Dubrovkinja Duška Nešić Dražić najpoznatija je javnosti kao kostimografkinja velikih svjetskih filmskih hitova poput Game of Thrones i Star Wars, ali i kao dizajnerica, čiju je odjeću na crvenom tepihu slavnog filmskog festivala u Cannesu nosila talijanska glumica Laura Pizzirani. Svestrana Dubrovkinja bavi se i povijesnim proučavanjem mode, a povod za naš razgovor bila je nedavna premijera talijanskog filma Babylon Sisters, koji je prvi veliki samostalni filmski projekt ove izrazito talentirane, ali i nadasve uporne Dubrovkinje, čija je životna priča toliko inspirativna da i sama može poslužiti kao predložak za film.

Prije početka snimanja filma Babylon sisters imala si veliki pritisak i puno posla. Kako danas gledaš na sve to?

Prije početka snimanja sam danima plakala što je meni to trebalo, uhvatila me panika hoću li ja to moći odraditi kako treba ili ću iznevjeriti cijeli tim. Uh, uh, koja previranja. I onda je počelo i bilo je jedno predivno iskustvo! I danas sam, moram priznati, zadovoljna, i shvatila sam da ja zapravo tako funkcioniram - malo panike, ali onda stanem na noge i vjerujem zapravo svom instinktu i ono što je u meni, a to je osjećaj za estetiku sa simboličkim značenjem. Sve zapravo ima svoje značenje kroz odjeću i boje.

Postoji izreka „Odijelo ne čini čovjeka“, ali izgleda da ga na filmu ipak čini. Na što sve treba paziti kostimograf u filmu ili kazalištu, i kako se uopće postaje kostimograf? Treba li neka posebna škola ili?

Kostimograf je cijelo vrijeme u suradnji s redateljem i scenografom (u kazalištu), dok se na filmu pridružuje i direktor fotografije. Znači redatelj je onaj koji priča priču i ja ga moram pratiti, moji kostimi moraju biti u balansu koloritetu (koji je opet odredio redatelj ili dop) sa scenografijom i fotografijom (ovisno koju svjetlost koristi, koloritet)... tako da, zapravo, to je timski posao.

Nema određena škola za kostimografa, u Italiji na akademiji imaš nakon tri godine općeg smjera, smjer za kostimografa, scenografa, slikara.... U Zagrebu se otvorio smjer kostimografa pri TTF-u.

Puno je teže raditi odjeću za filmove koji se odvijaju u sadašnjem vremenu, nego za one povijesne. Zašto je to tako?

Da, puno je teže, zato što s povijesnim kostimima već imaš zadana pravila, simbologije, od određenog povijesnog doba. Znalo se što se i kako nosilo, te koji materijali su bili dostupni u doba, recimo, renesanse, baroka... U današnje vrijeme odjećom se izražava karakter, individua, subkultura…

Radila si u kostimografskom timu na filmskim setovima megauspješnih filmova i serija poput Star Wars, Game of Thrones, te indijskog filma Fan. Kakvi su ti dojmovi i iskustva?

Iskustva su mi fenomenalna. Imala sam sreću uletjeti u tu filmsku mašineriju, od načina rada, sistema, međuljudskih odnosa, stalno se ima za naučiti. A da ne govorim da sam radila rame uz rame sa svjetskim profesionalcima, koji su tako jednostavni za razliku od naših ovdje (bez kompleksa i taštine). Najdraže mi je bilo raditi sa kostimografom Michaelom Kaplanom (Star Wars), koji je radio većinu mojih najdražih filmova među kojima Blade runner.

Za današnje prilike rano si dobila djecu, te si fakultet u Rimu, točnije povijest mode i kostima, upisala u kasnim dvadesetima. Odakle ti motiv i inspiracija, što te potaknulo, kako si uopće dospjela tamo?

Kada nešto dovoljno dugo i jako želiš svemir ti posloži određene trenutke da ako imaš i dovoljno snage i volje učiniš promjene u svom životu. Nekako mislim po svom iskustvu da se iz negativnih životnih situacija izrode one najbolje, samo se ne smije odustajati i imati vjere u sebe. Tako sam ja, otkada sam rodila Lucasa sa 20 godina, uvijek bila nekako neispunjena, nedorađena, ne- svoja. Čeznula sam za fakultetom, ne da bih imala neki papir u rukama, nego sam jednostavno znala da mi je to mogućnost koja bi me izgradila i otvorila neka druga životna vrata. Međutim, u toj dobi, sam se posvetila djetetu, i utopijski vjerovala u brak, obitelj i da sam ja jednostavno žena, majka i kućanica, ali nisam, i trebalo je to prihvatiti i nadasve otkriti tko sam ja zapravo (kao što svi imamo tu čežnju). U međuvremenu, došla je Kasia nakon 7 godina tako da sam svoje snove i čežnje opet zatomila. U tom periodu sam završila španjolski jezik za vodiča, počela se baviti plesom...uglavnom nikako se smjestiti...

Zatim su mi se u životu dogodile neke loše situacije gdje sam rekla:  „ok, sad trebaš odlučiti što ti zapravo želiš!“ Znala sam da je moda/kostim oduvijek dio mene, da sam ljude prije nego što bih ih upoznala, već mogla izanalizirati preko odjeće, boje - znači nešto što je urođeno u meni. Povijest sam uvijek voljela i fascinirala me je povijest mode pogotovo gledajući kroz povijesne filmove. Zašto su Rimljani nosili toge? Zašto baš ta boja? Zašto je plava boja kroz povijest bila ženska, a zatim muška? Zašto su totalitarističke ideologije koristile crnu-fašizam i crvenu- komunizam boje? I tako sam malo istraživala oko akademija i fakulteta, igrom slučaja (a ja opet kažem ništa nije slučajno) otkrijem na Sapinzi povijesni smjer mode. Mama mi je živjela u Rimu i tako se sve poklopilo.

Mogu misliti kako ti je bilo teško u početku. Imaš dvoje djece, predavanja su na talijanskom…Kako si uspjela pratiti predavanja i brinuti se za djecu?

Odlučila i pošla, preokrenula život naopačke. Ostavila posao, prijatelje, muža i starijeg sina s obzirom da je on išao u školu, a Kasia, koja je tada imala dvije i pol godine je pošla sa mnom. Moram priznati da je prva godina bila užasna!!  Prvo predavanje mi je bila ekonomija, nisam NIŠTA razumjela, a mislila sam da znam talijanski. Onda je nastupila depresija, gubitak samopouzdanja i preispitivanje što je meni ovo trebalo!!!! Falio mi je sin, počela sam osjećati krivnju, nikoga nisam poznavala, na faksu mi je užasno bilo teško sprijateljiti se jer (uglavnom ženski faks) svi su me gledali kao neku prijetnju - visoka plavuša, zvuči smiješno, ali nažalost je istinito, jako teško mi je bilo pratiti predavanja. Mama mi je puno pomogla oko Kasie, ona bi je čuvala dok sam bila na predavanjima i dok sam radila, i stalno mi govorila bit će bolje. Đivo (Duškin muž op.a.) me također gurao, ali to zapravo ništa ne pomaže, dok ti sam sa sobom ne riješiš. Zatim se dogodio jedan moment u meni gdje sam rekla sama sebi „odlučila si, došla si, sada nema odustajanja, idemo do kraja kako god!“ I hvala Bogu na tome! Prva ocjena koju sam dobila je bila odlična i to mi je bila daljnja motivacija da ja zapravo mogu. Učila sam sa tri rječnika, i pomalo sam počela sve razumijevati i gutala sam knjige, jer mi se sve svidjelo, i bila sam kuriozna. Nakon čega, na drugoj godini dobijem stipendiju kao odličan student, i imala sam je do kraja studiranja, a na trećoj dobijem rektorovu nagradu (smijeh).

Danas se baviš raznim stvarima: radiš kostimografiju za film i teatar, dizajniraš odjeću, ali i proučavaš povijesne kostime i kostimografiju. Što te od toga najviše veseli i gdje se vidiš u budućnosti?

Iskreno, zapravo me najviše veseli raditi istraživanja odjeće, i na to su se obadva moja rada odnosila. Diplomski je bio Župska nošnja, gdje sam išla po selima i radila antropološko-sociološko istraživanje. A za magistarski rad sam radila Moda u doba socijalizma 50-ih i 60-ih u Jugoslaviji, arhivsko-povijesno-ekonomsko istraživanje u Beogradu. Međutim, u Hrvatskoj taj fenomen mode još nije toliko izrastao. Tako da od toga nema baš zarade, a ujedno i moja kreativna strana je dosta jaka, pa sam se za sada prepustila kostimografiji. Gdje se vidim u budućnosti? To je tako daleko...

Je li dizajniraš odjeću za sebe i obitelj?

Za sebe da, a sada ja i kćer prepravljamo stare stvari u nove, učim je reciklaži.

Jesi li proučavala odjeću kroz povijest Dubrovačke Republike? Je li specifična po nečemu?

To je moj sljedeći veliki projekt (kada, ne znam), ali imamo jako malo dostupnih informacija što se tiče odjeće, to bi se trebalo istraživati preko trgovačkih i sudskih spisa, koje su se tkanine uvozile, preko književne literature, i preko slika koje imamo, iako je bio veliki utjecaj talijanske mode, samo dosta skromniji zbog " leggi suntuarie" što se može vidjeti u Statutu Dubrovačke Republike.

Ti si kao majka i stručnjakinja za odjeću, možda i najkompetentnija osoba u Hrvatskoj za ovo pitanje: Treba li uvesti uniforme u škole?

To je bilo kontroverzno pitanje u mom društvu, moje osobno mišljenje je da!! Pogotovo u današnje vrijeme gdje su se vrijednosti srozale, gdje je velika materijalna i statusna razlika, i djeca to osjećaju, gdje je među djecom danas imati iPhone 6 postao statusni simbol i tko ga nema je manje vrijedan, gdje djeca gledaju nosiš li original starke, adidaske i slično. Tako da mislim da itekako treba!!!

Maro Marušić