Za razmišljanje:

Susret s poniženjem, strahom i očajem u koje se dovede čovjek neodgovornim, namjerno zločestim  činima drugih, navodno odgovornih, pamtit ću cijeli svoj život.

Stidim se što od ovoga pravim priču, što ovu mračnu emociju nastalu u mračnom vremenu, koja više nije  u povoju, ali je još nedorađena, nedorečena, prenosim na papir.?! Ne može čovjek samo lijepim riječima da se bori protiv ružnog života. Ne može, ali ja ne znam bolji način?! Ovako, bar tragovi ostaju, slova kao spomenici, riječi kao uspomene i svjedoci. Možda ova umjetnost 'pisanja' zaista ne može da spasi jednog bolesnog čovjeka, ali zato definitivno može i mora, da upozori i spasi cijelo bolesno naše društvo.

Čim sam u stanju da pišem o toj proživljenoj patnji na ovakav način, značilo bi  da me dovoljno ne boli?! Kada od najgore patnje stvaram najbolje rečenice znači li to da sam je nadvladao?! A o čemu da pišem?! Lako je posjetiti tako nešto 'razoreno'  jednom u tri ili više dana, skrenuti misli na stanje i život koji tek dolazi, tek osvaja, a teško je, preteško, biti nasamo 76 dana sa očajem, svaki dan non-stop?! Postavljalo  se pitanje  da li ćemo biti u stanju da preživimo sve ono što nas tamo čeka, sve ono što nam se sprema, da se izborimo s nesrećom nametnutom od okupatora, doskočimo joj nekim novim smislom, koji tek treba otkriti u nadolazećem ponoru.

Na više mjesta sam  u svojoj knjizi  istaknuo kako je taj detalj razrušene 'elektrane'  bilo dirljivo i ponizno gledati… Natjera te da na trenutak spustiš pogled i da se zapitaš: Gdje sam ja to? Mislim da  nisam, a znam…u ratu sam. Bio sam u elektrani, trebao sam djelovati odmah za Dubrovnik, za Hrvatsku… silno sam želio našu djecu iznijeti iz mraka, svijetlom im odagnati svakodnevni strah, vratiti dio djetinjstva…nisam nosio pušku, ali uspio sam za četrdesetak dana znanjem i neizmjerno velikim trudom pobijediti. Slava i čast, što da kažem više od toga. 

Stalno ističem i nanovo dodajem kako moramo vječno pamtiti ljude koji su se životnom sposobnošću žrtvovali u obrani  Grada, nadasve one koji su svoje živote dali tijekom rata.

“Zadržimo sjećanje na te ljude, na te hrabre ljude! U svakoj velikoj priči, u svakoj velikoj navigaciji i avanturi, uvijek se sve svodi na malo dobrih i pravih ljudi. Oni su branili Grad i Hrvatsku. Svi drugi su bili dobronamjerni i promatrači. Živjela naša Hrvatska, dajmo joj sve što možemo, dajmo joj malo više od toga, ali ove ljude ne smijemo zaboraviti”.

Izbezumljena lica nevelike gomile muškaraca koji bauljaju podzemljem elektrane kroz veliku strojarnicu i mračne tunele, prašnjavim vanjskim postrojenjima, ograđenim visokim žičanim zidovima, pobuđuju nepodnošljiv osjećaj beznađa. 

Smrad, bolest, intelektualna i fizička patnja i naoružane četničke bande koje bez straha pred našim očima  dijele pravdu, prisutni su na svakom koraku. 

U toj kaljuži života, nažalost  izgubio sam još jednog rođaka, Nikolu, kolegu, Hrvata, rodom iz Topolog  za kojeg nitko od nas nije ni znao da je u mirovini i da se dobrovoljno žrtvuje, da pomogne nama bivšim kolegama, svojim znanjem vrsnog tokara. 

Preminuo je, utopivši se u 'svojoj'  Gruškoj luci, u svome Dubrovniku, ne napunivši ni 65 godina života.  Mirovina, kao vrijeme životnih snova svakog starijeg čovjeka, tada u ratu ga nije toliko zanimala, u nju se nikad u potpunosti nije uselio. Tako izgleda mračna strana priče o našem kolegi Nikoli Bulumu, čovjeku koji se pred ništavnosti ljudskog života i prazanog pogleda očajnika. 

Pred time je čovjek bespomoćan pa mu jedino preostaje molitva, molitva za duše onih političkih i ratnih moćnika, prijestupnika, koji me podsjećaju na kapetana Jean Danjou, koji je  rekao 1863. godine u jednoj od najvećih bitaka Legije: “Vaš zadatak je poginuti, a ja sam taj koji će vas poslati gdje će to biti..."

I za duše nas patnika koji su od takvih osuđeni bez prava na minimum ljudskog dostojanstva.

Ova pripovijetka objavljena je u knjizi „S četnicima u Platu“, još jednoj od mojih (Radinih), "elektraninih priča" u čijem središtu je jedna mala 'ratna postrojba'…jedna 'mala ratna kolegijalna obitelj'. 

Sasvim prirodno, (narator) se javljam kao aktivni akter i svjedok događanja u svih više od stotinjak dana prisilnog (zarobljeničkog) rada dok se ostali članovi kolektiva javljaju kao djelatne osobe, manje kao spomenute, u najvećem broju priča. 

U većini, kao što je slučaj sa pripovijetkom 'Šetnje pored mora', na okupu svako jutro je cijela ekipa, atmosfera je mirna i tiha, nema snažnih emocija i naglih kulminacija, neka emotivna stanja se tek nagovijeste kao iskrice, ali ni ona ne remete ustaljenu sliku tihe i skladne tehničke desetine. 

Kolegijalne situacije (sjedeljke, povremeni 'gosti', razgovori) uvijek su povodi da se pokrene rasprava o nekom tehničkom, moralnom ili stvaralačkom pitanju. Nikada ratnom. 

One su bez naboja, sukoba, sučeljavanja - to su samo prilike da se iskaže vlastito viđenje koje može naići na neslaganje, ali u tom neslaganju nema žuči.

Čovjek sam (Rade) kojega je život ogorčio i razvio u meni svijest o porazu i gubitku, o nanesenoj nepravdi. 

Moj sigurni oslonac kao oca obitelji je kolega, prijatelj, još jedan čovjek koji se često pita "Što sam sve uradio?" i još češće ponavlja "Više ništa ne razumijem". 

Šetnja pored mora je za nas dva starca sve što čovjeku preostaje: more i njegovi valovi i bonace  simboliziraju u očima nas staraca trajanje, život, smisao; šetnje pored mora su trenuci uzajamnog prisjećanja, razumijevanja i povjeravanja.

Naslov ove pripovijetke izvučen je iz posljednje rečenice koju sam nakon svega izgovorio (Rade) objašnjavajući da je šetnja pored mora "sve što čovjeku doista preostaje". 

Ovaj postupak, da se iz posljednje rečenice pripovijetke oblikuje njen naslov, primijenjen je u još nekoliko mojih pripovijedaka iz knjige, kao:  

Napomena:

• Postrojenje 220 kV  HE 'Dubrovnik' uništeno je 1. listopada 1991. i zaustavljen je rad elektrane

• Izvedenim provizorijem u TS Komolac, spojenim na dalekovod 110 kV za Trebinje pod naponom 35 kV, grad Dubrovnik je na Badnji dan 1991.dobio električnu energiju – nakon 85 dana bez nje.

• 10. travnja 1992. ponovo je u pogonu HE 'Dubrovnik', ali samo do 22. svibnja.

• Početkom 1993. odlučeno je da se jedan agregat u HE Dubrovnik priključi na elektroenergetski sustav Hrvatske. Jedan blok – transformator prilagođen je premotavanjem namota na napon sa 220 na 110 kV, izgrađen je novi vod  2x110 kV, Komolac – Plat, duljine 13 km, izgrađeno je novo rasklopno postrojenje 110 kV  za agregat I  HE Dubrovnik , te obnovljena TS Komolac, koja je puštena u pogon 2. srpnja 1993.

• Agregat I HE Dubrovnik priključen je na elektroenergetski sustav Hrvatske, otočni sustav Dalmacije, i time je dubrovačkom području osigurano pouzdanije napajanje električnom energijom. Zahvaljujući tome, velike redukcije električne energije u Dalmaciji, ponekad 10 do 15 sati na dan, prestaju 1. listopada 1993. U to vrijeme HE Dubrovnik I, je zadovoljila cijeli Dubrovnik, odnosno 39,5 % tadašnjih potreba Dalmacije za el. energijom.