INTERVJU Davor Ljubimir: Trajno stanje sreće šire populacije se sustavno zatire!

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: privatni album Davora Ljubimira
Današnje društvo donijelo je brojne prednosti prosječnom čovjeku. Napredna tehnologija i digitalizacija smanjile su kilometre, uštedjele vrijeme, pojednostavnile komunikaciju, a čini se kako pojedinac nikada više nije uživao u svojoj slobodi i pravima te lakoj dostupnosti različitih dobara.

Ipak, s ekrana i YouTube kanala sve više 'lifecoacheva' objelodanjuje recepte za sreću. Kako biti sretan jedno je od najčešćih pitanja današnjeg pojedinca. No, postavlja se pitanje – zašto nije sretan kad mu je sve vrlo dostupno i kad ostvaruje visoki stupanj slobode? 

O tim i mnogim drugim temama iz područja socijalne filozofije studenti Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku su imali priliku slušati na kolegijima profesora filozofije doc. dr. sc. Davora Ljubimira gdje je nedavno dočekao svoju mirovinu. Ljubimir je autor brojnih knjiga, sudionik u brojnim istraživačkim projektima, znanstvenim skupovima, predavač i prevoditelj iz područja društvenih i humanističkih znanosti. Jedan od najomiljenijih nastavnika na visokim učilištima za Dubrovački dnevnik je govorio upravo o izazovima vremena u kojemu živimo i s kojima se svakodnevno susrećemo. 

Poslije niza godina predavanja studentima pošli ste u zasluženu mirovinu. Studenti će vas pamtiti po vrlo upečatljivim, zanimljivim predavanjima. Koje ste poruke nastojali ostaviti mlađim naraštajima? 

 I u stabilnijim vremenima posve je prirodno da se osobito mlad čovjek osjeća zbunjeno, nedovoljno orijentirano, nezadovoljno sobom i drugima. Univerzalna poruka stoga bi mogla glasiti ovako: Ako hoćeš prevladati ono što te čini takvim, što bolje upoznaj „neprijatelja“. Zvuči jednostavno, a nema teže stvari od toga. Jer trebalo bi „spoznati samoga sebe“ – kako glasi prastara poruka iz Delfa – a povrh toga i svijet oko nas, te našu isprepletenost s tim svijetom, u užem i u najširem smislu. To je bio i ostao nedovršen posao i najgenijalnijim umovima i duhovima svih poznatih nam vremena, pa je nerealno očekivati da ćemo baš mi posložiti taj mikro i makro-kozmički „puzzle“. Što nam je onda činiti?

Moja poruka je uvijek bila i ostala: Treba istraživati, otvorena uma i čistih namjera! Opet zvuči jednostavno, premda je to nešto što se najmanje javno prakticiralo, štoviše, što se ognjem i mačem sputavalo u zadnjih par tisućljeća ne samo zapadnjačke povijesti. Po svojoj ideji univerzitet bi trebao biti oaza u kojoj je to ne tek dopušteno nego i poticano. Jesu li, dakle, moje poruke studentima bile neuobičajene i prezahtjevne? Ne bih rekao… Ali možda ipak za studente u nekim drugim vremenima…

Studenti komunikologije na Sveučilištu u Dubrovniku imali su priliku slušati o izazovima modernog ili, preciznije rečeno, postmodernog društva. S kojim je izazovima suočen današnji čovjek? 

U ovim vremenima izrazite dominacije relativizma, foliranja, obmanjivanja i manipuliranja na svim razinama čini mi se da je najveći izazov uopće razlikovati nešto istinsko od patvorenog, podvaljenog, prividnog, a pravo je herojstvo još i htjeti i moći gledati istini u oči. 

Pritom ne mislim na filozofijske dimenzije traganja za istinom, nego na one svagdašnje, na to kako empirijski doživljavamo i osmišljavamo sebe, bližnje i svijet kojim smo okruženi. Nekoć je to bilo manje zahtjevno, kad se društveni život odvijao u izravnoj interakciji živih ljudi (sjetimo se Straduna kao dubrovačke društvene pozornice) i kad smo imali ograničene izvore uvida i informacija. Tad nismo mogli ni slutiti da će se relativno brzo društveni život preseliti na ekrane i postati svijetom mentalno umreženih, a fizički izoliranih pojedinaca, odnosno da ćemo biti trajno zasipani nepreglednim, često sumnjivim, protuslovnim ili očito lažnim sadržajima.

Tehnologija i oni koji njome upravljaju suočili su sve nas s posve novim vidovima izazova, o kojima se u zadnja dva desetljeća pišu bestseleri. Možda su najdelikatniji oni izazovi koji proizlaze iz podvojenosti između virtualnog identiteta i onog pripadnog osobi od krvi i mesa. Jer to su dva vrlo različita socijalna okruženja - ono na mreži i ono izvan nje – koje bi nekako trebalo pomiriti, sjediniti u svijesti i osjećajima, ako ne želimo ostati iznutra bitno podvojeni. Izazova ima toliko da ih je teško i nabrojiti, a još je teže s njima se nositi.

Društvo je u zadnje vrijeme, čini se, prilično napredovalo po pitanju ljudskih prava, standarda života, virtualni svijet je olakšao život, skratio kilometre, svijet je postao 'globalno selo'. Ipak, čini se kako moderan čovjek nije i osobito sretan čovjek. Zašto, ako mu je sve to omogućeno?

Sretni ljudi su samodostatni, zadovoljni, smirena duha, nisu progonjeni silnim željama i žudnjama – dakle, loši su potrošači. A ako uz to nisu bogati, nužno idu na živce ne samo korporacijama nego i bogatašima koji baš i nisu sigurni da je sreća ono što su kupili novcem.

Trajno stanje sreće šire populacije se stoga sustavno zatire lukavo nametnutim izmjenjivanjem kratkih trenutaka usrećenosti i bolne, daleko trajnije i agresivno poticane žudnje za onim što se nema, a što bi navodno svakako trebalo imati. Za razliku od potreba, želje su po svojoj naravi neograničene – i utoliko su savršeno sredstvo manipulacije ljudima.

Kad je, sukladno idejama Eduarda Bernaysa, još prije stotinjak godina „društvo potreba“ smišljeno zamijenjeno „društvom želja“, prvo zapad, a potom i ostatak svijeta uhvaćen je u klopku dobro orkestriranog kreiranja nezadovoljstva. Suvišno je napominjati da bi bez istovremene ekspanzije masovnih medija to išlo daleko sporije i teže. Danas je manipulacija ljudskim osjećajima sofisticirana, znanstveno utemeljena rabota na globalnom planu. Zove se marketing, a bez njega je potrošačko društvo nezamislivo.

Društvene mreže olakšale su komunikaciju, smanjile njezine troškove i omogućile svakom pojedincu da postane „zvijezda“. Na dnevnoj bazi pišemo što radimo, što nas zanima, fotografiramo se, dajemo javnosti širok uvid u naše živote, što oni potom 'lajkaju', prosuđuju, komentiraju… Možete li pojasniti taj fenomen?

U društvu u kojemu se ovako dosljedno ustraje u „demokratizaciji“ mišljenja i ukusa, pa se više ne razlikuje bitno od sporednog, smisleno od besmislenog, ukusno do neukusnog, umjesno do neumjesnog itd., komunikaciju se može lako usredotočiti i trajno vezati uz najveće banalnosti. Pridavanje pretjerane važnosti vlastitom liku i djelu nekad se nazivalo narcisoidnošću, a zabijanje nosa u tuđa posla kundurovanjem, i smatralo ih se ljudskim slabostima – koliko god oni mogli biti prožeti duhom i stoga zabavni ili čak poučni. Ali sve to samo u trenucima opuštanja od sasvim drukčijih, suvislijih i suptilnijih vidova komuniciranja. Lucidna Eleanor Roosevelt zapisala je: „Veliki umovi raspravljaju o idejama, oni osrednji o događajima, oni maleni o ljudima.“ 

Kad se tehnološki omogući i popularizira očitovanje narcisoidnosti i kundurovanje najširih razmjera, i to ne samo dugotrajno praćenje tuđih života (u sapunicama), nego i aktivno i interaktivno sudjelovanje u kreiranju takvog malo-umnog okruženja (na društvenim mrežama), onda nimalo ne čudi opsjednutost tim poigravanjem sa sobom i drugima u sigurnosti i opuštenosti koje pruža ekran. Problemi nastaju u vođenju života izvan ekrana s navikama stečenima u virtualnom svijetu, naročito pri susretu s osobama čiji je um nešto većih gabarita, odnosno s njihovim djelima.

Čini se da su društvene mreže intenzivirale čovjekovu težnju za ekspresijom vlastite individualnosti. Moderan čovjek trudi se izdvojiti sebe iz mase, no istu težnju imaju i svi oko njega. Stvara li se tako paradoks, postajemo li na taj način u toj istoj težnji da budemo drugačiji zapravo – svi istovjetni?

Doživljavati sebe nalik zrncu pijeska u Sahari nikako nije ugodno, sve ako nam i nije stran užitak u toplini „stada“. Na sreću, postoje i crne ovce, a postoje i pastiri. Ako čovjek koliko je moguće samostalno i selektivno bira i vlastitim trudom utabava svoj životni put, onda je mala šansa da će na njemu susresti ogromno mnoštvo drugih, a kad susretne nekoga nalik sebi jednako su mali izgledi da mu to neće biti drago. Pa nije on krenuo i ne ide baš tim putom radi toga da bi se razlikovao od mase, nego zato što ga nešto baš tamo privlači – pa je „silom prilika“, a ne namjerno, ispao drukčiji od većine.

Ako se pak radi o pukoj želji pasivne „ovce“ u stadu da se pod svaku cijenu sebi i drugima prikaže drukčijom, kako bi ugodila svojoj taštini, baš kao što to žele i druge „ovce“, i to na načine koje im propisuju zajednički „pastiri“ koje slijepo slijede – onda se prije ili kasnije dospije do razočaravajuće spoznaje da si ipak tek dio mase, i po namjeri i po načinu na koji si se želio iz nje izdvojiti.

U zadnje vrijeme jako su popularni tzv. 'lifecoachevi', a poruka većine njih mogla bi se svesti na: živjeti u trenutku i manje misliti. Što mislite o tome, je li 'ne misliti' recept za sreću?

Vrlo često su puni pogoci i potpuni promašaji naizgled jako slični – u svim sferama života. Tako se može živjeti u trenutku izuzetno cjelovito, ispunjeno, intuitivno povezano s najširom zbiljom i osjećati „moć sadašnjeg trenutka“ (E. Tolle), a može se i glavinjati od jednog trenutnog podražaja do drugog, fragmentirane svijesti, krajnje površno i „plitko“ (N. Carr).

Jednako tako može se prestati racionalno misliti nakon što se studiozno slijedilo i samostalno isprobalo brojne putove mišljenja, i potom se prepustiti dubljim vidovima duhovnosti, a ne misliti se može i iz obične lijenosti, bez da se to ikad ozbiljnije i pokušalo.

Ti „životni treneri“ – popularni surogati psihoterapeuta – svakako su dobrodošli svima koji se osjećaju dezorijentirani u sve konfuznijem svijetu, a koji se ne mogu pouzdati u vlastito razmišljanje. Ali bojim se da će i oni ubrzo zastarjeti, i da će mnoštvu ljudi trebati vodiči, a ne treneri – jer će im i mentalni trening biti prezahtjevan i prenaporan. Ne „trenira“ li se već sad mlađu populaciju u tome da slijepo, bez razmišljanja slijede svoje vodiče, „influencere“?

privatni album Davora Ljubimira

Je li to recept za sreću? Veliki ljudi ostvaruju velika djela tako što sebi uskraćuju sreću, naime tako što nisu zadovoljni sve dok vlastitim trudom ne dotjeraju do „savršenstva“ – od starih Egipćana i Grka, preko Dantea i Michelangela, sve do Nadala. Nasuprot tome, svinje izgledaju sretne i zadovoljne dobačenim splačinama. Treba li žudjeti za srećom pod svaku cijenu? Ne znam, pitajte „lifecoacha“!

'Lifecoachevi' obično naglašavaju ljubav prema sebi, što je samo po sebi itekako poželjno. No, nije li time sve drugo što zahvaća ljude oko nas nekako 'bačeno u sjenu'? Primjerice, kako voljeti druge, kako biti dobar partner ili prijatelj?

Pozitivna okrenutost sebi također može biti raznolika. Puka samodopadnost je nešto vrlo različito od rada na sebi kojim se dospijeva do poštovanja sebe i ljubavi prema onome što se od sebe učinilo. Ozbiljniji „lifecoachevi“, pretpostavljam, naglašavaju ovo drugo, smatrajući da je zdrava ljubav prema sebi preduvjet ljubavi prema drugima – s čime bih se složio.

Ali medijsko glorificiranje jedino onog vidljivog silan je poticaj ispraznoj samodopadnosti i ljubavi prema onome čime su nas obdarili nebo i geni, i za što sami nismo ni najmanje zaslužni – osim kao korektori onoga što se trenutno smatra vizualno nepoželjnim. Biti ponosan ili ponosna na svoj fizički izgled i davati mu prioritet pred svim duševnim i duhovnim vrlinama (plemenitost, razboritost, umjerenost, pravednost, hrabrost, mudrost, suosjećajnost itd.) znači ignorirati sve ono što je od pamtivijeka krasilo ljudski rod i izazivalo poštovanje i divljenje. Ne nudi li se danas upravo to ignoriranje kao neupitan obrazac ophođenja?

Npr. pojam prijateljstva – u antici slavljenog do nebesa – u kontekstu društvenih mreža srozan je do najpovršnijeg usputnog virtualnog susreta, da bi uskoro čak bio zamijenjen pastoralno-stadnim odnosom „influencer – follower“.  Dakle, ne više makar i usputan odnos između ravnopravnih bića, nego svođenje sebe na inertnog, smjernog sljedbenika često običnih „čobana“ dovoljno domišljatih da nametnu svoj utjecaj.

A scenarij koji se na mreži nudi kao „ljubavna veza“ toliko promovira taštinu, ljubomoru i uzajamnu kontrolu, preskačući svaku imalo suptilniju pozitivnu nastrojenost, da ga nema smisla komentirati. Skidam kapu „lifecoachima“ koji se protiv ovih trendova trajno i uspješno izbore.

Industrijalizacija je izazvala veliki bijeg sa sela u gradove. No, u zadnje vrijeme ljudi se sve češće odlučuju za suprotnu opciju. Čak je sve popularniji i robinzonski turizam: turisti plaćaju da bi vrijeme proveli u divljini, bez struje, vode ili Wi-fi mreže. Što je do toga dovelo?

Prezasićenost gužvom, bukom i lošim zrakom već je davno „otjerala“ imućnije ljude iz središta gradova na periferije. Ali ni tamo nisu uspjeli umaći kasnije nametnutom životnom stilu prožetom nervozom i stresom – sad posredovanima ekranima i prometnicama.

Mjerenja su pokazala da je u urbanim sredinama bitno poremećena prirodna frekvencija Zemljinog titranja od 7.83 Hz (Schumanova rezonancija) i da se popela na nezdravih dvadesetak herca. I oni koji za to ne znaju to itekako osjećaju, u vidu nelagode, nervoze i raznih oboljenja. Dakle, i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini bilo je za očekivati da se kad-tad pojavi sklonost bijegu u zdravije okruženje, uz oštro rezanje svih uobičajenih navika. Koliko god kratko trajao, taj bijeg rasterećuje i liječi.

Neizostavna sastavnica postmodernih vremena je konzumerizam. Polako uplovljavamo u zimski dio godine, a njegov vrhunac predstavljaju božićni blagdani. Je li panično kupovanje poklona izraz naše nesebičnosti, nastojanja da usrećimo voljene ili je to bolest modernog doba?

Za valjano odgovoriti na ovo pitanje trebalo bi zaviriti u podsvijest svakoga od nas, a i tad bismo sigurno naišli na sve moguće varijante i kombinacije ponuđenih odgovora. Upravo stoga ni slučajno nisam sklon osuđivati ljude koji strastveno kupuju niti im dijeliti lekcije. Poštujem svačije motive, čak i puku ovisnost o nametnutom trendu. Bitan problem vidim u njegovu nametanju i u onima koji iza njega stoje, a ne u njegovim žrtvama.

Ali trošenje uopće ne smatram najvažnijom dimenzijom konzumerizma. Daleko spornijim držim pretvaranje ljudi u potrošnu robu: kako doživljavanje sebe samih i svojih bližnjih kao artikala na tržištu, tako i nametanje uvjerenja da je to nešto najprirodnije – čemu podliježu i obrazovne institucije.

Bez obzira na brojne supermarkete i trgovačke centre koji nude svoje usluge po vrlo niskim cijenama, barem nižima od onih koje su naši preci morali davati za ista dobra, često možemo čuti kako se ljudi žale na neimaštinu. Iz čega proizlazi taj stalni osjećaj 'nemanja'? S prosječnom je plaćom moguće imati i 20 rebatinaka u ormaru, ali uvijek tražimo neke nove i nikad ih nemamo dovoljno. 

Na ovo pitanje sam većim dijelom odgovorio uz pitanje o sreći. Već stotinjak godina traje intenzivan psihološki rat između „elitne“ manjine i svjetskog pučanstva. Dovoljno je znati da je Španjolska gripa iz 1918. svoje ime dobila na temelju sustavnog obmanjivanja javnosti u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji o broju oboljelih i umrlih, kao i to da se ubrzo potom osnivaju instituti za proučavanje psihološkog ratovanja, danas već s tisućama zaposlenih – pa da čovjek makar otprilike sebi predoči koliko se do danas u tome napredovalo.

Navesti ljude na to da budu trajno nezadovoljni, da neprekidno „skidaju prašinu sa svojih želja“ i da osjećaju neimaštinu i onda kad ne znaju koliko imaju, prava je igrarija za majstore marketinga. A razvoj tehnologije stalno ih potiče na nove ideje…

Svijet se za vrijeme lockdowna u pandemiji koronavirusa našao u vrlo specifičnom stanju, u kojemu su raspoloženja ljudi varirala iz krajnosti u krajnost: od panike zbog pojave novog virusa do mira i zadovoljstva uz pečenje kolača u novostečenom slobodnom vremenu. Kakve ste promjene opazili oko sebe?

 Skoro svaka nevolja izaziva paniku, ali i zbližava ljude u zajedništvo protiv zajedničkog neprijatelja. U Domovinskom ratu mi stariji smo to intenzivno doživjeli, a i naučili da to – ponekad  idilično - zbližavanje traje koliko i opasnost ili nevolja. Naravno da postoje iznimke, ali velika većina ljudi se ubrzo mentalno prebaci u stari, uobičajeni modus funkcioniranja u društvu.

Ne mogu se pohvaliti nekakvim socio-psihološkim istraživanjem ponašanja ljudi u ovoj čudnoj pandemiji. Kod velike većine ljudi koje sad susrećem ne uočavam znatnije promjene, osim posve razumljive nelagode ili čak tjeskobe pred činjenicom da život postaje sve manje predvidljiv, uz znatnu redukciju dugoročnijeg planiranja, ali i optimizma. Jer ljudi sve snažnije osjećaju da su u rukama nekih viših sila i njihovih postupaka koji sad već drastično kroje njihove sudbine, a koje nije nimalo lako prepoznati, a još manje shvatiti zagonetnu isprepletenost medicine, globalne ekonomije i geopolitike. 

Kad se osvrnete na svoja predavanja, o čemu ste najviše voljeli govoriti studentima?

Najviše sam volio dijeliti s njima vedre i poticajne teme, ali sam ujedno smatrao svojom moralnom dužnošću da im „otvaram oči“ za sve ono što na njih negativno utječe i reducira ih kao ljudska bića, odnosno za životno relevantne uvide u „krutu zbilju“ koje obrazovni sustav sustavno preskače – a i jednog i drugog ima poprilično. Stoga nije preostalo puno mjesta za ono što mene samoga veseli.

S druge strane, još prije pet-šest godina jedna studentica je meni „otvorila oči“, kad mi je usred predavanja u kojemu sam nešto objašnjavao vrlo dobronamjerno i uljudno i uz prešutnu suglasnost cijele poveće grupe kazala da je to što radim „posve besmisleno, jer nas nikakva objašnjenja uopće ne zanimaju… Ako nešto ne znamo, otvorimo Google i zadovoljimo se prvom informacijom na koju naiđemo“.

Ostao sam zatečen – jer to se ipak događalo na univerzitetu! S vremenom sam shvatio da je govorila golu istinu, jer se tijekom sljedećih godina ta istina pokazala u punom „sjaju“. Postalo mi je jasno da nije potrebno otići u mirovinu da bi se postalo društveno beskorisnim. Vremena su se definitivno promijenila…

Živite li osobno ono što ste predavali studentima? Kako ćete provesti mirovinu?

Moji studenti dobro znaju da sam bio profesor koji „igra otvorenih karata“, a ne skriven iza „knjiškog znanja“ – pa bi oni mogli objektivnije od mene odgovoriti na postavljeno pitanje. Naime, moja predavanja uvijek su bila interaktivna, bili su to razgovori s izraženom osobnom notom potaknuti relevantnim uvidima iz literature i mojim (nažalost, rijetko studentskim) prigodnim provokacijama. A ako čovjek svoj život vidi kao niz prilično uspjelih promašaja i ako se složi s Oscarom Wildeom, da je „život previše dragocjen da bi ga se shvaćalo ozbiljno“, onda mu nije neugodno svoju privatnost uključivati u diskusiju kad god to drži umjesnim.

 Što ću raditi u mirovini? Pa slijedit ću, kao i dosad, one poruke iz odgovora na vaše prvo pitanje. Sve više me veseli pod utjecajem uvida biranih autora iz raznih područja permanentno korigirati i preslagivati „puzzle“, naime mijenjati perspektive iz kojih mi izranja cjelina postojećeg. Ne čamiti u zatvorenosti „svojih mišljenja“, nego biti širom otvoren novim susretima i iznenađujućim iskustvima, ne samo intelektualnim. Ima li što ljepše!?

Što? Ovo zvuči previše prpošno, nimalo umirovljenički? Zar bi umirovljenje trebalo nužno značiti umirenje umornog prije umiranja? Pričajte to nekom drugom!

Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju 'Dubrovački dnevnik petkom'. 

Popularni Članci