Puno ljudi jednom godišnje vadi krv te se analizira njihova krvna slika. No, to nije slučaj s hormonalnom slikom koju možda ne treba kontrolirati toliko često, no postoji nemali broj ljudi koji dođu do svoje 30, 40, 50 godine, a da nikada u životu nisu pregledali hormone.

Ne postoji indikacija za rutinske kontrole hormona, osim određenih tijekom trudnoće i novorođenčadi. Hormoni su vezani uz naše funkcije u organizmu. Ako čovjek normalno funkcionira, ima normalan apetit, stolicu, mokrenje, osjeća se dobro, normalne je tjelesne težine, ako nema povećane vrijednosti tlaka, šećera u krvi, ima normalne spolne funkcije koje su karakteristične za dob u kojoj se nalazi, uglavnom nema razloga za brigu. Ako to nije tako, onda je potrebno tražiti pomoć endokrinologa. Mislim kako su u toj priči najvažniji obiteljski liječnici. To je osoba kojoj se pacijent prvi javi, a koja ga onda dalje upućuje na obrade koje bi on trebao napraviti, što eventualno uključuje i posjet endokrinologu.

Na koji se način hormonalni poremećaji mogu ogledati na osobi i unutar nje? Na što sve utječu?

Postoji niz hormona u ljudskom organizmu. Poremećaj lučenja svakog od njih stvara  posebnu kliničku sliku. 'Kraljica', dirigent svih hormona koji njima upravlja jest hipofiza, žlijezda koja se nalazi u mozgu. Tu se luče nadređeni hormoni svih izvršnih žlijezda u organizmu; štitne žlijezde, nadbubrežnih žlijezda, spolnih žlijezda... Osim toga ona luči hormon rasta, prolaktin, oksitocin, antidiuretski hormon, paratireoidne žlijezde luče parat hormon, gušterača inzulin i glukagon, a masno tkivo koje danas smatramo endokrinim organom luči niz različitih hormona. Klinička slika ovisi o žlijezdi koja je involvirana, kakva je vrsta bolesti i stoga se sve te slike jako razlikuju. Primjerice, ako imamo hiperfunkciju nadbubrežnih žlijezda, luče se povećane razine kortizola, onda ćemo dobiti karakterističnu sliku debljanja abdominalnog tipa, ljubičastih strija, visokih vrijednosti arterijskog tlaka, atrofičnih ruku i nogu... Kod smanjenih razina kortizola, osoba će biti blijeda, hipotonična, imat će poremećaj elektrolita, povraćanje, proljeve i slično. Potom, kod šećerne bolesti kad koje postoji deficit inzulina, klinička slika uključuje nagli gubitak težine, žeđ, učestalo mokrenje, pojačan interes za hranom, visoke vrijednosti šećera u krvi. Kod bolesti paratireoidnih žlijezda koje luče puno parathormona, imat ćemo pojavu bubrežnih kamenaca, visokih vrijednosti arterijskog tlaka itd. Bolesti štitnjače su dosta česte - od upala, nodusa u štitnjači do ubrzane i usporene aktivnosti. To su nekada karakteristične, a nekada i manje karakteristične kliničke slike. Tako da ustvari svaka žlijezda i hormon regulira posebnu funkciju u našem organizmu i u tom smislu će utjecati na osobu s kojom živi. Ljudi su danas dosta informirani, u tome najveću ulogu imaju mediji, ali važno je iz te šume različitih informacija, točnih i netočnih, kontaktirati svog liječnika kako bi se osoba mogla uputiti dalje.

No, ako bi se kontrola hormona radila češće, bi li onda to preveniralo neka stanja i bolesti uzrokovane hormonalnim disbalansima i prije nego što do simptoma bolesti dođe?

Bolest je uvijek lakše prepoznati ako je ona manifestna, no za jednu finiju dijagnostiku i eventualnu prevenciju potrebno je imati dosta znanja i kliničkog iskustva. Ako osoba osjeća bilo kakve poteškoće, svakako bi se trebala obratiti liječniku.

Imate zaista bogato iskustvo, a i znanje. S kojim problemima se najčešće susreću vaši pacijenti u kontekstu hormona?

Danas su razlozi zbog kojih pacijenti dolaze endokrinologu brojni.Tu ubrajamo pretilost, inzulinsku rezistenciju, neredovite menstrualne cikluse, dlakavost, akne, poremećaj rada štitnjače, nemogućnost začeća, povišene razine šećera, masnoća u krvi, porast arterijskog tlaka, osteoporozu… Bolesti hipofize i nadbubrega nisu masovne, ali na njih treba misliti. Među nama su i treba ih prepoznati i liječiti. Uglavnom dominiraju bolesti štitnjače, posebno u post Covid vremenu, pandemija debljine i dijabetesa.

Prema relevantnim pokazateljima, i bolesti štitnjače, ali i dijabetes su u porastu. Što je dovelo do toga? Je li možda današnji stil života?

On svakako doprinosi razvoju šećerne bolesti i komplikacija koje ona nosi. Današnji stil života jest stresan tako da je to svakako okidač nastanka bolesti. Važnu ulogu imaju naslijeđe, debljina, nezdrava prehrana i pridružene bolesti. Ljudi su danas o svemu puno više informirani, mediji danas više upozoravaju na endokrinološke probleme i bolesti, ali i na načine prevencije.

Hormonalni disbalans se liječi specifičnom terapijom, no postoji li nešto što bi osoba mogla napraviti sama za sebe kod određenih endokrinoloških problema?

Postoji niz suplemenata koji su pogodni za različita stanja. Npr. selen i cink u bolestima štitnjače. D vitamin je važan u mnogim funkcijama organizma i predmet je stalnog istraživanja. Nadalje, kad u obitelji postoji sklonost dijabetesu, savjetuje se osobama koje su pretile, a još nisu razvile dijabetes, da paze na tjelesnu težinu i da izbjegavaju hranu koja bi mogla izazvati naglo lučenje inzulina. Dakle, ne jesti čokoladu, zaslađene sokove i druge koncentrirane ugljikohidrate. Poštujmo naš organizam. Može se puno napraviti – ako ne spriječiti, onda barem odgoditi pojavu bolesti, što nipošto nije zanemarivo.

Jasno je kako stres nepovoljno utječe na ljudski organizam. No, stres nije nešto što se može vidjeti ili opipati, ne postoje često vidljivi pokazatelji kako je nečije zdravlje, barem ono fizičko, uništeno stresom. Kako stres ustvari utječe na hormone?

Stres izaziva lučenje nekih hormona - npr... kad prelazite cestu, a neko vozilo naglo zakoči i vi se prestrašite, u vašem organizmu se u sekundi  luče ogromne količine adrenalina i noradrenalina, kortizola...Vi ste uznemireni, tahikardni, preznojeni… Eto, tako djeluje stres. Uz to, kontinuirana napetost, stresan život, brzina, uz genetsku podlogu dovode do niza metaboličkih poremećaja na staničnom, odnosno molekularnom nivou i do razvoja različitih bolesti primjerice ulkusne bolesti, ulceroznog kolitisa, arterijske hipertenzije, šećerne bolesti tip 1, hipertireoze, malignih bolesti...

Kad se govori o liječenju, puno ljudi je skeptično prema hormonalnoj terapiji. Zašto se to događa?

Događa se, premda ne postoji opravdan razlog. Posebno su skeptične mlade djevojke kad je u pitanju uzimanje različitih oralnih kontraceptiva. Kod liječenja policističnih jajnika, hirzutizma i sl.. Ti su kontraceptivi jako potrebni kako bi se sačuvala rezerva jajnika i kako bi menstrualni ciklus bio redovan. Međutim, kod žena ima otpora i bojazni kako će dobiti na težini, kako će se poremetiti njihova prirodna homeostaza, kako neće moći zatrudnjeti... No, uz malo vremena, truda i obrazloženja, smatram kako ih je moguće uvjeriti da krenu s terapijom koja im je neko određeno vrijeme potrebna.

Koliko je endokrinologija u posljednje vrijeme napredovala?

Smatram kako se endokrinologija iznimno razvila u posljednje vrijeme i što je najvažnije, smatram kako se nova znanja provode u djelo. Danas se puno toga zna i puno toga se može. Spomenula bih svakako 'in vitro' postupke u ginekološkoj endokrinologiji koji su sjajni. Iako ginekologija nije moja struka, što se tiče hormonskog statusa i pripreme žene za trudnoću sam svakako involvirana. Terapija na području dijabetesa, posebno tipa 2, je jako uznapredovala. U Hrvatskoj i u svijetu danas se koristi niz lijekova koji se mogu primijeniti za različite tipove bolesti, što prije nije bilo moguće. Tada smo praktički bili nemoćni, a sada imamo niz lijekova koje pomažu osobama u dobroj regulaciji, pomažu im i smršavjeti te, konačno, imati poboljšan zdravstveni status. Što se tiče inzulinske terapije, prije su u primjeni bili svinjski ili goveđi inzulini. Danas je došlo do razvoja toliko savršenih inzulina koji su se iznimno približili osobinama humanog inzulina. Život se mladim dijabetičarima može olakšati i primjenom putem inzulinskih pumpi, a za samokontrolu šećera, postoje senzori koji kontinuirano mjere razine šećera u krvi i tako olakšavaju život pacijentima, ali im svakako i omogućuju bolju regulaciju bolesti. Mislim  kako je sve to zaista revolucionarni napredak  u odnosu na razdoblje pred 30-ak godina i više. Dosta ljudi koji imaju novonastalu šećernu bolest dolazi kod mene i svjedok sam njihovih tuga, suza i očaja. Teško je, ali uz ovakve načine liječenja i samokontrole oni se nimalo ne razlikuju od svojih vršnjaka koji nemaju šećernu bolest.

Je li šećerna bolest zaista u tolikom porastu u odnosu na prije, što pokazuju istraživanja, ili se danas ljudi jednostavno više kontroliraju?

Mislim kako ima istine i u jednom, i u drugom. S jedne strane postoji porast, a s druge strane se on čini znatnijim jer se ljudi danas više kontroliraju. Ljudi su sve više pretili, hrana je sve nezdravija, rafinirane proizvode svi konzumiramo i nemoćni smo zbog nemilosrdnog životnog tempa u kojem strahovito puno radimo. Stoga nemamo vremena svaki dan pripremati domaću zdravu hranu i jesti u podne. Jede se svakakva hrana, jede se fast food i jede se usputno. To je jedan od razloga zbog kojih je šećerna bolest, posebno tipa 2, u naglom porastu i očekuje se kako će u budućnosti te vrijednosti dodatno rasti.

A i danas se o pretilosti napokon govori kao o bolesti, a ne kao o nečemu što je neki estetski problem.

Primjećujem kako se ljudi danas drugačije odnose prema svojoj težini. Često idu na tjelovježbu, trude se i općenito je danas veća svijest o tome koliko je značajno imati optimalnu tjelesnu težinu. No, svakako bih dodala kako u više od 80 posto slučajeva prehrana doprinosi razvoju pretilosti, a potrebno je itekako se potruditi kako bi se smršavjelo. Ljudi tu znaju upasti u zamku tzv. čudotvornih brzih dijeta i specijalnih pripravaka. One imaju svoje učinke, neke su bolje, neke lošije, no kad se gleda dugoročno na zdravlje čovjeka, a pri tom prvenstveno mislim na ukupni metabolizam, kardiovaskularni sustav i životni vijek, a sve u skladu s kontroliranim kliničkim ispitivanjima, onda je najučinkovitija i najbolja mediteranska dijeta. Ona uključuje sve vrste namirnica, ali u pravilnim omjerima i količinama. Umjerenost u jelu i piću je ključna.

Čini se kako smo se prema tome rodili na najboljem mogućem dijelu svijeta.

Jesmo, no prema studijama koje su rađene za naše podneblje, čini se kako ne zaostajemo baš puno u odnosu na ljude u unutrašnjosti naše zemlje.

Koje pretrage odnosno uvođenje kojih zdravih navika biste savjetovali ženama koje planiraju trudnoću i trudnicama?

Svakako bih savjetovala da reguliraju svoju težinu jer je začeće jednostavnije, kao i tijek trudnoće, ali i sam porod. U periodu trudnoće pooštreni su kriteriji što se tiče vrijednosti šećera u krvi i vrijednosti TSH. Zato se radi rutinske kontrole trudnica u pojedinim razdobljima trudnoće kako bi njihove vrijednost ble idealne. Važna je zdrava i raznolika prehrana i tjelesna aktivnost, nadoknada folne kiseline i vitamina D.

Radili ste u Općoj bolnici Dubrovnik, nakon čega ste pokrenuli vlastitu polikliniku Hygea koju danas posjećuju mnogi i koja uspješno posluje. U čemu je temeljna razlika?

Sad se, u ovom okruženju i na ovaj način na koji radim, mogu više posvetiti pacijentima i uživati u poslu. To je najvažnije. Mislim kako je to ljudima potrebno, posebno u ovoj grani interne medicine. Imam izvrsnu suradnju s kolegama različitih struka u Dubrovniku i na Klinici u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku. Jedino što nedostaje je kontinuirano praćenje  hospitaliziranih pacijenata, ali u endokrinologiji i dijabetologiji oni nisu česti.

Zašto je za vas endokrinologija posebna?

Meni je jako zanimljiva, čudesna i intrigantna. Bit je u nevidljivom, kako stoji u 'Malom Princu'. Kako ja uvijek kažem studentima kojima predajem, hormoni su ljubav, odgovorni za seks, začeće, porod, dojenje, dobro raspoloženje i još mnogo toga – odgovorni za život i nastavak života!

Što je ljubav? Kako je kemijski objasniti?

Sve je to velika nepoznanica, dijelom su zaslužni peptidi, hormoni koji se luče iz hipotalamusa, a ne iz srca. Ipak, to je stvar istraživača da nam objasne, a naše je da ljubav osjećamo, razvijamo i širimo dalje.

Iz tiskanog izdanja Dubrovačkog dnevnika