GOVORILI SU DA JE OVO NAJJAČI ČOVJEK U GRADU Iko Kuštrić: Nakon što sam nokautirao američkog časnika vikali su da počinje treći svjetski rat!

Autor: Vedran Salvia Autori fotografija: Goran Mratinović
"Ma ne bih ja to tako rekao, Dubrovnik je uvijek imao žestoke i poštene mladiće", riječi su kojima Dubrovčanin Izet Iko Kuštrić odgovara na naše pitanje je li on u svoje vrijeme bio najjači čovjek u Dubrovniku.

Na stranu njegov diplomatski odgovor, ali upravo se ta sintagma najjačeg Dubrovčanin često upotrebljava za Ika. Nije to razlog sam po sebi za napraviti intervju s nekim, ali ako tome nadodamo Kuštrićevu iznimnu elokvenciju, činjenicu da je dugo godina radio kao noćni redar i taksist, što znači i da bunar gruških memorija i anegdota nosi sa sobom, onda dobijemo idealnog sugovornika, osobu koja nam može približiti jedno drugo vrijeme.

NIJE SE SMJELA PROĆI RK MINČETA

Kad se rodio nekoliko mjeseci je živio u Karmenu, ali odmah se s obitelji preselio u Gruž, za kojega kaže, da mu je tu cijeli njegov život. Za svoje djetinjstvo, dakle za šezdesete godine prošlog stoljeća, dodaje da je to bilo iznimno romantično vrijeme.

- Tu je Gruž posebno bio specifičan. Tu je živjela radnička klasa. Nama nije poanta bila imati novac. Imali smo za pojesti i popiti, to je bilo dovoljno. I ljudi se nisu dijelili, slavio se i Božić i Bajram.  A gruški park nam je bio centar svijeta! Onda se izgradio hotel Petka, uh kad bi se tamo ušlo, to je bio doživljaj. Svi smo bili dobri prijatelji, ali ako bi se zakačili, znalo se - šora u parku. Kako sam ja trenirao judo, kazali su mi da nema hrvanja. Samo na šaka. Tako je i bilo. A poslije toga ruka ruci. I tu nikad nije bilo zle krvi. - ističe on.

Gruž je onda bio na lošem glasu.

- Nije se smjela proći Lapad stanica. To je onaj dio u ravnini Robne kuće Minčeta. U cijelom Dubrovniku nije bilo pet mladića koji su smjeli proći tu granicu. A ako bi se prešla, onda bi se hvalilo kako se stupilo nogom u Gruž. I njima su gruške stvari bile nedostupne.  Tamo gdje su sad bureci kod place, prije je jedan Albanac Medo držao slastičarnu. Zanimljiv je bio taj čovjek. On bi nama dao i džabe, a Lapađanima je to bilo nedostupno. Ako bi došli biciklom, onda bi ih okružili mlađi hahari kojima bi morali dati đir. Jedan mi je pričao da je pobjegao, e onda bi mu pojeli ono što je kupio i biciklu mu ne bi vraćali cijeli dan. - govori kroz smijeh.

Goran Mratinović

Ubrzo su kaže u Gružu dobili prostoriju za druženje, omladinski klub. Nalazio se on iza kina Gruž.

- Nakon što sam pričao s jednim divnim čovjekom iz sadašnjeg Komiteta to nam je organizirano. Tu su bili i plesnjaci, osnovao se šahovski klub Plamen kojeg je vodio veliki Miho Karač, tu sam kao dijete zaradio četvrtu kategoriju. Osnovali smo tada i sastav, Izgubljene, egzistirali smo sve dok nisam pošao u školu. Jednog dana u tjednu smo organizirali i kviz znanja, moram se pohvaliti da sam ga osobno ja organizirao. Onda sam poznavao i djevojke iz Gimnazije iz Medicinske, koje sam zvao kod nas, one bi dolazile tada po prvi put u Gruž, a ove naše Gružane bih podučavao plesu, govorio im kako se ponašati. Te djevojke bi bile oduševljene manirama. Tako je razbijena fama o Gružu, a tu su nastale i ljubavne veze te brakovi. - sjeća se.

Dotaknuo se međukvartovskih sukoba.

- U Gruž se nije dolazilo tući! Gružani su bili na zlu glasu, i nitko u povijesti ne bi došao tu se potući. Mi bi išli tamo, potukli se, bez kamenja ili da ne govorim o noževima. Svaki put kad bi došlo do konflikta bi poslije bili veliki prijatelji.  Moram reći da se ja nikad nisam tukao jer mi se tuklo nego sam branio svoje prijatelje. Uvijek bi bilo jer sam branio prijatelje. - navodi.

Kasnije se zaposlio kao redar te je radio u mnogim dubrovačkim noćnim klubovima.

- Bilo je to vrijeme žestokih momaka. Ali svi su bili korektni. No, bilo je svega. Jednom me zvao prijatelj da pustim jednog žestokog mladića s curom iz Beograda. Pustim ga ja, a mene zovu kasnije da mladić dolje tuče djevojku. Kad ono - on. Izbacim ga vanka i poslije isti prijatelj zove mogu li tog Beograđanina pustiti unutra. - prisjeća se Iko.

Ispričao je još jednu anegdotu s drugim Beograđaninom. 

- To je bio jedan od snažnijih ljudi u Jugoslaviji, poznati hrvač, sav u mišićima. Sjedao sam na trafici ispred Arsenala, kad prolazi taj momak s prijateljem, jednim isto velikim momkom. A iz Arsenala ide Aksel, vlasnik Vande. I ide s dvije djevojke. To je bio jedna veliki gospodin. I jako hrabar čovjek, nije bio od problema i tučnjava, ali je bio hrabar, imao je srce. I kaže Beograđanin njemu: "One idu s nama". Aksel mu odgovara: "Ne, ne. One idu sa mnom". A njemu Beograđanin da što si je on umislio, rekao mu je da je fićfirić. Tu sam skočio i rekao da ga ja štitim. Beograđanin ma gleda. "Što me gledaš, pogled ne ubija. Hoćemo ovdje ili u parku", rekao sam mu. Pošao je od mene. A najgore je što sam te tvrde momke puštao besplatno jer su puno trošili u klubu. - govori Kuštrić.

- Večer poslije je došao s djevojkom, mislio da će ući besplatno. Kazao sam mu da ne može, da mora platiti. Platio je. Ušao i izišao. Više nikad nije ušao.  Kasnije je pošao u Ameriku, snimao je neke filmove s Van Dammeom. Jedan moj prijatelj je pošao u Ameriku i pričao s njim, došli su na temu mene i rekao je da sam momčina. Eto kako se sve zaboravi. - navodi.

REDAR NIJE TU DA SE TUČE

Krajem devedesetih radio je i u Esperanzi, negdašnjem Sun Cityju.

- Tamo sam se zaposlio nakon što sam se vratio iz Njemačke, gdje sam isto radio kao redar. Bilo je grozno vrijeme, poslijeratno, to je bila neka 1998. godina. Dolazila je i specijalna policija, vojska, trebalo je paziti da nema oružja. Rasporedio sam ih tako da je jedna osoba prodavala karte, iza njega je bila osoba koja je karte kidala, treći bi pregledao oružje, a četvrti sam bio ja. Taj posao treba znati raditi, redar nije tu da se tuče, to je opcija ako ne postoji drugo rješenje. Jedan dan prema nama ide ogroman čovjek, preko dva metra. Pitaju ga moji kartu, a on kaže: "Ja sam gazda. Gazda sam u Splitu. Gazda sam u Zagrebu. I vama sam gazda". Pogledaju prema meni, a ja očenam da puste. Tada je došao do osobe koja je provjeravala oružje, i kaže mu da ga treba pregledati. A taj mangup se skine. Skroz. Skine i gaćice. I stanem ja ispred njega. Pita me što ja hoću.  Kažem mu da mu hoću reći da takvi idioti neće ući. Bacim ga na pod, a on šprint prema autu. Trčao sam za njim, ali se zaključao u auto. Eto, da je bio neiskusniji redar, vidi tog robusnog čovjeka, pusti ga unutra... Taj bi cijelu noć radio probleme. - kaže, dodajući da je "sve stvar konteksta i da treba razlikovati takve od onih koji su tužni, koji su izgubili voljene pa eto bacili čašu".

Kao redar je radio i u Njemačkoj. 

- U Njemačkoj sam radio u klubu kod Stuttgarta gdje bi bilo šest, sedam tisuća ljudi. Svaku noć tučnjave. Žestoki problemi su bili, nije bilo noći da nisam nekoga nokautirao. - sjeća se.

No, zanimljivo je kako je završio u tom klubu kod Stuttgarta. Naime, taj klub drže Sarajlije koji su prije čuli za njega.

- Kod Sarajlija sam bio popularan jer se dogodio problem, nazovimo problem. Naime, u judo meču sam pobijedio njihovog legendarnog Novicu Todorovića, koji je slovio za najjačeg čovjeka u Sarajevu. Kasnije se njegov brat htio obračunati sa mnom u Dubrovniku, pokušao me iznenada udariti, ali sam to eskivirao. Uglavnom, postao sam slavan među Sarajlijama jer sam pobijedio Todorovića. Simpatično je bilo kad sam došao u taj klub, rekli su da su mislili da sam viši. - prisjetio se kroz smijeh.

'TKO JE UGASIO SVJETLO?'

Govori se da su iz cijele Jugoslavije dolazili da bi se potukli s njim.

- Dolazili su iz Crne Gore, Beograda, Bosne. A ja se nikoga ne bojim i sa svakim sam se u stanju potući. Ali, to su bili sve pošteni momci koji su samo htjeli vidjeti kako stoje sa mnom. I Dubrovnik je onda imao izuzetno jake i snažne momke. Poštene momke koji nisu dali na sebe. Zato mi je teško reći da sam ja bio najjači, ali sigurno da sam bio u toj grupi. - objašnjava.

- Jednom smo kod gruške škole igrali nogomet, poslije bi pošli do Kantafiga na sok ili pivu. Bio sam sa sinom, Benjo je onda bio mali, kad u kafić na Kantafigu dolazi čovjek i pita me jesam li ja Iko Kuštrić. Kažem mu da jesam, on kaže da je taj i taj boksač i da je došao da se potučemo. Pitam ga hoćemo li odmah, on je rekao da prvo pojedem. Poslije sam išao na WC, a kad njegov prijatelj, isto golem čovjek, poteže nešto konobaricu, rekao sam mu da je pusti, dobro - on se tu prepao i povukao. Ali uleti ovaj boksač, kao da pustim ovoga da ću se s njim potući. Opalio sam mu takav šamar da je odletio u zid i onesvijestio se. Kad se probudio pitao je tko je ugasio svjetlo. To je kasnije postala šala, Benjo je išao po Gradu i pričao o tom gašenju svjetla. No, to se tako ne radi. Ne prilazi se kad je dijete tu. - rekao je.

Prisjetio se tučnjave s američkim časnikom.

Goran Mratinović

- Bila je tu američka flota. U taksi su mi ušla tri časnika i jedna cura s njima, isto iz američke vojske. Rekli su prvo da njih treba odvesti u Lero, a onda nju u Libertas.  Taj koji je imao najveći čin je sjeo kraj mene, ali cijelo vrijeme je bio nešto bahat, vrlo bezobrazan. I na izlasku ja im otvorim vrata, a on mene punom šakom u glavu! Reagirao sam, ostao na nogama, krenuo na njega, ali su nam rekli da stanemo, da se ne tučemo pred djevojkom. Okej, odvezao sam je u Libertas, vratio se ispred Lera, tamo me časnik čekao, bio se skinuo već. Tamo je ispred bila i ekipa naših momaka. Počeli smo se tući, eskivirao sam njegove udarce, odmaknuo se i onda mu zadao klasični nokaut. Klasični. Sjećam se da su neki Bosanci vikali: "Bravo jarane, ali bježi, pun je hotel američke vojske". A jedan iz Dubrovnika se derao da počinje treći svjetski rat! - prisjetio se uz smijeh.

UPOZNAO SPIELBERGA

Posebno pamti sukob sa svojim idolom.

- Neću o imenima. Ali to je bio strašan momak. Uvjerljivo najjači u Dubrovniku. On je tada imao 30 godina, a ja sam tek izašao iz vojske. On je bio vladar Grada. Posebno je jako udarao glavom. Bili smo jednu noć u lokalu preko puta Cinestara, s njim je bio jedan SUP-ovac, koji ga je zaštitio nekom prilikom, ali prema meni je bio bahat. Nešto je sve išao sarkastično. Upozorio sam ga tri puta, a onda povukao za vrat, tad sam se prvi put suočio s kravatom u lastici... U svakom slučaju, moj idol kaže da ga ne diram, ostavio sam ga, ali smo se porječkali i rekao je da se potučemo. A znate što je to onda. On je bio ikona, kao da se netko potuče s Tysonom. Rekao sam mu da ga se ne bojim nijedne sekunde.  Izašli smo vanka, znao sam da će pokušati prvo iznenada. Učinili smo jedan korak, drugi korak, a treći korak sam znao da će biti nešto. Stao sam, on je zakoračio i udario glavom, ali u prazno. Onda sam ga bacio na pod, puknem ga nogom... Kaže, dosta je bilo ovdje, idemo dolje (gdje je sad Cinestar, op.a.). Zaletio se u mene, ja ga bacim dolje i pukla mu je ruka. Rekao mi je: "Ikane, odvedi me u bolnicu". Odveo sam ga u bolnicu, izašao je s gipsom, i kaže mi: "Hajdemo, svatko s jednom rukom". Uh. I hajde, krene na mene, bacim ga na pod. I tako desetak puta. Poslije toga smo bili ponovo vrhunski prijatelji. On je meni bio idol. Nije trebao biti takav prema nekome kome je idol. - rezonirao je.

Iko pamti i poznanstvo sa Steven Spielbergom.

- Jahta bi mu bila u Gružu, vozio sam ga kao taksist, svidio sam mu se valjda. Poklonio mi je nekoliko boca Dom Perignona, imao sam gore na Ivanici te boce, ali su mi ih ukrali u ratu. I ta Spielbergova jahta je dolazila uvijek s drugim ekipama, i on ih je sve upućivao na mene. Bio je tu jedan Bill, zaljubio se u mene i moju obitelj. Multimilijuner. Kasnije me zvao da mu budem tjelohranitelj, tim povodom smo trebali na večeru u Veneciju, ali to je upropašteno od strane vlasti, jednog policajca. I taj Bill kaže da će on pričati s našim predsjednikom, veli da on tako kad je problem normalno priča s američkim predsjednikom. Zanimljivo, u testament je stavio da ću dobiti milijun dolara ako moj Benjo osvoji zlato na Olimpijskim igrama. Ako osvoji srebro dobit ću 500 tisuća dolara, a broncu 100 tisuća dolara. Bio je jako drag. Pokupovao bi sve sladolede u Gružu i onda davao djeci. A Spielberg bi stajao sa strane i smijao se, on je bio povučen. - govori Iko.

ŠAH JE ŽIVOT

Pitamo ga i za noćni život nekada u Gradu.

- To se ne može usporediti. To je bajka prije bila. Dubrovniku je bilo 18 do 20 diskoteka, plesnjaci, svirka je bila i ispred robnih kuća Srđ i Minčeta, Kemal Monteno je pjevao na taraci hotela Petka, masu diskoteka je bilo. Samo su na Pilama bile četiri muzike uživo. Ocean, Imperial, Dubravka i Mimoza. A tek u Gradu. Tu su bile i diskoteke Nelson, Antika, Tezej, Nokturno, Akvarij. - prisjeća se.

- Meni sad žao dođe kad vidim ovu mladost. Oni pođu vanka i naliju se. Mi smo trenirali i zabavljali se vanka. Sad je to drugačije, ne razumijem ovo vrijeme sad. Kad sam bio u Esperanze, dvojica su se potukla, razdvojio sam ih, jednoga bacio na pod jer je imao bocu u ruci, drugi kaže: "Nemojte ga, to mi je brat". Ma kako može na brata s bocom?! Ma o čemu se tu radi?! Evo ne znam, sve se promijenilo. Ne razumijem ja to više... - govori.

Goran Mratinović

Šah posebno obožava.

- Ne idem u klub sad, ali igram na internetu, imam ga na mobitelu. Sjedim u autu i igram. Da počinjem ponovo bavio bih se samo sa šahom, ne bih s judom. Kao mlad sam zaradio četvrtu kategoriju, igrao ga nešto u vojsci. Kasnije je tu u Gružu bio kameni stol i tu sam igrao s legendom šaha Mirom Avejićem, dolazili su ponajbolji igrači Dubrovnika. Ispočetka su me tukli, kasnije je to bilo sve bolje i bolje. Počeo sam ja njih pobjeđivati, i Mira isto. Šah je život, to je doslovno život. Ako vučete dobre poteze ići će vam dobro, ako ćete vući loše poteze ići će vam loše, a nekad morate nešto žrtvovati da bude bolje. Šah je ljubav. Mislim ponekad da su ga izmislili vanzemaljci. Nije ovozemaljska igra. On je dobio ime po vladaru, kojem ga je pokazao mudrac i pokazao tom šahu. On se oduševio i pitao ga što hoće za to, a om mu je rekao da na prvo šahovsko polje stavi zrno pšenice te na svako sljedeće po duplo. Šah se nasmijao, rekao mu da je on očito igru slučajno otkrio, da je mislio da je pametniji. Ali su matematičari izračunali da kad se isušilo more i zasadio mjesec ne bi bilo toliko pšenice. - govori u dahu Kuštrić.

Odgovara na pitanje kako danas provodi vrijeme.

- Igram se s unukom, imam doma malu teretanicu, pauzirao sam tri, četiri godine zbog povrede ramena, počeo sam ima desetak dana. Najveća razonoda su mi moji unuci i šah. Brinem se oko ove korone, ne zbog sebe nego zbog mladih, ali nadam se da će to sve proći u redu. - zaključio je Iko za kraj našeg razgovora.

Popularni Članci