Vaše prebivalište je u Parizu. Možete li nam reći nešto više o životu u Francuskoj i jeste li sretali tamo Ibricu Jusića?

Ibricu Jusića nisam sretao jer sam došao prekasno. Ja najviše volim prošetati preko otoka gdje je crkva Notre Dame, s njene stražnje strane postoji željezni most na kojem često sviraju ulični dixie bendovi, žongleri i harmonikaši, do najboljeg sladoleda, zapravo sorbea, Berthelot, uzmem kuglu crne čokolade i jednu voćnu trešnju ili mango, pa gledam ljude, kuće, krošnje i rijeku na tom malom otoku Saint Louis i uvijek se ponovo uvjerim da u pariškom svjetlu ima nešto magično. Još bi se dalo puno toga reći, ali tu ću stati jer to mi je nekako središnja impresija.


Kakva je tamo glazbena scena, razlikuje li se puno od one hrvatske?

Potpuno se razlikuje. Na stotinu radija svira sasvim različita muzika, u kafeima i koncertnim prostorima defiliraju od najvećih svjetskih imena do onih koji pokušavaju to postati ili tek zaraditi nešto. Kako ima mnogo različitih naroda i rasa koji tamo stanuju svaka opet sluša prvenstveno neki svoj melos, a opet se to spaja u neku prirodnu muzikalnost koja ima stotinu lica i ohrabruje te da je u njoj svaki put točan ako ga osjećaš kao svojeg.

Koje naše glazbenike biste preporučili stranim gostima?

Cinkuše, tetu Lizu, Tamaru Obrovac, TBF, Saru Renar, Dialogos, Cul de Sac...

Volite li dolaziti u Dubrovnik?

I volim i ne volim. Volim jer je lijep, skladan, lijepo smješten, tajanstven, jer budi sjećanja na davna putovanja i boravke i rad na Ljetnim Igrama. Ne volim jer budi sjećanja na gužvu, gramzljivost i zaparu.

Kako izgleda jedan dan u vašem životu?

Probudim se pa dan nosi mene ili ja nosim njega ili malo ovo malo ono. Umorim se i naprosto zaspem.

Kakvi su vam planovi za jesen / zimu 2016.? Što možemo očekivati od Rundek Cargo Trija?

Očekuje se petnaestak koncerata i lagano se ukazuju novi putevi prema novom albumu i drugim projektima.