Svi znaju da je stara gradska jezgra Dubrovnika pod zaštitom UNESCO-a, no rijetki su čuli da je još jedan lokalitet u Dubrovačko-neretvanskoj županiji ima istu oznaku. Riječ je o stećcima pokraj crkve sv. Barbara poviše Dubravke u Konavlima. Navedeni stećci su pod zaštitom UNESCO-a zajedno s još jednom lokacijom u Hrvatskoj (Cista Provo), te s drugim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima u okolnim zemljama od kojih se najveći broj nalazi u Bosni i Hercegovini.

Stećci u Konavlima su pod zaštitom UNESCO-a još od 2016. godine, no nažalost za taj podatak znaju tek poneki domaći stanovnici i pokoji turist. Voditelj Arheološkog muzeja Dubrovnik Domagoj Perkić svojevremeno je istraživao i pisao o vrijednim nalazištima stećaka ne samo kraj crkve sv. Barbare nego i na drugim mjestima u Konavlima i Primorju.

Strogi kriteriji UNESCO-a

-Postoje vrlo lijepi nalazi stećaka poput onoga u Brotnicama koji je zaista prekrasan, ali pod UNESCO-vu zaštitu ušli su samo stećci poviše Dubravke, jer je trebalo zadovoljiti niz njihovih kriterija koji su prilično strogi. Najvažniji kriterij je očuvanost samog lokaliteta, kao i očuvanost okoliša. Ovaj stećak u Brotnicama kao pojedinačni je zasigurno najljepši, međutim, okoliš je devastiran, a grobovi u njegovoj blizini i danas se koriste, što samo po sebi nije loše, jer lokalitet i dalje živi, ali kao takav nije mogao biti uvršten pod zaštitu UNESCO-a. Stoga je najveći problem svih stećaka u našoj županiji što se nalaze uokolo crkava koje se i danas koriste, pa je dio stećaka upotrijebljen i za gradnju novijih grobova, a dio je devastiran – objašnjava Perkić.

Dodaje da je i lokalitet stećaka u Čepikućama dobro očuvan, ali da nije njegov okoliš, jer su u blizini kuće i razne betonske građevine, pa kao takav nije mogao potpasti pod zaštitu UNESCO-a.

-Koliko su kriteriji strogi najbolje pokazuje činjenica da su iz cijele Hrvatske samo dva lokaliteta uvrštena pod zaštitu UNESCO-a. Ovaj u Konavlima i onaj u Cisti Provo. Inače, stećci su podizani između 13. i 15. stoljeća. Konavle tada još nisu spadale pod Dubrovačku Republiku, iako se pokopavanje pod stećcima nastavilo i nakon što se Republika proširila na Primorje i Konavle. Stećci su, u biti, umjetnost gotike u ruralnim područjima i normalno da su pod njima pokopavani bogati plemići, nikako običan puk. Cijena pokopavanje pod običnim stećkom, ne onakvim prekrasnim kao u Brotnicama, bila je jednaka pokopavanju u trogirskoj katedrali, eto o kakvim je ciframa riječ – ističe Perkić.

Voditelj dubrovačkog Arheološkog muzeja kaže kako je omjer pokapanja u stećcima i običnim grobovima bio jedna naprema tri, odnosno u normalnim grobovima bez ukrasa pokopavalo se tri puta više ljudi. Valja naglasiti da ova brojka vrijedi za isto groblje, odnosno za ono gdje su bili i stećci. Perkić kaže da su se izrađivali u radionicama koje su se nalazile odmah do kamenoloma.

Izrađivanje na kamenolomu

-Jedan od njih nalazio se kraj Brotnica na brdu Voznik. Da su se izrađivali odmah kraj kamenoloma svjedoče ostaci nekolicine stećaka koji su se slomili prilikom izrade pa su ostavljeni na tom mjestu. Prije se smatralo da je gruba obrada bila u kamenolomu, a fina u nekoj radionici, ali ovi nas nalazi demantiraju. Moguće je da je ovaj kamenolom bio za šire područje Konavala, a ne samo za Brotnice. Nama izgleda nemoguće da su prebacivali stećke teške nekoliko tona na udaljena mjesta, ali to ne znači da nisu. Zanimljivo da se brdo zove Voznik, i vjerojatno su imali mehanizme kako su ih prevozili na udaljenija mjesta – govori nam Perkić.

Priča oko stećaka, kako vidimo, vrlo je zanimljiva. Na kraju krajeva ne bi ih UNESCO ni zaštitio da nije tako, pa opet malo tko u Dubrovniku i okolici zna njihovu povijest. Kako je moguće da se stećci bolje ne predstave javnosti i turistima?

-Sigurno bi se moglo bolje popularizirati. Postoji ideja da se napravi multimedijalni projekt kojem bi nositelj bilo Sveučilište u Mostaru gdje bi se javnosti ispričala priča o stećcima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji. Tražila bi se i europska sredstva, a čitav projekt bi mogao biti zanimljiv i turistima. DUNEA je svojevremeno radila projekt Stazama stećaka vezano za našu županiju, ali u praksi nije baš zaživjelo – zaključuje Domagoj Perkić.

Načelnika Općine Konavle Boža Lasića također smo pitali da nam kaže zašto javnosti nije najpoznatija priča o stećcima u Konavlima, a on nas je uputio da se javimo Antoniji Rusković Radonić, ravnateljici Muzeja i galerija Konavala. Ona kaže da ponajveći problem leži u dubrovačkim konzervatorima.

-Oni ne žele nikakvu popularizaciju i komercijalizaciju tog prostora. A nije se ni Općina Konavle pretrgala da taj lokalitet valorizira. Mi u Muzejima Konavala svake godine od Općine tražimo sredstva za uređenje tog područja, ali oni nam ih uredno odbijaju. Jedino tko gore pokosi lokalitet su ljudi iz Dubravke, da nije njih bilo bi još zapuštenije. Jedino što smo uspjeli postići jest da se postave putokazi do lokacije – govori Rusković Radonić.

Njena ideja je bila da se napravi interpretacijski centar gdje bi zainteresirani posjetitelji mogli dobiti sve potrebne informacije o čitavom lokalitetu, a ne samo stećcima.

-To područje bilo je važno još od prapovijesti, pa sve do Domovinskog rata. I Dubrovačka Republika imala je stražarnice na tom mjestu. To je bila poveznica, odnosno put između Mediterana i Srednje Europe. Mogla bi se zaista napraviti prekrasna povijesna priča. Godinama sam pokušavala nešto napraviti, ali ako nema sluha od institucija koje bi trebale biti zainteresirane, onda se ništa ne može pomaknuti s mjesta. Mogu vam kazati da ste me zaista dirnuli tamo gdje me boli – iskrena je ravnateljica Muzeja Konavala.

Status quo

Postoje ljudi koje će reći, dodaje ona, da ne može se ništa posebno napraviti u nekakvom selu, ali ona je uvjerena u suprotno. Ako priče ima, ona može biti bilo gdje, a kraj Dubravke je ne samo lokalitet pod zaštitom UNESCO-a nego i Sokol grad.

-Interpretacijski centar ne mora biti odmah na lokalitetu, nego bilo gdje, važno je samo da se priča ispriča na adekvatan način. Naravno, ovako kako je sad prepušteno je samo sebi. Nema nikakav monitoring je li netko to područje devastira. Konzervatori su posebni saboteri čitave priče. Oni bi trebali dati točne smjernice što se gore smije napraviti, a što ne. Evo samo jedan primjer. Godinama pokušavamo s njima vidjeti da se stavi neki raštio da koze i ovce ne ulaze na lokalitet, da kažu kakav on može biti, ali oni ništa ne odgovaraju. Mi bismo trebali biti institucije koje surađuju, a ne ovako. Da surađujemo, područje sv. Barbare bi bio lokalitet na naš ponos, a sada je, nažalost, nekakav status quo – upozorava Rusković Radonić.

Kaže da je i Društvo prijatelja dubrovačke starine bilo zainteresirano za valorizaciju područja dok je tamo bio Niko Kapetanić, ali svejedno se ništa nije uspjelo progurati.

-Bilo je inicijative da se pokušava, ali održan je samo jedan sastanak na tu temu. Kao da nema volje i želje da se nešto napravi sa stećcima. Ima već sedam godinama da je pod zaštitom UNESCO-a, a brojni Konavljani još uvijek o tome nemaju pojma. Pokušavali smo i neke zajedničke projekte s ostalim lokalitetima po Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, ali je tu problem što uvijek uleti neki pacijent i miješa politiku, a ne bi trebao, jer je riječ o kulturnoj baštini. Kada o svemu ovome pričam, nije mi na umu samo sv. Barbara, nego i Brotnice, Voznik i svi ostali lokaliteti koji su jedinstveni na svijetu. Uglavnom da biste nešto proveli u kulturi što je van standarda uhljebizma, morate ubiti boga u sebi – zaključuje Antonia Rusković Radonić.

Za komentar cijele priče zamolili smo i Nika Kapetanića.

-Društvo prijatelja dubrovačke starine bilo je zainteresirano za obnovu čitavog područja sv. Barbare, ali razne institucije od konzervatora nadalje nisu bile zainteresirane, tako da smo na kraju obnovili jedino crkvicu. Ne znam zašto je to tako, ali konzervatori uvijek prihvaćaju isključivo status quo. Da nisam imao utjecaja u nadležnom ministarstvu ne znam bismo li uspjeli obnoviti i Sokol grad, te Knežev dvor u Slanome. Njima je najvažnije očistiti raslinje i konzervirat. Ne mogu ja to najbolje razumjet, ali možda je razlog tome što ne postoji škola za konzervatore. Tamo rade arheolozi, povjesničari umjetnosti, arhitekti, ali ponavljam ne postoji edukacija za konzervatore. U tome je možda glavni problem. Puno toga što bi se moglo prezentirati na sjajan način nažalost se ne uspijeva – mišljenja je Kapetanić.

Poslali smo upit Ministarstvu kulture, odnosno dubrovačkim konzervatorima da se oglase o ovoj temi, ali nisu nam odgovorili. Kako god, stećci s ovih prostora jedinstveni su u svijetu, ali nažalost malo tko je upoznat s njihovom pravom vrijednošću.

Maro Marušić