test

INTERVJU ANA VUKAS 'Smrt je za dušu prekrasno iskustvo'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Ana Vukas priča o regresoterapiji i ulasku u prošle živote. Kaže da je smrt za dušu prekrasno iskustvo, jer se ona tada vraća kući. U trenutku smrti duša osjeća nevjerojatnu radost, neopisivu ljudskim riječima 

Ana Vukas dubrovačkoj je javnosti bila najpoznatija kao sjajna frizerka i vizažistica. Iznenada se sve promijenilo i Ana je okrenula potpuno novu stranicu u životu postavši adula i regresoterapeutkinja.

Što je bio okidač da krenete skroz novim putem?

Sad se navršava točno dvije godine otkako mi je najbolja prijateljica umrla zbog komplikacija nakon poroda (embolija pluća). Intuitivno sam joj napisala pismo, uopće ne znam kako i odakle su riječi dolazile, samo je teklo kroz mene. Nismo se stigle oprostiti, pa je u pismu bilo napisano sve ono što bih joj rekla da se nalazila ispred mene. Pošto još imam kopiju tog pisma, jer sam ga prvo napisala u zadaću, ne sjećam se sada zašto nisam otrgnula taj papir nego sam prepisala sve ponovno, očito s razlogom. Posljednja rečenica je, „Zbogom do ponovnog susreta jednog dana.“ Iako znam da do tada nisam nikad razmišljala što se događa nakon smrti.  Inače, taj dan nakon što je rodila nas tri prijateljice okupile smo se u krugu prijatelja da proslavimo njen porod, ali cijelo vrijeme smo osjećale neki nemir. I slavlje se u samo par minuta pretvorilo u veliku tugu i bol. Doslovno mi se srce raspuknulo kad sam čula riječi da je nema više. Nisam se prvi put susrela sa smrću, ali nikad me ništa u životu nije pogodilo kao nagli odlazak moje prijateljice. Kasnije sam rekla svojoj rodici, onako usput dok smo bile na kavi, da sam napisala pismo i da mi je žao što ga moja prijateljica nikad neće pročitati, a ona mi je rekla da hoće. Kako će ga pročitati kada više nije s nama, pitala sam ju, a ona mi je na to samo odgovorila – pročitaj knjigu Putovanje duša Michaela Newtona. Tako je sve počelo.

Kako je dalje išao proces?

Pokušala sam i još uvijek pokušavam naći svoju životnu svrhu. Nitko ti ne može reći što je to točno, svi mi imamo svoj individualni put. Odlučila sam otići na regresoterapiju. Tamo sam otkrila da sam u prošlom životu bila tužni dječak kojeg su napustili roditelji. Siromašno siroče na ulici. Terapeut me tijekom postupka pitao osjećam li ikakvu tugu, a ja sam mu rekla da je ona prisutna čitav život. Ta trauma mi se iz prošlog života ponovno u ovom okinula kada su me majka i otac kao jednogodišnju bebu dali babi i djedu na čuvanje. Dječak je na kraju umro na klupi od gladi i hladnoće. U tom me trenutku, dok sam vidjela sve te slike iz prošlog života, terapeut pitao 'a gdje je sad Bog?' Ja sam mu odgovorila točno poviše dječaka, jasno ga vidjevši. Tada sam shvatila da Bog nikad ne napušta duše. Poruka koja sam dobila na toj regresoterapiji jest da nikad nisam sama, i kada se osjećam napušteno da je Bog uvijek tu. Uvijek sam imala strah od samoće, pa me ta trauma opet zadesila kada mi je prijateljica umrla. Tada sam se (opet) osjećala da sam potpuno sama. Traume se duši uvijek vraćaju sve dok ih se ne prihvati i nadvlada. Duše na planetu Zemlji žele proći sva ta iskustva kako bi se duhovno razvijale i same prije rođenja biraju svoj okvirni plan. Zemlja je kao kazalište gdje se zna konačna scena – smrt – a mi se ovdje igramo kroz razne uloge.

Kako izgleda sam postupak regresoterapije, kako uvodite klijenta u stanje da vidi prošle živote?

Klijent obično leži ili je u nekom položaju u kojem je njemu najudobnije. Oči su cijelo vrijeme zatvorene i krećemo lagano s tjelesnim opuštanjem. Opušta se dio po dio tijela te se polako zaranja u podsvijest. Kada se uđe dovoljno duboko pozove se duhovni vodič. On je u biti naše više ja koje je poveznica s Bogom. Netko ga doživljava kao anđela, netko kao svjetlost, netko kao poznatu osobu… Meni je važno da je klijet siguran uz svog vodiča i da ima povjerenja u njega, a on nas dalje vodi i ja komuniciram s njim. Regresoterapije se razlikuju ovisno o ciljevima koji se žele postići. Može se raditi o nekoj konkretnoj temi, primjerice mene boli koljeno ili imam jake migrene, a medicinski nalazi ne mogu ništa dokučiti, pa se na ovaj način otkriva uzrok. Ili neka noćna mora koja se ponavlja. Nadalje, može se ići bez neke konkretne teme da vidimo što će biti glavna priča do koje ćemo doći. Onda ulazimo u podsvijest i otvaramo sjećanje. Pokušavamo doći do traume i proći svjesno kroz nju. Tada pitam gdje je zablokirana energija u tijelu, obično bude u području oko srca, ali ona se može nalaziti bilo gdje i često se može povezati s nekim zdravstvenim problemom kojeg klijent ima. Nakon toga radim energetsko čišćenje, gdje svu tu energiju koja se podignula transformiramo u ljubav i ako je potrebno vraćamo se u traumatičnu scenu da sada ponovno pogledamo na taj događaj očima ljubavi i ako treba oprostiti nekome klijet ima tada priliku da to napravi. Trauma i dalje ostaje, ali sada to sjećanje više nema moć nad klijentom, vidi širu sliku i točno zna zašto mu se događa to što se događa. Podsvijest i nakon same regresoterapije nastavlja obrađivati osviješten sadržaj, klijent sebi može dodatno pomoći meditacijama, molitvom, jogom, reikijem,…

Je li svi klijenti uspiju ući u podsvjesno stanje ili dio ipak ne može? O čemu ovisi? O njihovim stavovima, pogledima na život…?

Napravila sam do sad oko pedesetak regresoterapija i dogodilo mi se da svega dvije osobe nisu uspjele ući u podsvjesno stanje, jer su bile u egu i stoga se nisu mogle dovoljno opustiti. Na takve stvari ne smijemo gledati kao neuspjeh, jednostavno nije bilo pravo vrijeme. Moraš imat povjerenje u ovaj proces i terapeuta, naravno, ne znači da moraš vjerovati u prošle živote. Kada pričam o povjerenju pri tom mislim na ulazak u podsvijest. Naravno osoba mora biti i spremna na ono što može doživjeti. Gotovo svi mi imamo iz djetinjstva potisnute traume koje smo gurnuli pod tepih i ne bavimo se njima, a one se stalno vraćaju na ovaj ili onaj način. Ipak duhovni vodič nas nikad neće odvesti tamo gdje se nismo spremni s nečim suočit. Klijent je uvijek prisutan, ništa se ne događa mimo njegove volje, tako da on u svakom trenutku može stati ako nije spreman za dalje. Inače moja uloga u regresoterapiji je da ništa ne analiziram, nego samo da vodim, da pokušamo zajedno naći uzrok nekih poteškoća. Duša se u sadašnjem životu ne sjeća prošlih, ali iz njih nosi sve neriješene lekcije. Ponavlja ih dok ih ne nauči kako bi duhovno rasla, a tu su i neki novi zadaci koje je pred sebe postavila. Puno posla, mnoge duše su zaista hrabre na svom nimalo lakom putu.

Je li ponekad imate problema u Dubrovniku zbog ovoga što pričate? Ipak smo mi konzervativna sredina gdje će vas ljudi čudno gledati.

Pa i imam i nemam. Sada sam već naučila sa laganim oprezom pričati o svim ovim stvarima, jer sam shvatila da nisu svi spremni čuti sve ovo. Zanimljivo mi je gledati kako se sve više ljudi otvara oko mene i priča o ovim temama, iako je Dubrovnik poprilično konzervativna sredina i nekako dosta razmišljamo o tome što će drugi reći. Teško je „biti drugačiji“ ali me veseli pričati o ovome i zato mi je jako drago da ste mi se javili za ovaj intervju.

A opet s druge strane Dubrovčani vam dolaze na regresoterapiju?

Da, sve se više ljudi budi. To su pojedinci koji godinama rade na sebi, pokušavaju postati bolje osobe. Nažalost, ne pričaju dovoljno na glas o svemu tome, jer se boje osude. Jasno, razlog je Crkva i strogi katolički odgoj. Kroz sve ovo što sam naučila bolje razumijem Isusovo učenje o ljubavi i neosuđivanju. Nikad ne znamo što neka osoba prolazi, koje su njene bitke, zato se trebamo suzdržati od bacanja kamenja. Osuđivanje drugih i mržnja prema drugima, nažalost može štetiti samo nama. Zato je važno da učimo druge gledati Božjim očima i da naučimo opraštati. Jer tada ćemo biti u miru i život će biti puno lakši. Svaka osoba je u ovom trenutku najbolja verzija sebe, jer trenutno drugačije ne zna. Mi nikoga ne možemo mijenjati, osim sebe naravno. Svatko ima svoj put, treba ljude pustiti, koliko je god nekad teško, pogotovo s bližnjima. Iako smo mi svi nastali od istog Izvora (Boga) na Zemlju smo došli kao pojedinci, sa ciljem da prođemo određeno iskustvo koje je potrebno našoj duši. Na duhovnoj razini mi smo svi jedno.

Može li svatko postati regresoterapeut?

Može, svi mi imamo to u sebi, nisam ja ništa bolja od nekoga drugoga. Naravno postoje mediji kojima imaju jak talent, pa sami od sebe prirodno vide mnoge stvari.

Završili ste za adulu. To je osoba koja pomaže umirućima. Nedavno ste o tome imali predavanje u Dubrovniku. Kakve su bile reakcije?

Bilo je sjajno. Samo pričanje o smrti o gubitku voljene osobe je odličan korak ka prihvaćanju. Društvo bježi od smrti, skriva je. Ne priča se o njoj, kao da ne postoji, a nema ništa prirodnije nego umrijeti. To jasno ovisi o kulturi, ovdje iznosim stajališta Zapadnog svijeta. Primjerice stanovnici na Baliju slave smrt.

Bi li i mi trebali slaviti kada netko umre? Ako je pokojnik imao želju da se organizira neka zabava i da se ljudi tamo ludo provedu, treba li mu se ispuniti?

Naravno da treba. Za duše je puno teže roditi se, nego umrijeti. Smrt i rođenje su za dušu samo prijelaz kroz dimenzije. Zato bi na smrt trebali gledati kao na kraj jednog ciklusa, ta duša je završila svoju misiju radi koje je došla i vratila se doma. Ja kada radim regresoterapju, ako uđemo u prošli život, često odvedem klijenta da prođe kroz smrt u tom životu. Važno nam je s kojim mislima je duša napustila fizički život, a i ljekovito je proći kroz smrt posebno za klijete koji je se boje. Svima njima se u trenutku smrti pojavi blaženi osmijeh kada osjete tu bezuvjetnu ljubav i svjetlost. Smrt je u biti povratak kući i zato je ona za dušu sjajno iskustvo. Kada su meni radili regresoterapiju osjetila sam tu svjetlost, nevjerojatnu radost, neopisivu ljudskim riječima.

U ljudskoj svijesti prevladava strah od smrti, odnosno bolje rečeno strah od nepoznatog, zato je se mnogi boje. No svi ćemo jedan dan umrijeti. Kako bi trebala izgledati idealna smrt za umirućeg i bližnje? U pravilu su uvijek neke drame kada osoba umire, ne bude ničeg lijepog, nikakve zezancije, veselja i smijade.

U pozadini cijele te drame je strah od nestajanja, da ćemo se zauvijek ugasiti kao televizija kada je netko isključi iz struje.

Da vas na trenutak prekinem. Pa čak i da je tako, zar i to nije bolje nego vječno živjeti kao podstanar i radit za 5,6 hiljada kuna kako se mnogima u Hrvatskoj događa?

Hahhahahha. Kako god, smrt nije kraj. Jedino što je važno jest kako smo svladali životne lekcije. Mi smo ovdje došli privremeno, samo kako bismo skupili iskustvo koje nam je potrebno za napredak. Na kraju ćemo se gore opet svi ponovno sresti. Kada to sve znamo, puno je lakše proći kroz iskustvo smrti. Zato bližnji umjesto tugovanja trebaju biti ponosni i sretni zbog duše koja je stigla na kraj svog hrabrog putovanja. Blago joj se, kao da je prošla ispit na faksu. Čak i ako neke stvari nisu napravljene najbolje, gore nema osuđivanja.

Čak ni ako su Hitler i(li) Putin u pitanju?

Naravno da ja osobno ne znam koja je njihova uloga. Jesu li to duše koje su jako bile u egu i napravile puno zla, ili je s druge strane tamo gore postojao neki dogovor, odnosno šira slika da se oni tako ponašaju kako bi se što više ljudi probudilo. Možda su oni dio lekcije, a možda i nisu. Teško je iz našeg kuta o tome imati stav, ali odozgor čitava priča može imati sasvim drugačije značenje. Naravno da smo uvijek mi ti koji biramo kako ćemo se ponašati, te da bismo uvijek trebali težiti boljem, isto kao što postoje duše koje se potpuno pogube i urone u ovozemaljsko, tako da kad umru uopće ne znaju kuda trebaju ići i gdje se nalaze. To je ono što se naziva paklom.

Skrenuli smo s teme, pa da se vratimo. Kako bi dobra smrt trebala izgledati?

Sa što manje pritisaka unutar obitelji. Duši bi trebalo omogućiti da u miru napusti tijelo. Trebalo bi se pokušati koncentrirati na pozitivne aspekte života, oprostiti jedni drugima, sjećati se onog lijepog, biti zajedno zahvalni na provedenom vremenu. Poštovati želje umirućeg, ako primjerice ne želi da obitelj nosi crninu ili da čak puštaju veselu glazbu nakon odlaska.

Koja je uloga adule?

Svatko od nas može zamisliti i napisati kako bi volio da izgleda smrt, u tom slučaju je posao olakšan. Inače, adula je osoba koja pomaže i umirućem i njegovoj obitelji. Za ovo ne postoje točna pravila koja je moja uloga kao adule. Tu sam jednostavno da budem podrška umirućoj osobi kao i njenoj obitelji, ako oni naravno žele. Ožalošćeni se često pitaju jesu li dali sve od sebe, osjećaju krivnju. Ako neka osoba boluje od neizlječive bolesti trebala bi umrijeti u krugu obitelji, a ne u bolnici. Ako vole neku glazbu da im se ona pusti. Važno je da u tim trenucima osjećaju ljubav i da nema nikakvog otpora obitelji da oni idu. Kada napuste tijelo za dušu je dobro da zna da se ne brinu, da su dobro, da će nastaviti dalje. Nekada, bolje rečeno često, obitelj sa svojim stiskanjem ne da duši otići u miru. Duše nakon napuštanja tijela obično ostanu u blizini sve do sprovoda.

Javljaju li se nakon smrti?

Da, samo ih u većini slučajeva obitelj zbog velike tuge ne primijeti. To javljanje može biti preko nekih električnih uređaja, poput žarulje, pomicanje nekih stvari ili nas jednostavno dovedu de nekih nama zajedničkih uspomena. Ali mi to nažalost ne primjećujemo. Bolje rečeno ne prihvaćamo da smo mi kao duša besmrtni i da oni, iako u fizičkom obliku više nisu s nama, i dalje paze na nas. Ja sam i sama radila te greške. Kada mi je tata umro na rukama, ja sam vrištala, nikako mu nisam dopuštala da ode u miru. Vjerojatno se i on zbog mene borio ostati što duže, umjesto da sam prihvatila i pustila. Ali proradila je ona moja trauma od napuštanja, pa nisam bila u stanju.

Smrt je stvarno većini ljudi tabu tema i ne znaju što bi s njom.

O smrti se ne priča, za nju se ne priprema, valjda iz straha ako pričaš o smrti da je ne privučeš. A kad se smrt desi ljudi ostanu zbunjeni, ne znaju kako reagirati. Ne može nas nište pripremiti na smrt, ali postoje načini kako lakše prihvatiti. Stare duše koje su se reinkarnirale dosta puta, nakon smrti bez problema znaju kuda ići, ali mlade duše znaju ponekad zalutati, ne znaju gdje su i ne žele ići dalje. Ovo posebno vrijedi za mlade duše koja prožive naglu tragičnu smrt poput automobilske nesreće. Obično im onda u pomoć priskoči vodič koji ih otprati. U biti je puno bolja situacija kada se na smrt može pripremiti, nego kada se dogodi iznenada. Ali i te smrti imaju smisao, u sebi kriju neku lekciju.

Šveđani imaju običaj pred smrt bacati svoje stvari kako obiteljima ne bi teško palo nakon što odu. Čak imaju i posebnu riječ za to.

Bilo bi dobro da i mi tako nešto imamo. Ali opet ponavljam, smrt je kod nas nešto o čemu se ne priča, što je jako loše. Čim kažemo 'ajme da je on samo tu', to znači da ne prihvaćamo nečiju smrt. Na kraju krajeva ne prihvaćamo da smo beskonačna bića i da ćemo ih opet vidjeti. Treba jednostavno nastaviti dalje. Naravno da ima situacija i trenutaka kada to nije nimalo lako. Ali znajte da smo svi drugačiji, svi mi znamo što je najbolje za nas i to je u redu. Ako osjetite da ste zapeli, da se ne možete nositi sa tom tugom u redu je potražiti stručnu pomoć.  A što se tiče mog posla kao adula, još uvijek nemam baš klijenata (smijeh). Znam da sam tu obuku morala proći, otvorila mi je put prema radionici koju sam organizirala, a za dalje ćemo vidjeti što će se događati.

Za kraj recite nam nešto o roditeljstvu. Majka ste troje djece. Puno se govori o metodama odgoja, čak i s nekog duhovnog aspekta. Što bi po vama bio dobar odgoj?

Upravo čitam knjigu Svjesni roditelji od Shefali Tsabary i preporučam je svima. Ta mi je knjiga dosta promijenila pogled na odgoj. Djeca su, u biti, naši učitelji i kao takve ih trebamo prihvatiti. Oni su čak i duhovno zreliji od odraslih i onda ih mi našim pravilima i normama uspijemo ukalupiti. Zaključak je da mi ne posjedujemo vlastitu djecu, oni imaju svoj put i trebamo ih pustiti. No i ja u odgoju svoje djece imam problem u postavljanju granice. Dokle ih točno trebamo pustiti, a da ih ne ugrožavamo? Recimo, ako se nekoga zlostavlja u školi, treba li dijete pustiti da se samo izbori kako bi dobilo samostalnost i sigurnost u sebe? A opet ako previše pustimo može doći do neke traume. Teško je tu naći pravu granicu, čak i ako je u pitanju neka lekcija koju treba svladati. Iskreno, ne znam odgovor, a smatram da ni nema univerzalnog odgovora što se tiče bilo čega, pa tako i ovoga. Ipak ono što znamo jest da su djeca odraz nas. Točno preko njih možemo vidjeti što nije u redu s nama. Što god prolazimo s djecom sve trebamo prihvaćati. Na kraju krajeva, oni su ti koji nas uče bezuvjetnoj ljubavi, najjačoj sili svemira.

Maro Marušić

Popularni Članci