Helena Šunjić je integrativna terapeutkinja koja se ponajviše bavi anksioznim poremećajima koji su u stalnom porastu posebno sada u korona krizi. Autorica je uspješne knjige Nepodnošljiva lakoća strahovanja u kojoj priča i o svojoj dugogodišnjoj borbi s anksioznošću. Upravo joj ta činjenica da je i sama bolovala od tog psihičkog poremećaja omogućava dodatno znanje da lakše pomogne svojim klijentima koji prolaze teške trenutke.

Možete li nam pojasnit što jer to integrativni terapeut?

To je jedna grana psihoterapije, točnije novi pravac koji postoji zadnjih četrdesetak godina. Najveća razlika između integrativne psihoterapije i one klasične je da ova potonja pokušava racionalno utvrditi odakle problem dolazi, što je dobar pristup, ali često ne riješi posljedicu. Primjerice klasična psihoterapija može utvrditi da napadi panike dolaze zbog nekih ranih trauma, ali oni time neće nestati. Mi smo, osim što smo mentalna bića, ujedno i duhovna i tjelesna, a integrativna psihoterapija sve to objedinjuje i prilazi čovjeku iz svake te pozicije. Recimo, netko tko dođe klasičnom terapeutu i kaže mu da je frustriran i ljut, on će pokušati doznati zbog čega, a ja, kao integrativni terapeut, osim tog saznanja, pokušat ću vidjeti gdje on to osjeća u tijelu. U integrativnoj psihoterapiji puno je rada s tijelom poput disanja, i cilj je dopuštanje emocijama o kojima god je riječ da postoje u tijelu, te da ih prihvatimo i pustimo da se izraze. Kada mi klijent dođe na terapije uvijek pokušavam sagledati sve njegove aspekte, a ne promatrati ga samo kao nekoga tko boluje od anksioznog poremećaja.

I sami ste bolovali od anksioznosti i imali ste napade panike. Kako vam je to počelo?

Imala sam 22 godine i, iskreno, nisam do tada imala nekih posebnih poteškoća u životu. Iz prosječne sam obitelji bez zlostavljanja i sličnih trauma za koje bih odmah mogla reći da su uzrok. Jedino što mogu kazati je da sam oduvijek bila nešto zabrinutija oko svog zdravlja, iako nije to bilo ništa pretjerano. Prvi napad panike doživjela sam u snu. To je strašno iskustvo, imate strašne senzacije panike i straha u tijelu. Užas je riječ koja najbolje opisuje to stanje. Valovi strave idu kroz vaše tijelo praćeno tjelesnim simptomima poput ubrzanog disanja i otkucaja srca. Prvo imate osjećaj da ćete doživjeti srčani udar, a onda kasnije pomislite da imate neku tešku psihičku bolest, jer je osjećaj takav kao da ćete poludjeti. Nakon tog prvog napada panike uslijedili su brojni drugi. Cijelo vrijeme sam isčekivala novi napad, imate strah od napade panike i sam taj strah ga izazove i nalazite se u začaranom krugu. Tijekom sljedećih šest mjeseci znala sam imati i po dvadesetak napada panike dnevno i bilo je to užasno iscrpljujuće. Zanimljivo je da ljudi kojima ništa o tome nisam rekla pojma nisu imali da se sa mnom nešto događa. Kada mi se sve to počelo događati, uopće nisam imala predodžbu o čemu se radi, jer je to bilo doba bez interneta. Nije se ni u medijima pisalo kao danas. Bilo mi je lakše kada sam naposljetku shvatila da to stanje ima ime i da ljudi žive s tim.

Imali ste još neke simptome?

Nakon dvije godine razvila mi se agorafobija, odnosno strah od otvorenog prostora. Obično se ljudi s tim problemom zatvore na neko sigurno mjesto i ne izlaze među ljude što samo povećava problem. Ima jačih i slabijih agorafobija. Moja je bila takva da sam mogla izlazit, ali sam se osjećala jako nelagodno. Neki se baš zatvore i uopće ne mogu izlaziti vani. Ja sam sebi rekla, idem vani, pa makar i umrla. Kod agorafobije i sličnih poteškoća je ključno da se suočite sa strahom. Idete tamo gdje vas je najviše strah.

U anksioznosti se znaju javiti i opsesivne misli. Jeste li ih vi imali?

Ja osobno ih nisam imala, ali često mi dolaze klijenti s raznim opsesivnim mislima poput 'joj ako nešto napravim svom djetetu'. Ili se boje držati nož u ruci jer misle da će ozlijediti sebe. Jedan moj klijent ne smije biti na nekoj visini, jer se boji da će se baciti. Naravno da nikad ništa od toga ne naprave, to je samo strah koji se ispoljava na taj način. U pozadini svega toga je naš strah od gubitka kontrole, odnosno ludila. A od anksioznosti se ne može 'poludjeti'. Međutim, na mentalnoj bazi jako je neugodan taj osjećaj, zato se i javlja taj strah od gubitka kontrole i ludila.

Je li postoji genetska predispozicija za razvijanje anksioznih poremećaja?

Nisam sigurna, jer se nisam bavila toliko genetikom, ali vjerujem da nešto možemo naslijediti od svojih predaka. Ako su se preci previše brinuli, veća je mogućnost da ćemo i mi sami biti takvi. Znači ako mi u najranijoj dobi nismo dobili poruku da je svijet sigurno mjesto, može se uvući tjeskoba u naš razvoj. Ako se dijete rodi u obitelji gdje ima dosta agresije takvo ponašanje se lijepi za njega. Ne mora ta agresija biti nužno usmjerena na dijete, dovoljno je da se roditelji svađaju i dijete će se odmah osjećati nesigurno. Dijete se rađa s dvije potrebe – onom za vezivanje i za sigurnošću. Moja majka, kada me rodila, imala je samo 18 godina i nije baš u svemu tome imala podršku. Bila je zabrinuta kako će podići dijete, bojala se za egzistenciju. I sama je imala napade panike. Drugim riječima, mene je odgajala mama koja se teško i sa samom sobom nosila.

Često starije generacije tvrde da dijete treba ostaviti da plače, pa će prestati. Vi smatrate da je to pogrešno?

Jest, pogrešno je. Ako se dijete ostavlja samo da se utješi, stvara se nesigurnost. Dovoljno je dijete ostaviti pola sata samo i ponavljati mu ta iskustva da ono shvati da je svijet nesigurno mjesto. Naravno ne mogu roditelji biti savršeni, ali ako je u djetinjstvu bilo više iskustava gdje se dijete osjeća nesigurno od onih umirujućih, može kasnije razviti anksiozne poremećaje. Anksioznost i jest jedna vrsta oslabljenog kapaciteta da se nosimo sa stresom. Kroz integrativnu psihoterapiju nastojimo ponovno ojačati samopouzdanje da se osoba može nositi sa stresnim situacijama.

Što kažete o antidepresivima? Neki kažu da im pomažu, neki da ne.

Ja nisam psihijatar, pa ne znam dovoljno o lijekovima, ali mogu vam kazati moje iskustvo. Kada su mi počeli napadi panike otišla sam kod doktora i dobila antidepresive. Pripisana mi je mala doza i pila sam ih sljedećih godinu i pol dana. Nisam osjećala da mi nešto pomažu. Kada sam prestala isto sam se osjećala. S druge strane nekim mojim klijentima, ako je pogođena doza, lijek pomogne. Ja osobno nisam protiv lijekova, pogotovo u fazi kada je to sve skupa jako iscrpljujuće. Mislim da su lijekovi vrijedan alat da čovjeka malo uravnoteže i omoguće mu bolje funkcioniranje. Ne treba lijekove odbacivati, iako ima puno stigme oko njih. Jedino smatram da ih većina ljudi ne treba piti cijeli život. Oni trebaju biti štaka na koju ćemo se osloniti kada nam najviše treba, a kasnije se psihoterapijom mora raditi za dodatno poboljšanje cijelog stanja. Moja psihijatrica kod koje sam išla rekla mi je jednu super stvar. Ja sam joj došla nakon godinu i pol dana i rekla joj da sam malo bolje, situacija se ponešto smirila, ali imam osjećaj da sam došla do jednog plafona i ne idem naprijed, a poviše tog plafona postoji cijeli spektar životne radosti. Ona mi je na to rekla: 'Znaš Helena, nisam ovdje da te učinim sretnom, nego funkcionalnom'.

Kako ste vi uspjeli probiti taj plafon, živjeti ispunjen život?

Jako dug put je bio do toga. Išla sam 4 godine na psihoterapiju. Dođeš kod psihoterapeuta s određenim problemom, ali kada to malo počistite, vidite još pregršt prljavštine. Na kraju napadi panike postanu sekundarni problem i vidite što sve morate rješavati. Meni je to sve skupa jako pomoglo i osjetila sam poziv da i ja upišem integrativnu psihologiju, te da svoje znanje i iskustvo mogu prenijeti drugima. Morate kopati po najbolnijim i najdubljim dijelovima sebe za koje uopće ne znate da postoje. Ako u sebi uspijete otkriti neke obrasce koji vas priječe da živite ispunjeniji život, onda ste na pravom putu. Svaku emociju s kojom se niste mogli nositi, pogotovo u najranijoj dobi, vi ju zakopate duboko u sebi i ona vas smeta bez da to znate. Taj podsvjesni materijal upravlja vašim životom, a toga uopće niste svjesni. Kroz terapijski rad treba prihvatiti sve te emocije.

Pomažu li masaže, meditacije, tjelesna aktivnost…?

Svakako da pomažu, ali dio anksioznih ljudi ne voli fizički kontakt, odnosno da ih se masira. Ako se mogu prepustiti, masaža je definitivno dobra za smirivanje anksioznosti. Sam dodir umiruje dio živčanog sustava i na tjelesnoj razini se dobije umirenje. Meditacija je isto odlična, jer se tako mozak uči na fokusiranje. Tjelesna aktivnost je također jako važna. Kada se čovjek dobro osjeća u svom tijelu, vi ćete se automatski i psihički osjećati bolje.

Korona kriza će sigurno povećati broj slučajeva anksioznosti i depresije. Što poručujete ljudima koje brinu egzistencijalni problemi, kako da sačuvaju mentalno zdravlje?

Neka poslušaju tijelo. Ono će im reći što mu treba. Nije to tako lako, kao što se čini na prvu, ali ako se zastane i osluhne, može se čuti. Tijelo će kazati koju ugodu treba. Ponekad je dovoljno skuhati toplu juhu, otići na masažu, prošetati, meditirati uz glazbu... Povratak u tijelo je jedna vrsta uzemljavanja, ako se vratite u sadašnji trenutak i anksioznost će se smanjiti, jer je ona uvijek u budućnosti i pita što će biti. Naravno i ovdje vrijedi tjelovježba i zdrava prehrana, vitalno tijelo lakše savladava stres. Važno je i druženje, jer su ljudi društvena bića. Naravno, to moraju biti osobe koje vam pašu, s kojima se dobro osjećate. Ne treba se zatvarati u sebe i ne treba gledati vijesti. Minimalno koristiti medije, a čitati ono što vas opušta. Ako stalno gledati vijesti, broj oboljelih, ekonomske probleme, to će vas samo uznemiravati. Radije izađite u prirodu, isključite se s društvenih mreža.

Za kraj nam kažite je li vam se simptomi ikad vrate? Imate li dana kada ste lošije raspoloženi?

Naravno da imam. Moj karakter je anksiozni i uvijek ću biti osjetljivija. To i nije tako loše, jer smo osjetljiviji za neke druge ljude, imamo više empatije. Suosjećanje je važno, ali ne i preuzimanje nečijeg tereta. Ja u radu s klijentima ne bih mogla funkcionirati kad bih nosila sve te terete. Naravno da sam nekad zabrinutija u vezi nekih stvari. Što se tiče napada panike, u zadnjih deset godina imala sam ih dva puta. I kada su me strefili, nisam im pridavala neku veliku pažnju. S vremenom sam otkrila jedno mjesto u sebi gdje sam mirna. Tu se povučem ako imam napad panike, i na tom mjestu, ja imam njega, a ne on mene. Nema više tog preplavljujućeg osjećaja da ću umrijeti od straha. Kažem sebi, ok, evo ga, tu je i to je to. Napad panike brzo prođe i više o njemu ne mislim. Ta točka u kojoj sam ja ok je i cilj cijele psihoterapije. U mom slučaju to ima veze s duhovnošću, u povjerenje nekoj višoj sili. Ja vjerujem da i ono neugodno što mi dolazi je samo putokaz prema nekom većem dobru. Tako da imam osjećaj da sam čuvana i voljena. I da umrem, sve će biti ok.

Maro Marušić

Intervju je prvotno objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik petkom