Daniel Marušić sa svojih 49 godina po prvi je put u životu svladao Ironman. U Hamburgu je preplivao 3,8 kilometara, odvozio 180 kilometara bicikle i pretrčao 42 kilometra u vremenu 10 sati i 25 minuta. Inače, Marušić se bavi turizmom, ima svoju agenciju.

Jeste li tijekom Ironmana imali neku veliku krizu?

Jesam, zadnjih sat vremena trčanja. Odličan sam bio na plivanju, super i u bicikli, ali na trčanju iza 20. kilometra me udarila velika kriza. Bio sam slomljen, počeo sam padati. U glavi mi je bilo samo da me ne smije uhvatiti panika. Nastavi dalje, prilagodi brzinu, kriza će završiti. Ali nikako nije prolazila. Ipak uspijevao sam održavati kakav takav tempo. Vidim oko sebe stotine triatlonaca koji šetaju, jer ne mogu više. Neki i leže. Tješim sebe da mi se neće nešto slično dogoditi. Uzimao sam vode, hrane i energetske gelove na svakoj okrepnoj stanici. Na 30. kilometru su me počela boljeti leđa, sljedećih nekoliko kilometara trčao sam pogrbljen. Kriza me tek pustila na 35., 36. kilometru, osjetio sam nalet energije. Nisam ni tu forsirao, jer su me osim leđa, boljele i ruke i noge. Kada sam vidio cilj, ne mogu vam opisati te emocije. Nakon deset i pol sati napokon je gotovo, još ujutro sam krenuo, a sada je već skoro pala noć. Kada sam malo došao sebi, upalio sam mobitel, a tamo milijun poruka čestitki. Ma ludilo. Čitavu sljedeću noć od adrenalina nisam oka sklopio. Sutra sam po Hamburgu nosio majicu koju sam dobio jer sam završio Ironman i svi su mi čestitali gdje god bi došao. Nevjerojatna je njihova svijest po pitanju svega toga, svjetlosnim su godinama ispred nas.

To vidimo i u sportskoj infrastrukturi Dubrovnika koliko smo daleko od Zapada, pa je time vaš podvig još veći. Koliko bi kvalitetna sportska infrastruktura pridonijela ne samo kvaliteti lokalnog stanovništva nego i turizmu?

Brojna turistička središta ulažu u sportsku infrastrukturu, jer posjetitelji sve više traže takve sadržaje. Jedan od njih sam i ja. Kada negdje idem turistički, gledam može li se trčati, voziti bicikla, plivati, ima li unutar smještaja teretana. Osim toga, brojni turisti spajaju natjecanja s turističkim razgledavanjem. Dio njih bi došao u Dubrovnik samo zbog nekog triatlona ili (polu)maratona. Dovoljno je vidjeti brojne turiste kako trče po gradskim ulicama. Da postoje bolje staze bilo bi ih još više. Dubrovnik treba uložiti u sportsku infrastrukturu bilo koje vrste – trkačke i biciklističke staze, novi bazen, teniske, nogometne, košarkaške terene… Da ne govorim da s kvalitetnim sadržajima na zimske pripreme mogu dolaziti profesionalni sportaši kako je to bilo nekoć. Bilo bi sjajno kada bi se pješačka i biciklistička staza napravila duž obale Rijeke dubrovačke. To nije ogromna investicija, a višestruko bi se isplatila kako domaćima, tako i turistima. U turističkom vijeću puno puta sam se zalagao za ovu ideju, ali nažalost još uvijek nije naišlo na plodno tlo. Iz EU fondova bi se to bez problema financiralo.

Gdje vi odrađujete treninge? Zaista je komplicirano biti triatlonac u Dubrovniku. Em nemaš gdje trčati, em nemaš gdje voziti biciklu, a nije lako ni zimi plivati, jer su termini za građane u gruškom bazenu u nezgodne ure.

Teška je to improvizacija. Naravno da kada trčim trening od 25 kilometara moram to odraditi po gradskim ulicama. Nekad trčim i po magistrali, do Mokošice. Slično je i s biciklom. Htio, ne htio, moram je voziti po magistrali. U pripremama za Ironman vikendom sam odrađivao od 120 do 150 kilometara. U takvom treningu ne možeš izbjeći magistralu, jer doslovno nemaš gdje voziti, osim u Konavlima koji su koliko toliko sigurni, ali tamo moraš vrtjeti krugove. Naviknuo sam se na magistralu i nije me strah. Naravno da bude škakljivih situacija. Neki luđaci namjerno prođu tik pored mene i tako mi poručuju kao zašto ja uopće vozim biciklu na prometnici? To je isto kao da se ja pitam zašto netko po magistrali vozi kamion. Kada sam prije desetak godina počeo voziti to je bio užas – ljudi su trubili, beštimali, pokazivali srednji prst… Ipak, većina ljudi je s godinama postala sve tolerantnija na bicikliste – paze na nas, obiđu nas lijepo i u širokom luku. Što se tiče plivanja zimi, odem na more s odijelom. Dok plivaš nije hladno, jedino iza bude freško.

Jeste li se u mladosti bavili kakvim sportom?

Bavio sam se raznim sportovima, ali nikad to nije bilo nešto ozbiljno. Kao klinac trenirao sam plivanje nekoliko godina u Jugu, tako da mi to danas itekako pomaže u triatlonu. Kasnije se obitelj preselila u Švedsku i nastavio sam nešto plivati dok nisam ušao u pubertet (smijeh). Nakon toga rekreativno nogomet, košarka, tenis. Ali triatlon mi je uvijek bio zanimljiv još otkako sam prvi put čuo za takvu vrstu natjecanja. To se dogodilo upravo u vrijeme kada smo živjeli u Švedskoj. Tamo je već tada dobar dio stanovništva bio na bicikli uključujući mene. Tako da mi ni bicikla nije bila strana kada sam napokon došao do triatlona.

Kako se dogodio taj put prema triatlonu?

Negdje prije desetak godina, znači u svojoj 39. godini, uhvatio sam se ozbiljnije sporta, jer sam se bio zapustio (smijeh). Škemba je narasla i htio sam malo kalati kilograme. Prvo sam počeo s trčanjem, i malo po malo zaljubio se. Negdje 2013. godine završio sam svoj prvi polumaraton i otprilike u to vrijeme vidio sam jedan novinski članak o Jakši Dikliću, triatloncu iz Konavala. Unutar članka pisalo je da on može trenirati sve zainteresirane za bavljenje ovim sportom. Odlučio sam mu se javit i pomalo krenut, jer sam odavno razmišljao o triatlonu. Taman se sve spojilo. Trčao sam, a već od prije plivanje i bicikla su mi bili u krvi. Tako da sam osjetio da je pravi moment. Jakša mi je složio plan, i cilj je bio za šest mjeseci odraditi svoj prvi triatlon u životu. Naravno, riječ je o kratkoj verziji. Onda je sve krenulo ozbiljnije.

Tada ste počeli organizirati natjecanja po Dubrovniku.

Da, povezali su se istomišljenici i pomalo smo krenuli s raznim trkama. Na početku nas je bio minimalan broj, na trčanju bi se skupilo svega pet, šest ljudi, a danas ih je već 30, 40.. Taj broj je iz godine u godinu rastao, isto kao i moji osobni apetiti. Kada završiš prvi polumaraton, misliš da je to kraj svijeta, ali onda ubrzo staneš razmišljati o maratonu i tako sve dalje i dalje, do Ironmana. Svoj prvi half Ironman odradio sam u Puli 2015. godine. Onda upadneš u sve to i samo te usisava, ideš sve dalje i dalje, razvijaš se, probijaš granice. Obuzme te skroz. Planiranje trka, usavršavanje, druženje, putovanja, prijateljstva, cijeli život ti se počne vrtjeti oko toga.

Vjerojatno i prehrana?

Nije toliko. Jedem što i većina ljudi. Pazim jedino na bijeli šećer i bijelo brašno. To izbjegavam u svakodnevnoj prehrani, u mom frižideru nema loših stvari, ali tu i tamo, uzmem i slatkiše, hamburger... Kada sam s društvom ne pazim što jedem, jer mi je to preekstremno. Uzimam i suplemente, poput proteinskih shakeova koje konzumiram nakon treninga. Naravno, voće, povrće, meso, riba, to je najvažnije. Ukratko, hrana mi nije opsesija, nego alat da živim bolje, zdravije i kvalitetnije, te da su bolji rezultati koje postižem. Osim hrane, jako je bitan i odmor.

Kako ste uspjeli prilagoditi pripreme za Ironman zajedno s poslom? A tu su i obiteljske obveze, djeca?

Ja se ipak ovim bavim amaterskim tako da u sedmici nemam toliko treninga kao primjerice Jakša koji je puno profesionalniji od mene. Tjedno odradim između 15 i 20 sati treninga, pa se pronađe vremena. Naravno da uz sve obveze ni to nije lako stići odradit. Imam veliko razumijevanje obitelji i prijatelja. Važno se dobro organizirati, ne trošiti vrijeme uludo. Recimo ne idem navečer negdje bez veze sjediti, iskoristim to vrijeme za nešto pametnije, ako za ništa drugo, onda za odmor. Da se ne razumijemo krivo, volim i ja društvo, opustit se, ali i to doziram. U programu treninga svaki četvrti tjedan je laganiji, pa tada nadoknađujem društveni život. Djeca su sada odraslija, pa je i s te strane puno lakše nego kada su mala.

Što vas motivira za takvo odricanje, jer zaista nije lako voditi tako discipliniran život u tim godinama s toliko obveza? Jeste li se ikad pitali ima li sve to skupa smisla?

Jesam, pitao sam se, stotinu puta. Ali te krize prođu i nastaviš dalje. Nekad odradiš jako loš trening, ali nećeš zbog toga odustati. Ideš dalje prema tom velikom cilju. To te nosi, to ti je neki sveti gral, hoćeš ga pošto-poto ostvariti. Putem padaš, ali se digneš i ideš dalje. Kada se osvrneš ne možeš vjerovati do kuda si došao od onog prvog dana kada si odlučio krenuti. Gura me i to što smatram da je ovakav način života dobar primjer djeci, kako se radom i trudom može doći do rezultata. Puno bolje djeca uče kada vide na primjeru nego kada je riječ o samoj teoriji. Ponosan sam na njih i što su mi pomagali u organizaciji utrka po Dubrovniku. Također u organizaciji mi je pomagala i supruga, tako da je sjajno što imam potporu obitelji, onda je sve puno lakše.

Sjajan je osjećaj nastup u trkama. Tko to nije probao, ne zna kako je. Govorim iz vlastitog iskustva jer sam otrčao polumaraton u Ljubljani.

Da, u Ljubljani je super, a kako je tek u Berlinu, Londonu, New Yorku… Zaista sjajan osjećaj, milijun ljudi je uz cestu, svi te bodre. Fenomenalna pozitivna energija je u zraku, sve te to diže, isplati se trenirati za taj osjećaj. Ludo mi je kada mi na startnom broju piše Daniel, pa me bodre imenom. Negdje se prolazi više krugova i znam vidjeti istu ekipu koja se svaki krug dere: Go, Daniel, go! Ti im uzvraćaš na bodrenje osmijehom i sve je toliko veselo. Zaista fenomenalno. Oni stvarno žele da uspiješ, nema tu nekih skrivenih emocija. Takav bi svijet trebao biti i mimo utrka.

Već se i u Dubrovniku na polumaratonu može osjetiti sjajna atmosfera. Bi li u budućnosti Grad trebao imati i maraton?

Svakako, to je samo još jedan vid dodatne turističke ponude o kojoj smo pričali, ali i ne samo to, nego propagiranje zdravog načina života i svih drugih beneficija koje idu uz to. Maraton bi trebalo organizirati prije ili poslije sezone i dobar dio ljudi što trči spojilo bi dolazak na trku i razgledanje grada. Ali organizacija (polu)maratona u Dubrovniku je samo šlag na kraju. Treba čitavu godinu raditi na promicanju sporta, a zbog toga je važna infrastruktura. Nemamo ni atletsku stazu, Trebinje nas šije u svemu tome. U Makarskoj se održavaju državna prvenstva, a u nas nema uvjeta.

Nastupali ste na najpoznatijim svjetskim maratonima. Kako ste tamo dospjeli? Morate imati neko dobro vrijeme ili se svatko može prijavit?

Kako za koji. Evo upravo se pripremam za odlazak na maraton u Boston koji je na rasporedu 11. listopada. Za bostonski maraton moraš imati vrijeme sukladno tvojoj kategoriji odnosno godinama. Za mene je ta norma 3 sata i 20 minuta. Ja sam u Tokiju na maratonu trčao 3 sata i 9 minuta i zbog toga sam ušao. Prvi veliki maraton koji sam otrčao bio je u Berlinu 2015. godine. Prijavio sam se za nastup bez da sam tada imao neko sjajno vrijeme, ali dio natjecatelja upadne pukim izborom, odnosno srećom. Mene su pozvali i to mi je bilo prvi put da sam nastupio na jednom od najslavnijih svjetskih maratona. Boston ovo pravilo koje je u Berlinu uopće nema, tamo se ne može upasti na sreću nego isključivo dobrim rezultatom. Svaki od najvećih svjetskih maratona ima neku svoju politiku, ali nije lako upasti na nijedan. Meni su godine trebale dok nisam nastupio. Na svih sam se stalno prijavljivao, pa sam jedne godine upao u London. Potom u Chicago. U New York sam uletio preko jedne humanitarne zaklade. Na tom maratonu oni dopuštaju određen broj nastupa za humanitarne organizacije. Ljudi koji trče preko tih društava plate puno veću startninu od uobičajene, a to ide u humanitarne svrhe. Maraton u New Yorku otrčao sam u dobrom vremenu, pa sam automatski upao za Tokio gdje sam trčao još bolje, i evo sad idem u Boston kako bih zaokružio seriju šest najvećih maratona. Ako netko od čitatelja želi nastupiti na nekom velikom svjetskom maratonu gdje nije teško upasti, preporučam mu Pariz. Sjajan maraton, a dovoljno je platiti za start.

Koji je cilj za dalje? Gdje se vidite u budućnosti?

Ne znam, vidjet ću. Ja ću biti u ovome, meni je ovo životni stil i osjećam se odlično, a gdje ću točno nastupati, to ćemo vidjeti. Otkrio sam čitavu novu zajednicu, našao nove prijatelje, radimo na projektima. Dogodine ću malo reducirat, ne vjerujem da ću ići na neki Ironman ili veliki maraton, ali polumaratone i polu Ironman ću odrađivati. Važno mi je održavati trenutnu formu, ipak sam ja u godinama gdje ne mogu juriti bolje i bolje rezultate.

Maro Marušić