test

INTERVJU ANAMARIJA OBRADOVIĆ 'Nije mi se svidio rad na Game of Thrones, jer Zapadnjaci ne poznaju improvizaciju'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: , Goran Mratinović
Anamarija Obradović nedavno je u Narodnoj knjižnici Grad otvorila izložbu pod nazivom Fragmentacija. Dubrovnik na njenim slikama prikazan je skroz drugačije

Anamarija Obradović, akademska slikarica i voditeljica slikarsko-kiparske radionice Kazališta Marina Držića, nedavno je u prizemlju Narodne knjižnice Grad otvorila izložbu pod nazivom Fragmentacija koja Dubrovnik prikazuje na posve neuobičajeni način. Izložba se može pogledati do 3. lipnja.

Pojma nemam o likovnoj umjetnosti, ali mogu kazati što sam osjetio gledajući Fragmentaciju. Moćan! To je riječ koja najbolje opisuje moje osjećaje prema Dubrovniku u vašim slikama. Što ste vi željeli reći?

Godinama imam potrebu prikazati Grad na neki svoj način. Valjda je to dug prema onim počecima kada si freelancer, pa da bi preživio od projekta do projekta, među ostalim, crtaš panoramu koja je toliko puta prikazana da je jednostavno monotona.

Moram vas odmah prekinuti. Što mislite o vašim kolegama koji crtaju isključivo turističke motive? Je li riječ o kiču ili se ipak tu i tamo može pronaći umjetnost u takvim djelima koje, da se ne lažemo, prvenstveno služe za turističku prodaju?

Ovisi o motivima. Ako njih slikanje panorame veseli i rade to s ljubavlju, onda može biti umjetnost, ali ako je riječ o isključivo prodaji, tada vrlo teško. Ja konkretno u tim motivima nisam uživala, jer se ponavljaju, pa su mi sterilni. Kao štancanje, tvornica… A oduvijek sam Grad htjela prikazati drugačije. Ova ideja mi se već pojavila prije šest godina, ali nisam imala dovoljno vremena, sve do korone. Eto tako da je lockdown u mom slučaju u nečemu valjao (smijeh). Nego da se vratimo na poruku slika. Htjela sam prikazati Grad koji je na udaru svih vanjskih čimbenika, a pri tom jasno prednjači turizam, ali i moderni život gdje ljudi jurcaju 300 kilometara na sat često ni ne znajući zašto. Fragmenti Grada pucaju, točnije eksplodiraju pod tim pritiskom nakon što su stoljećima mirno stajali. Ali ne samo Grad, nego i stanovnici, točnije njihovi međuljudski odnosi. Fragmentirali smo se jedni od drugih.

Što likovni kritičari kažu o izložbi?

Zar Dubrovnik uopće ima likovnih kritičara(smijeh)? Nažalost više ih nema ni u medijima. Nema ni rubrike kultura, a kamoli likovnih kritika. Inače, tko je god bio, rekao je da mu se sviđa. Čini mi se da je posjetiteljima izložbe ova serija slika baš legla, prije nisam imala takve recenzije (smijeh). Ne znam razloge za takvo oduševljenje, možda duže vremena nitko Grad nije prikazao na drugačiji način.

Jesu li se kupci već zainteresirali?

Da, ima ih, raspituju se. Vidjet ćemo, neka prvo izložba bude gotova.

S obzirom na radne zadatke u Kazalištu Marina Držića, koliko uopće stignete slikat?

Ne onoliko koliko bih htjela. Posao u Kazalištu zna biti fizički izazovan, ali nije jedini razlog zašto nisam previše slikala. Tu je jasno i privatni život. Ipak sam uspjela završiti ovaj ciklus, doduše na poticaj Roberta Kralja i Marte Baće kojima se i ovim putem zahvaljujem na motivaciji. Da njih nije bilo možda bi sve ostalo na par slika, bez da bih završila čitav ciklus. Nije da mi se to u životu nije događalo (smijeh).

Kako izgleda sami proces slikanja? Čeka se da dođe onaj trenutak inspiracije ili se stane ispred praznog platna, pa iako možda nije najbolji dan za umjetnost, ipak se pokuša nešto napraviti?

Ima svakakvih dana, to je istina. Moj neki način jest da prvo čitavu ideju realiziram u glavi. Složiš priču u mislima s kojom ćeš se okupirati u tom ciklusu radova. I onda kreneš raditi. Naravno da imam dana kao da sam po prvi put u životu uzela kist u ruku. U tim trenucima sve ostavim i maknem se, te se vratim sutra ili neki drugi put. A onda s druge strane ima momenata kada ruka leti po platnu, sve ide, i te slike koje napravim u mahu su mi uvijek najdraže. Skroz uđeš u to što radiš, uroniš, teško je opisati taj osjećaj, valjda neka energija struji kroz tebe, a ti ju samo kanaliziraš. Bilo bi sjajno kada bi se taj osjećaj konstantno mogao postići (smijeh).

Možete li nekad s nečim izazvati te osjećaje?

Glazba mi je jako bitna u procesu stvaranja. Inače u životu ništa ne volim radit bez muzike, a pogotovo slikanje. Nije bitan ni žanr, ni izvođač, nego kako se taj dan osjećam. Zanimljivo, nekad mi i po južini dobro ide, a nekad sam skroz luda. Nema pravila.

Koji novi ciklus možemo očekivati? Motaju li se kakve ideje?

Naravno, ali neću vam reći o čemu se radi (smijeh). Glupo mi je najavljivati, pa se onda možda ne dogodi. Mogu samo reći da slike planiram na tehnički drugačiji način.

Kako inače gledate na apstraktnu umjetnost?

Jasno se može vidjeti razlika između kvalitetne apstrakcije i one koja to baš i nije. Da bi netko došao do apstrakcije mora proći studiju figuracije i kompozicije, odnosno biti toliko savršen da makne i očisti neke njihove dijelove da bi dobio sjajno apstraktno djelo. Mnogi se, nažalost, prodaju s lošom apstrakcijom, a ne znaju naslikati ni čašu, ni stolicu. Tko se imalo razumije u slikarstvo, sve ovo o čemu pričam vrlo lako vidi.

Imate li vi kakve ideje u smjeru apstrakcije?

Radila sam jedan ciklus koji nikad nisam dovršila. Sjećam se da je taj ciklus tematski podsjećao na spot jedne pjesme Bjork, zaboravila sam kako se zove stvar (smijeh).

Što kažete na dubrovačku likovnu scenu?

Scena je šarolika, ima dosta kvalitetnih i talentiranih umjetnika, samo nažalost ne čuje se previše za njih. Mislim da je najveći problem što 90 posto slikara nema adekvatne radne uvjete, odnosno atelje. To je stvarno zeznuto, a dobro znamo kakva je situacija s nekretninama u Dubrovniku. I sama se snalazim na svakakve načine. Tako doma slike većih dimenzija radim klečeći na kušinu u par kvadrata (smijeh).

Je li udruga dubrovačkih likovnih umjetnika pokušala nekako riješiti taj problem?

Pokušava se, ali uvijek ostane na obećanjima, nikad se ne riješi ništa konkretno. Još kad sam se vratila s fakulteta, mladi umjetnici bili su pozvani u gradsku vijećnicu i tadašnji gradonačelnik je govorio o rješavanju ateljea, ali ništa se nije dogodilo. Spominjale su se lokacije starog zatvora u Gradu, stara bolnica… Sigurno bi se mogao naći neki prostor.

Pa evo sada je Grad kupio TUP, moglo bi se tamo nešto riješiti.

Bilo bi to lijepo. Mnogi slikari su prestali s radom upravo radi manjka prostora. Niti imaju gdje slikati, niti igdje mogu prezentirati ono što rade. Nas je osam u klasi diplomiralo na Akademiji u Splitu, nažalost jedino ja radim posao najbliži svojoj struci. Atelje je također važan što se posao može prekinuti, pa nastaviti, a doma je uvijek muka, jer se sve mora pospremiti. Kreativna četvrt sa umjetnicima bila bi ujedno i sjajna turistička ponuda za onu klijentelu koja voli originalnost i umjetnost koja nije komercijalna. Puno je takvih primjera diljem svijeta.

Kako gledate na titule akademski slikar i one koji se bave slikarstvom, a nisu završili službene škole?

Postoje akademski slikari koji su loši, i oni koji nisu završili školu, a sjajni su. Nije to samo tako u slikarstvu, nego i u brojnim drugim umjetničkim granama. Nema pravila.

Koliko likovne akademije pomažu u razvijanju cjelokupne tehnike, a koliko s druge strane odmažu ako nekoga talentiranog tjeraju u uštogljene kalupe?

To jako ovisi o mentoru. Ja sam imala sjajnog profesora Gorkog Žuvelu koji je, nažalost prije pet godina preminuo. Bio je odličan pedagog, fenomenalno motivirao, davao nam je odriješene ruke. Moja generacija na klasi je imala više materijala i alata od kiparske klase. Recimo njima su se događali kalupi, da ih se pokušavalo usmjeriti u nešto komercijalno, dok je u Zagrebu bila obrnuta situacija, tako da ni ovdje nema pravila.

Kako gledate na suvremenu umjetnost?

Volim suvremenu, konceptualnu umjetnost, ali baš ono kako sam rekla za apstrakciju vrijedi i ovdje. Ima sjajnih umjetnika, ali i puno bezveznjaka. Pravi konceptualni umjetnik itekako iz tebe može izvući jaku emociju. Čak je nekad dobro i ako ti se ne sviđa, ako imaš neko gađenje prema djelu, ovisno o poruci koja se tim djelom šalje. Uvijek je dobra emocija u umjetnosti, najgora je ravnodušnost.

Što kažete na Jana Fabrea koji se predstavio i dubrovačkoj publici? Jednima je vrhunski umjetnik, drugima trešer.

Meni je  općenito njegov umjetnički rad sjajan. Međutim  prošle godine kod nas u Kazalištu je gostovao sa svojom predstavom. Napravio je predstavu o svome životu, rekla bih kao hommage samome sebi, pa mi to baš nije sjelo. Senka Bulić je u predstavi bila sjajna, ona mi je i inače jedna od najdražih domaćih glumica, ali cjelokupna ideja predstave me nije baš oduševila.

Malo nam objasnite što vam je točno posao u Kazalištu Marina Držića?

Moje radno mjesto je voditelj slikarsko-kiparske radionice. Scenograf ima idejno rješenje kako će scena izgledati (iako redateljeva riječ je zadnja), a na meni, stolaru i rasvjeti je da realiziramo tu ideju. Radim svakakve poslove, od onih piturskih, pa do oslikavanja i modeliranja. Sloboda ovisi o scenografu, koliko on sam ima razrađenu ideju i koliko ne želi odstupanja.

Radili ste i na mnogim svjetskim uspješnicama poput Game of Thrones, Star Wars, indijski film iz bollywoodske produkcije i slično. Ispričajte nam iskustva.

Jako težak posao, velika mašinerija. Dnevno se radi 12-16 sati. Dobra je zarada, ali nemaš vremena za ništa drugo. Sve skupa nije mi previše leglo. Puno stresa, a nema tih para koje mogu nadomjestiti moje zdravlje, gušte i trenutke opuštanja. Na tim filmovima bilo mi je draže radit s našim ljudima, nego strancima. Razlog je improvizacija koju Zapadnjaci ne poznaju, a nekad je i više nego poželjna, kao onda kada nisam imala dobru boju za prikazati hrđu, pa sam koristila Cedevitu. Oni tako nešto nikad ne bi učinili, nego bi prevrnuli sve da nađu baš tu kupovnu boju. Potrošili bi novaca i vremena za nešto što se može riješiti jeftinom improvizacijom. Imala sam i loših iskustava s jednom šeficom kada smo snimali na lokaciji u Kaštelima baš za Game of Thrones. Sve bi moje zasluge pripisala sebi, baš je riječ o pravim igrama prijestolja (smijeh). Tako da sam morala svoje uratke fotografirat, pa pokazivat zajedničkoj šefici.

Jeste li ikad razmišljali o odlasku u inozemstvo? Tamo biste možda lakše uspjeli u likovnom stvaralaštvu.

Sve je to splet okolnosti. Nakon fakulteta nisam se željela vratiti u Dubrovnik, ali tako se složilo. Na povratku doma bilo mi je teško, jer nisam imala stalno zaposlenje. Tada sam jako puno slikala i izlagala, to mi je bila neka utjeha. Onda su se počeli događati razni poslovi, vanjski suradnik kazališta, Ljetne igre, film, pa nisam više bila pod financijskim stresom i čitava percepcija kvalitete života mi se promijenila. Nije mi žao što nisam pošla, jer evo sada ne bi bila ovdje, a dobro mi je. Jedino što mi je možda malo krivo što u Frankfurtu nisam upisala poslijediplomski za umjetničke instalacije, iako sam imala priliku. Mislim da bih to danas mogla iskoristiti vezano uz scenografiju.

Maro Marušić

Popularni Članci