Dovoljno je pogledati Facebook profil dubrovačkog avanturista Lazara Badanjca i odmah vam postane jasno da on nije prosječni gradski momak, koji radi dosadni uredski posao od 8 do 16, a navečer s ekipom jede masne kobasice i pije loše pivo po kućicama na Stradunu. Naime, ako bacite kibic na njegove fejsbučke objave, vidjet ćete ludo trčanje po krovovima, poskoke,,  spuštanje niz slapoveplaninarenje po smrznutim vrhovima i slične vratolomije. S ovim planinarem i speleologom popričali smo o njegovim dosadašnjim avanturama, planovima za budućnost, treninzima…, a zadivilo nas je kako sve to stigne, uz uobičajene svakodnevne obveze.

Otkud ljubav za planinarenjem?

Sve je nekako krenulo spontano, sad već davne 2007. godine, mojim pristupanjem tad freško osnovanoj HGSS Stanici Dubrovnik. Energija koja je tad bila prisutna unutar Stanice je bila na visokom nivou, bilo nas je 10ak, svi smo bili sličnih godina i faze u životu gdje smo se mogli, skoro u potpunosti, posvetiti tečajevima, akcijama, outdoor aktivnostima i konstantnom druženju što naravno dovodi do bliskosti članova gdje jedni druge motiviraju na rad. Paralelno sa gorskom službom se počelo razvijati i planinarsko društvo, HPD Sniježnica, koje je osnovano 2009. godine gdje smo startali poprilično ambiciozno organizirajući prvu speleološku školu koja je iznjedrila, tad nevjerojatnih 30 ljudi, od kojih je i danas popriličan broj aktivan, a kasnije i opće planinarske škole do ovogodišnje prve zimske planinarske škole. Sva ta energija je utjecala i na mene, gdje sam se razvijao i tehnički i fizički i mentalno, za organizacije uspona unutar društva i za odlaske na ekspedicije. Kroz sve te akcije sam upoznao svoj organizam i tu sam prepoznao da se jako dobro snalazim u teškim situacijama, bilo da su to debeli minusi, duboke jame ili izložene stijene.  

Popeo si se na brojne europske i svjetske planine. Koja je bila najzahtjevnija i zašto?

Kad zbog ovakvog intervjua zbrojim gdje sam bio i što sam penjao tek onda vidim da se tu skupio lijepi broj uspona i ekspedicija. Mont Blanc (4810m), Grossglockner (3798m), Matterhorn (4477m, koji nisam popeo), Olimp (2917m), Musala (2925m) Triglav (2864m), Marmolada (3343m), Breithorn (4124m) Kilimanjaro (5895m), Aconcagua (6962m), Elbrus (5642m) i većinu visokih planina u Hrvatskoj. Valjda je u životu sve što je prvo najljepše, a ujedno i najteže, tako je i meni bilo sa Kilimanjarom. Bili smo mladi i neiskusni, gdje smo se potpuno predali vodičima/nosačima koje smo unajmili u gradu Moshi u Tanzaniji. Da ne dužim, na kraju se ispostavilo da smo mi više znali od njih. Najveći problem kod visokih planina, poviše 3500m je prilagodba organizma na smanjeni unos kisika u organizam, tzv aklimatizacija. Mi je tamo nismo radili, samo smo išli prema gore i to nas je na kraju koštalo, gdje smo se doslovno u mukama dočepali vrha, uz dva odustajanja. Sve je na sreću prošlo u redu i na slijedećoj ekspediciji je aklimatizacija prošla glatko.

Kad ćeš se penjati na Mount Everest? Što je sve uopće potrebno da se jedan planinar krene penjati na najveći vrh svijeta? Koliko je novca potrebno?

Everest je planina visoka 8850m i kao takva je izrazito zahtjevna u svakom smislu. Bilo da se radi o fizičkom pristupu, gdje organizam mora biti super pripremljen, gdje taj isti organizam mora imati prethodnih iskustava u visokim planinama, jer ne možeš doći na 8000m, gdje se pojavljuju izraziti simptomi visinske bolesti, dezorijentacija, manjak fizičke snage, povišene temperature, slab apetit, nesanica, i prvi put se susretati sa takvim stvarima. Na Everestu ne smije biti nepoznanica, za svaki problem treba imati rješenje, bilo da se radi o ekstremnim temperaturama, koje znaju biti i -40°C, do naglih promjena vremena, problema sa probavom koja je jako česta, gdje se unutar 2-3 h izgubi 4-5 litara tekućine, a znamo da je dehidracija na visokim planinama uzročnik ubrzanog procesa visinske bolesti koja dovodi do plućnog edema pa sve do moždanog, a to znači skoro pa sigurnu smrt. Zbog svega ovog još ne planiram penjati Everest. Tražim još više iskustva po nižim planinama, još više spoznaja kako mi organizam funkcionira na tako dugim i zahtjevnim ekspedicijama. Na žalost danas se novac naveliko uvukao u planine, ljudi koji imaju financijske mogućnosti, a te mogućnosti ne prati znanje i iskustvo, unajmljuju agencije koje se brinu za svu logistiku, a njima ostaje “samo“ hodanje tj. penjanje pa zbog toga danas imamo situaciju, ne samo da ti ljudi ginu po planinama, već vuku druge u smrt. Zbog ogromne gužve upravo na Everestu na visini od oko 8700m na tzv. Hillary step, uskom grlu, gdje se penjači moraju mimoići stoje u koloni na -25 po 2h. Tu naravno nastaje nervoza, pa nerijetko dolazi do neugodnih situacija. I zbog toga mi je Everest malo daleko.. Novac koji je potreban je u stvari najveća prepreka velikoj većini alpinista koji ga planiraju penjati. Cijene se kreću od 20 000€ pa sve do 150 000, gdje doslovno u baznom logoru imate saunu, internet, osobnog kuhara… 

Kako se financira penjanje, primjerice kad si se s ekspedicijom penjao na Kilimanjaro? Postoje li neki sponzori?

Moja prva ekspedicija je bila na Kilimanjaro, to je bilo 2010. godine i skoro 100 posto ekspedicije sam sam financirao, a radilo se o iznosu oko 20 000 kuna. To mi je bila prva ozbiljna planina i nisam imao reference na temelju kojih sam mogao tražiti ozbiljnog sponzora. Danas kad me, sad ću zvučati neskromno, ljudi prepoznaju na ulici i kad kažu da me prate i da im je odlična i drugačija moja priča, lakše pronalazim sponzore, koji pokriju oko 50% troškova i to mi je dovoljno. Ovim putem bi se zahvalio prije svega Gradu Dubrovniku, koji stvarno prepoznaje važnost ovakvih ekspedicija, Turističku zajednicu Grada Dubrovnika, Dubrovačko-Neretvansku županiju...

Jednom si se prigodom nalazio doslovno usred grmljavine, i umalo si izgubio život. Koje si još opasne situacije imao? Koliko je teško disati na tim velikim visinama obzirom na manjak kisika, a još se pri tom penjati?

Da, to nam se dogodilo na najvećem vrhu Austrije, planini Grossglockner. Znali smo da se sprema nevrijeme i promjena vremena, ali nismo znali da će tako naglo doći, iako su prognoze govorile suprotno. Našli smo se na samom vrhu gdje smo bili u epicentru oluje i doslovno su gromovi pucali oko nas dok smo mi visjeli na stijeni čekajući da nas pogodi jedan od gromova. To mi je bilo nešto najgore ikad, a još mi je gore bilo kad smo se spustili u obližnji planinarski dom gdje nam je domar bio rekao da je on 100 posto siguran da smo mrtvi. Pravo je čudo da smo preživjeli i to mi je iskustvo kasnije puno pomoglo da prepoznam takve i slične situacije i da imam hrabrosti uzmaknuti. Na neke situacije se može utjecati, a na neke ne, mi to zovemo objektivne i subjektivne opasnosti u planini. Puno sam radio na sebi da te subjektivne opasnosti svedem na minimum, dok na te objektivne tipa lavine, divlje životinje, grmljavine pokušavam što manje riskirati odnosno maksimalno istražiti teren i uvjete na terenu. Naše tijelo nije “dizajnirano“ da bi preživjelo na velikim visinama, iako ima odlične načine borbe protiv visinske bolesti, svaki organizam je osjeti, neki manje, neki više, ali svi osjete simptome razrijeđenog zraka. Većina ljudi koji nisu bili na tim visinama misle da se gore ne može disati, gore se diše sasvim normalno, samo je problem što prilikom tih udisaja ne unosimo onoliko kisika koliko je tijelu potrebno da bi normalno funkcioniralo. Mi na razini mora u svakom udisaju, između ostalih plinova, unosimo oko 23% kisika, kojeg prosječan čovjek iskoristi između 55-70 posto. Na visini preko 7500 metara unosimo oko 12% kisika. Naše tijelo se bori na način da proizvodi više crvenih krvnih zrnaca da brže transportiraju kisik do stanica. Što se kvalitetnije aklimatiziramo, a to znači da ćemo tijelo postepeno izlagati visinama, da ima vremena proizvesti ta crvena zrnca, imati ćemo više snage i mentalne čvrstoće za penjanje.

Jesi li se ikad na planini susreo s nekom opasnom divljom životinjom, primjerice medvjedom?

Susreo sam se sa svim divljim životinjama osim, NASREĆU, medvjeda. Od vuka možeš pobjeći ako se popneš na stablo, poskok u 80% ugriza ne ispusti otrov, tako da je vjerojatnost da ćeš umrijeti od ugriza poskoka vrlo mala, divlja svinja, jelen, divlji tetrijeb su plahe životinje i samo u bezizlaznim situacijama ili kad imaju mlade napadaju. Od medvjeda nema spasa, pogotovo kad znaš da trči brzinom od 60 km/h, penje se na stablo, jede sve živo i ima odličan njuh. Vijest da na Orjenu živi medvjed koji redovito ostavlja tragove u obliku izmeta mi nije nimalo draga, pogotovo zato što mi je Orjen poligon za treniranje.

Koliko su Dubrovnik i Hrvatska prepoznali planinarenje kao turističku vrijednost? Kako bi se još moglo unaprijediti taj sektor?

Planinarenjem, alpinizmom, speleologijom, brdskim trčanjem, bicikliranjem, kajakarenjem se bavim isključivo kao hobi, nemam nikakvih prihoda od toga i uvjeren sam da će tako uvijek ostati, u protivnom bi mi izgubilo draž sve to. Kad se krećem po planinama u okolici Dubrovnika vidim pojačanu aktivnost ljudi, bilo da se radi o agencijama koje vode svoje klijente ili pojedincima koji istražuju. Hrvatska je prelijepa i to tek kad proputuješ pola svijeta možeš reći. Kao takva je magnet za outdoor turizam. Mi u HPD Sniježnica se trudimo održavati planinarske puteve, čisteći ih, markirajući, radimo planinarske škole gdje educiramo polaznike kako se ponašati u planini, pravimo videa, pišemo članke kojima želimo osvijestiti ljude o važnosti očuvanja prirode. Mislim da je to sektor na kojem svi zajedno moramo raditi i koji moramo unaprijediti, jedino ako imamo čistu i zdravu prirodu koju moramo štititi, možemo očekivati korist od nje, bilo da je riječ o novcima ili pukom uživanju.

Koje bi planine preporučio dubrovačkim planinarskim rekreativcima negdje u okolici, u krugu kojih 300, 400 kilometara?

Svi znamo da je Dubrovnik, osim što je zemljopisno, isto tako je i cestovno dislociran  od ostatka države, što nas zaljubljenike u planine iz Dubrovnika dovodi konstantno u situaciju da penjemo po planinama van Hrvatske. Naime, unutar 2,5h vožnje u BIH se nalazi NP Sutjeska sa planinama Zelengora, Maglić, Volujak koje su nestvarne ljepote, na 3,5h vožnje je svima poznati Durmitor u Crnoj Gori, pa na nekih 5-6h vožnje, drugi najveći lanac planina u Europi, nakon Alpa, Prokletije na tromeđi Kosova, Albanije i Crne Gore. Prokletije su nešto što je nemoguće opisati, nemoguće je prenijeti tu netaknutu divljinu, neispenjane vrhove, more šuma, livada. Na Prokletije treba otići, treba ih doživjeti. Planina Sv. Ilija na Pelješcu, poviše gradića Orebić se nalazi također na 2 sata vožnje i ne znam jesam li na ijednoj planini proveo više vremena trenirajući. Biokovo, 2,5h vožnje, Čvrsnica, Vran, Prenj, sve su to planine koje su u stvari blizu i sve te planine imaju uređene planinarske domove, markirane staze i izvrstan su teren za istinsko uživanje u prirodi.

Ima li kakvih novosti u HPD Sniježnica? Koliko je članova, koji su planovi, koji su problemi?

U HPD Sniježnica uvijek ima novosti. Upravo je završila sportsko-penjačka škola u našoj organizaciji nakon koje je pokrenut i Odsjek sportskog penjanja gdje se svi zaljubljenici u penjanje na uređenim sportskim penjalištima mogu družiti, razmjenjivati iskustva i planirati penjanje. Sigurno ste čuli za našu ekspediciju u Alpe prošlo ljeto (2016.) gdje su pripadnici visokogorskog odsjeka popeli poznati Mont Blanc, naš speleološki odsjek je super aktivan u istraživanju špilja i jama po županiji za koji su dobili priznanje Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza. Naši markacisti, popularno zvani “gerijatrija“ godinama rade odličan posao markiranja staza ne samo na planini Sniježnici već i na Malaštici, Petci.. Planova je uvijek puno, a vremena malo, pogotovo kad zagaziš duboko u outdoor kao što smo mi ušli. Pa se tako 8 članova Sniježnice početkom 2017. godine sprema na ekspediciju u Južnu Ameriku, u Boliviju, gdje će penjati vrhove Pico Mirador (5300m), Pequeno Alpamayo (5370m), Huayna Potosi (6088m), što će biti vrhunski izazov i veliko iskustvo. Naši speleolozi u jesen planiraju 5. speleološku školu i plan je napraviti skup speleologa Hrvatske gdje će prikazivati filmovi, održavati predavanja, odlaziti u jame i špilje.

Gorska služba spašavanja, čiji si aktivni član, godišnje spasi nebrojeno života, a s druge strane, uvijek muku muči s financijama. Kakva je sada situacija, je li se što popravilo? Kako bi ti uredio financiranje Gorske službe?

Svjedoci smo ovih dana potrazi na Velebitu u kojoj sudjeluje preko 250 članova GSS-a. Jedna od najvećih snaga Hrvatske gorske službe spašavanja je što smo skoro pa svi volonteri i nema iskrenije i veće snage nego kad riskiraš svoj život da bi spasio tuđi, a da nemaš nikakvu financijsku korist od toga. Bez obzira na to za našu obuku koja je duga i kompleksna, za edukacije koje provodimo na prevenciji nesreća u planini potrebna su iznimna financijska sredstva koja na razini Hrvatske GSS dobiva od države, dok se Stanice kao što je Stanica Dubrovnik financira iz izvora lokalne samouprave. Novca nikad dovoljno, pogotovo kad znamo koliko samo košta specifična oprema koja je potrebna za spašavanje i potragu unesrećenih osoba, bilo da su to stijene, jame i sva neurbana područja, održavanje vozila, odlasci na razne tečajeve i vježbe koje se događaju po cijeloj Hrvatskoj i šire. Teško mi je odgovoriti kako bi ja uredio financiranje, jer je to vrlo kompleksan problem. Ono što mi moramo je nastaviti i dalje kvalitetno raditi da i dalje ostanemo prepoznatljivi kao pouzdani i ažurni i nema tog problema koji GSS ne može riješiti, jer u našim redovima ima svih profila zvanja.

Koliko puta tjedno treniraš?

Dosta često i intenzivno treniram. Imam plan treninga i pokušavam biti što discipliniraniji po tom pitanju. To je, uz svakodnevni život nekad teško, ali se može. Očito je da volim biti u prirodi, to me mentalno opušta, a fizički mi daje snagu i energiju za svakodnevan život. Pokušavam paziti na prehranu, redovito spavanje i uz podršku najbližih uspijevam postići balans i lakše se nosim sa stresom. Možda je klišej, ali stvarno svakome preporučam odlazak u prirodu. Dok ne probate ne znate koliko dobro djeluje na nas…

Što radiš u, nazovimo to tako, običnom životu? Kako pronađeš vremena za planinarenje?

Imam malu firmu za završne radove u graditeljstvu. Ovo mala uvijek spominjem, jer želim da bude mala, ne želim da me posao obuzme, novac mi nije bitan, bitno mi je vrijeme koje je nešto što se ne može nijednim novcem vratiti niti nadomjestiti. Iako sam preko tjedna zauzet, vikend ostavljam za aktivnosti. Imam sreću što je moja ljepša polovica isto u ovom “điru“ pa ima razumijevanja za moje akrobacije.

Baviš se i speleologijom. Je li te ikad uhvatila klaustrofobija na tim dubinama? Imaš li kakvih drugih strahova, kako se s njima boriš?

Speleologija je moja prva ljubav. Kroz nju sam naučio puno toga, ne samo kako na siguran način ući i izaći iz jame. U speleologiji sam proveo lijepih 4-5 godina unutar kojih sam se spustio i na dno najdublje jame u Hrvatskoj, Lukina jama -1421m, na Sjevernom Velebitu. E to je bila vrhunska ekspedicija, biti tako duboko pod zemljom i provesti 2 dana na toj dubini je neopisiv osjećaj. Ali, postoji jedna jama koja je poznata po svojim uskim prolazima, tzv. meandrima, a to je Lubuška jama, -508m duboka. To je bilo 2009. godine, kad smo se spuštali u nju. Došli smo do uskog prolaza na dubini od oko 250 metara, gdje doslovno moraš udahnuti kako bi prošao kroz njega i tako 10 metara u dužinu i kad sam se našao na sredini tog uskog meandra dobio sam napad panike, koji je, vjerujte mi, užasan, ne koristim inače ovakve riječi, ali je to bio pravi pakao, ne mogu naprijed, ni nazad, nekako sam se iskoprcao i morao izaći vanka. To mi je bilo prvo iskustvo sa dubokim jamama i na sreću nije ostavilo posljedica za slijedeće speleološke ekspedicije koje su kasnije uslijedile. Naravno da imam strahova, strah je ono što nas čuva i drži podalje od pogibeljnih situacija. Svi smo mi drugačiji i svi imamo drugačiju visinu praga gdje nastaje strah. Što se više bavimo nekom aktivnošću, to nam je prag veći i svaki put idemo korak dalje. Kad sve to uparimo sa edukacijom, kvalitetnom opremom vjerojatnost da ćemo preživjeti je veća. Odnedavno se bavim jednim hibridom između alpinizma i brdskog trčanja. Brzo se krećem po izloženim terenima, bilo da su to grebeni ili kuloari, snijeg ili suha stijena. Za takvo kretanje u planini, pogotovo u zimskim uvjetima, je potrebno ogromno iskustvo i znanje, od meteorologije, znanja čitanja karata, korištenja GPS-a, odabira kvalitetne i pouzdane opreme do same procjene terena kojim ću se kretati. Izrazito zahtjevna disciplina koja me puni adrenalinom i zadovoljstvom.

Koji su sljedeći planovi?

Denali (planina na Aljasci, visoka 6 190 metara op.a.).

Maro Marušić