Bila je to 'plodna generacija' Umjetničke škole Luke Sorkočevića iz koje je izašla i umjetnica Andrea Vukoja. Prije nekoliko dana otvorila je atelje u kojem smo porazgovarali o njenim počecima, ali i nekim zanimljivim umjetničkim novostima koje je dovela u Dubrovnik. Atelje je to koji ima dušu. Većinu toga napravila je s prijateljima, od radnog stola, lustera koji je napravljen od skalica, kredenaca, izloga, pa do loga kojega su prijatelji napravili ubodnom pilom. Većina toga je ručne radinosti napravljeno uz puno ljubavi i podrške bližnjih.

Luster i logo rezultat je rada s prijateljima koji su pomogli u opremanju ateljea

Kada i kako se rodila ljubav prema umjetnosti?

Davno je to bilo, a uvijek u priči mog početka spomenem i ples. Od prvog razreda osnovne škole sam počela plesati i crtati. Mama me poticala na umjetnost i lagano me 'gurala' u to, a meni se svidjelo i tako sam kroz cijelu osnovnu školu plesala i crtala. Jedini logičan put za mene je onda bio pokušati upisati Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Nakon srednje škole, upisala sam i Akademiju u Splitu i po završetku dobila titulu magistre likovne kulture i likovne umjetnosti. Kod mene uglavnom na slikama prevladavaju motivi Grada, a vjerojatno me zbog plesa privlači i slikanje motiva Linđa. 

Zbog čega ste se opredijelili za likovnu kulturu i umjetnost, a ne slikarstvo? Dubrovčani vas već dobro poznaju po prepoznatljivim slikama, to je nešto po čemu ste se možemo slobodno reći već i prilično afirmirali u gradu. 

Odlučila sam se na taj smjer jer zapravo volim sve, od slikanja pa do povijesti umjetnosti, a taj smjer mi je pružio priliku učiti o grafici, slikarstvu, kiparstvu, aktu, fotografiji... Baš smo se svime bavili, naravno najviše slikarstvom i grafikom, ali bilo je tu svega. 

Nakon završene Akademije vraćate se u Dubrovnik i kakav je onda bio plan? Po struci možete biti i profesorica u školi. 

Došla sam doma i shvatila kako ću teško u školi naći posao profesorice Likovnog, a iskreno to me baš i ne privlači u ovoj fazi života. Na faksu mi se svidjela art terapija za osobe s teškoćama u razvoju. To mi je priraslo srcu, išli smo u različite centre i morali bismo napraviti radionicu za korisnike centara. To mi se puno više svidjelo nego predavanje u školi, ali za art terapije bih se prvo htjela dodatno educirati i malo pričekati. Dok sam mlada i dok mogu raditi radionice i 'letjeti' na sve strane, želim to iskoristiti. Za sada se nisam spremna negdje u školi 'zatvoriti', zbog toga sam otvorila svoj obrt i krenula u ovo. 

Njene slike prepoznatljive su po teksturama i zlatnim konturama 

Vaše ime je vezano uz radove, oni imaju prepoznatljiv potpis. Umjetnicima nerijetko trebaju godine za stvoriti nešto prepoznatljivo i 'njihovo'. Teksture, zlatne linije, Dubrovnik i motivi grada, sve je to onima koji prate umjetnost u Dubrovniku prva asocijacija uz vaše ime. Kako se to dogodilo, vaše pronalaženje u umjetnosti?

Sve je krenulo učlanjenjem u Dubrovačku udrugu likovnih umjetnika. S njima sam imala izložbe više puta godišnje pa sam više slikala i počela stvarati taj moj stil. U srednjoj školi smo uglavnom crtali ono što nam se kaže. Zahvaljujući udruzi sam počela intenzivno raditi. Sve se dogodilo baš slučajno. Jednom sam s malim nećakom crtala i počela sam grebati po platnu sa špatulama. Tata mi je dao konture za staklo i s njima sam počela raditi i ispalo je 'nešto', tako se doslovno stil 'dogodio'. Nakon toga su me sestre i prijateljice potaknule na izradu stranice na Instagramu i objavu radova, a onda su se i ljudi počeli javljati za narudžbe. 

Kada se uopće rodila ideja za svim ovim radionicama, ateljem, na kraju i otvaranjem obrta?

Razmišljala sam kako mogu sjediti doma i čekati da mi posao 'padne s neba' jer sigurno nisam jedina u ovako malom gradu koja čeka posao profesora likovnog, a tog predmeta općenito ima jako malo u školama. Druga opcija je bila pokrenuti se s nečim svojim. Krenula sam s radionicama obzirom da u našem gradu fali sadržaja, zimi pogotovo, pa su ljudi željni svega. Prvu sam radionicu slikanja uz vino napravila doma s prijateljicama. Kako su se one oduševile i sve objavile na društvenim mrežama, ljudi su 'poludjeli', ispitivali me kada će opet biti radionica, mogu li doći... Prijateljice su me onda potaknule na upuštanje u to. 

Vukoja gaji ljubav i prema crtanju aktova pa joj je to bio diplomski rad

Tako su krenule prepoznatljive 'Cheers to art' radionice u Capitano baru, slikanje za potpune početnike uz nekoliko čaša dobrog vina. Jesi li prepoznala nekog umjetnika u nastanku?

Taj projekt je nastao iz ljubavi prema slikarstvu i umjetnosti, a prilagođen svima, i onima koji se tek žele okušati u slikanju, probuditi staru ljubav ili potražiti umjetnika u sebi. Radili smo dva puta tjedno radionice i skoro svaka je bila puna toliko da smo morali odbijati ljude, a nakon ljeta su se počele rađati još svakakve ideje. Zapravo želim približiti ljudima umjetnost i sve ono što ja volim podijeliti s njima na neki zabavan način. Ljudi većinom dolaze na radionicu u nekom grču jer nikad nisu slikali, a na kraju budu oduševljeni. Uvijek kažem kako to nisu edukacijske radionice, one prvenstveno služe zabavi, malo se upoznati s tehnikom akrila na platnu, nešto nacrtati i doma otići sa svojom slikom. Naglašavam kako nije bitno što ja mislim, jedino je bitno da su oni zadovoljni sa svojom slikom i da su se zabavili, a na kraju svi budu oduševljeni. Iznenadila sam se što puno ljudi dolazi više puta na radionice, nerijetko imam one koji se na radionici odmah prijavljuju za iduću. Puno je ljudi prošlo kroz radionice i moram reći kako je zaista bilo talenata, ljudi koji imaju 'ono nešto'. To se lako prepozna, oni odmah znaju držati kist i imaju mota za slikanje. 

Danas smo u vašem ateljeu, otvorili ste obrt Vukoja art, Osim radionica tu su i brojne druge novosti koje do sada u gradu nismo imali. 

Kako je sve krenulo s radionicama, vidjela sam priliku za nešto drugačije. Do tada sam radila u obiteljskoj trgovini i imala sam super primjer u životu kako se može uspjeti sam. Iskreno, ne volim taj sezonski posao, želim raditi cijelu godinu, a ljeti i ponekad odmoriti, u konačnici se svodi na to da želim raspolagati svojim vremenom. Svašta mi je 'padalo na pamet', počela sam raditi i slikanje na svadbama - 'live painting'. Dakle, osoba ima svadbu i zove me da uživo nacrtam neku scenu. Ne mora to biti svadba, može biti rođendan ili bilo koji događaj. Ljudi žele imati lijepu uspomenu. Svega toga u Hrvatskoj baš fali. Otvorila sam obrt i krenula tim svojim putem, nastavit ću s radionicama Cheers to art, bit će tu i radionica s djecom s obzirom na to kako vidim da su ljudi zainteresirani, a prostor napokon imam. Radila sam radionice i u školama i u vrtićima nekoliko puta, to je naravno volonterski i u tome uživam. Uzela sam kolo za keramiku i peć, a kome god to spomenem se oduševi, svima je to nešto 'wow'. To mi je sada novi projekt u kojem uživam. 

Više puta ste spomenuli kako su vas prijateljice, sestre, obitelj potaknuli na neke presudne korake. Koliko je bitna podrška i taj 'poguranac' od bližnjih?

Bitna je podrška jer mislim kako smo mi umjetnici nekad pomalo lijeni. Nije to do manjka samopouzdanja, nego je baš onaj momenat 'neda mi se, pa mogu sutra'. Kada radim onda radim, ali kada mi se ne da i kad znam da ima vremena onda se to oduži. Nekada radim pet sati, nekada pola sata, nekad crtam cijeli dan, pa se dogodi da danima ne slikam ništa. Sve ovisi o inspiraciji i situaciji, pa tako nekada napravim jednu sliku u mjesecu, a nekada deset. Sada sam sretna što imam ovaj prostor, iako mi treba malo vremena za priviknuti se na to da doma nemam platno, kistove i boje. Ipak je i ovo posao i draže mi je imati posebno mjesto gdje radim. 

Atelje se nalazi u ulici Iva Vojnovića 55

Gdje pronalazite inspiraciju?

Većinom fotografiju pretočim u sliku, iako konačna slika nije realističan prikaz fotografije i uvijek ima moj potpis. Slikarstvo je u biti nešto čime se bavim najviše. Prvenstveno je to akril na platnu, a već dugo razmišljam i o ulju. Sada imam mjesta i prostora pa ću se i time pozabaviti. Aktovi me privlače, malo ih je i nisam se još počela time više baviti, možda i tu trebam neki ‘poguranac’. Portrete isto volim. Bude i nešto religioznih motiva, radila sam nekoliko Posljednjih večera, samo što su one kod mene 'vesele'. Dobro, ne smije biti baš vesela, ali ima taj moj potpis, nije tmurno.

Može li se onda od umjetnosti u Dubrovniku živjeti?

Može, zapravo mislim kako se od svega može živjeti ako je čovjek malo kreativan i ako to želi, pogotovo u današnje vrijeme sa svim društvenim mrežama, tečajevima... Sve se može, a naravno kako se treba potruditi.  

Nevjerojatna je umjetnost koja nastaje olovkom na tabletu 

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika*