom rata. Za trećim stolom je bio šank s bocama pića sumnjivog podrijetla, malo rakije što bi negdje ostalo... Mi smo se tako igrali aerodroma i ona bi se tu svi putnici skupili i čekali slijetanje. Kad bi ga čuli da dolazi, jedna bi se gospođa digla na stolicu i rekla - Ding, dong, CA najavljuje let OU661 za Zagreb, izlaz broj 1. A nisu tu ni bila nego jedna vrata kroz koja bi prolazili. Kad bi sletio avion, to bi bila takva trka do aviona. Kakvi kuferi, kakvo čekanje prtljage... Nego svatko sa svojim kuferom bi otrčao da se ne bi dogodilo granatiranje.

Prvo zlatno doba kad ste svi bili jako ponosni, pa onda ratno doba kad se to sve srušilo. A onda - privatizacija! Jeste li mislili kako će se vratiti ti dani i jeste li se nadali svemu onome što je donijela privatizacija?

Svi smo mislili kako ćemo ponovno stati na noge, kako će ponovno Atlas zasjati u tom sjaju, kako će ponovno imati toliko zaposlenih, toliko prijevoznih sredstava, toliko poslovnica, toliko divnih zaposlenika u uniformama... No, došlo je neko novo  doba. Demokracija je donijela svoje, krenula je privatizacija. Bili smo obaviješteni o tome kako je gospodin Androniko Lukšić, a mislim kako je tad jako malo nas uopće znalo tko je on, kupio dvije velike stvari - tadašnju pivovaru i putničku agenciju. Mi tada nismo mogli pojmiti što to znači, koja je poveznica između pivovare i putničke agencije. U biti - kapital. Očito da je gospodinu Lukšiću ipak bilo previše uposlenika kojima je trebalo dati plaće, a nije tada ni bilo potrebe za tolikim brojem ljudi jer nije bilo toliko posla. Krenula je onda jedna jako ružna priča. Te plaće se nikako nisu dizale, te plaće su bile jako male. Svi smo u ratu naučili da materijalno ne znači ništa jer mogao si imati ne znam koje solde u tom momentu, ali butige su bile prazne pa nisi mogao ne znam što kupiti. Već je krenula normalizacija i trebali su ti soldi za preživjeti. Tad smo shvatili da na taj način se možda oni žele riješiti viška ljudi. Ne samo da je krenula privatizacija od strane 'velikih' i od strane stranih ulagača, nego smo i mi zaposlenici po prvi put u životu imali priliku krenuti u privatne vode. Mnoge je bilo strah uputiti se u tu avanturu, bili smo opečeni ratom i malo tko je imao početni kapital. Većinu je doveo do toga da su otvorili svoje privatne poslove, otvorili su svoje privatne agencije ili su otkupili autobuse... Malo pomalo, počela se osipati brojnost Atlasa, a 2000. godine, kad sam imala 33, godine, u Atlasu sam imala 1650 kuna i dvoje male djece. Zapitala sam se  - što ja radim tu?

Je li se osipala samo radna snaga? Što se još osipalo? Odnos prema radnicima?

Mnogi su otvorili svoje agencije, ali imali su dobru bazu iz Atlasa. Imali su dobru podlogu za početi nešto svoje. Bila je to jedna prekretnica kad nisi osjećao veliku privrženost i lojalnost kao prije, kada bi ginuo za tu firmu. To se već pomalo poljuljalo. Atlas su činili ljudi i dan, danas imam puno kolega s kojima sam u kontaktu. Nisu svi ostali u turizmu, neki su na nekim drugim radnim mjestima, ali taj Atlas je uvijek ostao poveznica. Zanimljivo je kao su kolege pokrenule i okupljanje bivših Atlasovaca i svake godine tu bismo se okupljali, našli... Neki se nisu vidjeli po 30 godina... Prije nekoliko godina smo imali veliko okupljanje bivših Atlasovaca u Župi, tad nas je bilo preko 350 i to je bio divan momenat. Našli su se tu i naši kolege iz bivših jugoslavenskih republika. Koliko god da se taj Atlas danas gasi, on živi vječno. On vam je kao Hajduk.

Nakon Atlasa ste radili u dvije agencije, naposljetku i pokrenuli svoj biznis i danas vodite svoje ture. No, tema jest Atlas. Kako ste primili vijest o tome kako je tvrtka pred gašenjem? Ostalo je tu tek nekoliko ljudi.

Stvarno se toliko toga promijenilo u 35 godina koliko radim u turizmu. Velike su se promjene dogodile na svim poljima, ne možemo očekivati kako će ikada više ta priča zaživjeti u nekom obliku. Presretna sam što sam bila dio te prekrasne priče. Svima nam je žao, svima nam se srce stisne kad čujemo kako se Atlas gasi jer nije on samo bio simbol Dubrovnika, nego cijele Hrvatske i bivše Jugoslavije. Svi su znali za Atlas, ali takva su vremena... Ostala su tek krasna sjećanja i mislim kako ih treba oživljavati svako malo.

 'Bez turizma bismo bili mali, prosječni, primorski grad'

Bili ste gošća na ovogodišnjem Business Caffeu u Dubrovniku. Kazali ste tada kako je 'Atlas uspio preživjeti rat, ali ne i koronu'. A prije toga i privatizaciju.

Izgleda kako je to tako. Došli su neki novi klinci s nekim drugim idejama, nekim drugim motivima i nekim drugim osjećajima i jednostavno nisu prepoznali što je Atlas ili ne žele prepoznati. Ne treba živjeti u prošlosti nego gledati u budućnost, prilagoditi se promjenama, ali uvijek treba biti iskren i priznati ako je nešto bilo dobro i kvalitetno. Sjetiti se toga i navesti to kao primjer. To je bio moj prvi posao, ali i moja velika škola i sve što sam naučila o turizmu, naučila sam u Atlasu.

Mogu li se uopće ta ratna vremena usporediti s današnjim vremenom korone? Tad je mnoge nosio ponos, danas se čini kao da je zavladalo veliko beznađe.

Različite su vrste nade. I ja sam u drugoj poziciji. Tad sam bila mlada djevojka bez muža i djece, sad sam ja roditelj. Mislim kako nada treba postojati, trebamo se nadati, naći načina kako preživjeti. Dubrovnik je bio i ostalo turistička destinacija i ništa drugo nikada neće biti nego turistička destinacija. Mi druge industrije ovdje nemamo. Jesam za to da Dubrovnik u prvom redu bude destinacija okrenuta elitnom turizmu, a ne destinacija za masovni turizam, ali za elitnu destinaciju moramo imati visokokvalitetnu radnu snagu i uslugu jer elitna destinacija povlači za sobom jako puno segmenata. Koliko god da je grozna ugroza Covida-19, nama treba biti škola da se spustimo na zemlju, da budemo realni, da se vratimo nekim životnim vrijednostima i da naučimo ponuditi maksimum. Ovo je i idealna prilika da se  mnoge stvari koje su krenule krivim smjerom u vidu megalomanije zakonom reguliraju. Ta 2019. godina, koliko god bila rekordna, u mnogim stvarima je bila izgubila mjeru. Ovo je prilika da tu mjeru zacrtamo, da se toga držimo, da je zakonom odredimo i da se zakonom ne može preko toga. Ovu destinaciju su preci napravili destinacijom još davno i mi moramo biti zahvalni na tome jer da to nije tako, mi bismo bili jedan mali prosječni primorski grad.

Intervju je originalno objavljen u tiskanom izdanju 'Dubrovački dnevnik petkom'.