-Buuuuum – čula se detonacija iz daljine.

Sirena je zavijala kao da je na svinja na kolinju. Potom su se detonacije čule sve jače. Naposljetku su avioni proletjeli tik iznad naših zgrada i sasule eksplozivni teret na Srđ. Nestalo je struje. Majka je bila u šoku, totalno zbunjena.

Gledao sam je, i bilo mi ju je žao, ali opet sam bio sretan. Ne moram u školu. Što dijete zna što je 200 kila? Uzme i nosi. Tako je bilo i sa mnom, tada trinaestogodišnjakom, tog jutra 1. listopada 1991. godine. Što mali Maro zna što je rat? Nema škole i super.

Starijima nije bilo super. Nastojali su se organizirat. Moj stari je, pošto živimo u prizemlju, odlučio da ne idemo u sklonište, jer smo i tu sigurni. Naši susjedi s gornjih katova nisu bili. Stoga su se spustili u naš stan i tamo se skrivali. Uskoro je više od dvadesetak ljudi bilo načićkano u stanu od četrdesetak kvadrata. Žene su jecale, a muškarci buljili u prazno.

Rat je tako došao i u naš grad. Što će se dogoditi, hoćemo li ostati živi?, pitali su se slušajući vijesti s radija na kasetofonu gonjenom baterijama. Na radiju su širili pesimizam i depresiju. Govorili su što je sve pogođeno, i da smo odsječeni od svijeta, jer je raketiran telekomunikacijski stup na Srđu.

Bio je to tek prvi dan rata u Dubrovniku i okolici. Sljedećih mjeseci bili smo bez vode, struje i što mi je bilo najvažnije, bez škole. Dane sam provodio čitajući Zagora, Mister Noa, Alana Forda, Texa Willera, Komadanta Marka... Nakon što bih pročitao jednu turu stripova, na vratima bi mi se pojavio prijatelj, noseći novu. Vozio je kroz slalom granata nikad ne zaboravljajući donijeti novo štivo. Ne samo meni. Kao da je osjećao odgovornost prema svim svojim prijateljima – u ovakvom trenutku nas ne smije ostaviti bez razonode.

I odrasli su se počeli ponašati kao mi, djeca. Dijelili su međusobno paštete, kokoš, jaja, vino, zelenilo... Onaj tko je taj dan imao nešto za jest, zazvao bi sve oko sebe. Tijekom čitavog rata nisam za nikoga čuo da je gladan. Kod nas na ručku znalo je biti više osoba nego na nekom slavlju. Hrane je bilo malo, ali nikome nije smetalo da je podijeli bez obzira hoće li sutra imati što jesti. Tako je bilo i s vodom. Oni jače građe donosili su vodu s gustijerni onima koji nisu mogli. Ljudi su strpljivo u redovima čekali na svojih pet litara vode. Nije bilo svađe, guranja, prepiranja...

Vrhunac dubrovačke ljudske simbioze zbio se sljedeće ljeto. Borbe su se vodile oko Dubrovnika, opet nije bilo struje, ni vode, a Ivanišević je grabio prema osvajanju Wimbledona.

Mi iz zgrade skupili smo se ispred malog televizora čiji ekran nije bio veći od današnjeg prosječnog pametnog telefona. Susjed je imao agregat i svi smo se nacrtali u njegovu dnevnom boravku. Ni danas mi nije jasno kako smo uspjeli vidjeti malu tenisku lopticu kako leti minijaturnim ekranom.

Ivanišević je na našu veliku žalost izgubio, iako bismo za njegovu pobjedu bili dali sve naše zalihe vode i hrane. Kada je košarkaška reprezentacija grabila do olimpijskog finala – u one dane kad nije bilo struje - opet smo se skupljali oko agregata. Unatoč ratu i neimaštini, često smo se smijali, pogotovo kad je nezgrapni Franjo Arapović u finalu protiv Amerikanaca promašio čisto zakucavanje. Čovjek, koji je toliko visok, da bi trebao skočiti u minus da zakuca, nije uspio nadvisiti obruč. Sreća da mu je Dražen Petrović pripomogao.

A onda je otišao Dražen, a nedugo potom iz naših života otišao je rat. Otišao je i Franjo Arapović – s košarkaških terena u saborske klupe – iste one klupe za koje smo se mjesecima borili bez struje, vode i škole kako bi napokon imali tu, kako se zove, demokraciju.

Sirene više ne zavijaju kao na kolinju, odavno su se pretvorile u suhomesnate proizvode, voda i struja su se vratili u dubrovačke domove (doduše onda kad ne pada velika kiša), djeca u one obrazovne, a telekomunikacijama sa Srđa povezani smo s čitavim svijetom, čak i šire.

Supermarketa je bezbroj, pašteta, jaja, kokoši, stripova i svega ostalog, nikad veći izbor. Čak i vode – možeš piti onu sa slavine, ali i kupiti Janu senior, junior, tetkior...

Gledajući sve te blagodati, neko dijete bi dalo zaključiti da se vrijedilo za to boriti u ratu, ali što dijete zna što je 200 kila jaja, kokoši i stripova?

Dobili smo tisućljetni san – Hrvatsku – zemlju u kojoj susjedi s gornjih katova više ne dolaze kod onih u prizemlje dijeliti hranu i pitati ih kako su. I obratno.

Dobili smo zemlju u kojoj nećemo dati susjedu ni čašu vode, a kamoli mu donijeti pet litara s gustijerne udaljene nekoliko kilometara, zemlju u kojoj nas je briga za bližnje, uključujući i vlastitu rodbinu.

Dobili smo državu u kojoj je najvažnije mjerilo uspjeha koliko nekretnina imamo, a do prije 20 godina nije nam smetalo dijeliti prostoriju od desetak kvadrata s isto toliko ljudi.

Borili smo se za zemlju u kojoj prijatelj više nema vremena da nas pita ni kako smo, a kamoli da nam dođe pripomoći prenijeti mašinu kroz kišu minobacačkih projektila. Nema vremena, kaže, jer uvijek nekud žuri. Ne zna da će ga jednog dana pogoditi zalutala bolest i da će mu biti žao.

Borili smo se za državu u kojoj imamo veliki plazma televizor, ali nemamo prijatelje da skupa gledamo osvajanje US Opena Marina Čilića i Gorana Ivaniševića, već sami navijamo.

Borili smo se za zemlju, u kojoj danas svatko gleda samo sebe i svoje probleme.  Ne vidimo dalje od nosa – ljudi s kojima smo do jučer dijelili paštete i uzvike tijekom Ivaniševićevih aseva – danas su nam protivnici i konkurencija. Mrzimo ih kad imaju malo više nego mi - kad im je apartman popunjeniji, nego naš - ogovaramo ih gdje god stignemo, željeli bismo da im crkne krava teška 200 kila, pa da je ono njihovo neodgojeno derište uzme i nosi, pardon prosi.

Opet se borimo, opet je rat. Ovoga puta ne borimo se oružjem, već ljudskošću. Protivnik nam je osoba s kojom smo do jučer sve dijelili uključujući i smijeh. U Hrvatskoj danas imamo demokraciju, ali nemamo smijeha - nitko se više ne smije promašaju Franja Arapovića, već se on iz saborskih klupa smije nama.

Rat i dalje traje, nikad nije prestao. Samo u onom ratu smo - mi mali ljudi - imali velike osjećaje prema malim ljudima iz susjedstva. Danas nemamo prema nikome – jer smo razočarani svime što nas okružuje, ali to ne bi trebao biti alibi da i dalje ne nastojimo biti (suo)osjećajni.

Rekao bi Freddie Mercury, čovjek koji je čudnom koincidencijom umro baš u jesen 1991. – u vrijeme kad smo posljednji put bili ljudi, prije nego su nas kapitalizam i pohlepa pretvorili u aždaje -  those were the days of our lives.