Razgovarao: Maro Marušić

Goran Daldon predstavlja sve ono suprotno od uhljeba. Uhljeb ne radi ništa, a on istovremeno obavlja nekoliko struka i to na visinama s kojih bi rijetki od nas pogledali prema dole, a kamoli visjeli na konopima i radili. Prije nego se krenuo baviti visinskim radovima, hobi mu je bilo slobodno penjanje.

Kako ste se uopće krenuli baviti penjanjem u doba kad to nije bilo popularno kao danas? Nije čak bilo ni interneta, gdje biste lako mogli doći do informacija.

Tijekom mladosti kupao sam se na Dančama i uvijek me privlačilo penjanje po stijenama, pogotovo s južne strane. Svaki put bih pokušavao svladati neke kompliciranije uspone i to me jako veselilo. U to vrijeme penjanje kao sport uopće nije postojalo. Sjećam se negdje u ratu kada je došla struja da sam gledao neki dokumentarac o sportskom penjanju, iako se to tad nije tako zvalo, već samo “slobodno penjanje”. Naravno u alpinizmu se oduvijek penjalo, ali se za napredovanje koristila dodatna oprema poput klinova, ljestvi i svega ostalog, jer se bilo bitno bilo kako popeti, nevažno “slobodno” ili “tehnički”. Sredinom osamdesetih u svijetu, alpinizam i penjanje se razdvajaju i otad je to posebni pravac. U penjanju se dodatna oprema koristi isključivo kao sigurnost, ali se ne smije koristiti kao pomoć prilikom penjanja. Ako koristiš opremu za napredovanje to se zove tehničko penjanje, a ako opremu koristiš samo za zaustavljanje pada, onda je to slobodno penjanje.

Tada u Dubrovniku je malo tko znao što je slobodno penjanje, nije bilo nikakvih butiga gdje bi se mogla nabaviti oprema, je li tako?

Niti je bilo butiga, niti je postojao ikakav klub. Negdje krajem devedesetih sreo sam jednog mog prijatelja koji se također zaludio penjanjem. Odlučili smo se time početi baviti ozbiljnije. Najbliži klub tada bio je u Splitu, ali ni to nam nije baš bilo idealno, jer kao djeca rata nismo bas imali novaca za putovati tamo-amo. Uglavnom, nas smo dvojica sami, preko razno raznih kanala dolazili do informacija i pokušavali napredovati u praksi. Recimo, postojale su skice u nekakvim katalozima s uputama kako se koristi oprema. Onda bismo otišli na Orsulu, Konavle i druga mjesta i penjali se.

Obzirom na neiskustvo zvuči kao da ste bili u pogibeljnim situacijama?

Boga pitaj kako smo živi ostali, to je zaista čudo. Niti nam je znanje bilo preveliko, niti nam je oprema bila adekvatna. Mi smo se otprilike godinu dana penjali s nekakvom potpuno improviziranom opremom. Vezali bismo oko struka nekakav konop koji uopće nije bio alpinistički (smijeh). U biti jedino što smo imali bila je ogromna volja.

Kasnije je ipak postalo lakše?

Dvije godine smo se nas dvojica tako penjali, a onda se pojavio Ivica Matković (splitska penjačka legenda koji se godinama penje na zvonik sv. Duje op.a.), koji je bio pionir penjanja još u čitavoj bivšoj državi osamdesetih godina. Nastupio je na prvom svjetskom prvenstvu ikad održanom u Francuskoj 1986 i praktički je taj sport donio u naše krajeve. Za život je preživljavao visinskim radovima poput kićenja, popravaka fasade i svega ostalog. Počeo sam se s njim družit i usavršio znanja. Penjali smo se skupa po Biokovu, Paklenici… Isto tako sam s njim po Dalmaciji - Splitu, Dubrovniku, Trogiru… radio godinu dana visinske radove gdje sam također jako puno naučio.

Među ostalim, postavljali ste kravatu oko arene u Puli. Ispričajte nam nešto o tom iskustvu.

Bilo je to 2003. godine, a medijski je bilo jako praćeno. Ivica me zvao da sudjelujem u projektu koji je bio tehnički prilično sulud s obzirom na uvjete i rokove. Organizatori su to zamislili da se kravata postavi u jako kratkom roku, unutar tri, četiri dana što je bilo užasno zahtjevno. Sve je bilo na vrat, na nos. Nas trojica smo prvi dan bespomoćno gledali u arenu kako ćemo to izvesti. Ipak smo nekako zahvaljujući iskustvu i znanju uspjeli postaviti kravatu na vrijeme. Tijekom čitavog projekta, zbog specifične situacije, manje-više nismo koristili nikakvu sigurnosnu zaštitu.

U kojim ste još sličnim projektima sudjelovali?

Bilo je hrpa toga. Od kićenja zidina, većine zvonika u Dubrovniku, do raznih setova na stranim filmovima. U filmskim produkcijama sam radio kao safety climber, rigger, te kao kaskader. Među ostalim, dublirao sam Doctora Whoa. To mi je bilo jako izazovno. Trebao sam se penjati na kupolu zvonika trogirske katedrale gdje su rubna kamenja bila u poprilično lošem stanju, a morao sam se ispeti na vrh kupole koja je pod velikim nagibom plus je premazana skliskom uljanom bojom, tako da je bilo poprilično teško i jako opasno to izvesti i do danas mi je to najkompliciraniji projekt što se tiče filmskih produkcija.

Baš poput Ivice Matkovića i vi za život zarađujete visinskim radovima. Mora li netko tko se time baviti imati prethodnog penjačkog iskustva?

Ne mora, ali penjanje svakako pomaže u bavljenju tim poslom. Sve se može naučiti, ako je dovoljno volje i htijenja, pa tako i visinski radovi. Naravno da u alpinizmu i penjanju razviješ puno nekakvih tehnika koje su ti kasnije itekako korisne kod visinskih radova, pa si sigurno u velikoj prednosti pred nekim tko to ne zna, ali ponavljam, sve se može naučiti, pa i bez prethodnog alpinističkog iskustva. Penjanje i alpinizam također pomažu u jačanju psihe kada se visinski radovi izvode bez sigurnosne zaštite baš kao što je to bilo prilikom postavljanja kravate u Puli. Drugim riječima, penjači i alpinisti puno više su oslobođeni od straha nego što je to slučaj s ljudima koji samo rade visinske radove.

Je li vas nekad strah? Kako se nosite sa strahom, može li se psiha istrenirati da se on smanji?

Strah je normalan. Onaj tko se ne boji, lud je čovjek i treba mu zabraniti da se bavi s ovim poslom. Isto tako jasno je da mi nemamo strah od visine, jer da ga imamo, ne bismo ovo radili. Uvijek imaš situacija gdje ti ne bude svejedno. Meni se u mom poslu takva situacija dogodi jednom mjesečno. Evo baš prije neki dan radio sam na jednoj fasadi na visokoj zgradi na vertikali koja je bila dosta zahtjevna i opasna, pa mi je kroz glavu prošlo: „Pa što je meni, je li mi treba u životu ovaj posao?“ Ali to prođe kroz par sekundi. Strah je dobar, jer prevelika opuštenost može odvesti u katastrofu. Ja ne znam čovjeka koji radi ovaj posao da mu s vremena na vrijeme ne izbije hladan znoj. U ovom poslu je neminovno susretanje sa opasnim situacijama, čak puno više nego u penjanju kao sportu. Sportsko penjanje je statistički dosta sigurno, dok su visinski radovi puno zahtjevniji i često si izložen jako opasnim situacijama.

Što sve vaša firma nudi što se tiče visinskih radova?

Apsolutno sve poslove na nedostupnim mjestima. Poslove sa stablima, radove na fasadama, postavljanja zaštitnih mreža, razne montaže, postavljanje reklama, radova na stupovima… sve ono što zahtijeva radove na visinama, odnosno pristup užetom kako se to službeno zove.

Ovo mi zvuči da treba znati raditi nekoliko struka.

Da, penjačke tehnike su samo mali dio visinskih radova. Trebaš poznavati svaku struku… Ne možeš otpilati stablo na visini, ako ne znaš s poda. Isto tako sa svim ostalim. Sve to inače moraš znati raditi kako bi bio u stanju u puno težim uvjetima djelovati kada si na konopima, po vjetru i slično. Zna se dogoditi da budeš na nekom gradilištu i dobiješ projekt. Moraš ga znati čitati i komunicirati s nadzorom gradnje. U početku sam znao imati situacije kada bi mi dali tri projekta od struje, preko građevine do hortikulture i u svemu tome se trebaš snaći, ali uspiješ, pitaš za pomoć prijatelja inženjera, pa prođeš i to iskustvo.

Ima li i u vašoj struci problema s radnom snagom?

Naravno. Nije lako naći ljude u čitavoj Hrvatskoj, a kamoli u Dubrovniku. Ovdje mnogi ljudi zbog situacije u turizmu ne rade ništa, a kamoli će se baviti visinskim radovima. Baš prije nekog vremena nisam stigao obaviti jedan posao, htio sam ga dati nekome, ali nisam imao kome, a nije riječ o malim novcima. Došla je rentijerska ekonomija i ne samo kod nas, nego i u cijeloj državi. 

Jedno vrijeme bavili ste se i turizmom. Želite li nešto prokomentirati o dubrovačkom turizmu?

Bavim se još. Ali put kojim turizam u Dubrovniku ide mi se ne čini dugoročno dobar. Pohlepa je dovela do iskrivljenog stanja svijesti na svim razinama, te se time i grad uništava na sve moguće načine.