Iz godine u godinu, zahtjeva za radnom snagom iz drugih zemalja je sve više. Kako su nam odgovorili iz Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, od početka ove godine pa do 17. veljače, izdano je 1527 dozvola za boravak i rad državljanima trećih zemalja. Navode kako je riječ o povećanju od 2,5 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine kada ih je bilo izdano 1490, odnosno povećanje za čak 110 posto u odnosu na 2023. godinu, kada su bile izdane 724 takve dozvole! 

I DALJE SU NAJBROJNIJI RADNICI IZ BIH  

„Promatrajući državljanstva osoba koje podnose zahtjeve za boravak i rad u Policijskoj upravi dubrovačko-neretvanskoj trendovi su nepromijenjeni, odnosno i dalje najveći broj zahtjeva podnose državljani Bosne i Hercegovine, slijede ih državljani Sjeverne Makedonije, Srbije, a potom državljani Nepala, Indije i Filipina“, odgovorili su iz Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, dodavši kako je najviše dozvola izdano za djelatnosti ugostiteljstva i turizma te graditeljstva i trgovine. 

Iako se 'bazen' radne snage iz okolnih zemalja prazni pa je takvih djelatnika sve manje, a njihova mjesta popunjavaju radnici iz dalekih azijskih zemalja, poput Filipinaca ili Nepalaca, čini se kako su radnici iz susjednih zemalja u našoj županiji i dalje najbrojniji.  

Ipak, kad se govori o stranim radnicima, povlače se brojna pitanja. Ruše li cijenu rada domaćem stanovništvu? Hoće li promijeniti strukturu stanovništva u Dubrovniku? Na koji način strane radnike uključiti u svakodnevni život, kako ne bi živjeli pored nas nego s nama? Možemo li bez njih i što bi se dogodilo da ih nema? Kako privući domaće radnike? Odgovore na ta pitanja dala je Nikolina Trojić, predsjednica Županijske komore Dubrovnik.  

NEIZBJEŽNA STVARNOST  

„Za početak, Zakon o strancima propisuje kako plaća stranog radnika treba biti u iznosu jedne i po' prosječne hrvatske bruto plaće pa ne bih rekla da zapravo ruše cijenu rada. Međutim, oko nas jednostavno nema dovoljno ljudi koji bi radili te poslove koje oni rade“, govori Trojić.  

Gospodarstvo u Dubrovniku u najvećem je dijelu usmjereno na samo jednu granu, a to je turizam s popratnim uslužnim djelatnostima, i tu jednostavno ne postoji adekvatan broj radnika.  

„Republiku Hrvatsku i susjedne zemlje smo iscrpili, ništa drugo nam nije preostalo nego uvoziti radnu snagu s drugih kontinenata. Takvu stvarnost smo definirali još 2017. godine, ne događa se sada ništa neočekivano. Kad bi se vratilo svo stanovništvo koje je odselilo raditi u druge zemlje, kad bi ovdje tekli med i mlijeko i kad bi svima plaće bile 5, 6 tisuća eura, to bi i dalje bilo nedostatno za pokriti sve potrebe na tržištu rada“, kaže Trojić.  

GOSPODARSTVO RASTE, TREBAT ĆE NAM JOŠ VIŠE RADNIKA! 

A potrebe na tržištu rada su ogromne i može se očekivati kako će biti još i veće. Bivši vojni kompleks Kupara kreće u rušenje gdje će se izgraditi novi smještajni kapaciteti, dok se hotelski objekti u Dubrovniku rekonstruiraju i stvaraju dodatne kapacitete.  

„Naše gospodarstvo raste, turizam raste… Još 2023. godine se osjetio oporavak nakon Covid krize i naše će gospodarstvo iz godine u godinu dodatno rasti te će postojati povećana potreba za radnom snagom, i to u sve većem broju sektora. No, prvenstveno će to i dalje biti nisko plaćeni poslovi koje se domaćem stanovništvu ne isplati raditi jer imaju drugog izbora ili struke u kojima se domaćem stanovništvu ne sviđa raditi, što su dva glavna razloga zbog kojih i nedostaje radnika na tim pozicijama“, objašnjava Trojić.  

Postavlja se pitanje trebaju li nam onda dodatni kapaciteti u kojima više nema tko raditi odnosno to će biti uglavnom strani radnici. Pitamo je što bi se uopće dogodilo kad stranih radnika ne bi bilo.  

„Apsolutno bi došlo do faze zastoja gospodarstva i smanjenja gospodarske aktivnosti. Ako netko nema osoblje koje mu je potrebno, mora ili smanjiti kapacitete, ili izbaciti dio sadržaja. Najbolji primjer za to su restorani na otocima koji, u nedostatku osoblja, služe samo večere, ali ne i objede. Bez dovoljnog broja radne snage, netko će izbaciti a la carte uslugu, ili saunu, ili bazen, ili će smanjiti broj stolova. Porast zapošljavanja uvijek ukazuje na ekspanziju gospodarstva. Bez stranih radnika, naše bi gospodarstvo stagniralo“, objašnjava.  

PLAĆE NE RASTU ZBOG PRODUKTIVNOSTI NEGO NEDOSTATKA RADNE SNAGE 

Na pozicijama kuhara, konobara, sobarica ili spremačica, nekad je radilo domaće stanovništvo. Pitamo Trojić smatra li kako bi se domaće stanovništvo zadržalo na tim pozicijama da su navrijeme bile podignute plaće.  

„Ne bi. Jednostavno postoji ta granica mogućnosti iza kojih se više ne može ići. Troškovi plaća u ukupnim troškovima su najveći dosad. Poslodavci su definitivno izašli iz zone komfora, a trošak izdvajanja za zaposlenike ograničavajući je faktor daljnjeg razvoja. Poslodavci preferiraju domaće radnike ili studente jer za stranog moraju još izdvojiti za smještaj i prehranu, što je otprilike pola jedne bruto plaće. Poslodavci nemaju izbora, podižu cijenu rada iznad radnikove produktivnosti, a njegov slab učinak se prelijeva na usluge koje su nam uzdanica. Dakle, događa se da nam rast plaća u turizmu ne prati rast produktivnosti nego nedostatak radne snage utječe na taj porast“, tvrdi Trojić.  

PADA KVALITETA USLUGE  

U prijevodu, u turizmu se ostvaruju plaće koje radnik ne ostvaruje zbog svog iznimnog znanja ili vještina nego jer na tim pozicijama nedostaje ljudstva. Trojić naglašava kako strani radnici ne ruše cijenu rada, ali svakako doprinose padu razine kvalitete usluge u nama najvažnijoj gospodarskoj grani.  

„Mi smo prije imali educiranu kvalificiranu radnu snagu koja je brusila praksu na svojim poslovima, imala je nadzor i osobe koje su ih kontrolirale, a razina kvalitete pruženih usluga je bila puno veća. Sad se događa inflacija, rastu i cijene tih usluga, ali kvaliteta iste opada jer je niža sposobnost i kompetencija radnika koji sada obavljaju te poslove“, upozorava Trojić dodavši kako je to ustvari najveći problem jer želimo naplatiti usluge po boljoj cijeni, a razina i kvaliteta iste opadaju.  

Je li se ta situacija mogla izbjeći? Mnogi će kazati kako je padu kvalitete usluge presudila ona 'ako nećeš ti raditi, ima tko će' koji bi znali izreći poslodavci. Međutim, Trojić naglašava kako je ova sudbina ipak bila neizbježna.  

„Doduše, vjerojatno je taj cijeli taj 'prijelaz' mogao biti blaži i ne bi nam se dogodilo da praktički, preko noći, izgubimo educiranu radnu snagu, a primamo novu koja se treba snalaziti u hodu. Možda bi se educiranom kadru pridružio udio stranaca koji bi naučili kvalitetno raditi i vjerojatno bi sve prošlo dosta blaže, nešto dulje, jednostavnije i s manje štete. Kod nas postoji gospodarski rast u dominantno turističkim i pratećim uslužnim djelatnostima i ne postoji nikakav način da 'ištancamo' taj kadar. Ovo je bilo neizbježno, no možda se moglo 'odigrati' bolje. Uostalom, cijeli Zapad se razvija na znoju stranaca“, izjavila je.  

MLADI ĆE RADIJE TAKSIRATI NEGO BITI PROFESORI  

Za to vrijeme, rastu plaće u svim sektorima gdje nedostaje ljudstva. Znanje i posebne vještine su sve manje na cijeni. Građanin će kao taksist imati bolja primanja nego, primjerice, profesor za što je potrebno završiti fakultet.  

„Došli smo u situaciju koja je ide u favor pozicijama vezanima uz znanje i znanost. Mlađim generacijama je plaća odlučujući faktor, radije će taksirati i prodavati sladoled nego ulagati u znanje i ići na fakultet. Što je veća plaća neke pozicije, to je ona atraktivnija.  A onda opet, vi našem čovjeku možete dati i pet tisuća eura za posao zidara, ali nisam sigurna da bi se u gradu našlo pet ljudi koji bi taj posao radili za taj novac. Sve je manje Dubrovčana koji žele konobariti ili čistiti jer se radi o teškim fizičkim poslovima, a oni imaju drugog izbora“, kaže Trojić dodavši kako su to jednostavno osnovne zakonitosti tržišta.  

Recesija s kojom se susreće cijela Europa potaknula je dio hrvatskog stanovništva na povratak doma, prvenstveno iz Njemačke. S druge strane, u Irskoj raste etnička netrpeljivost pa se vraćaju i oni Hrvati koji ne žele biti građani trećeg reda. No, napominje Trojić, to neće riješiti problem nedostatka radne snage niti smanjiti potrebu za onom stranom jer su jednostavno potrebe prevelike. Potrebe se, naravno, mogu i smanjiti, no gospodarstvo onda neće dodatno rasti.  

NEMA JASNE VIZIJE INTEGRACIJE RADNIKA  

Kakva nam je onda perspektiva? 

„Kao što znamo, rastu nam kapaciteti. Na jednog zaposlenog otpadaju dvije sobe. Dakle, ako uzmemo sve sobe koje imamo i podijelimo s 2, znamo koliko nam radnika treba. Dio menadžerskih pozicija u hotelima svakako će zauzeti naši ljudi, međutim za pozicije vrtlara, konobara, čistača, trebat će dodatna radna snaga. Kao što sam više puta spomenula, nama se događa rast gospodarstva, a taj rast znači i rast obujma zapošljavanja. I sve to raste više nego naš prirodni prirast, što je potrebno nadoknaditi uvozom radne snage“, kaže Trojić. Dakle, strani radnici su perspektiva i neminovna budućnost.  

Naposljetku, tu se nameće jedno sasvim logično pitanje – što će biti s demografskom slikom Grada? Dubrovnik je po mnogočemu poseban i njegovi stanovnici stoljećima gaje i njeguju svoju bogatu kulturu, ponosni na svoj Grad, na sve ono što on jest i ono što je, kao Republika, bio. Strani radnici, pogotovo oni koji dolaze iz azijskih zemalja, kulturološki su posve drugačiji, a i pitanje je što uopće znaju o kulturi i baštini sredine u koju dolaze.  

„Tu zaista imamo jedan problem koji pluta ispod površine. Za očekivati je kako će u Dubrovniku rasti udio stranaca, što bi moglo dovesti i do promjena u strukturi stanovništva Dubrovnika, pa onda, u konačnici, i promjene u navikama. Nužno je potrebno inzistirati da ti radnici koji dolaze nauče jezik, da upoznaju našu kulturu i običaje, kao i mi njihove, jer oni će imati djecu koja će odrastati u našoj sredini i sigurno će ostaviti svoj trag ovdje, a taj trag će imati utjecaja i na naše navike. I nužno je da se stvori ta neka komunikacija između lokalnog stanovništva i stranih radnika, kakva takva, pa taman i kriva, ali da se stvori barem nekakva“, govori Trojić.  

Zasad, strani radnici se međusobno druže, idu u grupama, i kao što je na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Grada Dubrovnika kazao njegov predsjednik Marko Potrebica – žive pored nas, ali ne s nama.  

„Ako će oni stajati po strani, kao dosad, mogli bi stvoriti svoja 'geta' i onda su zaista tempirna bomba. Integracija je nužnost o kojoj vodi računa svaka nacija koja želi zaštititi svoje domaće stanovništvo i njegovu kulturu. Integracija, ne asimilacija. Kad spominjemo građanski duh, on će sasvim sigurno biti definiran strukturom ljudi koji tu budu živjeli, njihovim kulturnim navikama i odlikama koje će donijeti sa sobom. Mi se volimo dičiti svojom prošlošću i slavnom Dubrovačkom Republikom, no zaboravljamo kako su naši stari bili mudri i kako su sve došljake oblikovali 'po svome'. A mi se pravimo kako to nije naš problem pa gledamo prema Zagrebu. Nemamo što gledati prema Zagrebu, stari Dubrovčani bi taj problem riješili sami!“, govori Trojić napomenuvši kako to nije samo zadatak službenih politika u Gradu nego i nevladinih organizacija čiji je primarni cilj bavljenje civilnim društvom, pa i svih vjerskih zajednica. No, zasad se po tom pitanju ne čine neki konkretniji koraci.  

U suštini, zbog nedostatka razvijenih ostalih grana, osuđeni smo isključivo na turizam, a u nedostatku radne snage, prvenstveno u tom sektoru, osuđeni smo na stranu radnu snagu bez koje nema ni gospodarskog rasta. Zasad očito ne postoji konkretna ideja kako stvoriti kvalitetan suživot različitih ljudi, kultura i navika, pa i kako bi se očuvale one koje imamo i na koje smo ponosni. A, očito, ni dovoljno ideja za poticanje razvoja drugih gospodarskih grana i subvencioniranje i edukaciju stanovništva da krene i u tom smjeru. Zapravo, nema ni konkretnih ideja kad se o posebnim vidovima turizma tiče, poput primjerice onog lječilišnog koji bi sasvim sigurno naišao na plodno tlo u našoj županiji koja obiluje prirodnim ljepotama, zdravom mediteranskom prehranom, umjerenom klimom i čistim morem. Radije, u nedostatku kreativnosti, najveći dio toga svodimo na restorane brze hrane, apartmane i uobičajen turistički sadržaj, gdje je strani radnik koji o turizmu zna malo ili ništa postao glavna uzdanica.